Dio iz članka češkog noveliste i novinara Ignata Herrmanna, “Na čerstvém vzduchu, drobné vzpomínky z minulosti” (1913.), u kojem spominje prvu ženu liječnicu u Mostaru, Bohuslavu Keckovu, na prvoj fotografiji.
Na drugoj fotografiji su prikazani neki od predmeta koje je Bohuslava Keckova dobila i kupila u Mostaru, a koje je kasnije poklonila češkom Nacionalnom muzeju u Pragu, gdje se i sada čuvaju. Fotografije su objavljene u radu o biografiji Bohuslave Keckove, autora Husrefa Tahirovića i Brigitte Fuchs.
a- ukrasni šal od uštirkanog bijelog muslina, izvezen u četiri ugla zlatnim koncem.
b- dječji prsluk-ječerma, napravljen od plave svile sa zlatnim obrubom.
c- svileni šal-bošča, napravljen od žute svile u kojem je kvadrat od ljubičaste svile sa žuti izvezenim uzorkom.
d- svečani vjenčani šal, ukrašen sa uvezenim zlatnim novčićima, a koji je obrubljen žutom čipkom.
“Gospođica Keckova živjela je u ugodnoj, staroj kamenoj kući, a njen je bio cijeli sprat.
Dočekala nas je vrlo srdačno i iskreno se obradovala ponovnom susretu sa sunarodnjacima i znancima. Oči su joj bile pune suza.
Nemila sudba nije dozvolila ovoj dami da radi u svojoj domovini. Bila je pionirka visokog ženskog obrazovanja, završila je medicinski fakultet, mislim da je doktorirala medicinu na švicarskom univerzitetu, pa se potom, nekada osamdesetih, nastanila u Pragu. Ali došla je prerano.
U Pragu, ovoj prvoj češkoj liječnici, nije bilo dopušteno baviti se medicinom — samo joj je bilo dopušteno da radi kao babica. No, njezina htijenja su bila veća, te se nakon kratkog boravka u Pragu, odazvala pozivu Zemaljske vlade tadašnje okupirane Hercegovine i nastanila se u Mostaru kao državna liječnica — i tu je ostala skoro do kraja života. Vratila se u domovinu samo da bi tamo i umrla (17. oktobra 1911.).
U to vrijeme, gospođica Keckova je još bila puna snage, zdravlja i želje za radom. A posla je bilo mnogo. Ljekar muškarac nije puštan ka muhamedankama, pa makar im duša na nos izlazila.
Gospođica doktorka nas je provela kroz cijeli njen stan, u kojem je bilo lijepo boraviti. Nismo znali čemu da se prije divimo. Izgledao je kao muzej. Tokom dugih godina svog rada u Mostaru, gospođica je liječila mnoge žene i djecu iz siromašnih porodica, od kojih nije tražila i nije dobivala nikakve novčane nagrade za njenu pomoć. Ali zahvalne žene i majke, ili njihovi muževi i očevi, došli bi nakon nekog vremena sa nekim poklonom ili suvenirom. Često bi čak i bogati pacijenti, znajući da to gospođicu liječnicu zanima, osim honorara, donijeli neki dar-suvenir i nije bilo druge nego prihvatiti. Jer ono što tamošnji ljudi daju ozbiljnog lica, a sa malo riječi i zahvalnog srca, nemoguće je odbiti. A mnoge stvari je gospođica i sama kupila. I tako je godinama ukrašavala svoje dom mnoštvom sitnih i rijetkih predmeta, nad kojima bi zasigurno zaigralo srce svakog kolekcionara i ljubitelja rariteta i starina. Bilo je tu šarenih vezova, zavjesa, pokrivača i ćilima, bilo je tu mjedenih i bakrenih posuda, noževa i raznih vrsta čudno oblikovanih alata, za nas čak i nepoznate namjene, oruđa i igračaka napravljenih od drveta i kosti, sjedalica i stolica, slika, papuča i pojaseva — drugim riječima pravi kućni muzej. Poigravale su sve te boje, blistao je metal i staklo, a uzorni red i čistoća vladali su u kućanstvu male dame. Svi ti predmeti, bili oni obični ili rijetki, su utjeha dragoj češkoj liječnici i možda — možda bi zbog njih ponekad i zaboravila svoju staru, voljenu domovinu. Odabrana profesija kojoj se posvetila svom ljubavlju i često samoodricanjem, vezivalo ju je za njeno mjesto rada, ali srce joj je letjelo prema Češkoj.”
prilozi: Bohuslava Kekova, i predmeti koje je poklonila Nacionalnom muzeju u Pragu
priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)