Za Georgea Bernarda Shawa to je bio “vertikalni izraz horizontalnih željea”. Irsko-britanski dramski pisac nije mogao pronaći bolje riječi za uzavrelu igru koju je oličavao tango. To ne znači ništa drugo do: „Ja dodirujem“. Taj dijalog tijela koja se kreću po plesnom podiju pun aluzija, naizmjenične bliskosti i udaljenosti, bola i strasti.
Početkom 20. vijeka evropske metropole su otkrile argentinski salonski ples. U vremenu kada je nacionalizam harao, kultivacija tijesnih veza poprimila je nešto gotovo metaforično. Kao da je ples bio kontra-pokret duhu vremena koji je razdvajao ljude kao niko prije.
Njemačkom Kajzeru tango je bio “izuzetno odvratan”. A kada je supruga predsjednika državnog parlamenta pozvala na tango čaj u pruski državni parlament, puklo mu je pred očima. To što bi oficirske pantalone njegovih oficira trebale da se trljaju o jedva pokrivene ženske noge naočigled svih – nije mogao dopustiti da to prođe.
Tako je 20. novembra 1913. Willhelm II zabranio vojnom osoblju, od poručnika do generala, da u uniformi plešu tango. Kada je ubrzo nakon toga prestolonasljednik uhvaćen kako pleše, naredio je i carskoj porodici da se uzdrži od ove “strane loše navike”.
Godinu dana kasnije izbio je Prvi svjetski rat. Koliko bi bolje bilo da su ljudi ostali zagrljeni.
(welt)
(spagos)
