Rolling Stonesi su odsvirali svoj koncert u Gelsenkirchenu, Njemačka, i svi su ostali zadivljeni, koliko su još dobri.
Pjesma je zapravo već gotova, ali Mick Jagger još ne želi prestati. Pušta da uski bokovi kruže, kao da se nisu malo istrošili u proteklih 60 godina na sceni, i navede 50.000 prisutnih na stadionu u Gelsenkirchen na refren: „Baby, baby, baby, you’re out of time“, “Dušo, dušo, dušo, nemaš više vremena”. Omogućava uskim bokovima da se vrte kao da se nisu malo istrošili u 60 godina na sceni , a oko 50.000 ljudi na stadionu Gelzenkirhen je reklo: “Dušo, dušo, dušo, izašao si iz vremena”. Dan prije nego što je proslavio 79. rođendan, ovo je bila njegova ironična serenada.
Klavijaturist Chuck Leavell odmah počinje ponovo sa nježno upornim motivom marimbe i ostatak benda se pridružuje. “Out of Time” datira iz 1966. godine, koju Rolling Stonesi prvi put sviraju uživo na ovoj turneji. U nekom trenutku možete biti ponosni što ste ispali iz vremena, ali ste još uvijek tu. I, bogami, tu su. Tri mršava muškarca jure pozornicom u lepršavim jaknama primarnih boja, šarenih uskličnika u svijetu sumraka. Njihova lica izgledaju kao isklesana grubim dlijetom, ali su im prsti i dalje okretni. Ron Wood i Keith Richards i dalje sviraju zajedno kao dva dječaka iz komšiluka, koji su pristali da igraju fudbal u dvorištu. Wood dribla sa tehničkom finoćom, Richards tone sa divnim otvorenim akordom na Telecasteru. A Mick Jagger? Kreće se kao Mick Jagger, diže ruke, sliježe ramenima i lupka nogama. Ali najveće je čudo koliko je sigurno, prodorno, gotovo nepromenjen, zvuči njegov glas. Naravno: jedan nedostaje.
U deset do 21 sat natkrivena Veltins Arena pada u mrak, a LED ekrani lijevo i desno od bine prikazuju slike nezaboravnog, nepokolebljivog bubnjara Rolling Stonesa Charliea Wattsa. Mrtav je već skoro godinu dana, to je njihova prva evropska turneja kao trio (sa osam gostujućih muzičara). “Sretno!”, viče Jagger
Nakon dinamičnog uvoda sa “Street Fighting Man” i “Let's Spend the Night Together”, Jagger doziva “Glück auf!” gomili (u redu, “Glück auf”, ali se gesta računa), a zatim samo brzi podsjetnik da je dijelio pozornicu sa Wattsom od 1963. Ostalo nestaje na stadionu, i može se može čuti njemačko “Nedostaješ nam” i “tuga”, ali čuveni “keef akord” (otvoreno podešavanje G, kapo na kvartu Bund) iz “Tumbling Dice” i Richards se upušta na kružnu platformu na kraju modne piste, gdje je Jaggeru očito ugodnije. Ukratko, kreativno jezgro benda je ujedinjeno – Glimmer Twins, koji su se razdvojili prije nekoliko decenija, ali ne mogu jedno bez drugog – Richardsa ponovo preuzima od Wooda, gitaristi moraju da se drže zajedno.
“Wild Horses” – koju ne sviraju svake večeri turneje – je prvi vrhunac, Jagger zavija za mikrofonom, Richards se ceri kao konj za medenu tortu. Još bolja je “You Can't Always Get What You Want”, velika mamurna labudova pjesma iz 1960-ih, sa svojim sablasnim refrenom i iscrpljenim klavirom. Ali i sa energičnim Ron Wood solom u sredini i naizgled beskrajnom bugi-vugi kodom. Šezdesete su davna istorija i njihov pad je bio muzički vrhunac Stonesa, tako da nema žaljenja. Slijedi jedina nova pjesma na set listi, “Living in a Ghost Town”, precizno slijetanje za prvo zatvaranje i posljednje zajedničko snimanje sa Charlie Wattsom. Jagger se iz svoju ljubičasto svjetlucavu jaknu promijenio u jarko crvenu duksericu i puše na usnu harmoniku kao da želi istjerati duhove iz perioda Korone. Sada Keith Richards smije svirati svoja obavezna dva solo broja, nakon što je prethodno dao svoju najbolju parodiju na Johnnyja Deppa tokom potpuno neshvatljive objave. Ili je bilo obrnuto? U Gelsenkirchenu su to “Slipping Away” i “Connection”, jedini “duboki rezovi” na koncertu, čovjek začuđeno gleda ovog starog, nasmijanog morskog psa, čija je jedina preostala droga čista radost postojanja – i trudi se da ne sluša njegovo pjevanje previše kritički. Jaggerova “Miss You” spašava, navija za disko Stonse kasnih sedamdesetih! Show tada prilazi cilju direktno sa “Midnight Rambler”. Bend zvuči kao stara parna mašina, šušti šištavo, opasno se njiše, iznenada koči uz pljusak iskri. Nikada ne znate tačno kada će Richards prihvatiti žice, to je ono što inače savršene koncerte Rolling Stonesa čini tako zabavnim. “Ovo je naš 117. koncert u Njemačkoj”, uzvikuje Jagger. Verovatno cilja i na 150.
Za kraj, najveći hitovi: “Paint it Black”, “Start Me Up”, “Jumpin’ Jack Flash”, a između toga i čudesna “Gimme Shelter”, u čijem se fantastičnom uvodu polako skuplja oluja koja zatim se pretvara u urlik uragana Jaggera i prateće pjevačice Saše Alena. Ali najljepša stvar je kako Woods i Richardova gitara trče ovdje zarobljavaju jedno drugo.
Wood sada nosi žutu majicu, Richards plavu jaknu, zajedno čine ukrajinsku zastavu, a LED ekrani prikazuju bombardovane kuće. Zahtjev za skloništem, nažalost, uvijek ostaje relevantan.
Još dva očekivana bisa – “Sympathy for the Devil” i, kao i uvjek, “I Can't Get No Satisfaction” – i možete krenuti kući mahajući glavom, potpuno zadovoljni, bez obzira šta je Mick Jagger upravo otpjevao. Zašto odmahivati glavom? Jer je teško povjerovati da ste upravo vidjeli Rolling Stonese. I da su sa skoro 80 godina i dalje tako dobri, uklesani u kamenu i još uvek živi i ritački.
Čekajuci Stonese
Stotine obožavatelja stoje ispred hotela u Königsallee u Düsseldorfu, Njemačka, kako bi bacili barem jedan pogled na svoje idole: Rolling Stonesi koji su boravili u tom hotelu, pred njihov koncerte u Gelsenkirchenu, Njemačka.
Duvački koncert za 79. rođendan
Rok legenda Mick Jagger proslavio je svoj 79. rođendan u hotelu u Düsseldorfu. Tu mu je jedna duvačka kapela svirala sahatak vremena. Njegov sin Lukas (23) komentarisao je događaj na internetu: “Veoma ugodna i iznenađujuća noć”.
(ksta)
(spagos)
