Gradsko kupatilo – Ljubuški

1963.

1933.

(tekst koji slijedi objavljen je dana 24. jula 2022. godine na portalu ljubušaci.com, autor je prof. dr. Halid Sadiković)

Kada je otvoren ljubuški gradski vodovod 24. novembra 1929. godine krenula je i izgradnja gradskog kupatila:

Prvo je bilo odlučeno da se gradsko kupatilo (po ljubuški “banja” o. a.) gradi u središtu grada, u bašći osnovne škole, ali se od toga odustalo, jer škola, po tadašnjim propisima, nije mogla biti bez bašče. Izabrano je novo mjesto kod marvenog pazarišta na Stublu i radovi su krenuli već u novembru 1929. godine. (1)

Saradnjom zdravstvenih vlasti u Mostaru i Splitu, i pored finansijskih prepreka, za samo oko 18 mjeseci izgrađen je objekt od šireg zdravstvenog značaja. Izgrađeno je u jednoj zgradi kupatilo i ambulanta za stalnog ljekara.

Slika: Dječji bazen ispred kupatila. Foto: Mato Krstičevic, vjerovatno 1963 godina. Iz porodičnog albuma diplomiranog ekonomiste Plamenka Mahića.

Inicijativom dr Josipa Škarića, direktora Higijenskog zavoda u Splitu i dr Simonovića, upravnika Doma narodnog zdravlja u Mostaru, ovdje je podignuta zdravstvena stanica i kupatilo, ustanova Ministarstva narodnog zdravlja koja će služiti u svrhu podizanja zdravstva u cijelom ovom kraju. Zdravstvena stanica ima dva odjeljenja, ambulantu i kupatilo. Ovih dana u unutrašnjosti ove stanice radovi su privedeni kraju, te je svečano otvorenje obavljeno u nedelju uz učešće predstavnika vlasti i mnoštva građana. Kr. banska uprava u Splitu, dotično Higijenski zavod, dodijelila je za liječnika pri ovdašnjoj stanici dra Petra Marinovića, bivšeg općinskog liječnika u Podgori.

Svečanom otvorenju prisustvovao je ispred vlasti Krsto Kulišić, sreski poglavar, zatim starješine raznih kulturnih i humanih ustanova, školska djeca ovomjesne narodne osnovne škole i škole sestara milosrdnica. Otvaranjem kupatila Ljubušaci su dobili još jedno mjesto za kupanje”. (2)

U sažetom napisu o radu Doma narodnog zdravlja u Mostaru u 1932. godini navodi se zdravstvena stanica sa kupatilom u Ljubuškomi i narodno kupatilo u Vitini, pored onih u Konjicu i Bijelom Polju. Taj podatak, zanimljiv i važan, bar za Vitinjane, potiče iz pera poznatog ljubuškog novinara Mahmuda Konjhodžića. (3) S neskrivenim ponosom treba istaći da je , malo koje mjesto u našoj zemlji, sa tako malim brojem žitelja tada, imalo javno kupatilo.

U prvom dijelu narednog kratkog novinskog napisa o ljubuškom gradskom kupatilu krije se nekoliko zanimljivih podataka.

Cijena kupanja bila je prihvatljiva za siromašne, muškarci su bili mnogo češći korisnici, ali je i učešće žena bilo značajno. U drugom dijelu napisa o radu ambulante samo su navedene dominantne bolesti (unutrašnje bolesti, kožne i venerične bolesti*), što navodi na pretpostavku da u ljubuškoj populaciji prije skoro sto godina nisu bile na prvom mjestu hronične bolesti koje danas haraju u epidemičnom obliku (povećani krvni pritisak, ishemične bolesti srca, infarkt srca, moždani udar, itd), zloćudni tumori, šećerna bolest itd:

U toku 1928. godine podiglo je Ministarstvo narodnog zdravlja mnogo lijepih zdravstvenih institucija, a među ove spada i zdravstvena stanica u Ljubuškom. Zgrada se nalazi na vrlo lijepom položaju našeg grada, a sastoji se od četiri sobe. U dvije sobe smješteno je kupatilo, a u druge dvije sobe su uredi šefa stanice gdje se vrše pregledi bolesnika.

U kupatilu se može kupati svaki građanin po vrlo niskoj cijeni. U toku 1932. godine okupale su se svega 3.363 osobe, 2115 muškaraca i 1248 žena. Od bolesti dominiraju unutarnje, kožne i venerične*. Šef stanice dr Petar Marinović često ide po selima i vrši preglede u kućama seljaka. Srez je velik, sa preko 50.000 žitelja, narod vrlo siromašan. Apelira se na sanitarne vlasti da povedu veću brigu o zdravstvenom prosvjećivanju školske djece kroz kratke odgojne filmove. (4)

Nakon Drugog svjetskog rata broj korisnika gradskog kupatila je postepeno opadao uporedo sa rastom broja kupatila u stanovima. Uz njegovo tiho, dugogodišnje i neminovno umiranje danas je ostalo samo sjećanje na kupanje i igre gradske djece u malom bazenu.

* Venerične bolesti-Endemski sifilis u Hercegovini, za razliku od Bosne, nije bio difuzno raširen, već se javljao u pojedinim ognjištima (srez Konjic, Prozor, Mostar, Ljubuški). Postotak zaraženosti bio je malen, od 3 do 10% i bolest je imala većinom blag karakter, bez neuroloških komplikacija. (dr Lovro Dojmi. Zdravstvene prilike u Hercegovini. Nova Evropa 1936, 7 i 8, 219, od 26. jula).

  1. Izgradnja gradskog kupatila. Jugoslavenski List 1929, 131, 3.
  2. Svečano otvaranje zdravstvene stanice i kupatila u Ljubuškom. Jugoslavenska pošta 1931, 596, 5, od 14. maja.
  3. Konjhodžić Mahmud. Dom narodnog zdravlja u Mostaru. Novo doba 1933, 75, 4, od 10. marta.
  4. Za zdravstveno podizanje našeg sela. Jugoslavenski list 1933, 1164, 13, od 1. aprila.

Sadiković Halid

GRADSKO KUPATILO – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Komentariši