Mostarske priče: Vrijeme kad nikom nije bilo tijesno

Zora je, jedno od petero djece se već pridiglo na prve zvuke majčinog tihog koraka. Nastalo je gurkanje. Sinoć su zaspali poredani jedno do drugog na mekom vunenom dušeku. U snu su se tako ispremetali da je Ajsimina noga bila na Eminom stomaku, a Majdina ruka lagano prebačena preko Senadinih obraza. Mujo je spavao na posebnom, izdvojenom i, po mišljenju svih ostalih, povlaštenom mjestu.Ostalo četvero su se , jedno po jedno, počeli buditi, trljajući snene oči i posmatrali vješte, hitre majčine ruke koje su pripremale jutarnju sofru. Zamirisao je tek ispečeni somun, a na šporetu je uzavrelo mlijeko.
Znali su, danas je taj dan. Danas počinje ljetno ferije i danas preseljavaju. Asima, najmlađa, se već počela motati oko majčinih nogu i propitkivati.
Djeca se namah razbudiše, obaviše se sve predradnje i radnje, tako da su za tili čas bili spremni za polazak. Majka obavi posljednju provjeru po kući, zamandali avlijska vrata i krenuše na Lučki most čekati autobus. Nije prošlo mnogo vremena, kad na dnu Dandinog sokaka proviri nos dvospratnog autobusa. Kondukter je već stajao na ulazu, oslanjajuči se o metalnu šipku, dok mu je preko prsa bila prebačena mala crna torbica. Djeca su jedva dočekala da autobus stane, uletjela su unutra i počela se penjati na sprat. Majka ih htjede zaustaviti, ali se predomisli..svi su na istom mjestu, u autobusu, a ona treba da plati i karte.
Djeca zauzeše mjesta na drvenim klupama i počeše radoznalim pogledima šarati po autobusu. I, ugledaše ga! Franc Mikulić im je bio dobro poznat, a njima svima zagonetan. Poznato im je bilo da Franc nikako ne spava, da je uvijek budan, Asima ga je čak priupitala da li ikako sklapa oči. Starijima je bilo interesantnija njegova sposobnost brzog računanja . Franc bi za trenutak zažmirio , a potom bi svima pojedinačno davao odgovore kao da mu je to bilo pod moranje. U to se začu majčin glas:
-Senadaaaa, Em, As. Maj, Mujo…redala bi da nekog ne zaboravi.Jer, tu su troje njenih i dvoje sestrine djece, pa ne daj Bože.. !
Pomalo razočarani što prekidaju potpunu Francovu posvećenost njima , počeli su jedno po jedno da silaze i da se pripremaju za izlazak. Autobus se približavao malom mostiću koji je djeci bio orjentir da se približavaju Posrtu. Iza autobusa se dizao oblak bijele makadamske prašine. Jedno po jedno, silazili su i sačekali da se prašina slegne.A onda ih je uhvatio razdragani cirlik. Potrčali su do ostataka malog potočića koji bi presušio u vrijeme ljetnih žega i potom bi se zaputili prema kući.
Počelo je ferije, nema više obaveza, ići će se na Adu na kupanje, vidjeće stare prijatelje. Mario, Vijeko, Mira, Nada , Bogdo, Vlada, Goja, Lazo, Brana, Joka, Dana, Šefko….
Dračevice, velika kuča opasana bedemima, na bedemima puškarnice.. Uspinješ se kamenim stepeništem iz bašte , ulaziš na mali kapidžik i dočeka te ogromna kaldrmisana avlija, veča od školskog dvorišta. Lijevo zimska odaja koja je imala drveni pod ispod kojeg je bio trap. Tu se birvaktile čuvao osušeni duhan. S desne strane glavna vrata su vodila do zajedničke avlije koju su dijelili s Mirkom. Centralni dio avlije zauzima glavna kuća sa dva odvojena hajata. Jedan hajat je bio često prepun ljesa na kojima su se sušile smokve, vodio je u sijenicu i štalu, a drugi, veči je bio predvorje za glavni dio kuće. Petero djece bi se poredalo na kameno steoenište prema ćileru, ogromnoj prostoriji koja je bila hladnija od frižidera. Tu bi sjedili i slušali priče starijih. Drugim stepeništem bi se izlazilo na otvorenu divanhanu sa koje se zatim ulazilo u tri odaje. Največa je bila i najinteresantnija jer je imala ogromnu musanderu, a u jednom kraju odaje je bila mala tajna prostorija u koju se silazilo kroz poklopac na podu. Od ornamentike , po zidovima su bili raspoređeni otvoreni i zatvoreni dolafi. u svakoj od odaja. Malo odvojena od glavne kuće bila je ljetna kuhinja s niskim vratima, zbog čijeg dovratka su starija djeca često dobivala čvoruge.Ljetna kuhinja, unutrašnja čatrnja poklopljena metalnim teškim žutim poklopcem na kom je pisalo PETROL OIL. Na poklopcu kanta sa sindžirom. Slijedi ogromno ognjište, a pored njega veliki šporet sa niklovanim ručkama i istom takvom metalnom šipkom. Na drugom kraju je bila banjica sa kolovođom gdje se pralo posuđe i uz zid sećija gdje su majke sjedile i pripremale jela. Na cimenti vanjske čatrnje su bile poredane saksije mušketina, albabera , raznoraznih žara, faslidžan i čuvarkuča.U dnu avlije veliki šipak sladunac i u čoši dva manja glavaša.Duž čitavog duvara je bila puna sofa raznoraznog cvijeća, od akšamhajra, sabahhajra, ruža velikih i patuljastih, do hadžibega. S jedne strane avlije jedan do drugog su tri ogromna okrugla šimšira, a na sredini crvena đulbehar ruža od koje se pravio himber i slatko. Čitava avlija je bila prekrivena odrinom sa tri vrste grožđa. Munidžar je bilo najslađe.S druge strane kuće janjik pun šipaka i smokava, a donji janjik zauzele košnice.
Slijedeća sedmica bi bila burna. Iz Cernice i Jablanice dolazi po četvero djece, iz Goražda i Konjica po troje. I Eno. Jedna kuća, dvadesetero djece.U druge dvije kuće rodbina iz Dervente, Sarajeva i Tuzle sa svojom djecom. A djeca…veliki su se izdvajali, pričali svoje priče, mali igrali svoje igre ili se okupljali pod Mirkovim platanom i igrali nekih pradavnih igri, a koje su samo njima bile interesantne. Majke, kad nisu kuhale, šile bi i pjevušile uz muziku sa starog radio aparata, a kad bi zasviralo kolo, sve bi puštale i započinjale igrati. Svako drugo jutro bi se išlo u Blagaj na Adu, preko Pograđa, Posrti i Provalija. Pregazili bi ledenu Bunu, prešli na pijesak i zauzeli teritoriju…Kupalo se, igralo, veselilo, slušali se svi stariji. Tako iz dana u dan. dok ne dođe onaj kad se trebalo spremati za povratak. Napunjenih baterija, puni utisaka rastajali su se s nadom da će i zimsko ferije dočekati zajedno! Začu se plačan Vajzin glas:” Tetak , daj i meni mlačanice da je ponesem u Jablanicu!” -“Poslaće tebi tetak pun sepet vozom!” začuje se odgovor koji Vajzu tjera na još veči plač. Ili je, možda, plakao zbog kraja ferija. (Emica)

Ni danas mi nije jasno gdje su sva ta djeca i roditelji uspijevali da se smjeste…i nikom nije bilo tijesno, niti je iko bio gladan!

(Emica/facebook/202108/19)

1 komentar

Komentariši