Na čarobnoj visoravni

Riječ u fokusu: Kabul

(iz teksta “Čarobna visoravan”, iz putopisa “Pisma iz Azije”, autora Zuke Džumhura)

“Kabul nije samo prijestolnica silnih naroda, rasa i plemena koji žive u Afganistanu. Kabul je i glavni grad velikog međunarodnog hipi-plemena. Ovdje borave hiljade mladih Evropljana, Amerikanaca, Australijanaca, Filipinaca, da bi uskoro postali snažna i jedinstvena bratija.

Nekad je kraljevski grad Katmandu bio premac Kabulu, ali mnogi hipici napustili su Katmandu ljuti što se ovo gnijezdo u Himalajima naglo amerikanizira i kvari, pa se polahko opredijeliše za stari dobri Kabul i zemlju, u kojoj je svaki čovjek slobodan da se sam opredijeli

između dobra i zla.

“Nuristan”, “Arijana”, “Balk”, “Grin”, “Gaznavi” i još desetine hotela podignuti su ili sklepani preko noći da prime jedan mladi narod koji bježi od zala civilizacije i mušterijskog i potrošačkog društva. U ovim hotelima rijetke su jednokrevetne i dvokrevetne sobe. To su mahom odaje sa dvadeset i više ležaja u koje se može smjestiti čitavo jedno bratstvo i do mile volje uživati u svakom zabranjenom voću. Do droge se može slobodno i lahko doći kao do svake šećerlame, ili do hamajlije protiv uroka. Hašiš se prodaje u obliku manjih karamela, ili nekih sitnijih bombona.

Afganistanci su hrabri i otmjeni ratnici koje je prošlost naučila da budu nepovjerljivi prema strancima. Oni i danas rijetko i samo od nužde zalaze u nove dijelove grada u kojima žive stranci. Međutim, hipike su primili u svoju zemlju kao još jedno prijateljsko, mirno i

blagonaklono pleme. Tome je mnogo doprinijela zajednička sumnja, zazor i prezir prema jednoj umornoj civilizaciji. Spremnost hipika da žive na isti način kao i domaća čeljad otvorila je srca ovih gorštaka prema došljacima.

U velikoj odaji “Grin” hotela, zastrtoj skupocjenim tepisima iz Buhare, upoznao sam jednog malog Francuza. On i njegova djevojka bili su obučeni kao Afganistanci. Sjedili smo na tlu, pušili

hašiš i pili čaj. Ovdje je više od godinu dana i uporno traga za Orlovim gnijezdom, davnom postojbinom čuvenog Hasana Sabaha koga su krstaši prozvali – starac sa planine.

Na svom putu prema dvoru Kubulaj-kana Marko Polo je u ovim gudurama i klancima nabasao na Orlovo gnijezdo. Od njega je ostala skoro jedina bilješka “o starcu sa planine”….

…Mladi Francuz ljetos je obišao pola sjevernog Afganistana, uzalud tražeći rajsku visoravan i ostatke tvrđave zloglasnog Kasr Alamuta.

U Afganistanu je vidio toliko divnih visoravni da bi svaka od njih mirne duše mogla biti rajska.

Prezimiće u Kabulu. Živjeće skromno i hraniće se oskudno poput ostalih Afganistanaca, pa će na ljeto opet krenuti na duga i zamorna putovanja.

Ko zna dokle će ostati ovdje tragajući za rajskim proplankom.

On je u Parizu studirao arheologiju, pa su mu dodijale sve te starudije i odlučio je da se posveti traženju istine, meditaciji i zoroastrizmu.

Bila je ponoć kada smo se rastali.

Sa sahat-kule u dvorskoj bašči izbijali su časovi.

Svi mudri ljudi u Kabulu navijaju svoje časovnike po ovoj sahat-kuli iz dvorske bašče.”

Zuko Džumhur-“Pisma iz Azije”

(odabrao: Armin/facebook/ 20210817)

Komentariši