Iz stare strane štampe: U Mostaru 1898.

U mađarskom časopisu Magyar Geniusz iz 1898. godine objavljen je malo duži tekst o Mostaru autora Pasztora Jossefa, pod naslovom: Mostar, sa slikama nama već poznatog slikara Leo Arndta.

Mostar

Dok šetamo ulicama Mostara, okruženi smo rojem dječice, zureći u nas, u naše engleske šešire. Ovdje je tako ugodna toplina u opuštenom dobrom raspoloženju ulice, što je i posebnost naših talijanskih primorskih gradova. Mostar je izuzetno lijep grad, svijetla priča iz sjaja srednjeg vijeka, gdje su ruke boga i čovjeka raskošem raspršili svaku nijansu svojih lijepih boja. Ruševne kamene kuće, ratne relikvije rimskog doba i vitezova, nove lišćem obrasle zidine, žućkastosmeđe gromade krša koje okružuju grad i veličanstveno korito Narente stapaju se u nevjerojatan osebujni sklad, što nam daje dojam da je Istok ovdje tek napola prisutan; kao da morsko-plava Narenta teče unatrag s Jadrana, donoseći sa sobom divan sjaj morsko-plave boje, talijansku kulturu mora i nasmiješeno raspoloženje.

Zanimljivo, ali već u velikoj mjeri europsku sliku Mostaru pruža glavna ulica, u kojoj trgovine imigrantskih trgovaca, kafane te vojne i administrativne zgrade izgrađene nakon okupacije, daju zapadnjački karakter ulice. Ulični život također je poput Istoka koji je ovdje samo gost. Međutim, dok kročimo na svjetski poznati kameni most koji se izvija između dviju obala Narente, kao zagovornik kulture novijeg doba, s druge strane mosta čujemo tutnjavu istočnjačkog života: u svojoj netaknutoj, izvornoj, šarolikoj živopisnosti. Prešli smo smjeli luk mosta, koliko li su ratobornih legija istrošenog kamenja, koliko li bolnih rana mogli svjedočiti ljudskoj žudnji za moći. Sada je mir posvuda, zelena mahovina prekriva tužna sjećanja na novije vrijeme. Skupina mađarskih regruta juri kraj nas, naši su i ovdje lijepi, dosadilo im je ovdje daleko od svojih kuća.

“Kako ste ovdje na bosanskoj zemlji?”, pitamo neke naše zemljake. Stoje uokolo, riječ slatki dom spušta im se iz usta. Uvijek razgovaraju među sobom, ali zvon njihova jezika tako im je sladak. “Pa, ovdje i nije tako dobro, planine su doboga velike, a onda ne možete ni s kim razgovarati, izvan vojarne prestaje mađarski svijet”, odgovara zgodno dijete iz Velike ravnice. “Kako stojimo u stvarima koje volimo?” Na ovo pitanje, svako lice ispod kapice blijedi, a glasnogovornik društvanceta izgovara: «Ah nikako! Pa, što možeš učiniti? S ovim zamotanim Turkinjama, one su tako zapakirane ni uši im se ne vide!” Konačno, ovo je također europski izgled.

Ispod nas Narenta ljubi sive stijene koje se njišu u vodi i pogdjekoje grmlje granata (šipka op. prev.) i smokava koje prekrivaju visoku obalu, tu i tamo, kao da anđeoske ruke pušu srebrnim nitima: pjenušava voda nestašno svjetlucajući pada; ponegdje u većoj količini obasjana sunčevom svjetlošću u tisuću boja! Voda pada u slapovima, a njezine bijele iskre kao da kapaju iz titanskih ruku na kamenje veličine kuće koje je razbacano u rijeci. I ovdje su muslimani mogli odabrati svoje mjesto boravka, a lijeva obala rijeke bila je poput oaze među zastrašujućim dimenzijama neplodnog krša. Kuće, kao raštrkane u šumi, izgubljene su u svježem raju vatreno crvenih narova i vrtova smokava. Bujna trava prošarana poljskim cvijećem prekriva dvorišta, a cijeli je dio grada pun je slatke harmonije i buke potoka.

Među lišćem, gdje je protok vode jači, brzaci vode vrte mlinske kotače, ti su mlinovi zanimljivi specijaliteti Bosne i Hercegovine, kao i kafane tzv. Narodne Kafane. Ako je kafana stvarno turska, riječ je o cijelom katu bosanske kuće, bez ikakvih toaleta. U Hercegovini ili netaknutom Mostaru način gradnje je sasvim drugačiji od onog u Bosni, jer nema šume, nema drveta, a kuće su građene od talijanskog kamena, dok su u Bosni građene po uzoru na turske poludrvene kuće, pa su i kafane različite. Uglavnom su usred velikih vrtova, gdje ptičja pjesma i čavrljanje pružaju kafansku glazbu; kuhaju kafu vani na otvorenom i tamo je i konzumiraju, u zgradu poput kolibe ulaze samo kad je loše vrijeme. Oprema kafana je jednostavna, ali nama zanimljiva. Najvažniji komad namještaja za orijentalnu udobnost je kotao. Sve je to tako često korišten komad namještaja na cijelom Istoku da nas ovdje nije iznenadio, izgrađen je zajedno s kućom i nalazi se uz zid od dasaka koji okružuje tri strane kafane, jedno dva metra široku klupu od dasaka, prekrivenu tepihom kao prostirkom. Zamislite sebe u takvoj kafani. U svakom slučaju, prije nego što uđemo, oprostimo se od Europe i stavimo svoje dokumente u džep. Isprva niti jedan konobar neće skočiti i pomaknuti svoju impozantnu masnu glavu.

Dobri stara kafedžija Ali upravo se pojavio u živahnom stavu; prema istočnjačkom konceptu, živahno ophođenje znači vađenje čibuka iz usta svakih četvrt sata kako bi odgovorili jednu riječ. Dobri Ali kafedžija nije baš za primjer, samo glasno Dobardan! “merhaba” gunđa među zubima u znak pozdrava. Krajnje je ravnodušan dok pijemo kafu ili čekamo dok se ne smirimo, čak i sasvim a la turk prekriženim nogama; nego kako drugačije? U izvornoj turskoj kući, posebice u kafani, samo pokoji la-franka gost je posjećuje, i to tamo gdje se kultura već infiltrirala u kafane. U takvoj je kafani uvijek gužva, a o tome da Ali pravi dobru kafu, crno-bijelo svjedoče potezi krede na zadimljenoj gredi, što znači da je Allahovom milošću račun Osman ili Ibrahim efendije već na dvadesetoj ili tridesetoj kafi; ali usprkos tome on s potpunim duševnim mirom naručuje novu porciju kafe. Ali da vidimo kako nam Ali kuha kafu.

Mišićav momak, glavni podrumar i bačva kafane, u jednom kutu razbija lagano pržena zrna kave u mužaru od debla breze ogromnim udarcima. Vadi sitno smljevenu kafu dobrom šakom i prosijava kroz ručno sito; daljnji postupak je pod profesionalnom rukom gospodina Alija. Ali vadi bakreni ibrik, u njega stavlja kao brašno mljevenu kafu, prelije šećernom vodom i stavi je na žar koji gori na jednostavnom štednjaku, miješajući žlicom dok ključa; time se kava čisti, jer talog ostaje na dnu posude. Zatim raspoređuje kafu u malene kovane bakrene džezve i stavlja ih na limene tacne s porculanskom šalicom, donoseći ih ispred gosta. Švapski gosti (stranci) svakako dobivaju šećer, domoroci piju gorku kafu. Čim se kava izlije u šalicu, ispija se zaista ugodno piće s orijentalnom požudom; ovaj način kuhanja kafe ostavlja ugodan okus. Držač žara, «mangale», ne smije se izostaviti iz opreme kafane. To je peharasta posuda različitih veličina, ispunjena pepelom i žarom. Žar u mangali koristi se za paljenje cigara ili nargila; Alija svojim mašama vadi komadić žeravice iz mengela i drži ih ispred nosa ako želimo zapaliti cigarete. Sad dolazi nešto što Europljani ne razumiju, a u tome mogu uživati samo vjernici u Allaha. Stari musliman derviškog lica, koji sat vremena puši nargile preko puta nas i govori samo jednom u pola sata kad zatraži kafu – bez riječi gleda u nos svoje papuče, gleda, gleda, minutima, satima, a da mu se mišići lica ne mijenjaju; oko njega se sve može dogoditi, on već leži u zagrljaju Muhameda; zamišlja svojom bujnom maštom i religioznim divljenjem sve radosti previše svjetovnog života, rijeke nabujale medom i ružinom vodom, vječno mladi uragan pjesme i prekrasno carstvo proroka; on ovdje na zemlji ima samo tijelo u požudnom opijenju, a duša iznad njega lebdi daleko od bilo kakve aktivnosti i svjetovnih grijeha u vilinskom svijetu vječne sreće.

Kad mir sutona padne na grad, područje oko šadrvana bi oživjelo, ima ih mnogo, mnogo u muhamedanskim gradovima, ukrašeni su arapskim rečenicama, bez obzira koliko bogati bili to vjersko pranje ispunjava svoju svrhu. Muškarci svoje pobožno pranje završavaju prije sumraka, djevojčice dolaze sa svojim bakrenim ili limenim posudama za vodu do izvora. Ove ljupke djevojke blijedog lica sramežljivo i pametno gledaju u nas svojim tamno smeđim očima, imaju neku šarmantnu orijentalnu toplinu u svom izgledu, oči im blistaju bogatim emotivnim svijetom Istoka. Svoju poželjnost potiču slikovitom odjećom, koketnim malim fesom koji prekriva kovrčavu glavu, zlatnicima koji blistaju između crnih ili crvenoplavih niti kose, svijetlom bijelom košuljom od fine tkanine, malim zlatnim vezenim prslukom crvene ili plave boje i cvjetnim obiljem.

Prolazeći redovima kuća izgrađenih u talijanskom stilu, nehotice doživljavamo slatku zabludu. Nalazimo se u dijelu predgrađa u kojem zapravo ne zalaze ljudi koji nose hlače kao mi. Kao da nas je karnevalskom idejom očarala ova raznolika orijentalna priča, ovdje među talijanskim kućama. Iza poluotvorenih vrata, nehotice čujem ljubazan razgovor; u sumraku obrisa jedva vidim dvije ženske figure, kad mi pristupi sićušna djevojčica, velika poput moje šake, bljesne mi bijesnim očima i viče mi: «Šta gledaš, moju majku? Dakle, mi smo u stvarnom istočnom svijetu? . . .

U parku hotela Narenta ponovno smo u Europi, k. u. k. junaci ovdje uz plinsko svjetlo gledaju prelijepe vatrene kršćanske bosanske djevojke. Koprena spokoja pada na grad, ogledalo Narente ljubi srebrnasto noćno svjetlo, između drveća i među lišćem u tišini usnulih ulica grad sada korača samo tiho, tiho u bajku istočnih priča.

(prevod: Tibor Vrančić)

prilog: crteži slikara Leo Arndta, Mostar iz 1898

priredili: Tibor Vrančić, Armin Džabirov, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Komentariši