Crveni karanfil je simbol borbe radničke klase u svijetu a sve je, da se podsjetimo, počelo u Čikagu velikim radničkim demonstracijama održanim 1. maja 1886. godine. Na protestima je učestvovalo nekoliko desetina hiljada radnika, tražeći veće nadnice i bolje uslove rada. Moto tih demonstracija bile su tri 8 – 8 sati rada, 8 sati odmora, 8 sati kulturnog obrazovanja. U žestokim sukobima sa policijom poginulo je šest radnika uz veliki broj povrijeđenih. Petorica vođa protesta su kasnije osuđena na smrt, a troje na dugoročne kazne zatvora. Plaćena je visoka cijena, ali očigledno drugačije nije moglo. Kroz čitav devetnaesti vijek trajala je neprestana borba radnika za svoja prava, a 1. maj se od 1890. godine obilježava i slavi kao Međunarodni praznik rada. Ta borba je urodila plodom i radnici su u dobroj mjeri došli do ostvarenja svojih opravdanih zahtjeva. Posebno se to odnosi na našu nekadašnju zajedničku domovinu SFRJ, gdje se 1. maj proslavljao u istinskoj prazničnoj atmosferi promovišući uspjehe u dostignućima radničkih prava. Vrhunac tih prava ogleda se kroz Socijalističko samoupravljanje, radničke savjete, savez sindikata, a titular vlasništva nad sredstvima proizvodnje bilo je društvo, što znači, u prvom redu radnici, čime se ostvarila renesansna komunistička parola – Fabrike radnicima. Sa krvavim raspadom SFRJ mjesto, uloga i značaj radničke klase se mijenja nagore, naravno, 1. maj je još uvijek praznik rada, ali samo na simboličnoj ravni. Tako je širom bivše SFRJ, a posebno je to izraženo kod nas u Bosni i Hercegovini, gdje su uslovi rada slični onima sa početka teksta. Ali, niko se ne buni, nema protesta, crveni su ovdje karanfili odavno uveli.
Privatizacijskom pljačkom uništeno je na stotine preduzeća i fabrika, hiljade radnika je ostalo bez posla, ali niko se nije bunio, nije bilo protesta. Radnička klasa je prvo, nacionalno podijeljena, opljačkana i ponižena, a zatim od sindikata i ljevičarskih stranaka/partija izdana i prepuštena sama sebi, zbunjena i neorganizovana. Zato će i ovaj Prvi maj proteći u znaku uvelih crvenih karanfila i sjetnog prisjećanja na žrtve sa početka ovog teksta. Niko se neće buniti, neće biti protesta, kapitalisti, tajkuni, sindikalci i opozicionari mogu mirno po svjetskim mondenskim destinacijama uživati u produženom vikendu.
Radnicima ostaje roštilj sa siromašnim sadržajem i nada da će crveni karanfili opet procvjetati na reverima proletera.
( iz teksta “Umjesto prvomajske čestitke” autora Muzafera Šehovića, objavljenog na portalu tacno.net, dana 30. aprila 2021.)
https://www.tacno.net/novosti/umjesto-prvomajske-cestitke/
Danas se Prvi maj obilježava kao dan borbe za osnovna ljudska prava svakog radnika ili u slobodnom prevodu dan borbe prava na život dostojan čovjeka. Borba za radnička i ljudska prava traje još i danas i vrlo je izgledno da će i naša djeca i djeca njihove djece na svoj način voditi borbu za svoja prava.
Na našim prostorima obilježavanje Prvog maja više se veže uz roštilje i slavlje u prirodi, a manje se sjećamo historije i borbe za radnička prava, pa je zbog toga važno podsjetiti se zašto je ovaj dan bitan…
(spagos)
