1. Proces osnivanja i širenja osmanskih gradova bio je sličan bacanju kamenčića u vodu nakon čega se iz tačke na koju je kamen pao pojave krugovi koji se šire u valovima. Tako je najprije podizana džamija ili mesdžid (bogomolja), a zatim su oko nje izgrađivani stambeni i poslovni objekti (kuće i dućani)
2. Ako se na prozoru kuće nalazilo žuto cvijeće to je značilo da u njoj ima bolesnik i da prolaznik vodi računa o tome da ne podiže glas i uznemirava bolesnika. Ako je cvijeće bilo crvene boje, to je značilo da u toj kući živi djevojka na udaju pa se prolaznicima time signaliziralo da vode računa o svom rječniku.
3. Ovaj svijet je mjesto iskušenja i prolaznosti. Ljudi nisu bili vlasnici kuća. Zato su na zidove ispisivali “Ya Malik el-mulk” (O, Allahu, sav imetak/vlast pripada Tebi).
4. Na zvekiru na ulaznim vratima ispisivali su Božije ime “Ya Fettah” (O, Ti, koji sve otvaraš/rješavaš), u značenju Onoga koji otvara sva vrata, rješava sve poteškoće i probleme. Danas na mnogim mjestima piše “Gurajte”. To pokazuje stepen razvoja civilizacije koju živimo.
5. Jedan od pokazatelja odgoja bio je taj da ljudi nisu govorili “Upali/Zapali svjetlo” zato što glagol upaliti/zapaliti ima negativnu konotaciju. Već su koristili izraz “Probudi svjetlo”.
6. Pred počinak, nisu govorili “Ugasi svjetlo/svijeću”, jer izraz “gasiti” ima negativano značenje. Pa su, zato, koristili izraz “Odmori svjetlo/svijeću”.
7. Kada bi dočekivali musafira/gosta na vratima, domaćin bi vrh gostinske obuće okretao prema unutrašnjosti kuće, a ne prema vani, a to je značilo da je domaćin zadovoljan musafirom i da ga ponovo očekuje u svom domu.
8. Musafiru bi se, pored kahve, iznijela i čaša vode. Ako je gost gladan, prvo bi uzeo čašu vode, a ako je sit, onda bi uzeo kahvu. Domaćin je to gledao, pa ako bi gost prvo uzeo čašu vode, odmah bi pripremio skromni obrok za musafira na način da ga ne povrijedi.
9. Zvekir na vratima se sastojao od dva dijela, jedan je bio s lavljom glavom, a drugi sa motivima cvijeća. Ovaj s lavljom glavom bi prilikom kucanja davao deblji zvuk, a onaj s cvijećem tanji. Na taj način su ukućani znali ko ulazi, muško ili žensko. Ako bi pokucalo muško, domaćin bi otvarao vrata, a ako bi pokucala ženska osoba, vrata bi otvarala domaćica.
10. Niko od ukućana nije objedovao stojeći. Čak ni djeca. Najprije bi se prale ruke, zatim bi svi ukućani sjeli za sofru, i niko ne bi počinjao s jelom prije najstarijeg člana porodice. Radi podsjetnika jeldžija, “bismilla” bi se proučila naglas. Prilikom ustajanja sa sofre, proučila bi se Fatiha, u cilju prizivanja dobra, a odvraćanja zla.
(Osmansko carstvo/preuzeto sa profila Sedad Bešlija)