Izgon Jevreja iz Španjolske u 15. stoljeću pokrenuo je njihovu veliku migraciju prema istoku preko Sredozemlja i Bliskoga istoka. Bili su to Sefardi – Jevreji španjolskoga porijekla koji su u 16. stoljeću stigli i do Mostara.
U doba austrougarske vlasti (1878. godine) stižu u Mostar i Aškenazi iz zapadnih i istočnih dijelova Monarhije.
U Mostaru je još 1889. godine postojala sinagoga, a nastala je preuređenjem objekta koji je prije toga služio za odlaganje sijena. Spomenuta parcela na kojoj se uredila bogomolja, protezala se tada u Brankovcu Mukića ulicom (danas ul. Braće Šarića). Ta sinagoga, jedina židovska bogomolja tada u Hercegovini, bila je zajednička za Sefarde i Aškenaze, što se bilježi kao prvu uopće poznatu zajednicu takve vrste u Evropi.
Zbog malog kapaciteta i naraslih potreba Jevreja Mostara, ukazala se potreba za izgradnjom većeg objekta, pa je formiran komitet za izgradnju. Od prikupljenih sredstava kupljeno je građevinsko zemljište od Salke Ćibera isto u Brankovcu. Gradnja nove sinagoge je odobrena, a 1904. godine je gradnja završena. U Mostaru je bila poznata pod imenom "Havra". Građevina je izgrađena u pseudo-maurskom stilu (kao i mnoge građevine toga doba u Mostaru), a služila je svojoj namjeni sve do pred početak II. svjetskog rata, tokom kojega je bila djelomično porušena. Nakon završetka rata zgrada je nacionalizirana i prenamijenjena u kazalište lutaka. Godine 1952. godine jevrejska Općina Mostar poklonila je sinagogu gradu Mostaru jer je nije mogla zaštititi od daljnjeg propadanja. Grad je 1952. godine zgradu obnovio i dograđena su dva krila.
Zbog oštećenja i napuknuća zidova nakon zadnjeg rata zgrada u Brankovcu je obnovljena 1996. godine. Tada je Općina odobrila lokaciju (ugao Onešćukove i Bulevara) kao i projekt izgradnje nove sinagoge u okviru Jevrejskog kulturnog centra, a koji i danas čeka potrebne dozvole. Realizacijom tog projekta Mostar bi bio treći grad u svijetu (pored Jeruzalema i Sarajeva), koji bi u krugu od 150 metara zračne linije imao sinagogu, džamiju i katoličku crkvu.
U doba austrougarske vlasti (1878. godine) stižu u Mostar i Aškenazi iz zapadnih i istočnih dijelova Monarhije.
U Mostaru je još 1889. godine postojala sinagoga, a nastala je preuređenjem objekta koji je prije toga služio za odlaganje sijena. Spomenuta parcela na kojoj se uredila bogomolja, protezala se tada u Brankovcu Mukića ulicom (danas ul. Braće Šarića). Ta sinagoga, jedina židovska bogomolja tada u Hercegovini, bila je zajednička za Sefarde i Aškenaze, što se bilježi kao prvu uopće poznatu zajednicu takve vrste u Evropi.
Zbog malog kapaciteta i naraslih potreba Jevreja Mostara, ukazala se potreba za izgradnjom većeg objekta, pa je formiran komitet za izgradnju. Od prikupljenih sredstava kupljeno je građevinsko zemljište od Salke Ćibera isto u Brankovcu. Gradnja nove sinagoge je odobrena, a 1904. godine je gradnja završena. U Mostaru je bila poznata pod imenom "Havra". Građevina je izgrađena u pseudo-maurskom stilu (kao i mnoge građevine toga doba u Mostaru), a služila je svojoj namjeni sve do pred početak II. svjetskog rata, tokom kojega je bila djelomično porušena. Nakon završetka rata zgrada je nacionalizirana i prenamijenjena u kazalište lutaka. Godine 1952. godine jevrejska Općina Mostar poklonila je sinagogu gradu Mostaru jer je nije mogla zaštititi od daljnjeg propadanja. Grad je 1952. godine zgradu obnovio i dograđena su dva krila.
Zbog oštećenja i napuknuća zidova nakon zadnjeg rata zgrada u Brankovcu je obnovljena 1996. godine. Tada je Općina odobrila lokaciju (ugao Onešćukove i Bulevara) kao i projekt izgradnje nove sinagoge u okviru Jevrejskog kulturnog centra, a koji i danas čeka potrebne dozvole. Realizacijom tog projekta Mostar bi bio treći grad u svijetu (pored Jeruzalema i Sarajeva), koji bi u krugu od 150 metara zračne linije imao sinagogu, džamiju i katoličku crkvu.
Fotografije: Brankovac – Sinagoga (danas kazalište lutaka) 1910. i 1930-i
(Tibor/cidom)