„Čovjek je vazda dužan zavičaju“, zborio je davno jednom i sretni mi učitelj Džumhur, pod raskošnom mostarskom lipom na adresi Maslića 10. Pretpostavljam da su se ove mudre mantre držali i plemeniti tvorci evo već respektibilne monogarfske edicije posvećene Mostaru, pogotovo nakon što sam iščitao rukopis i ove, pete po redu, zavičajne – „zlatne čitanke“. Očito, raskošno bogati slojevi duhovnog i vaskolikog naslijeđa predaka, izvjesno i sve snažnije, neprestano prizivaju veoma blagotvornu disciplinu nasušne nam kulture sjećanja. Stoga, bez ustezanja i ne krijući iskreno ushićenje nad ovim knjiškim „putovanjem“ u relativno zapretanu nam prošlost, ostajem u dobroj nadi kako će i ova „saga“ o Gradu, baš poput pretekle žiške u pepelu davno usnulog ognjišta, uspjeti da rasplamsa dobrodošlu toplinu, makar i za zeru sretnije budućnosti našeg potomstva…
Mostar moj grad, knjiga 5, uskoro
Poslije Elvedina Nezirovića, jednog od najeminentnijih mostarskih književnika, rukopis Pete knjige iz edicije Mostar moj grad, pročitao je, pa nam i prigodnu ocjenu poslao Minja Bojanić, zasigurno jedno od najreprezentativnijih mostarskih novinarskih imena. U svojoj recenziji Zavičajna čitanka od zlata Minja, pored ostalog, piše:
Hamica Ramić