Veliki odmor je obično bio iza trećeg časa, a trajao je 15 ili 20 minuta. Bio je predviđen da se đaci malo provjetre i ispušu u školskom dvorištu, naravno, ako nije padala kiša. Bilo je i onih koji su u vrijeme velikog odmora ostajali u razredu. Sjedeći. A u tih 20 minuta velikog odmora dešavala su se čuda. Odigrala bi se utakmica na male, otišlo u prodavnicu, kupio sendvič, pojeo sendvič, ili jednostavno proteglo noge, negdje u blizini škole. Bilo je vremena prokomentarisati utakmicu, film, ili neko zbivanje iz svijeta zabave. Moglo se prokomentarisati nešto iz tekuće nastave, mogla se prepisati zadaća iz matematike, ili sastav za lektiru. Sve se to znalo razgoditi u tih dvadesetak minuta, i na vrijeme, prije zvona, ponovo biti ponovo u klupi, u isčekivanju narednih časova. Uglavnom, sve se zasnivalo na određenoj fizičkoj aktivnosti, što su vjerovatno i pedagozi predviđali u planiranju nastavnog procesa, jer trebalo je tu silnu sakupljenu energiju u mladom organizmu potrošiti vani, a ne u razredu.
O tome svjedoči i prva crno bijela fotografije pokupljena sa interneta.
Kakvi su danas veliki odmori, teško je reći nekome, ko se nalazi na nekoj malo većoj vremenskoj distanci od škole i đačkih obaveza. Fotografije iz medija, druga fotografija, pokazuju nešto sasvim drugo. I govore same za sebe!
(spagos)
