Putopisac Trevor Roy (1869. – 1922.) posjetio je Bosnu i Hercegovinu 1910. godine, zajedno sa svojom suprugom. Dvije godine ranije, kada je objavljena aneksija BiH, zadesili su se na Cetinju. Tada je teritorija istočno od Sarajeva bila terra incognita. Samo dvije godine kasnije odlučili su se za još opsežniju ekskurziju automobilom po našim krajevima. Tako se u njihovoj knjizi, objavljenoj 1911. godine, „My Balkan tour“ (Moje balkansko putovanje) našla zbirka putovanja i dogodovština po Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
„Pola orijentalan, pola italijanski, a u potpunosti hercegovački, slikovit i monumentalan. Svaki kamen odaje rat i borbu. Nijedan grad u svijetu ne izjavljuje tako glasno, kao što to čini ovaj, da duguje sebe, svoje porijeklo, svoju bit postojanja, borbama, ratu, utvrdama i silnoj agresiji“, kaže Asboth.
U njegovim uskim ulicama laktovima se dodirujete s istim muslimanom, Jevrejom, ciganinom i hrišćaninom kao i u Sarajevu, s bezbroj minareta odzvanja mujezin.
Po našoj prvoj posjeti hotelu u Mostaru i dobrodošlice, neočekivano prijatno smo se iznenadili; umjesto jadnog turskog hana, koga smo očekivali čitajući o gradu, naišli smo na moderno zdanje, izgrađeno od vlade i kojim je upravljao poduzetan Nijemac.
Naš smještaj je veličinom sličio na kraljevski apartman, osvjetljen brojnim svijećama; sala za ručavanje je bila živahna s uniformama; spojeni stolovi cijelom dužinom sale su bili u potpunosti zauzeti od oficira, od komandanta snaga pa naniže do zadnjeg zastavnika – blještava masa svijetolo plavog i srebra.
Mostar je hercegovačka idila: orijentalni karakter muslimana je pomiješan sa surovim junaštvom Rimljana; hladni Sjever prisilno pomiješan s Jugom.
„Iz Mostara potiču moćni heroji od mača i pera, iz Mostara, doma sve umjetnosti i nauke,“, da citiram riječi Derviš paše.
Grad se, u stvari, sastoji od jedne dugačke ulice, jer gola brda priječe kućama da se šire na obe strane, pa su prisiljene na ravnice na oba kraja ulice.
Neretva je premošćena s dva mosta, jedan je od čvrste željezne konstrukcije nedavno podignut za potrebe prometa, a drugi, najveći i i najljepši spomenik, ne samo za Mostar već i za cijeli Balkan, je čuveni jednolučni kameni – poznat kao „Rimski most“. Postoji nešto božansko u koncepciji ovog mosta – načinjen je samo s jednim lukom od pedesetipet stopa i vrhom na sedamdeset stopa od zelene vode. Gazište je vrlo usko i putnik je zaštićen s dva niska zida. Svaki njegov kraj štite male turske utvrde. Mnoga velika imena su navedena kao graditelji. Popularna slavenska mašta voli pripisati gradnju Trajanu ili Hadrijanu, dok se muslimani, bijesni što se takvoj bogomdanoj inspiraciji i pomišlja pripisati porijeklo jednom kaurinu, pozivaju na sultana Sulejmana Veličanstvenog kao graditelja. Vlasti se sada prepiru oko toga, jer, iako je sasvim jasno da je on rimskog dizajna – materijal je čisto muslimanski.
[…] Hotel ima prelijepu poziciju, stoji na samoj obali zelenoplave vode, ispred njega je mali park; na klupe ispod debelih stabala, čudna mješavina likova se skupljaju o podnevu kako bi uživali u hladovini: tuda prolaze austrijski oficiri na svom putu za hotel, svako malo umoran nosač čučne kraj svog tereta da se odmori na kratko, čak i dostojanstveni musliman uspori za koju minutu kako bi se sklonio s jarkog sunca. Mostar posjeduje mnoge ljupke džamije, premda ni jedna nije tako lijepa kao velika džamija u Sarajevu, a ono što oduševljava putnike ovdje je što je većina ovdašnjih izrađena od klesanog kamena. Najljepša je Karađozbegova džamija, čiji je vitak minaret izrađen od mekanog bijelog kamena, osmorokutna po obliku i vrlo gracioznog dizajna.
[…] Mostarski bazar ni približno nije velik kao sarajevski, a uprkos tome je istočnjački lijep, a u njemu se mogu kupiti mnoge zanimljive sitnice. Širom Bosne i Hercegovine su vrlo traženi predmeti od crnog drveta ukrašeni umecima od srebra, štapovi za hodanje, kašike, viljuške, vaze itd., kao i predmeti od metala isto tako ukrašeni srebrom – veoma slični onima koji se mogu kupiti u Španjolskoj, gdje je srebro zamijenjeno zlatom.
Nesumnjivo najčudniji predmet u cijelom Mostaru je čudna odjeća koju nosi određeni stalež zamotanih žena. Na prvi pogled neobično zagonetno je prepoznati vrstu objekta koji se vuče ulicom. Prihvatajući objašnjenje da je u ogrtaču muslimanka, (jer nikada joj nećete vidjeti više od nokta na prstu, ili možda samo vrh nosa), vaš sljedeći napor je da analizirate ovu groznu nošnju koja ju krije. Ogroman plavi ili crni ogrtač od teškog serža visi s nje od glave do pete, i upravo gdje pretpostavljate da bi joj moglo biti lice, ukazuje se vrsta ranoviktorijanske haube, stiješnjene u uspravan rascjep, napravljen od istog tamnog materijala. Kako vas mimoilazi, uočavate da iz svakog uha (toliko blizu koliko se da ocijeniti) vise široki rukavi; manšete su zašivene jedna za drugu i sastavljene na leđima.
Pregledaćete možda pola tuceta ovih nevjerovatnih likova prije nego što vam pravo rješenje enigme upadne u oči, i čudićete se kako to ranije niste uočili. Čudnovato odijelo je u stvari ogroman vojni šinjel, dovoljno velik da odgovara nekom divu, a ima preveliku kragnu. Glava žene podupire šinjel na mjestu gdje bi trebale stajati lopatice kaputa, tako da se zadnja strana vrata odmara na ženinom čelu. Ranoviktorijanska hauba je u stvari velika kragna, izokrenuta i sastavljena, tako da strši naprijed ispred lica, potpuno skrivajući osobu. Time su rukavi oslobođeni i budući su nepotrebni, zašiveni su na leđima kako ne bi smetali pri hodu. Jedino u Mostaru se ova čudna ženska odjeća nosi.
Ostali smo tri dana u Mostaru; upoznali smo grad dobro, ovo je bia, naime, naša treća posjeta. Postoji nešto prelijepo, tako nalik snu u ovom veselom malom mjestu, da se nikad ne bih umorio vraćajući mu se povremeno i provodeći nekoliko dana u ovoj slikovitosti. Od svih gradova u Bosni i Hercegovini, Mostar je taj koji ostavio neizbrisiv trag u našim srcima i u našem sjećanju.
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
