Woodstock – 44 godine poslije
(tekst sa istim slikama je bio objavljen na forumu klix.ba povodom 40 godina Woodstocka)
Najveći parti na svijetu
Katarzički spektakl od srece i blata, moralno čišćenje i uzdizanje iznad tjelesnih I duševnih strasti i prljavštine. Duh Woodstocka je i nakon 44 godine jos uvijek medju nama.
Tri dana mira i muzike
Vjerovatno ne postoji ni jedan vikend u pokretu šezdesetih koji je tako sveobuhvatno analiziran istrazivan I komentiran, kao sto je na tadašnjim plakatima za najavu ovog spektakla pisalo “ Tri dana za mir i muziku”, koji je održan od 15. Do 17. Augusta 1969. godine nekoliko desetina kilometara sjeverno od New Yorka, na jednoj ledini koja je pripadala farmeru Maxu Yasguru, a čiji odjeci tako daleko I tako dugo preko pozornice odjekuju i dan danas.
Woodstock je mit koji živi.
Woodstock je prema perspektivama, idili i prodornosti bio ustvari antiamericki pokret ili patriotski ritual, prekid tradicije, oživljananje duhovnosti hipi pokreta tako da i najeminentniji zahtjevi u pogledu Woodstoka sami ne mogu nikad biti umireni. Woodstock nije samo supermetafora šezdesetih, to je takodjer jedno stremljenje ka duhu koji je iz njega proistekao.
Sta se na Woodstocku stvarno desavalo? Kao prvo, to je bila promocija i prodor avangarde u estetskom i tehničkom smislu u tome vremenu. Na tome Open-air festivalu su se prestavili najjači muzički akteri onoga vremena: od Janis Joplin, Creedence Clearwater Revival do za ono vrijeme tajnog aduta Carlosa Santane. Tehnika pozornice, rasvjeta bili su na tada najnovijem nivou. Na Woodstocku su bili po prvi put predstavljeni prenosni dualni sistemi ozvučenja, te” Woodstock okretna pozornica” (koja uzgred rečeno, tada nije dobro funkcionisala), a predstavljeni lightshow je uspostavio mjerila na ovom planu za jedan duži period nakon Woodstocka.
Woodstock je od samog pocetka bio TV dogadjaj koji je direktno prenosen putem malih ekrana.
Jedan od najvećih dobitnika ovog festivala, u ovim selektivnim sjecanjima je svakako bio i Jimmy Hendrix. A tu su pored navedenih Joplin, Hendrix, Santana i CCR, bila jos imena poput: Joan Baez, Canned Heat, Ten Years After, Iron Butterfly, Blood, Sweat & Tears, Jefferson Airplane, The Who, Ravi Shankar, Melanie, Crosby, Stills, Nash & Young, Sha Na Na…
“Ali ništa od svih muzičkih dogadjanja na Woodstocku nije tako duboko ostalo u sjećanju kao prisustvo publike” moće se i dan danas čuti iz mnogobrojnih kritičkih osvrta na ove dogadjaje, bilo je prisutno preko 500.000 gledalaca.
Multimedijalni Woodstock je bio ogledalo u kome su se ogledavale citave šezdesete. Čitava jedna generacija se ogledala u prepoznavala u tome: ljudi u sreći i blatu.
Raj i pakao
Blato.
Šta bi bio Woodstock bez blata. Jedan pretjerano dugi rok koncert moguće, ali nikad tako katarzički spektakl bez izazova ovoga elementa, bez blata.
“No rain! No rain!” (“Nećemo kisu, nećemo kisu”) urlala je masa prema crnim oblacima koji su se nadvijali. A onda se sve prolomilo.
“ Gimme an F!” – “FFFFF” (“Dajte mi jedno F” – “FFFFFFF”)
“Gimme a U!” – “UUUUU” (“Dajte mi jedno U!” – „UUUUUUU“)
“Gimme a C!” – “CCCCC” (“Dajte mi jedno C” – “CCCCCCC”)
“Gimme a K!” –“KKKKK” (“Dajte mi jedno K” – “KKKKKKK”)
„What’s that spell“ – „FUUUUCK“ („Sta smo rekli“ – „JEBEEEEENO“)
Već prvog festivalskog dana je Countri Joe Mc Donald ovo izveo, kao I slogan “Make Love Not War”, slovo po slovo, (“Vodimo ljubav, ne rat”), kao protest protiv rata u Vijetnamu koji je upravo toga vremena bjesnio.
Tek borbe u blatu, nakon jake kiše, pokazali su Woodstock generaciju u punom svijetlu, mlade ljude kako se guraju po blatu, koje neodoljivo podsjeća na govna, mlade djevojke, potpuno gole, onako kako ih je bog stvorio, na putu na kupanje u obližnjem jezeru. Sve su ovo antipuritanske scene I scene antikulture, koje su snimile mnogobrojne prisutne kamere. I začudjujuće: nista se nije desilo. Svijet nije propao, sudbina se nije nikom osvetila. Nebo je sijevalo munjama, a djeca cvijeća su blato na zamlji pretvarali u prljavi raj. Flert sa nacionalnim problematičnim stanjem pripada Woodstocku jednako kao i koristenje halucinogenih droga – I stvarno senator Rockfeller je to područje proglasio kratkotrajno za “disaster” područje. Metafora rata i katastrofe je ipak bila u pozadini dešavanja, važniji je bio osjecaj zajedništva mase.
Woodstock nije uspio da stvori raj na zemlji, ali je budućoj svakodnevnici i festivalskom folkloru dao odlučujuće impulse. Ponekad je to bila i utopija da se ideja nakon njene realizacije više ne prepoznaje, ali djeluje, usprkos svemu.
I uvjek tamo gdje stoji jedan kiosk, koji prodaje makar i przeni krompir, i iz kojega drma glasna rok muzika, to je znak da je Woodstock jos uvjek sa nama.
Woodstock poster
Jimmy Hendrix na Woodstocku
Janis Joplin na Woodstocku
Joe Cocker na Woodstocku
priredio: Smail Špago
tekst je objavljen na forumu klix.ba povodom 40 godina Woodstocka, 31. jula 2009.
