Parobrod Mostar – Jedna slika, jedno sjećanje

Parobrod Mostar

 

Jedna slika. Jedno sjećanje

 

Naletih na ovu sliku na facebooku ovih dana. Zahvalan sam autoru na objavljivanju. Mnogi od raje nisu ni znali da je obalama Jadrana davnih godina krstario ovaj parobrod, sa nama dragim imenom Mostar.

 
Kontakt izbliza imao sam sa njim daleke 1962. godine u pristaništu luke u Šibeniku. Tih godina moj amidža je služio mornaricu u Šibeniku. Momak od 20 godina otišao u vojsku, da služi mornaricu. Vojni rok u mornarici onoga vremena je bio 3 godine. Nakon godinu dana provedenih u Puli, javio nam je da se primakao malo bliže, i da je sad u Šibeniku. Haj biće mu bar malo bliže doći na odsustvo, kontali smo. A i Šibenik je onoga vakta bio bogu iza leđa, gledano barem iz
mostarske perspektive. Do Graca ili do Makarske mogle se i nekako dobaciti. Pa i do Splita nekako nije bilo daleko . Ali bogami do Šibenika valjalo se zaputiti.

Zato nas je nemalo iznenadila vijest kad je jednog dana otac došao sa posla i rekao: “Idemo
posjetiti mornara u Šibenik”.
To mi je onda bilo kao da bi mi danas rekao idemo u Pariz ili Njujork. Valjalo je vidjeti sve te nepoznate krajeve kroz Dalmaciju. Autobusom preko Žovnice, Lištice, na Imotski, pa u Split. Put je trajao čitav dan, Makadam. Autobus je stajao svaka dva sata da se vozači odmore, naravno uz kakvu gostionu uz put, pred kojima su se vrtili ražnjevi. Cista Provo. Put prema Šibeniku iz Splita bio je moguć tek sutra ujutro, jer autobusa, bože moj, onda nije bilo kad god poželiš, nego po redu vožnje. Naravno da nam je to odgovaralo, da obiđemo Split, luku, Dioklecijanovu palaču, i da noćimo privatno kod neke babe, podno Marjana. Ujutro put do Šibenika. Tamo nas je na autobuskoj sačekao neki očev jaran iz vojske, prihvatio nas i odveo njegovoj kući. Tu smo noćivali. Popodne, naravno do vojne luke. Uzeli smo amidžu, došla mu posjeta iz daleka, dobio je slobodno svako popodne dok smo tu bili. A na njemu bijela uniforma, mornarska majica i naravno mornarska kapa. Ta kapa bila je čitavo vrijeme na mojoj glavi.

 

 

Otišli smo i do civilne luke. On nam je na rivi pokazao jedno oštećenje. Kaže, neki dan uplovljavao parobrod “Mostar”, nije na vakat zakočio, i malo je, eto udario. Bilo mi je žao toga parobroda “Mostar”, kao da mi je bio neko rođeni. I amidža nam još reče. Brodu nije bilo ništa.
Malo se samo lim ulupio, i otišla farba. Brod uplovljava svaku večer i svako jutro u šibensku luku. Bio je glavna veza toga dijela Jadrana. Ovdje valja napomenuti da od ondašnje Jadranske magistrale nije bilo ji traga ni glasa. Napravljena je tek nekoliko godina kasnije, a čitavim djelom puta do Šibenika bio je makadam.

 

 

Uvečer sam po redu vožnje bio u luci. “Mostar” je uplovio. Elegantan i lijep. Vrtio sam se
oko njeg, dodirivao ga. Na brod nisam mogao bez karte. Takva su bila stroga pravila. Pazilo se da se na brod ne ukrca koji slijepi putnik.

Koliko samo jedna slika pobudi sjećanja na nekakva vremena, koja se nikad neće više ne povratiti, jer Šibenik je danas u drugoj državi, do njega nam novim autoputem ne treba više
od 2 sata autom. A i brodovima se uzduž Jadranske obale rijetko putuje. Osim u turističke svrhe.

Kasnijom razmjenom fotosa parobroda Mostar, sa rajom, dobili smo još nekoliko starih
fotografija, čak je jedna i u Šibenskoj luci, gdje sam ga vidio prije više od 50 godina. a zvao se parobrod jer ga je pokretala parna mašina, ustvari dizel motor.

 

 Saznali smo još, da kad je parobrod Mostar odslužio svoje, nije otišao u staro gvožđe nego je
prodat nekoj stranoj kompaniji koja ga je uredila, doradila, ofarbala i dala mu drugo ime: Harmony II. Da li je to stvarno istina ne znam, ali, i ako jeste i ako nije, drago mi je ba se bar tako priča. Evo gore  i te slike.

[IMG]http://i42.tinypic.com/2gxeg0n.jpg[/IMG]

 

A i mi mu ovom pričom produžavamo život.

(prvi put objavljeno 2011.)

priredio: Smail Špago

 

 

(fotosi: internet, arhiva, Tibor, Braco)

Komentariši