Sa „Carskom poštom” po Mostaru, prije 103 godine
Knjiga je istorijski roman ili romansirana istorijska priča o događajima vezanim za posjetu austrougarskog cara i kralja Franje Josipa I. Mostaru 3. juna 1910.g. Ovaj značajan događaj za grad Mostar nije bio dovoljno istorijski obrađen, pa je sa tog aspekta zanimljiv, kako za običnog čitaoca, tako i za istoričare.
Radnju romana povezuju tri centralna lika – car Franjo Josip I, ondašnji gradonačelnik grada Mostara Mujaga Komadina i student Bogdan Žerajić, koji je tom prilikom planirao izvršiti atentat na monarha. Pored izuzetno bogatih opisa grada, običaja i likova, knjiga sadrži i pedeset autentičnih crno-bijelih fotografija ovoga značajnog događaja. Čitanjem ove knjige, svi istinski Mostarci pronaći će svoje zadovoljstvo, ali i oni koji to nisu, ali ga poznaju i vole.
U toku rada na ovom projektu, kako se može nazvati rad na pripremi i pronalaženju svih relevantnih detalja bitnih za događaje, koji se opisuju u knjizi, bilo je potrebno posegnuti duboko u mnoge arhive, u prašnjave stranice starih knjiga po bibliotekama, na požutjele stranice štampe iz onoga perioda. Posebno iscrpne izvještaje sa carevog putovanja po Bosni i Hercegovini objavile su ondašnje Bečke novine, koje je autor, zajedno sa svojim saradnicima, našao u arhivi Austrijske nacionalne biblioteke.
Dnevne novine pod nazivom „Reichpost” – „Carska pošta”, svakodnevno su objavljivale izvještaje i najnovije informacije sa Carevog putovanja koje je ukupno trajalo pet dana.
Nakon tri dana boravka u Sarajevu, četvrtog dana putovanja Car je boravio u Mostaru. U „Reichpostu”, u broju od 4. juna 1910 godine, detaljno je opisan boravak u Mostaru, sa vrlo lijepim opisima našega grada iz onog vremena.
Evo kompletnog izvještaja:
Posjeta Cara Mostaru (telegram specijalnog dopisnika), Mostar, 3. juna 1910.
Posljednji dan svog putovanja Car je posvetio posjeti Mostaru. Prijem monarha u Mostaru prevazišao je sva očekivanja, pa čak i onih najsumnjičavijih u Sarajevu. Mostar je prirodno ljepši od bosanskog glavnog grada. Prirodne ljepote, koje nudi ovaj grad vrlo su dopadljive, i zajedno sa spontanim slavljem naroda, bili su razlozi zbog kojih je ovaj najnoviji monarhov postupak i politički bio vrlo djelovoran.
Smješten između visokih planina i brda, izgubljen i zaboravljen, u dolini, kroz koju se provlači divlja Neretva, Mostar je pokazao sve svoje lijepe prirodne karakteristike, kao i svoje stanovnike, dok se pred očima neprestano mjenjaju kontrasti, koji ostavljaju jedan prelijep utisak o čitavom gradu. Na jednoj strani se ukazuju litice, visoke do neba i pokrivene kršom, dokle god pogled dostiže. Na njima se samo ponegdje nalazi po neka zaboravljena zelena površina, žbun kadulje između kamenova. Sa druge strane, tu se nalazi najbogatija tropska vegetacija u baščama i po poljima, plodovi i cvijeće, koji su mogući samo pod južnim nebom.
Ovo je botanički raj. Slične različitosti pokazuje i stanovništvo. Jednostavno, opušteno, strogo zatvoreno unutar svog vjerovanja, jedna kasta same za sebe, malo impulsivna, više internacionalizovana. Srbi i Hrvati tradicionalno ratnički raspoloženi, sa živom fantazijom, koja je podstaknuta starim junačke pričama i pjesmama, njihovom biću pripadaju iste ideje i ideali kao u vrijeme borbe protiv Turaka. Grad je životan, ubrzano ide naprijed, pokretan i pun pokretačke energije, pravi produkt ove južnjačke klime.
Doček, koji je bio pripremljen Caru, bio je zbog toga više spontan, pun utisaka i životniji. Nažalost, vladala je prava tropska vrućina, termometar je pokazivao 41stepen već u ranim jutarnjim satima, mnogo prije nego što je Carski voz ušao u praznično okićenu željezničku stanicu. Već kod samog izlaska iz voza, Car je pokazao umor, zbog čega je ceremonija bila ograničena samo na najneophodnije. Na peronu je Cara dočekao komandant 16. korpusa, vrhovni komandant Ghurtovich, vjerski službenici iz Mostara i drugi zvaničnici. Car je primio raport, izvršio smotru počasnog voda i uputio nekoliko kratkih riječi, zajedno sa gradonačelnikom Komadinom i podpredsjednikom Vojislavom Šolom, popeo se u carska kola koji su ga odvezla do hotela „Neretva”. Carska artiljerija sa okolnih fortica poslala je nekoliko gromoglasnih pozdrava u dolinu. „Živio”, čuli su se pozdravni poklici. Ruta je vodila preko novog mosta pod imenom „Mosta cara Franje Josipa”. Počasna garda pred hotelom stajala je pod oružjem. Car je potom otišao u njegov apartman, da se odmori nekoliko minuta, dok ga dvorski službenik nije pozvao. Na njemu se vidio umor od zadnjih dana, a posebno umor od petosatnog putovanja iz Sarajeva. Zasigurno je on sebi dozvolio i malo više nego što je to mogao. U ovdašnjim građanskim krugovima bili su, inače, iznenađeni da je za posjetu Cara izabrano vrijeme, kad ovdje vladaju poznate tropske podnevne vrućine.
U 13 sati popodne, Car je u hotelu „Neretva” održao audijenciju, kojoj su prisustvovali predstavnici klera, oficirskog korpusa, gradonačelnik sa opštinskim savjetom, predstavnici kulturnih zajednica i činovništva.Usprkos tropskoj vrućini, Car nije poslušao savjet dvorskog službenika, da se povuče. On je istakao da je to protiv njegovih navika. Obavio je prijem, koji je trajao samo nekoliko minuta. Tom prilikom, govorio je sa gradonačelnikom Komadinom o prirodnim ljepotama Mostara i građevinskom razvoju grada, a podpresjedniku Vojislavu Šoli rekao je da ga raduju patriotski osjećaji u narodu, kojima je on bio uzročnik, a o gradu je govorio veoma probranim riječima. Zahvalio se na svim počastima i lojalnosti koje su mu ukazane. Prijem je završen u 14,45 sata popodne.
Dvorski sto, ručak, bio je zakazan u hotel „Neratvi” tačno u 15,15 sati popodne. Prisustvovali su: ministar vanjskih poslova grof Aehrenthal, ministar rata gospodin Bönich, zajednički ministar finansija baron Burian, šef države Varešanin, civilni adlatus gospodin Benko, katolički biskup Buconjić, franjevački provincijal Begić, mitropolit Zimonjić, predsjednik srpsko ortodoksne crkvene zajednice Šantić, muftija Abdulah Riđanović predsjednik vakufske komisije Karabeg, okružni predstojnik Ghurtovic, predstojnik gradske opštine Deftedarević, gradonačelnik Komadina, podpredsjednici Šola i Smoljan, general majori Daler i Serhaufer i više štabskih oficira. Nakon obavljenog ručka, Car je zapalio jednu cigaretu i zahtjevao od njegovih gostiju da učine to isto, ustao iza stola i otišao u njegov apartman, gdje je kratko odmorio. U međuvremenu su pristigla i dvorska kola, koje je školska omladina okitila cvijećem.
Vožnja kroz Mostar. Uz malo zakašnjenje, zbog Carevog odmora, kolona kola je krenula. Car je bio u pratnji liječnika iz Generalštaba dr. Kerzla i činilo se da je bio malo odmorniji. O nekoj svježini i elasticitetu kod njega, nije moglo biti ni govora. Vožnja je išla duž svečano okićenih ulica, ispod prelijepih slavoluka, prema Starom mostu, koji je čitavom svom dužinom, od oko 300 metara, bio prekriven turskim tepisima. Hiljade građana stajalo je uzduž ulica, oduševljeno su slavili Cara. Raspoloženje bilo je veličanstveno, zajedničko i stvarno.
Među narodom koji su stajali uz ulicu moglo se vidjeti i dosta naroda sa sela. Dok je u Sarajevu pristup ulicama, kojima je Car prolazio, bio otežan, ovdje je svako mogao naći mjesto sa koga će najbolje vidjeti Cara. Utisak o raspoloženju naroda stoga nije bio tako izvještačen, kao u glavnom gradu. Na Starom mostu, koji potiče iz šesnaestog stoljeća, Caru je upriličeno objašnjenje istorijskih detalja, a i on sam je postavio niz pitanja, na koja mu je odgovarao šef države. Car se vratio istim putem i ponovo se našao u hotel „Neretvi”. Počasna garda je ponovo stajala pod oružjem.
Kad su iz hotela krenuli nazad, preko mosta Franje Josipa, Car je naredio da se vozi lagano kako bi razgledao duboko urezane obale Neretve, piroteskne slike, koje su ga zainteresovale. Malo prije 4 sata popodne, Car je došao na stanicu, gdje ga je strpljivo čekala masa naroda.
Iz Mostara je krenuo vozom nazad, direktno kući u Šonbrun, u Beč.
Mnogo više i šire, naravno, naći ćete u knjizi.
Priredio: Smail Špago