Pukne li vas ponekad?

Prilog za ovaj blog nastao je sasvim spontano. Jučer popodne javio se Deni iz Holandije sa vapajem, može li iko skinuti koju fotografiju sa videa postavljenog na you tube, nekog Holanđanina, koji je 1971. godina putovao na odmor u Jugoslaviju, i na putu od granice u Sloveniji, do Mlina kod Dubrovnika, navratio i u Mostar. Vjerovatno tek na nekoliko sati. Video je kompilacija dosta lijepih slika i kratkih filmova, sve od Slovenije, jadranskom obalom, Plitvicama,preko Mostara, do Dubrovnika. Upravo onako kako to samo znaju napraviti stranci. Zadrže se na jednom motivu samo 5 sekundi. Čini se malo, ali kad gledate film sada, svaka slika i sekvenca videa od 5 sekundi čini se beskrajno duga. Pravo bogatstvo za oči i dušu. Prvo sam pogledao film od nekih dvadesetak minuta, staviću link u prilogu, a onda se zabavio Mostarom. Svega 12 slika, ali sve iz tog perioda. Mostara ukupno jedna minuta. Dovoljno da se duša napoji. Tad mi je bilo jasno šta je spucalo Denija. Skinuo sam film sa You tube, izvadio slike i postavio mu na facebook. Nevjerovatno. Spucalo nije samo njega neko i dosta ostalih. Pogotovo slika, raritet. Slika  niz Korzo, dijela zgrade iznad Borova, Lakišića džamija dominira, ali se vidi i Razvitak u pozadini. Ljudi uhvaćeni u jednoj stotinki sekunde.

 

Ovdje ću postaviti samo nekoliko komentara, postavljenih ispod slika na FB.

 

Pukne li i vas nekad film, da se, gledajući stare fotografije, zapitate o sudbinama ljudi koji su se slučajno zatekli na njima. Uvijek kad ih gledam onako zaustavljene, u pokretu, javi mi se osjećaj kako su ti ljudi svoje proživjeli tiho i uz neku rezigniranu pomirenost zbog nedosanjane mladosti. Čak mi se čini i da se negdje izgubio onaj autentični prelaz iz mladosti u starije doba.  Kao da sam pripadnik zadnje generacije koja je imala priliku proći kroz taj portal jer su ova moderna vremena pobrisala sve te granice. Sada možeš biti mlad koliko hoćeš ili star, tj. možeš imati iluziju i jednog i drugog,  možda je virtualnost ubila autentičnost. Ili sam ja gadno zabrijao. (Denis Kajić).

 

Ja uvijek vidim ljude, bar na slikama našeg grada koji se kreću spontano i različito, vjerujući gradu kao vlastitoj bašti ili balkonu. (Ronald Pandža).

 

Tako smo mi doživljavali Mostar. Ne osporavam mogućnost da ga neki tako doživljavaju i sada. Kod mene je jos prisutan taj osjecaj "bašte", ali sada je to kao da sam u tuđoj bašči, na privatnom posjedu. Neko vrijeme, poslije rata, sam imao odjeke tog doživljaja lutajući ulicama pred zoru.  Penjući se recimo niz Panjevinu… nekako su sjene bile baš ukrivo "postavljene" i to mi je djelovalo domaćinski . Volio sam se voziti i biciklom pred zoru. To bi mi vraćalo taj osjećaj. Posebno je dobro oko četvrtice, rano, biciklom dofurati na Rondo … OK je Mostar kad ljudi spavaju .

Da, gradu se vjerovalo kao vlastitoj bašti ili balkonu. (Denis Kajić).

 

A Gordana je dodala ovo Mešino:

"Trebalobiubijatiprošlostsasvakimdanom štoseugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim sto više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života." (Meša Selimović).

 

BB 1971 Joegoslavie

 

 

Hochgeladen am 27.01.2012

Vakantie naar Joegoslavie in 1971
Zwartwitfoto's en dia's in BreedBeeld

 

Komentariši