Autobusom, u prvo vrijeme, sa stare stanice, a kasnije sa nove stanice. Usputno sjedanje, bolje reći, ugurivanje u autobus, pa stajanje, na jednoj nozi, od gimnazije, ili sa Lučkog. Pravac Buna. Nikom nije bilo ni tijesno, ni neugodno. Do Bune, u tih pola sata, pljuštale su provale, vicevi, smijeh, a često i pjesma. Nakon izlaska iz autobusa, kod hotela na Buni, pješke, pravac Bunica. Kasnijeg vremena išlo se autima, po petero čak i više. Od mosta na Buni pa sve do Ada na Bunici bilo je puno je ko šipak. Mjesta za parking ni za lijeka. Ali koga je to još brinulo. Ako nema na parkingu, ima u Hodnini. Ima negdje. U bašči ispred hotela drma muzika, okreće se ražanj, dimi roštilj. Mjesto se čeka. Nije bio problem, ako za jednim stolom već neko sjedi, a jedno ili dva mjesta su prazna, Sjedalo se zajedno. Sve je bilo puno od ujutro do uvečer.
Čitav Mostar bio je na Buni i Bunici.
Po pravilu, bivalo sunčano, lijepo vrijeme. Mnogi su za Prvi maj otvarali sezonu kupanja na Bunici. A predvečer, ista kolona, ista gužva, nazad za Mostar. Buna i Prvi maj bili su i ostali, sinonimi jedno za drugo.
I ostali u sjećanju. Ma gdje sada bili.
.
[IMG]http://i41.tinypic.com/33myc92.jpg[/IMG]
.
[IMG]http://i44.tinypic.com/303l2ed.jpg[/IMG]
.
[IMG]http://i41.tinypic.com/2urlboi.jpg[/IMG]
.
[IMG]http://i43.tinypic.com/5wy04l.jpg[/IMG]
.
.
priredio: Smail Špago