Mostar 1910.
(jedan opis iz nove knjige Tibora Vrančića, pogled na grad sa Mazoljica)
na slici: Gimnazija 1910.
…Sjeo je na još vreli podveleški kamen. Mostar se pod njim pružio kao šarena prostirka. Dan je gasio svoju užarenu peć. Sunce tek što je zašlo za Žovnicu, no cijeli grad još blješti. Kuće u izmaglici još lelujaju od jare. Neretva modra i zelena klizi između kuća i zelenila. Nepregledne bašče i voćnjaci na desnoj obali rijeke već se počinju zaogrtati u tamnije boje. Na toj se strani može vidjeti samo pokoja kuća i građevina, jer se cijeli grad stisnuo na lijevoj obali, tik podno njegovih nogu. Udesno jasno razaznaje kompleks zgrada Sjevernog logora, te pravo ispred sebe zgradu gimnazije. Ispred nje prolazi ćiro, a bijeli dim se izvija iz lokomotive i iscrtava na nebu put koji je prešao. Dalje pruga vijuga podnožjem Huma i pruža se prema jugu, k moru.
.
[IMG]http://i43.tinypic.com/fmhoj8.jpg[/IMG]
.
Jasno vidi zahumsku stranu, zelenu i bujnu, plodnu, sa mnogim baščama. Voćnjaci s orasima i mirisnim jabukama, šipcima i smokvama, te pokoji vitki jablan krase ovaj božji vrt. Zelena je, jer je oplakuje Radobolja koja natapa tu plodnu zemlju. Malo ispred ćirina dima je Cernica i zgrada suda. Ulijevo je visoki toranj katoličke crkve. Kruži on pogledom dalje po Mostaru i lebdi ulicama i mahalama uspomena. Džamije porazbacane po čitavome gradu kao vitki bijeli prsti koji pokazuju put nebesa. Lijevo od njega je ogromni pravoslavni hram, u kojega je ušao samo jednom i to na navaljivanje prijatelja Dimitrija. Ispod njega Brankovac. Razaznaje njemu poznate mirise ruža penjačica i smokvina stabla. Da, svega se sjeća živo. Sve slike i mirisi dragog Mostara su ispunili njegova čula. A sa Žovnice se spuštaju sve mračnije sjene nad grad i u borbi sa svjetlom osvajaju sve više površine grada, gutajući konture koje su se do maloprije lijepo razaznavale. Ništa se nije promijenilo otkako je prije tri godine napustio Mostar. Sve što sada ima, to je samo sjećanje…
( na slici, Mostar 1910. panorama iz perioda Austro-Ugarske)
