beats by dre cheap

Dok smo sjedili


by Emica

Preturajući po uspomenama zajedničkog odrastanja, dok smo bili zadubljeni u samo naše uspomene, uz žuborenje Radobolje, glasno smo se kikotali, jedna drugoj upadale u riječi, da bi kikot prerastao u grohot.Odlutale smo u djetinjstvo, preplivavale Neretvu, ponovo smo pravile svoju prvu salatu ubravši iz bašte ono što je potrebno. Kad je salata spravljena, posjedali smo na sred avlije na kaldrmu,i direktno iz valjnika (ali stvarno iz valjnika) jeli.
U sred uspomena našli su se i Ibro i Ivica Škrabar, odnekud se stanjio Božo Kulaš na biciklu i od jednog dobio zalutali kamen u glavu.Ibro se krišom sakrio u odaju nene Bajgoruše, a da to niko nije znao. Ivicu je Đurđa hitro uvela u avliju uz njeno uobičajeno:"Ivice, Ivice, 'eb'o ti pas mater, ulazi u kuću!" Policajac Božo se dao u istragu, otišao i kod Bajgorića, a nena mu samo reče: "Svi su na poslu, ovdje nema djece, ako ne vjeruješ, preberi!"-ne znajući da se baš u njenoj odaju krije krivac.Još smo jednom provozale Dijanu u drvenim kolicima, a onda smo provirile u Volodera-araluk i počele se pitati iznova ne nalazeći odgovor. Naime, čudile smo se kako je bilo moguće da u dvije osrednje sobe i povečem hodniku stanuju dvije porodice?? Jedni su imali petero djece, a drugi troje, ukupno je dvanaest duša disalo u skućenom prostoru. Ali, živjelo se, družilo, djeca se igrala, poštivao se komšiluk. Uz nostalgičan uzdah zaključismo da smo imale baš divno djetinjstvo, ispunjeno dječijim radostima, cirlikom. Po prašnjavom trotoaru smo crtale i igrale stonogu, mlađe djevojčice su vukle kutiju od cipela u kojoj je bila potpuno opremljena soba i lutka krpenjača.Po kocki je poskakivao točak od bicikla kojim su upravljali muški pomoću savijenog žičanog upravljača. Malo stariji bi se okupili i pripremali za "Cvijetno korzo"
Ašov, kramp, lopata,
pijuk i kolica,
to je radni alat
svakog omladinca.
odjekivala je Lukom njihova pjesma koju su pjevali u stroju glumeći da su u povorci pri povratku sa radne akcije Banovići-Brčko.
Prisjećali smo se svake sitnice, prepričavali dogodovštine i shvatili koliko smo bogatstvo imali u druženju, kako nam je djetinjstvo protkano zajedničkim sjećanjima. Pogled nam istovremeno pade na jednu čudnu simbiozu drveta i kamena. Interesantno, isto kao da drvo raste iz kamena ili kamen izbija iz drveta. Zajedno čine tako skladnu harmoniju koja opstaje samo kao takva.Takve su i naše najranije uspomene. Samo kao zajedničke i opstaju. Isto kao i naše prijateljstvo, stvarano našim odrastanjem.
Drage moje , Azra i Dervo, hvala vam što ste dio zajedničkih priča koje još traju.
Emica, 19.maj 2015
(facebook)

Na granici sjećanja
http://memorylimit.blogger.ba
20/05/2019 11:23