beats by dre cheap

Priče iz sehare


Kućili se. Jedna kašika. Druga. Uporedo sahani. Šta će dva sahana, ako je jedna kašika? Tendžera. Šerpa i rajnika. Tepsija za pitu. I pitanje svaki dan kad je on dolazio s posla: ženo, koja je danas. A mogla je biti sirnica, ili krompiruša, o bajramu burek. Uz meso, u bureku i zehra krompira.
Malo kredita. Voda i kupatilo. Krevet umjesto dušeka. Sto umjesto sinije. Prvi escajg i prvi servis za jelo. Frižider. Pegla. Onaj se otplatio, uzećemo drugi, da dignemo sprat, za djecu. Zidanje, malterisanje, hirofa. Košulja na krovu, broj 38, svakome tijesna. Janje za komšije, na naselje. Djeca, prvo, drugo, treće. Smijeh, škole, zadaće. Televizor, prvi u mahali, od kuće se kino stvorilo.
Puni ormari. Njegova dva odijela. Dječija roba. Njezini katovi. Uvijek jedan neskrojen, nesašiven. Posteljine i stoljnjaci. Marame i šamije. Kerane i za keranje. Vezeno, šiveno, pleteno, heklano. Serdžade i postekije. Ćilimi i ponjave. Krpe i peškiri. Mirisni sapuni, da roba miruhi.
Odoše djeca. Velike škole. Snahe i zetovi. Poslovi. Unučad. Svako sa svake strane nosi kad dolazi. A mati čuva, slaže i preslaguje, miluje i za svaki komad zna od koga je i odakle je.
Naravno da je bilo suza i nesreća, tuga i ratova. Ali život vazda samo dalje ide.
Kad je mati preselila, pa po mejta došli Bakije ili Jedileri, ljudi iskali jedan čaršaf, da umotaju. Kćerka ponudila evo dva, od svega evo makar dva. A jedan od onih ljudi rekao ali ne trebaju dva, jedan je dosta. Jedan je svakome dosta. Ćera zaplakala, zar od svega njenog, što je kućila, čuvala, pazila i branila, samo jedan čaršaf? Zar ne mogu makar dva? Ne treba, Boga mi, rekao čovjek.
I odnijeli je, u jednom čaršafu, bijelom, novom, od mirisnih sapuna mirisnom, prvi put opeglanom. Jer nikome, kad se pođe, ni dva čaršafa ne trebaju.

Tarik Đođić

(Sladja/facebook)

Na granici sjećanja
http://memorylimit.blogger.ba
18/03/2019 11:34