beats by dre cheap

Hivzija Hasandedić – velikan koji se nije zatvorio u političke granice



(tekst koji slijedi objavljen je na portalu miruhbosne dana 19. oktobra 2018. godine, izvor Al Jazeera)

Hivzija Hasandedić je bio intelektualna i ljudska veličina, samozatajni arhivista, poliglot, teolog, etnolog, istraživač, historičar, osmanista, historičar književnosti, hroničar, literata, muzeolog, geneolog, prevoditelj, interpretator izvora i profesor koji je svojim studioznim istraživanjima sačuvao sjećanja na cjelokupnu kulturu i baštinu Bošnjaka u Hercegovin i susjednim područjima koje su ranije Bošnjaci naseljavali (Imotski, Vrgorac, Makarska, Herceg Novi, Sutorina).
Njegova dominantna osobina je bila skromnost iako je radio mukotrpan posao na obradi starih tekstova i rukopisa.
Rođen je u Jablanici 1. jula 1915. godine. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu 1935. godine a potom i Višu islamsku šerijatsko-teološku akademiju. Od 1954. godine do odlaska u penziju 1976. godine radi u Arhivu Hercegovine. Na temelju dostupnih izvora obradio je cjelokupnu muslimansku baštinu u Hercegovini.
Njegove obrade su podrazumijevale kabinetski rad i izlazak na teren, izučavanje narodnih predanja, razgovor sa ljudima vezanim za baštinu i lokalnim poznavaocima ostavštine. Za svog života objavio je 430 bibliografskih jedinica različitog sadržaja. Sakupljao je građu pisanu na papiru, u vakufnamama, sidžilima, medžmuama, starim novinama i knjigama, ali i pisane tragove na kamenu, na nišanima.
Za svoj naučni i istraživački rad promoviran je u počasnog doktora nauka na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru.
U javnosti se prvi put javlja pjesničkim prvijencem „Noćni ibadet“ u tuzlanskom Hikjmetu 1934. godine pod pseudonimom Muhamed Hivzi.
Za njega njegovi savremenici i kolege iz struke imaju samo riječi hvale.
„Od poznatijih istraživača kulturne historije Bosne i Hercegovine, ne znam nekog drugog koji bi stao odmah iza Hamdije Kreševljakovića“ kaže Fazlija Alikalfić o Hasandediću.
Za hafiza Mahmuda Traljića on je „uvjereni, nepokolebljivi i praktični vjernik, tih miran i odan svom poslu“. „Mali, u svojoj veličini“ je za mostarskog muftiju Seid ef. Smajkića, „golemi čovjek“ za Safeta Oručevića, „jedinstvena pojava u našoj kulturi“ za Ahmeda Aličića.

Sidžil Mostarskog Kadije

Ilijas Hadžibegović ga opisuje kao „snažnog hrasta koji je davno pustio svoje duboko korijenje u orijentalno-islamsko bošnjačko kulturno-historijsko naslijeđe“.
„Mostar je imao sreću da u njemu živi i radi jedan takav znalac i pregalac“, piše Fehim Nametak, a Amir Ljubović tvrdi da bi „njegovim radovima većina današnjih profesora evropskih univerziteta bila ponosna“.
Pjesnik Alija Kebo za Hivziju piše da on bio neimar i mostar knjigoljubac, baščovan u bujnom, raskošnom vrtu naše starine, stanovnik memljivih kancelarija, kopač zlata u riznici bošnjačkoj, čitač poruka s kamenih spavača i bašluka, drag, mio i častan čovjek.

Objavio 430 radova

U povodu 85 godina života, njemu u čast, štampana je monografija „Tragom bošnjačke baštine“, trilogija o bošnjačkoj kulturnoj baštini u istočnoj, srednjoj i zapadnoj Hercegovini.
Knjige koje je objavio su: Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj i srednjoj Hercegovini, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, koautor je knjiga Vodič kroz fondove Arhiva Hercegovine, Regesta franjevačkog samostana u Mostaru.
Za objavljivanje knjige Spomenici kulture turskog doba u Mostaru dobio je prestižnu nagradu nekada uglednog izdavača „Veselin Masleša“ iz Sarajeva. To je knjiga koja je najčešće citirano djelo ikada objavljeno o Mostaru.
Posthumno su objavljene knjige Geneološka istraživanja, te Sidžili blagajskog, nevesinjskog, mostarskog kadije, a još je u pripremi jedan Mostarski i Ljubuški sidžil.
Godine 2010. u Mostaru je organizovan naučni skup „Život i djelo Hivzije Hasandedića“ na kojem je prezentirano 18 naučnih radova.



Doktorski rad

O liku i djelu Hivzije Hasandedića za Al Jazeeru govore Mevludin Dizdarević sa Islamskog pedagoškog fakulteta Univerziteta u Zenici i Ramiza Smajić, orijentalistkinja i historičarka.
O razlozima zašto se odlučio da istraži život i djelo Hasandedića kroz izradu doktorske disertacije na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, Dizdarević kaže da je ovaj rad izraz nastojanja da Hasandedićevo djelo sistematizuje i približi široj naučnoj javnosti.
„Obradom Hasandedićevog djela uspostavljen je tako nužan kontinuitet mišljenja i ideja s ranijim generacijama i autorima. To je susret sa jednom kulturnom tradicijom unutar bh. kaledioskopa koja je decenijama bila devastirana i obezvrjeđivana. Pored navedenog, ovim putem osvijetljen je položaj onih autora koji su se bavili islamskom kulturom u jednom burnom vremenu“, smatra on.
Čuvajući se neodmjerenog i neutemeljenog glorificiranja Hasandedića i njegovog rada, Dizdarević je kritički istražio i obrazložio njegovu vrijednost i značaj uz neophodno uvažavanje historijskog trenutka u kojem je Hasandedić djelovao.

„Smatram da autor koji je tokom svoga života objavio više od 430 manjih i većih knjiga, radova i crtica, koji je sakupio i preveo obilje arhivskog i drugog materijala koje u svojoj punini tek treba ugledati svjetlo dana, koji je, nošen željom za što potpunijom slikom materijalne baštine osmanske epohe, proputovao cijelu Hercegovinu i velike dijelove susjednih država,  zasigurno zaslužuje veću pažnju. Njegov rad je toliko značajan da je teško zamisliti bavljenje mnogim segmentima historije i kulture osmanske Hercegovine bez dubljeg uranjanja u njegove radove, studije i knjige“, ističe naš sagovornik.
„Hivzija Hasandedić je jedna od ličnosti iz naše intelektualne i kulturne historije kojoj se nismo na adekvatan način i dostojno odužili. Dakako, i brojne druge ličnosti ostajale su u zapečcima historije, neznanjem i ignorancijom odjeljeni od vlastite zajednice kojoj su pripadali i čiju su baštinu propitivali. Bilo je nekoliko hvale vrijednih skupova i nešto manje ili više značajnih teorijskih zahvata u njegovo zamašno djelo. Unatoč tome, smatram da je Hasandedić ostao izvan domašaja kulture sjećanja i kvalitetne memorizacije njegove intelektualne ostavštine“, govori Dizdarević.

Nije bio zatvoren u političke granice

Smajić smatra da Hasandedić zaslužuje mnogo više od interesa lokalne zajednice, Mostara i Hercegovine.
„Hasandedić je istraživao bošnjačku baštinu prostora koji su danas Crna Gora, Hrvatska, Srbija. On nije bio zatvoren u političke granice, nego je duhom istraživača slijedio prirodne tragove svog naroda, istovremeno brinuo što značajan broj naših istraživača više ‘improvizira sjećanjima negoli proučava činjenice’ kaže Hasandedić u svom zadnjem intervjuu. Htjela bih da kroz svoje spoznaje i nedoumice o tome da li su Bošnjaci zaturili ‘ključ kojim se otvaraju vrata svijesti naroda’ (Fuminarova definicija kulturološkog aspekta!) ili ih je savladao svojevrsni kulturološki autizam u kojem im nije bitno ko su i šta su – ukažem na veličinu i značaj rezultata rada pregaoca Hasandedića“, ističe dr. Smajić.
„Sa stavom da je odgovornost inteligencije najveća u udaljavanju Bošnjaka od same suštine, razumijevanja biti islamske poruke, Hivzija Hasandedić nije dozvoljavao opravdavanje pozivanjem na teške okolnosti ‘komunističke vlasti koja je promovirala ateizam kao najuzvišenije načelo života’. Opravdavanje ne, ali uticaj takvog okruženja nije zanemarivao naš autor Hasandedić, pa je svojim radom, kako bi to rekao Hamza Humo, palio svjetla onima koji dolaze“, pojašnjava dr. Smajić.
Da bismo lakše razumjeli na koji se sve načine pokušavao minimizirati, pa i ignorisati kulturološki identitet Bošnjaka, Smajić navodi jedan primjer s početka 70-tih godina 20. stoljeća.
„Husref Redžić postavlja u Oslobođenju pitanje da li je omaškom, ili s nekom argumentacijom, izostavljena islamska umjetnost iz sadržaja reprezentativne izložbe. Umjetnosti u Jugoslaviji od prethistorije do danas (Pariz, 2.3.-17.5.1970.). U NIN-u od 20. 12. 1970. godine se kaže da ‘krivicu za taj propust ne snosi organizacioni odbor, već oni koji su iz toga dela zemlje (ovim se misli na BiH) predlagali eksponate na parišku izložbu’. Ispostavilo se da ni u organizacionom odboru ni u stručnim tijelima nije bilo niti jednog stručnjaka za islamsku umjetnost. Husref Redžić se s pravom tada pita: ‘Kako se mogla zaboraviti jedna umjetnost čija su djela stvarana na čitavoj istočnoj polovini Jugoslavije, čije trajanje obuhvaća vremenski raspon od četiri do pet vjekova i čiji su uticaji u savremenoj umjetnosti nekih regija u Jugoslaviji i danas očigledni?“, kaže za Al Jazeeru Smajić.



Obnavljane džamije nakon rata

Iako je Hasandedić sačuvao i dokumentovao ostatke ostataka islamske tradicije u Hercegovini njegov rad i djela su na važnosti još više dobili uslijed ratnih zbivanja 90-tih godina prošlog stoljeća kada je urbicidom, kulturocidom i etničkim čišćenjem uništena većina kulturne baštine Bošnjaka Hercegovine.
Prema dokumentima koje je on sakupio i radovima koje je napisao u Hercegovini se vrši obnova džamija i vakufskih objekata nakon rata.
Način na koji je Hivzija Hasandedić radio je školski primjer studentima i mladim istraživačima da u prostoru u kojem žive ili kroz koji putuju djeluju proaktivno pišući manje radove kroz koje će steći iskustvo i intelektualnu kondiciju, a kroz vrijeme lahko je radove tematski grupisati u knjige.
Bogata ostavština Hasandedića je nastajala upravo na ovaj način istraživanjem lista po lista, medžmue po medžmue, pedlja po pedlja, nastajali su mozaici radova objavljivanih u periodici, a kad su se stekli uslovi tekstovi su objedinjivani u knjige, odnosno monografije.

Izvor: Al Jazeera

Na granici sjećanja
http://memorylimit.blogger.ba
22/10/2018 10:36