Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


17.09.2019.

Putopisci novijeg vremena: Mostarska Elegija


Mostar, jedan od najljepših gradova: Tamo gdje se ukrštaju svjetovi koji se prepliću i u meni

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu DW dana 7. Septembra 2019. autor je Dragoslav Dedović)

Mostar spada u red onih nekoliko ovdašnjih čudesnih varoši, koje bi svaki ozbiljan putnik za života morao da vidi. To je tačka u kojoj se, kao možda još jedino u Andaluziji, ukrštaju svjetovi koji se prepliću i u nama.


U Beogradu je Mostar saobraćajna petlja na autoputu za Niš. U Srbiji po kafanama i na svadbama pevaju „Čudna jada od Mostara grada“. Samo što Ahmo iz pjesme biva zamijenjen izrazom „dragi”. Dvojica dobitnika NIN-ove nagrade za roman su u ovom milenijumu – Mostarci. Jedan po opredjeljenju i roditeljima, a drugi po rođenju. Ali Mostar je običnom čovjeku daleko, kao Nikaragva.
Dobar razlog da nešto napišem o jednom od najljepših gradova bivše Jugoslavije.

Mostarsko opredjeljenje

Mostar nije moj ni po rođenju ni po boravku, jer sam u tom gradu bivao povremeno i kratko. Kada bih, međutim, mogao da biram, bio bih po opredeljenju Mostarac. Čudan je to iskaz za nekoga ko je rođen u Zemunu, a odrastao u Bosni. Vjerovatno u toj misli ima nešto od sumnjivog klišea: beskonačni niz sunčanih dana uz beskonačno zelenu rijeku, a iznad svega luk mosta.
Ipak, moja opredijeljenost za Mostar počiva na svijesti da je to tačka u kojoj se, kao možda još jedino u Andaluziji, ukrštaju svjetovi koji se prepliću i u meni: Mediteran je kroz kapiju mosta pohrlio duboko u kontinent, Istok i Zapad su se poslije vjekovnog hrvanja ovdje zaglavili poput teških galija koje su nakon sudara ostale na suhom, ukliještene, nemoćne da se nametnu, nemoćne da odstupe. A ne mogu ni da potonu, jer more nije dovoljno blizu. Ovdje je more tek obećanje u oglašavanju galeba. Ovdje se sve silnice sveta i njegova nepočinstva vide jasnije. Al se možda baš zbog toga nameće ljepota kao odgovor na nepočinstva.

Mostar je dokaz da ljepota može da nadživi one koji su pokušavali da je ubiju, smatra Dragoslav Dedović

Mostar je dokaz da ljepota može da nadživi one koji su pokušavali da je ubiju. Među njima su čak i neki Mostarci koje sam dobro poznavao. Ali o njima neću.
Lična hronika mostarskih trenutaka
Bio sam u gradu više puta. Početkom osamdesetih sam posjetio druga koji je tamo služio vojsku. Pili smo Žilavku na terasi hotela Ruža i razgovarali – o čemu bi drugom kada imaš dvadeset godina – nego o Mostarkama. Onim dugonogim bićima nestvarne ljepote, s čudnim naglaskom i drskim pogledima.
No, moj prvi susret sa Mostarom desio se desetak godina ranije. Osnovna škola u bosanskoj varošici u kojoj sam rastao izabrala je upravo Mostar za odredište ekskurzije. Čopor divlje djece, pušten iz autobusa, razmilio se tada kamenim sokacima. U Bosni je sve bilo pastelno, polusjenovito, čak je i ljeto na svom vrhuncu, u avgustu, krilo u sebi neku nijemu sjetu. Hercegovina i Mostar koji sam otkrio tada, u mom dječijem oku nisu imali ni traga od blagih prelaza boje u boju, od opreznog i odmjerenog prelivanja dana u noć, sjenke u maglu. Kontrasti su bili bolno lijepi. Blještavobijeli kamen i tamnozelena voda pod stijenom. Nemilosrdno sunce i ledena Neretva.
Ferko, koji je bio najsmotaniji od nas, najeo se tada previše masnog bureka. Nastavnici su nas okupljali za polazak, kada smo preko ograde u blizini mosta vidjeli kako on skinutih gaća čuči na obali Neretve. Mostarci su već uočili unezvijerenog dječaka i počeli da mu dobacuju iz kafansnih baštica.  Ljutiti razrednik je tražio načina da dozove Ferka, jer nije znao kako da siđe do obale.
Kako god, prva jaka mostarska slika koja mi je ostala u sjećanju : Ferko pere stražnjicu na Neretvi.
Docnije sam dolazio raznim prilikama. Najviše na dan, nekada ni toliko. Imam i fotografiju sa nekoliko sarajevskih studenata i studentkinja, a iza nas Mostar kao na razglednici. Taj grad je za mene ostao predivna kulisa, a život se odvijao u Sarajevu.

Neko je rekao da taj obnovljeni most neće biti most nego spomenik mostu”, zapisao je Vladimir Pištalo februara 2004.

Mostar bez „Starog”

Rat je zvijer koja pali biblioteke i ruši mostove. Tek kada je kamen mosta pao u Neretvu, kada sam to vidio na njemačkoj televiziji  – bio sam već u Regenzburgu – počeo sam da se pitam, nismo li svi odveć neoprezni na svojim putovanjima. Možda tog čuda koje gledamo danas već sutra neće biti. Trebalo je bolje pamtiti detalje svojih boravaka u Mostaru. Kao što je trebalo bolje iskoristiti vrijeme sa ljudima kojih više nema.
Predrag Matvejević, pisac Mediteranskog brevijara, je za života rekao da su Mostarci svoj most zvali naprosto „Stari”, te da su stijene ispod mosta nazivane pećinama. Pećine su imale svoja imena: „Zelenika, nad kojom su rasli smokva i šipak, Šuplja pod kojom je opasni vrtlog (kapak), mali i veliki Soko, Glavar nalik molu u nekoj maloj luci, veliki Duradžik na kojem su se dječaci pripremali za “skok sa ćuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…“
Ovim pećinama u trenutku rušenja 1993. pridružilo se kamenje Hajrudinovog luka razapetog među svjetovima.
Sjetio sam se tada da je Mostar prije rata za mene bio tek veća verzija hercegovačke varoši Stoca koju sam volio svim svojim čulima. Provodio sam nekoliko dana ljeti kod prijatelja Mense u tom gradiću na rijeci čudesne lepote – Bregavi. Stolac je za mene bio originalni predložak mediteransko-orijentalne civilizacije koja počiva na leđima iščezle antike i srednjovekovlja punog stećaka.Mostar je mogao da bude tek njegov veći, prelijepi odjek.


Tragovi ratnih razaranja su još uvijek vidljivi u gradu na Neretvi

Kada se kanjon Neretve ukazao svojim užasnim, krezubim osmjehom bez Mosta, shvatio sam da je zločin prema jednom kamenu iz ukupnog zdanja svjetske ljepote, zločin prema ukupnoj ljepoti svijeta. Prepoznao sam osmjeh Tanatosa.

U ranjenom gradu

Poslije rata sam došao čim sam mogao. Moj prijatelj iz sarajevskih studentskih dana, književnik Dragan Šimović, još je bio živ.Vodio je prelijepo mjesto koje je nazvao Škrinja. Tada je ta antikvarnica i knjižara sa kulturnim zbivanjima bila pribježište za Mostarce željne drugog i drukčijeg. Upoznao sam u Škrinji tri mlada mostarska pjesnika. I pomislio da se ovaj grad obnavlja, uprkos svemu. Sjećam se da smo pred moj odlazak sjedili u staničnom bifeu kod Salke, da je Miro, stari književni vuk, sukao brkove i naručivao meze i piće. Pridružio nam se raspričani građanski aktivista Ibro koji je naišao autobusom iz Dubrovnika s namejrom da presjedne za Sarajevo. Propustio je naredna dva autobusa. To je bio jedan od onih trenutaka kada se punoća života objavi za kafanskim stolom i traje u nedogled, vrtložeći se u brzim i pametnim doskočicama i smijehu.

Čudesna graditeljska baština, spoj kultura, specifičnost njegovih žitelja i magija Mostara teško će nekoga ostaviti ravnodušnim

Jednom je moj sin, kada sam ga odveo u Mostar, u baštici kafea kod Mosta popio pet ili šest Kokti. Bio je otprilike toliko star kao ja na ekskurziji, ali njegova uspomena iz Mostara biće povezana sa prvim ukusom jednog napitka koji nije postojao u Njemačkoj. Sjedili smo tu sa cijelom redakcijom odličnog mostarskog časopisa, bilo je vrelo, u grad su počeli da se vraćaju turisti, već smo bili u novom milenijumu. Most je obnovljen.  „Neko je rekao da taj obnovljeni most neće biti most nego spomenik mostu”, zapisao je Vladimir Pištalo februara 2004. u svom eseju „Povratak mostarskog mosta”. Esej se ovako završava: „Dok su se radnici dovikivali trideset metara iznad vode, leptir kupusar je sletio na kiselo drvo. Leptir je bio simbol jednostavne ljepote. Mirisala je smokva. Dva divlja mačeta su se igrala, prevrćući se jedno preko drugog. Most se, iz svijeta Platonovih ideja, vraćao na zemlju”.
Sve ovo je trebalo da posluži kao uvod, a nikako da stignem do klasične putopisne priče: Nedavno sam posjetio grad, ovaj put kao turista, na nekoliko dana. Htio sam da ga pokažem nekome do koga mi je stalo. Mislim da Mostar spada u onih nekoliko čudesnih stvari u ovom dijelu svijeta, koje bi za života svaki ozbiljan putnik morao da vidi.

Layla, You've got me on my knees

Priča o Mostaru je svakako i priča o Hajrudinovom mostu. I o Mostarskoj gimnaziji. Priča o fudbalskim čarobnjacima velikih i malih terena, mada „Velež“ nikada nije bio prvak Jugoslavije.  Mostar je, svakako, i jedno od imena ratne traume. Grad u kojem jedva da ima Srba, a Hrvati i Bošnjaci žive razdvojeni nevidljivom linijom ratnih zločina. Ako hoćete, možete na Bulevaru još uvijek pronaći ruševine iz kojih džiglja drveće. Grad u kojem jedna polovina pati od totalne jugoslovenske amnezije, mada se uoči rata svaki deseti stanovnik izjašnjavao kao Jugosloven.


Spomenik Aleksi Šantiću-velikom mostarskom pjesniku

Ali za mene je Mostar najprije priča o Aleksi Šantiću koji prepjevava Hajneovu pjesmu „Der Asra“ da bi prepjev postao jedna od najčuvenijih sevdalinki: „Kraj tanana šadrvana / gdje žubori voda živa”. Za mene je prosto nevjerovatno da Hajne nije sjedio u sjenci Mosta i gledao u Neretvu dok je pisao te stihove. Sviđa mi se ta svjetska parabola: Njemački Jevrejin spjeva pjesmu o orijentalnom načinu strasti  u kojoj će se prepoznati svi iz plemana onih „što umiru kada ljube“. Onda jedan mostarski Srbin prepjeva te stihove, njih dočeka muslimanska muzička mašta na sazu. I onda se stvori nešto, što ima ukus, miris i zvuk veoma, veoma stare pjesme.
Ni Hajne, doduše, nije izmislio priču koja je osnov pjesme. Ona se zove „Madžnun Lejla” (opsjednut Lejlom), a nesretni mladić se zvao Kais. Priča je iz arapskih oaza preko Perzije i svih zemalja istoka putovala od sedmog vijeka, da bi je Hajne dvanaest vijekova kasnije pročitao u njemačkom prevodu. Ne mogu drukčije da pojmim put ove Hajneove pjesme od arapskih korijena preko Njemačke do Mostara gdje će postati starovaroško blago, nego kao filingranski rad umjetnosti kroz vrijeme. Ali i vraćanje priče samoj sebi, svom otpjevanom smislu.


i spomenik Šantićeve “prelijepe Emine” krasi ovaj čudesni grad

Sve ove misli se roje i u jednom od niza kafea uz Neretvu, a šum hladne vode u vreli dan bude sličan šumu vremena. Još kada neko iz kafea, obdaren retro ukusom moje generacije, pusti Kleptonovu „Lejlu” koja je nastala inspirisana istom arapskom pričom koja je pokrenula i Hajneovu ruku, onda se ovdje, u kamenom gradu nad zelenom vodom, zatvore nevidljivi krugovi. Za ljude kojima te rođačke veze arapskog sedmog vijeka, Hajnea, Šantića, saza i Kleptona  nisu važne, to je samo još jedno vrelo mostarsko popodne.

Spomenik pjesmi

Aleksa Šantić je i jednom svojom pjesmom ušao u pjevanu kulturnu baštinu ovog podneblja: Emina. Sve se zna o pjesniku i ljepotici. Ono što poslijeratni Mostar čini meni još dražim jeste činjenica da nije samo pjesnik dobio svoj spomenik – već i njegov vjerovatno najpoznatiji književni lik – „Lijepa Emina”. Tako Eminina ljepota putuje kroz vrijeme,  umotana u pjesnikove riječi, da bi se pred mojim očima materjalizovala u spomenik. Kao da neko želi da kaže da ovo mjesto mogu da oblikuju i ljubavne pjesme, a ne samo razulareno oružje.

U Mostaru se svaki deseti stanovnik izjašnjavao kao Jugosloven

Da kažem još: pamtim jutarnju kafu nad Radoboljom koja, nestvarno lijepa, žuri u zagrljaj Neretvi kod Mosta, da bi s njom krenula ka moru. Pamtim da sam bio sretan jer sam baš tu, makar termometar pokazivao 39 stepeni. Pamtim i noći u Mostaru kada se povjetarac s Neretve umilostivi te pomiluje zažarena tijela.
Pamtim sjaj kaldrme na mjesečini. Ledeni dodir Neretve oko gležnjeva, jer sam se usudio da zakoračim u nju, studen se hitro uvuče u kosti pa dugo puštam suncu da miluje pobijeljele potkoljenice. Pamtim i gužvu koju stvaraju turisti – u kolonama ih dovoze autobusi sa dubrovačkih kruzera ili iz Međugorja. Trenutke kada sunce boji kamene gromade oko grada u narandžasto. Kada u čaši zamiriše bijelo vino iz lokalnih vinograda. I kada u „Šadrvanu” jednom od najboljih etno restorana u regionu, ne znam šta da naručim, jer odlučiti se, recimo, za đulbastije ili hadžijski ćevap znači – odlučiti se protiv svega ostalog.

Kriva ćuprija u Mostaru


Glasovi i čudo
Trudim se da od tolike ljepote ne oslijepim. Znam da je u svakom ovom užitku sklupčana sjenka bola koji izviruje čak i iza suvenira. U knjizi Elvedina Nezirovića „Propovijedanje bluza“ čitam: Ljeto je doba / kada su mi oteli oca. / doba kada čujem glasove / onih / koji su umrli za ovaj grad.
Objavio/la spagosmail u 14:02, 0 komentar(a), print, #

16.09.2019.

Sjećanja na Mostar koga više nema


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 16. septembra 2019. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović-Sjećanja: Dogradnja i adaptacija Hirurgije, jubilej “Abraševića”, počinje gradnja HE Grabovica, gostovanje poljskih glumaca

Nastavljam s objavljivanjem tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi.


Prednost hirurgiji

Jedna velika društvena akcija, koja je posljednjih nekoliko godina vođena u Hercegovini, na putu je da uskoro donese i prve konkretne rezultate. Riječ je o izgradnji objekata Regionalnog medicinskog centra “Dr Safet Mujić” u Mostaru, za što će, kako se procjenjuje, biti potrebno uložiti milijardu dinara.
Samo za prvu fazu, kojom će se izgraditi 60.000 kvadratnih metara bolničkog prostora, uložiće se 150 miliona dinara.
Već sada se obavljaju pripreme za dogradnju i adaptaciju postojeće zgrade hiruškog odjeljenja. Dobiće se novih 4.000 kvadratnih metara prostora. Tu će biti smješteni hiruško, ginekološko i porođajno odjeljenje, a ovim potezom dobiće se novih 140 bolesničkih kreveta, više operacionih sala i ostalih neophodnih kapaciteta.
U finansiranju izgradnje objekata Regionalnog medicinskog centra “Dr Safet Mujić” učestvovaće sve opštine, SIZ-ovi za zdravstvenu zaštitu i banke.
Međutim, ni to neće biti dovoljno, pa će se pristupiti povećanju stope doprinosa za zdravstveno osiguranje u ovoj godini i zavođenjem mjesnih samodoprinosa radnih ljudi i građana.
Prvi korak u tom pravcu dalo je nedavno Predsjedništvo OK SSRN Mostar, koje je formiralo Koordinacioni odbor za organizovanje i sprovođenje opštinskog samodoprinosa za zdravstvo. (18.1.1977.)


Priredbe, gostovanja, recitali…

RKUD “Abrašević” iz Mostara slavi svoj srebrni jubilej – 50 godina postojanja i rada.
Da bi se ovaj jubilej mostarskih amatera što dostojnije obilježio, OK SSRN imenovala je Odbor za proslavu, čiji je predsjednik Mustafa Sefo, član Predsjedništva SR BiH.
Odbor je sačinio program obilježavanja proslave, koji treba da “Abrašević” afirmiše i na jugoslovenskom planu, da prikaže njegove najznačajnije uspjehe i da još više podstakne razvoj amaterskog kulturno-umjetničkog stvaralaštva, te da stvori potrebne preduslove za omasovljenje, proširenje i jačanje.
U okviru proslave, biće organizovani nastupi svih sekcija Društva u radnim organizacijama, školama, fakultetima, jedinicama JNA u Mostaru, zatim gostovanja u hercegovačkim opštinama i učešće na festivalima i drugim manifestacijama u Republici i u zemlji.U okviru proslave jubileja, biće otvorena retrospektivna izložba “Pedeset godina postojanja i rada RKUD “Abrašević”, a u prostorijama Društva otkriće se bista Koste Abraševića.
(21.1.1977.)


Počinje gradnja hidroelektrane Grabovica

U Grabovici, 30. kilometara sjeverno od Mostara, juče je potpisan ugovor o početku izvođenja građevinskih radova na izgradnji hidroelektrane Grabovica. Ugovor su potpisali Dušan Bumbić, direktor ZOUR-a Hidroelektrane na Neretvi u ime investitora, i Mate Lasić, direktor splitskog “Konstruktora”, koji će biti izvođač glavnih radova.
Vrijednost građevinskih radova, koje će izvoditi “Konstruktor”, iznosiće 550 miliona dinara.
Hidroelektrana Grabovica, koja predstavlja gornju stepenicu projekta “Srednja Neretva”, proradiće 1980. godine i gradiće se uporedo sa već započetom HE Salakovac.
Kad bude puštena u pogon, HE Grabovica, čija će betonska brana biti visoka 58 metara, godišnje će proizvoditi 345 miliona kilovat časova električne energije.
(2.2.1977.)


Poljski glumci u Mostaru

Ljubitelji pozorišne umjetnosti u gradu na Neretvi imaće 8. aprila izuzetnu priliku da na svojoj sceni pozdrave glumce iz prijateljske Poljske.
U okviru međunarodne kulturne razmjene i učešća pozorišta iz Lođa na Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, glumci ovog pozorišta izvešće prestavu “Tango” Slavomira Mrožeka.
Za gostovanje poljskih glumaca u Mostaru već sada vlada veliko interesovanje, jer je to prvo gostovanje stranih glumaca u posljednjih nekoliko godina.
(31.3.1977.)
(NovaSloboda.ba)

11.09.2019.

Iz stare štampe: Popravak Sinan pašine džamije – Musavat br. 2. iz 1907


U časopisu Musavat broj 2 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:
Popravak džamije. Džamija Sinan-pašina vakufa bila je tako ruševna, da je bilo opasno u njojzi klanjati te je jedva jednom pred četiri mjeseca započeta, da se popravlja. Za tu svrhu odregjena je neznatna svotica i početo da se najpotrebnije popravi. Ono što će svaki majstorić popraviti za deset dana, evo se na džamiji radi preko ćetiri mjeseca, mahaljani nemaju gdje klanjati. Moramo iskreno reći da u ovoj stvari nema politička oblast nikakove krivnje, osim te da drži kao vakufskog predsjednika čovjeka skroz nesposobna”.
Sinan-pašina ili Atik džamija na Mejdanu, najstarija je džamija u Mostaru, izgrađena čak 1473. g. Donedavno je na ovom lokalitetu, u neposrednoj blizini Doma Armije, bilo parkirališe i deponija smeća. Atik džamija je prema gabaritima bila najveća u Mostaru i jedna od najvećih u BiH. Izgradio ju je Sinan-beg, a kasnije proširio Sinan-paša Borovinić. Džamija je posljednji put obnovljena 1906. g. Porušena je 30. decembra 1949. g. Tokom iskopavanja pronađeni su elementi prvobitne džamije. Također je ustanovljeno da je džamija bila i spaljena jer je tokom radova pronađen sloj od 10-tak centimetara gareži. Tek je prije dvije godine u potpunosti izgrađena potpuno nova džamija prema nacrtu stare.

Fotografija: Atik džamija i Oficirski dom 1900-tih

priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

09.09.2019.

Sa iste pozicije


objavljeno 9. septembra 2014.

Sa iste pozicije... vremenska distanca je 66 godina... crnobijela fotografija potiče iz 1948. godine, a nova je od ljetos, august 2014... sa prozora na gornjem spratu Muzeja
fotos: spagosmail
07.09.2019.

“Hoćemo čistiji Mostar”


Ovome detalju nanažalost nije posvećena ni trunka pažnje u medijima, osim onoga što smo vidjeli u direktnom televizijskom prenosu sa skokova sa Starog mosta, Red Bull Cliff Diving, održanih 24. augusta 2019. godine.

„Did you know over 1 trillion cigarette butts are dropped on the ground every year?! The filters are actually made from plastic meaning they will last forever. Here in Mostar, next to the famous Stari Most bridge it appears fairly clean but when you looked closer you can see thousands of butts dropped on the ground. I made it my mission to collect as many as possible today during our clean up and this was just what I collected in about 20 minutes! #cleancliffsproject
(ellie smart/ https://www.picimon.com/)

„Jeste li znali da svake godine preko 1 bilijuna cigareta padne na zemlju ?!
Filteri su zapravo napravljeni od plastike što znači da će trajati zauvijek.
Ovdje u Mostaru, pored čuvenog Starog mosta djeluje prilično čisto, ali kad pogledate bliže, možete vidjeti hiljade opušaka na zemlji. Ostvarila sam svoju misiju da sakupim što više danas tokom našeg čišćenja obale i to je ovo što sam sakupila za oko 20 minuta!“
ELLIE SMART Američka RedBull skakačica

Znam da ovo nije za Cidom-ali ipak koristim ovu stranicu za apel “Hoćemo čistiji Mostar”
(Aid Čizmić/cidom/facebook)

Jeste Aide, za Cidoma je, i za još mnogo drugih, zvaničnijih mjesta. Naša nekultura, ili kako je napisano u jednom komentaru ispod tvog priloga na facebooku: „Samo savjesni pojedinci bacaju otpad u Neretvu, ovi ostali u pijesak!“
(spagos)

05.09.2019.

Čestitke Zdenku Boškoviću i CIDOM-u



Danas je u posjeti Centru za mir bio naš prijatelj i ovogodišnji Mimar mira Zdenko Bošković.
Zdenko je danas preuzeo našu povelju jer nije bio u mogućnosti prisustvovati manifestaciji Centra za mir .
Tibor Vrančić, Zdenko Bošković, Smail Špago i posthumno Ismail Braco Čampara dobitnici su naše nagrade kao organizatori i nosici projekta Centra za dokumentaciju i informaciju Mostar (CIDOM) u kojem su pokazali ogroman entuzijazam i ljubav prema svom gradu.

(Centar za mir i multietničku saradnju Mostar/facebook)




Tibor Vrancic, Smail Spago, Zdenko Boskovic i Ismail-Braco Campara pripadaju generaciji cestitih i predanih Mostaraca ciji je pojedinacni i zajednicki entuzijazam na sakupljanju fotografija, dokumenata i autenticnih avjedocenja o proslosti Mostara, rijetko vidjen. Upravo zbog toga raduje me da sam bio dio tima Centra za mir koji je, na celu sa Safetom Orucevicem, odlucio da ih promovira kao nase Mimare mira. Cestitke jos jednom svima a posebno Zdenku koji nije mogao biti sa nama 23.jula 2019.godine. Zivjeli, cuvajno nas Mostar i brinimo o njemu...
(Alija Behram/Centar za mir)

(spagos)
04.09.2019.

Iz stare štampe: Rasprava Pitner-Karabeg – Musavat br. 3. iz 1908. g.


U časopisu Musavat, broj 3 iz 1908. godine objavljen je slijedeći tekst:
Jeli istina? Po čaršiji se govori da je naš okružnik g. Pitner rekao na sred nove ćuprije i u sred bijela dana g. Ahmet eff. Karabegu: „ne brbljaj”, našto je Karabeg odgovorio: „Bogami ne brbljaj ti gospodine.” Što se tiče g. Pitnera nije nam daleko od pameti, jer je jednom prilikom i Mujagu Komadinu počastio istim izrazima, ali ne vjerujemo za Karabega da mu je odgovorio, jer mu ni Komadina nije ništa rekao nego ušutio. U ostalom, je li ovo istina ili je čarši-laf doznaćemo ubrzo, jer ako ne bude istina dobićemo ispravak, a ako ga ne dobijemo onda biva da je istina”.

Fotografija: Zgrada okružnog suda i zatvor 1900-tih.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

03.09.2019.

Prva plesna škola u Mostaru 1924.




Hotel „Neretva“ ne bijaše magnet samo za liječnike. Godine 1924. se pojavila i izvjesna gospođa Funk koja je u tom hotelu otvorila školu modernih plesova. U oglasu je navodila da se u njenoj putujućoj školi mogu naučiti „moderni plesovi java, bluz, tango, boston, šimi i step“.

Fotografije, hotel Neretva oko 1924. i dr. Rizzo sa društvom u hotelu Neretva (cidom.org)

(iz knjige „ U sjeni zaborava“ autora Vrančić/Čampara/Špago)
02.09.2019.

Sjetim se, kod brice


Sjetim se,
Mostar,
ja dijete,
sjedim čekam u brice da se šišam,
posmatram,
sjeda čovjek u stolicu,
pita ga brico:
-Kako češ?
-Ma za posla.

(ImagineDragan/twitter)





fotografije, neke mostarske brice

(spagos)
31.08.2019.

Knjiga "Vremena kojih više nema", Ahmeda Beje Duranovića, pomoć radu MTM


Knjiga Ahmeda Beje Duranovića "Vremena kojih više nema" može se nabaviti u Mostaru u knjižari Mutevelić. Sav prihod od prodaje namijenjen je kao pomoć radu Mostarskog teatra mladih (MTM).

(Tibor/cidom)
28.08.2019.

Iz stare štampe: Pušenje dozvoljeno samo muslimanima – Musavat br. 2. iz 1907. g.


U časopisu Musavat, broj 2 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:
Čudnovato i nevjerovatno. Pravoslavnim i katolicima zabranjeno je u hodniku ovdašnjeg ureda pušiti, a muslimanima je dozvoljeno. To vidimo po tome što su na hodniku izvješene nekolike table gdje je napisano ćirilicom i latinicom da je pušenje strogo zabranjeno, a turske jazije nema: dakle nama muslimanima nije pušenje zabranjeno. Dobro je što znamo da sa cigarom jedino mi muslimani smijemo čekati u hodniku, dok prahne ćeifu gospodina adjunta da nas pozove oko podne, premda je u pozivnici označeno u 9 sati prije podne”.

Fotografija: Cernica, zgrada opštinskog suda, 1909. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

26.08.2019.

Išareti


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubušaci.com, dana 21. marta 2019. godine, preneseno sa bloga spagosmail.blogger.ba, autorica je Emina Redžić Muftić)


Ponekad jednom gestom učiniš više nego sa stotinu riječi. Nekada se to zvalo išaret.

Praznik je, očekujemo rodbinu. Majka nas je okupila i rasporedila zadatke. Morao se poštovati protokol. Djeca šute dok veliki pričaju. Ne smijemo upadati u razgovor. Kad majka značajno pogleda, služe se zijafeti, ne smije se preskakati i kasniti. Otac bi se dobroćudno nasmiješio da nam olakša, a i hrabrio bi nas klimanjem glave. Ali, mi smo uvijek gledali izraz majčinog lica i s njega čitali svoju "sudbinu". Ponosno bi podigla obrvu, a kraj njenih usana bi se izvio u smiješak ako bi nas neko pohvalio. Mi smo se uvijek bojali njenog kratkog klimanja glavom i onog dugog " hmmm". E, tada smo Boga molili da gosti što duže ostanu sve dok majka ne bi zaboravila našu pogrešku. Njeni išareti su nam se toliko urezali u pamćenje da ih sami danas koristimo u komunikaciji sa vlastitom djecom. Samo što ih više ne zovemo išaretima, danas dobivamo od svoje djece pitanja pola u šali a pola ozbiljno: "Kakvu si to facu složila majke ti?" ili"Reci glasno ne znam ti ja taj jezik!"
Sve ide svojim tokom, prošlost ne može postati ni sadašnjost ni budućnost. Došla su neka čudna vremena i načini komunikacije. Strahopoštovanje je možda nestalo, a i nije baš bilo dobro. Sada postoji malo slobodnija prisnosti, ali ponekad ona prerasta u preveliku slobodu koja se često graniči sa drskošću.
Ko zna sta čeka njih sa njihovom djecom! Možda će se sjećati mojih priča o išaretima moje majke i zažaliti za davnim vremenima kad vojnici nisu zapovijedali generalima.

Zapisano 19. januara 2016.
(Emica)

Ili: „čitaj me između redova“ kako bi se to reklo u žargonu.
(spagos)
26.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fanomen mostarskih kafića (4)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)
(nastavak 4)

Važan dio diferenciranja kafića je činila i muzika. Boro Lončar je, kao DJ, radio u nekoliko prvih mostarskih kafića. Lončar je, već ranije, nekoliko godina radio kao DJ, i to u Domu omladine 1971., te u prvoj privatnoj diskoteci u Jugoslaviji, nazvanoj „Posejdon“ u Neumu, kojoj je vlasnik bio Emir Balić-Bale. S DJ pulta na kojem su se nalazili kasetofon, dva gramofona i mikseta, Lončar je puštao uglavnom stranu muziku. Strane ploče nije bilo lako pronaći u Mostaru, te ih je Lončar naručivao od izdavačke kuće Joy Records iz Londona: „Slao sam im dinare u koverti, a oni ploče u paketu. Nikad se nije dogodilo da mi nešto ne pošalju“. Prema njegovim riječima, najčešće je puštao funk i rock, prvo „kod Bale“, a potom i u „Cepelinu“.
I Dodig se slaže kako je muzika važan dio ugostiteljske ponude: „Ljudi su dolazili i radi muzike koja se onda morala stalno mijenjati, pratiti trendove i držati ozračje na visokoj razini“. On je u svom kafiću isključivo puštao stranu muziku, jer su kafići bili jedini prostor u kojima su se mogli pratiti novi muzički trendovi u svijetu.
Konkurencija među kafićima '80-ih dovodi i do njihove kombinacije s drugim vrstama ugostiteljskim objekata, pa tako nastaju kafić-diskoteka „Livi“ na Balinovcu u vlasništvu Joze Kvesića, ili kafić-pizzeria „Adi“ u Ulici Adema Buća u kojima se počinje svirati i „živa“ muzika.
Iako su kafići i danas vrlo značajni kao društvena okupljališta, oni koji su ih posjećivali '70-ih i '80-ih smatraju kako postoji velika razlika između današnjih i nekadašnjih kafića. Darko Dodig smatra kako današnji vlasnici kafića ne dopuštaju gostima kreiranje atmosfere: „Gosti čine objekt. Oni su ti koji stvaraju ozračje zabave, opuštenosti, međuljudskih odnosa. Oni su ti koji lokal čine okupljalištem“.
Boro Lončar govori i kako svako vrijeme nosi nove običaje, ali kako su se ljudi '70-ih i '80-ih osjećali mnogo sigurnije pri večernjem izlasku.
Mostarski kafići kao društvena okupljališta su važan dio novije povijesti Mostara, te njihovu povijest vrijedi zabilježiti. Samo nabrajanje imena nekadašnjih kafića ne znači mnogo ukoliko nije popraćeno i svjedočanstvima njihovih vlasnika, djelatnika ili posjetitelja. Stoga se Bljesak.info zahvaljuje gore imenovanim, kao i onima koji su željeli ostati anonimni, a sudjelovali su u stvaranju ovoga teksta.
(kraj)
V.P.

25.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fenomen mostarskih kafića (3)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)
(nastavak 3)

Ekspanzija kafića u Mostaru se nastavlja početkom '80-ih obnovom Starog grada. Arhitekt Džiho Pašić je u kafićima vidio mogućnost oživljavanja tog dijela grada, koji je bio prazan izvan turističke sezone. Poslovni prostori su ponuđeni u koncesiju ugostiteljima, kako bi se Stari grad oživio i u zimskom razdoblju.
Među mnogobrojnim kafićima i restoranima se izdvaja „Tin“ koji je otvorio pjesnik Goran Matović. Nazvan po pjesniku Tinu Ujeviću, ovaj kafić je bio domaćin mnogobrojnih promocija knjiga, poetskih večeri i izložbi. Zbog specifične atmosfere, „Tin“ je bio popularan i među turistima.
Izgradnjom novih stambenih jedinica na Bulevaru i u Centru II početkom '80-ih., povećava se i broj kafića. „La Linea“, „Scala“ i „Bolero“ na Bulevaru su bili česta odredišta tinejdžerske populacije, dok se u Centru II. izdvajaju „Leptir“ i „Cepelin“.
Jadran Topić je na Aveniji otvorio kafić „Corner“ nakon povratka iz njujorškog „Cosmosa“. To je bio i prvi kafić na Aveniji, jer općinske vlasti nisu dopuštale njihovo otvaranje kako se ne bi uznemiravale osobe zaposlene u JNA koje su tu živjele.
Darko Dodig navodi i dopis, koji je dobio od JNA, u kojem se upozorava na skraćivanje radnog vremena zbog vojnih pilota koji su živjeli u blizini njegovog kafića, a koji „uvijek moraju biti odmoreni zbog mogućeg napada NATO-a“.
Među prvim vlasnicima kafića treba izdvojiti i ugostitelja Edu Kahrimanovića Bajrama koji je otvorio cafe-slastičarnu, kolokvijalno poznatu kao „Novi Bajram“ u Ulici Alekse Šantića i ugostiteljski objekt koji je često mijenjao namjene na Lenjinovom šetalištu.
V.P.
(nastaviće se...)
25.08.2019.

Sličan Starom, a još stariji





Stari most pod nazivom Le point de Nyons je srednjovjekovni kameni most preko rijeke Eygues u Nyonu, u regiji Auvergne-Rhona-Alpe na jugu Francuske.
Gradnja mosta, koji za to vrijeme posjeduje izvanredan raspon luka od 40,53 meatra,završena je 1409. godine

Gradnja je počela u vrijeme kada se malo naselje Nyon počelo širiti. Pored visoke kamenite srednjovjekovne jezgre grada nastale su dva nova naselja, oko današnjeg mjesta Arkada i predgrađa na istočnom dijelu. Za gradnju mosta je izabrano mjesto na samom kraju novog predrgrađa, gdje se dolina sužava, zbog teško prohodnih litica. Navodno je planirano da gradnja bude slična većini tadašnjih poznatih mostova na jugu Francuske.
Sredstva su bila obezbjeđena porezom na žetvu u iznosu jedne dvadesetine, ili 5 posto, od lokalnog stanovništva, te od donacija i zaostavština. Biskupi iz Vaison la Romane, Valence i Die sakupljali su donacije, a donatorima omogućili oprost grijehova.

Prema lokalnim istoričarima iz Nyona, izgradnja je započeta 1341. godine, ali se tokom narednih pola stoljeća radovi nisu puno odmakli od početka. Sa obe strane rijeke su bili podignuti samo kameni stubovi, nosači mosta. U martu 1398. potpisan je ugovor sa Guillaumeom de Paysom i njegovim klesarima iz kamenoloma Romans sur Isere, koji su se obavezali da će za sumu od 1200 zlatnih florina napraviti „bien et convenablement“, dobar i uredan, most sa jednim lukom između dva već izgrađena nosača sa obe strane rijeke. Grad Nyon se obavezao da će osigurati hranu i smještaj za radnike. Godine 1400. je potvrđeno povjerenje u rimske obrtnike. Most je potpuno dovršen 1405. godine, a 1409. godine ga je svečano otvorio biskup od Vaisonsa.

Sve do 19. stoljeća na vrhu mosta je bila naplatna kula u kjojoj je naplaćivan prelaz preko mosta, tzv. mostarina.

Most je ostao skoro nepromjenjen gotovo četiri stoljeća. Jedna poplava Eyguesa je znatno oštetila most, a šteta je otklonjena dodatnim sanacijskim radovima.

Oko 1850. godine kula na sredini mosta je srušena, a nekoliko godina kasnije most je bio dostupan vozlima onog vremena, koja su mogla prelaziti samo jednom saobraćajnom trakom.

Sve do izgradnje Pont de l'Europe, 1970. godine, nizvodno od ovog mosta. Pont de Nyons je bio jedini most kojim se moglo preći sa jedne na drugu stranu rijeke Eygues.

Danas se most, jedna od najvažnijih istorijskih građevina Nyona, zbog starosti, snžnog i estetskog dizajna, vrlo rijetko koristi za saobraćaj. Od 1925. godine je historijski spomenik.
2009. godine stanovnici Nyona su proslavili 600. godine ovog mosta.
(wiki)

Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
24.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fenomen mostarskih kafića (2)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)
(nastavak 2)

Službena imena kafića su često ostajala poznata samo njihovim vlasnicima i općinskim službenicima koji su izdavali dozvole, zbog toga što su posjetitelji kolokvijalno nazivali kafiće prema nadimcima njihovih vlasnika. Hadžiabdićeva „Crvena trica“ je bila mnogo poznatija kao „kod Čorbe“, cafe-bar „M“ je bio poznatiji kao „kod Bale“, a Halilhodžićev „kod Vahe“.
Darko Dodig za naš portal iznosi i zanimljivost vezanu za imenovanje njegovog kafića koji je otvorio 1978. u Ulici Braće Fejića. Naime, kao ime kafića/bistroa u zahtjevu za registraciju je navedeno „Cafe-bar Croatia“, ali je u dobivenom službenom rješenju stajalo samo „Cafe-bar“. Ovaj kafić je, međutim, među njegovim posjetiteljima bio poznat kao „kod Dode“. Dodig dodaje i kako najpopularniji kafići nisu bili koncentrirani na jednom mjestu, već su raspršeni po gradu, što dovodi do stvaranja „društvenog kružnog toka“.
Karakteristika Mostara je što se veći dio kafića nazivao po nadimcima vlasnika, za razliku od manjih gradova koji su imali i manje kafića, i za razliku od većih gradova čiji vlasnici kafića nisu bili poznati širem krugu posjetitelja, te su se njihovi ugostiteljski objekti nazivali službenim imenom.
Financijske mogućnosti, ali i životni stil, su diferencirali posjetitelje kafića. Cafe-bar „M“ ili „kod Bale“ se smatrao ekskluzivnijim kafićem, a njegovi posjetitelji su, prema Dodigu, bili „zločesti dečki i dobre djevojke“, misleći na reputaciju kakvu su gosti željeli steći posjetom tom kafiću. Na ulazu u ovaj kafić su stajali zaštitari što je stvaralo privid ekskluzivnosti, ali ponuda pića nije zaostajala za barovima zapadne Europe.
Gosti „Crvene trice“ ili „kod Čorbe“ su uglavnom bili vezani za dnevnu dinamiku platoa u centru grada: taksisti, posjetitelji okolnih banaka ili robne kuće „HIT“.
Mlađi zaposleni ljudi i studenti su bili česti gosti „kod Dode“, a „Vaha“ je bio često odredište nogometaša i njihovog društva. Vahid Halilhodžić je bio iznimno popularan u Mostaru, te su u njegov kafić dolazili oni koji su se željeli istaknuti.
V.P.
(nastaviće se...)


23.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fenomen mostarskih kafića (1)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)

Espresso je naziv za kavu koja se proizvodi kroz poseban stroj koji je patentirao Talijan Angelo Moriondo 1884. Još uvijek postoje dileme označava li espresso brzinu pripremanja kave ili njeno brzo ispijanje svojstveno Talijanima. Što god bilo u pitanju, pojava espressa na području bivše Jugoslavije, početkom '70-ih, je definirala kasniji razvoj ugostiteljskih objekata.
Prvi cafe-bar, u žargonu – „kafić“, u Jugoslaviji je otvorio bivši igrač Veleža i Dinama Nikola Benco u Dežmanovom prolazu u Zagrebu. Ova veza Mostara i Zagreba je utjecala na ubrzanu ekspanziju ponude espressa u Mostaru, te se prvi espresso u gradu mogao naručiti u HETMOS-ovoj „Petici“ u Ulici Mostarskog bataljona 1972.
Kontakti ugostitelja iz Zagreba i Mostara su 1977. rezultirali otvaranjem i prvog privatnog cafe-bara „M“ u Mostaru koji su otvorili Emir Balić-Bale i Dragan Zovko.
Prema riječima ugostitelja Darka Dodiga Dode, oni koji su otvarali kafiće tijekom '70-ih nisu mogli registrirati svoje lokale kao cafe-barove, već kao bistroe s toplim i hladnim jelima. Naime, jugoslavenski standardi ugostiteljstva nisu poznavali termin „cafe-bar“, te su vlasnici prvih kafića u tom prostoru morali imati frižider u kojima su držali jela, najčešće kuhana jaja, kako ne bi dobili kaznu tijekom inspekcijskog nadzora. Dodig smatra i kako su prvi kafići prerasli značenje ugostiteljskog objekta i dobili status društvenog okupljališta, kakav su tijekom povijesti imali trgovi i placevi.
Uređeni interijeri i bogata ponuda pića su od espressa stvorili samo povod za posjetu kafiću, ali se često uz njega naručivao i shot Rubinovog vinjaka, Baltik votke, whiskeya ili nekog drugog žestokog pića. Tako kafići, osim dnevnih, postaju i noćna okupljališta.
Boro Lončar, prvi mostarski DJ i vlasnik jednog od prvih tattoo salona u Hercegovini, smatra kako su razliku između gostionica i kafića činile žene.
"Nije to kafić dok žena ne uhvati za šteku", izjavio je Lončar za Bljesak.info, smatrajući kako je posjeta žena prijašnjoj vrsti ugostiteljskih objekata bila neuobičajena. Osim doprinosa svojevrsnoj emancipaciji žena, kafići su, kao društvena okupljališta, doprinijeli i diferencijaciji onih koji su se osjećali drugačije od većine, posebice po pitanju životnog stila, glazbenih utjecaja ili seksualnih sklonosti. Dodig smatra kako su kafići u Mostaru oslobodili i gay populaciju straha od pojavljivanja u javnosti: „Kafići su stvorili klimu da se drugačiji oslobode u prostorima koje su oni izabrali za sebe, oni se tu osjećaju prihvaćenim“. Mostar je, prema njegovim riječima, po tom pitanju bio mnogo liberalniji od Sarajeva, Zagreba i Beograda gdje je gay populacija bila ograničena na vlastite stanove i kuće.
Pojava kafića u Mostaru je rezultirala i njihovim shvaćanjem kao statusnog simbola. Kafiće je, tijekom godina, otvorila i nekolicina nogometaša Veleža: Vahid Halilhodžić, Džemal Hadžiabdić, Vladimir Matijević, Jadran Topić i Franjo Vladić.
V. P.
(nastaviće se...)

22.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (4)

Revija

Korzo pod snijegom

Korzo naše mostarsko
4 dio
(nastavak)

Tokom pratnje do kuće momak bi najčešće iskazivao svoje simpatije prema djevojci, kazivao joj kako mu se sviđa, ukoliko nije bivao baš previše stidljiv i taj susret bi završavao molbom da se sutra, ili neki drugi dan, ponovo vide. Na tom istom mjestu, ili na korzu. Ukoliko bi cura pristala da momak dođe u blizinu kuće, to bi već bio znak da postoji simpatija i s druge strane. Nakon prvog susreta ništa tragično ne bi bilo, ako bi cura predložila da se drugu večer ponovo vide na korzu. To je, na neki način, bio znak da će ona o prijedlogu razmisliti. A često bi se drugu večer djevojka na korzu pojavila s dvije-tri prijateljice, kao nezvanični žiri, koji bi nakon viđenja i pozdrava s momkom, dao svoj sud o njemu. Slijedile su ocjene, ono kao, baš je fin, sladak je, od onih pozitivnih, ali i ono, a šta će ti ovaj i slično. Naravno, dešavalo se da bi neka od prijateljica skudila momka, jer se isti i njoj svidio. Ali, kad bi se to otkrilo, dvije prijateljice to više nisu bile. Nije baš svaki susret na korzu prolazio tako jednostavno. Ukoliko se kontakt ne bi ostvarilo na korzu, pokušavalo se na igranci. A traba napomenuti da veliki broj veza ni nije ostvaren na korzu. Eh, da su to roditelji onoga vremena znali?
Oni koji su ostvarivali vezu narednih dana su se pojavljivali na korzu vodeći se ruku za ruku, ili barem šetajući jedno uz drugo. Nakon toga bi se šetnje produžavale malo podalje od korza, preko Musale, niz Fejićevu i preko Starog, okolo, ili sa Rondoa prema Balinovcu, ali i u veliki park ili na Partizansko. O daljnim detaljima ovakvih šetnji nećemo dalje, barem ne na ovom mjestu.
Onoga vremena bilježi se i jedna anegdota vezana za korzo. Došao neki Japanac u Mostar i smjestio se u hotel Bristol. Navečer pošao u šetnju i izašao pred hotel. Samo što je kročio preko vrata, pojurio nazad do recepcije uz pitanje: “Šta je ovo, jesu li to neke demonstracije vani?” Je li to bila istina, ili je neko smislio dobar štos, ostalo je nepoznato, ali eto zapamćeno.
Mlađoj mostarskoj raji, ovoj koju popularno nazivamo raja modernih tehnologija, život nije dopustio da dožive bilo šta od naprijed opisanog. Mnogi u čudu gledaju kad im se nešto od ovoga ispriča. Jednostavno ne mogu shvatiti da su se takve stvari uopšte događale. A korzo je jedan pojam koji se nikada neće izbrisati iz glava onih koji su ga živjeli i doživjeli. Sve ovo što je rečeno na ovom mjestu je zapisano da ostane uspomena na jedno proteklo vrijeme koje se više nikada neće vratiti. Na korzu, nema više večernjih šetača koji prelaze čitavu ovu dionicu, osim rijetkih pojedinaca. Od nekadašnjeg centra grada, ostao je samo trg na kraju grada, s koje god strane se gledalo, kako je to jednom prilikom već napisano u jednom tekstu o Mostaru.
(završetak)

Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)

21.08.2019.

Iz stare štampe: Časopis „Neretva”


Turska vlast je od 1875. – 1878. godine formirala poseban Hercegovački vilajet kao zasebnu administrativnu jedinicu. Ovaj period je zanimljiv jer se tada počeo izdavati prvi službeni list, što je iniciralo osnivanje manje štamparije koja je bila smještena u bivšem Saraju Ali paše Rizvanbegovića, na lokalitetu Suhodoline u Mostaru.
Prve službene novine u ovoj štampariji su kreirali Ali-efendija Bahrić, Marko Šešelj i Ivan Šimunović. Glavni urednik je bio Mehmed Hulusi, koji je inače bio voditelj Vilajetske kancelarije.
Časopis „Neretva” štampan je na arapskom i „maternjem” jeziku, što je uključivalo latinicu i ćirilicu. List nije bio dugovječan jer je odštampan u malom tiražu, odnosno iz štamparije je za kratak period izašlo samo 38 brojeva, a ukidanjem Hercegovačkog vilajeta 1877. godine, gasi se daljnji rad na štampanju lista.

Fotografija: naslovnica prvog broja časopisa Neretva.

Priredili Tibor Vrančić/Smail Špago

21.08.2019.

Mostarom: Ramića sokak


„Malenim sokakom.. ne prolazim više..“ kaže pjesma, a i ja kažem. 
Uvjek kažem da je Ramića sokak među najljepšim u Mostaru. 
 Sav je u kamenu ..uzak..strm .i čist.. što je rijetkost. 
Medjutim ..zadnji put mi se desila mala nezgoda.. modrica na koljenu .ha..ha..ha. zapela.. dobro sam prošla..
Nije sokak kriv..
tekst i fotografija: Ajša Šehić Nametak 19.08.2019.
(facebook)

20.08.2019.

Sretno, ili bistro!


Cesar Vlajo, 1910.

retno, ili bistro!

(tekst koji slijedi je objavljen na portalu Nova Sloboda, dana 19. augusta 2019. godine, autorica je Emina Redžić Muftić)

Posvećeno trojici najboljih ribara na Luci

Catara, Boškovi i Bunski kanali , Peškino kolo, Džeriz, Carinski pijesak, Džinovac, pod Lučkim i Avijatičarskim mostom, zela, braon, Marin kaput, iračka deka, padavac, osmica, šup, meka, sval, sprava, rola, mlat, podustva.,kuplung, ..su termini koje poznaju svi mostarski ribari. Znalo se ko u Mostaru uzgaja crve za ugora, ko dobro peri mušice, ko ima najbolje vunice i deke i ko dobro lovi. Skupljale su se raznorazne deke, kupovale vunice, kupovale ili perile sprave a i krilo se koja boja "radi".i u koje doba dana. Kad u maju proradi padavac, "krči" se riba, pa se i početnik može pohvaliti pokojom ribarskom.

Tri lučka ribara, poredani po ribarskom stažu i godinama, Hajrosum, Medicina i Herca kafenišu kod Fadila i raspravljaju. Načuli su da je Bufo ulovio dobru meku kod Đeriza.
-'ta će on ulovit' kad ne zna ni zabacit'- dobaci Medicina.
-Jes' Boga mi, ja vidio, ovolika, ima u njoj kilo i po - dodade Hajrosum.
-Deder skrati bar za glavu- nadoveza se Herca, očekujući reakciju njih dvojice.
-Ma šta za glavu, bez tri kile nema dobre meke, a tu je ostavio da je baci mački.
-Jesam vidio, Dina mi , vag'o je kod Ramiza.
-Je li ti rek'o šta je zagrizla?
-Ma k'o da će ti on reč', čuva taj boju za sebe, nego, one u paru budu, ima još jedna.

Ustadoše i bez prethodnog dogovora se zaputiše niz Bufin sokak naspram Šarića džamije. Počeše uvjeravanja koja boja radi , koju ne "jamlja", koju riba odmah ispljune, u koje vrijeme , čak u minutu i gdje treba zabaciti spravu.
-Ne po sredini- kaže Bufo- već na onu stranu u hladovinu, odmah pored one pečine što viri više Lučkog mosta.
Sva trojica se potom zaputiše kod Medicine, da dobiju po komadić zele da namotaju na četrn'esku..i da prošaraju srebrom. Ulaze u avliju, sjedaju za sto i nastavljaju priču.
-Deder mi donesi onu kutiju u prozoru!- reče Medicina svojoj ženi. Znajući da je pomalo ters što se ribolova tiče, ona, da utvrdi priupita:
-Je li onu sa spravama ili sa vunicama?
-Donesi sve!-dobaci Hajrosum
-Samo vunice!-ljutnu se prvi
Kao i svaki mostarski ribar, i on je imao originalne vunice i lažnjake. Kad bi davao uzorke šakom i kapom sigurno nisu bili originali, jer su se originali davali po dvije tri niti.
Popodne se spustiše niz Ramića sokak pa se rasporediše ispod Đeriza. Ostavili su torbe pod vrbom i zabacili mlatove. Prvi "šup" i Herci zape sprava za pećinu. Nekako otkači i pogleda spravu
-Otkide mi se treća od olova!- reče.
Medicina uze tefter i dade mu zamjenu.
- Evo je udari!- povika Hajrosum te poče vuči ribu.
-Popusti malo kuplung, umori je! -.savjetuje mu Medicina pripremajući sak za, po izgledu vrha mlata, poveliku ribu.
Hrvalo se s ribom punih desetak minuta, trudeći se da riba ne ode pod pečine. Dovede je nekako u pličak i trebalo je da je samo smjeste u sak. Herca savjetuje,.te povuci je još, te tamo je, te bliže.. Medicina gleda najzgodniji položaj da ne prepa'ne ribu, a Hajrosum, već izmoren, jedva čeka da je napokon vidi u saku.
-Polako, polako...eto je..još malo...ha.. ne daj joj nazad!
Meka (mekousna pastrmka) se odjednom trznu, otkide udicu, praćaknu se u plićaku i otpliva u tamnozelene dubine. Nasta tajac. Herca iznenađen, Hajrosum u šoku, a Medicina se smješka jer zna da će ga optužiti da je ribu namjerno pustio.
-Nisi danas nafakali, 'ta ćeš - samo prozbori.
Batališe za taj dan ribolov, pitajući se usput čija im je žena poželjela "sretno" a ne "bistro".

Sljedeći dan su čitavo prijepodne razglabali koja boja je bila prva do olova, koju je meka odnijela u dubine Neretve. Koliko je meka bila teška zavisi od toga kome bi servirali priču o izgubljenom ulovu.
-Ispod deset nije bila - sa dozom nostalgije je ponavljao Hajrosum
Sutra dan ispod Đeriza nije bilo mjesta za njih trojicu, već od podne "jalan" ribari su zauzeli busiju.
-Da Bog da im voda nadošla i sve torbe odnijela- povika jedan od njih, pa se pokupiše i krenuše nizvodno prema Džinovcu

Fotografije: pećine ispod Lučkog mosta i Ribari na Neretvi, Vlajo Cesar, oko 1900. 

priredila: Emina Redžić Muftić

(NovaSloboda.ba)

PS.: Objašnjenje od Emice, za raju koja ne znaju.
- Lučka raja poznaju ove likove: Medicina je moj rahmetli muž Mahmut (Maha), Hajrosum je Hama Bajgirić, tako su ih zvali. A Bufo je Sejo Vejzović

19.08.2019.

Uz malo mašte – Sjećanje na 1958.


Često prolazim ovuda, jer sada stanujem na Luci. U prizemlju ove zgrade nalaze se Mjesna zajednica i Crveni križ. Nekad je tu bila uprava preduzeća '' Budućnost '' čiji je direktor bio Hama V. Sjećam se samo jedne sluzbenice Verice A. Sjećanje me vrati u 1958 godinu,.kada sam bila tu na praksi / Ekonomska skola /. Na pauzi sam se družila sa mladim ljudima - vršnjacima sa Luke, iz susjednih ulica - sokaka kao što su B. Balaća, B.Radana, G.Ilića.
Sjećam se nekih imena, Husna T, Sonja, Nijo i drugi, kojima sam ime zaboravila. Obično smo sjedili ispred, na kamenim stepenicama i zabavljali se kroz priču.
Nisam ni u snu sanjala da ću ja nekad tu stanovati, i to baš tu, u jednom od tih sokaka.
Meni je tada bilo 18 godina. Ali, na Luci je još neko stanovao, malo niže od mene, prema Šarica džamiji. Tu je živjela jedna mala djevojčica od 5 godina, .sa svojom prodicom. Voljela bih, ali to je samo u snovima, da sam je tada srela i da sam mogla da joj kupim kesicu bombona, mozda 505 sa crtom, ili napolitanku Jadro, da je pomilujem po glavici, zagrlim i kažem '' Hej mala Emice, život će nas sastaviti. Bićemo najbolje prijateljice“ 
Ovo sam sad pustila mšsti na volju. Sudbina nas je sada povezala u stvarnom zivotu, uz svakodnevno druženje i iskreno prijateljstvo.
Luka, 17.08.2019.

(Ajša/facebook 20190817)
19.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (3)



Korzo naše mostarsko
3. dio
(nastavak)

Kada se spomene korzo, misli se prije svega na lagane večernje šetnje, ali korzo je bilo više od toga. Ono je značio večernji izlazak i šetnju, a poslije korza odlazak negdje, na večernju zabavu. Mnogima je sam dolazak na korzo bio glavna vrsta večernje zabave. U malo starijim godinama korzo smo često znali nazivati i stazom slonova. Nikome se nije nigdje žurilo, na korzu niko nikoga nije preticao. S obje strane korza bili su poredani takozvani kibiceri, obično muška raja. Između njih, u gustim i zbijenim redovima, šetajući nevjerovatno sporo, prolazile su djevojke, ali i dosta zaljubljenih parova. Momci su sa strane, stojeći, pratili prolazak svoje simpatije, i znali su kuda i u koje vrijeme će proći. Crveni alarm za uzbunu je zvonio čim se simpatija ne bi pojavila.
Dolazak na Korzo bivao je spontan. Dogovor za susret na korzu obično bi padao među svojom rajom. Na korzu su se zagledale prve simpatije, stvarala nova poznanstva. Na korzo se obično počelo izlaziti tokom trećeg razreda srednje škole, a nastavljalo nakon mature i tokom studija. Kako za momke tako i za djevojke, na Korzo se izlazilo sve do prve ozbiljnije veze. A tada bi preko Korza prošao neki novi par, vodeći se ruku za ruku, što je na neki način bio znak svima da je započeta nova veza. Dešavalo se ponekad da veza i pukne, a onda bi na zadovoljstvo raje bio praćen razvoj situacije. S kim je sad, on ili ona. A počinjale su i priče, ko je koga, i zbog koga, ostavio. Situacije bi ponekad eskalirale, baš na korzu, ili na igranci, jednom pravom muškom makljažom. Šakama naravno. Rijetki su bili slučajevi, ili nisu ni zapamćeni, da je potezano neko jače sredstvo.
Mnoge djevojke bi kriomice dolazile na Korzo, jer je za mnoge roditelje sama riječ korzo bila znak sumnjivog morala, ili barem tabu tema, iako nikad nisu izlazili na korzo ili su ponekad u prolazu, vidjeli ogromnu masu mladih na jednom mjestu u gradu. Za mnoge djevojke iz patrijarhalnih familija odlazak na korzo bio je samo misaona imenica, a ako bi i pored svega toga otišle na korzo, a to bilo otkriveno, nakon toga bi slijedila vremenska kazna zabrane izlazaka iz kuće, a posebice na korzo.
Upoznavanje momka i djevojke na korzu, odvijalo se po nekim pravilima. Djevojke su najčešće šetale korzom u krug, gore-dolje. Nije se baš morala šetati cijela dionica. Znali su se praviti i manji krugovi, od Gimnazije do Male tepe, u zavisnosti gdje je stajala grupa momaka, u kojoj se nalazila simpatija. To je bio slučaj, ako bi se neki momak dopao djevojci. U drugom slučaju, ako bi se momku dopala djevojka, on bi se sa nekim drugom uključivao u kolonu šetača, neposredno iza djevojke, koja je najčešće šetala s nekom svojom prijateljicom. U oba slučaja slijedili su pogledi po kojima bi se ocjenjivao stepen simpatija. Slijedio je niz bezazlenih dobacivanja, koja bi najčešće počinjala pitanjem njenoj prijateljici: “A koja ti je ovo prijateljica”? „Lijepa ti ta drugarica!“ i slično. Naravno, slijedio bi smijeh dok se ne bi ostvario kontakt ili prilika da se korzom prošeta zajedno, uz molbu, ukoliko djevojka već treba kući, da je se otprati do kuće. Za djevojke, koje nakon korza ne bi išle na igranke ili u kino, povratak kući je bivao najšešće između devet i deset, u zavisnost od toga koje vrijeme je izlicitirano u kući, pred izlazak na korzo.
Od ovog momenta namjerno koristimo pojmove, momak i cura, jer su ti pojmovi u Mostaru korišteni za one koji su stupili u vezu. Nakon toga prvog susreta na korzu, momak bi pratio curu do nekih stotinjak metara do kuće ili zgrade. E dalje se nije moglo, jer bi bliži dolazak s momkom otkrio da je djevojka dopraćena od nekog momka, a ta vijest bi vrlo brzo iz sokaka, ili dvorišta, preko habernosa, došla i do roditelja. O nekakvim ozbiljnijim vezama nije smjelo biti govora sve dok se ne bi završila škola i eventualno našao posao, što onoga vremena nije bilo nemoguće. (Nastavit će se...)

Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)

18.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (2)


Korzo naše mostarsko
2. dio
(nastavak)

Nekada, u vremenima prije Drugog svjetskog rata, korzo u Mostaru je bilo na Glavnoj ulici, pa je čak i kino, koje se nalazilo u zgradi Divizije, koju smo kasnije zvali Zema i Nama, nosilo naziv “kino Korzo”. Nakon Drugog svjetskog rata korzo se preselilo na desnu obalu Neretve, protežući se prvo od mosta na Musali do rampe kod gimnazije, a kasnije se proteglo još od gimnazije do Rondoa.
Šta je to bilo što je mlade decenijama vuklo na korzo? Korzo je bilo glavno mjesto na koje se dolazilo da se vidi i da budeš viđen, mjesto susreta i razmjene važnih i nevažnih informacija i vijesti, mjesto druženja i ljubavnih sastanaka. Korzom se šetalo uglavnom u ranim večernjim satima, najčešće od sedam do kratko prije pola deset, uglavnom po krug, dva ili tri kruga, po određenoj ruti. Sezona šetanja otvarala se, čim bi vrijeme otoplilo, a to bi u Mostaru bilo od ranog proljeća pa sve tamo do kasnih jesenjih dana, do onih velikih i dosadnih kiša, kada se nije moglo šetati. U Mostaru ni blaga zima nije bila prepreka šetnji korzom. Ipak, glavna sezona korza trajala je od sredine aprila pa do sredine oktobra.
Na korzo se po pravilu izlazilo u najnovijoj odjeći i obući, ili barem u onome što se najbolje od toga imalo. Momci su svojom odjećom pokazivali koliko su u toku s novim modnim trendovima. Za djevojke, korzo je bila svojevrsna modna revija na otvorenom, na kojoj su se pokazivali modeli novih haljina, kupljenih u nekim dalekim shopovima, ili krojene po najnovijim šnitovima iz Burde ili sličnih časopisa. Na korzo se izlazilo s tek napravljenim frizurama i šminkama, iako je šminka dugo vremena bio samo lagani namaz karminom. Korzo u Mostaru je godinama, a i generacijama, imalo svoje “prve dame”, ali “prve frajere”, koji su se isticali po najnovojoj modi, po izgledu i ponašanju. Njih je znao svako ko je ikada kročio na korzo, a ako ih i nije znao, vrlo brzo bi čuo za njih ili bi ih zapazio u prolazu.
Korzo i izlasci te vrste davno su otišli u historiju. Danas su druga vremena. Korzo se još može pronaći samo na forumima, pod rubrikom nostalgija ili u pričama starijih. A bilo je i onog vakta i momaka i djevojaka, kojima je bila duša okrenuti se, da vide ko ih to gleda. Ili što bi se modernim jezikom smartfona reklo, da vide ko ih je to „lajkovao“ u prolazu, ili „ko im to prati profil“.
Nekadašnjeg vakta brižne majke bi, tamo negdje oko deset uvečer, kad je bilo vrijeme povratka djevojaka s korza, pripremale kantu sa smećem. Kao eto, odoše na dno sokaka, ili u dvorište ispred zgrade, da prospu smeće, a sve kako otac ne bi upitao: „Kud ćeš u ovo doba?“ Prosulo bi se smeće i diskretno sačekalo da vide s kim se to kćerka vraća s korza. Je li s drugaricama ili je prati nakav...? Majka je to morala prva vidjeti. Bolje ona lično, nego da joj ujutro za kafom to kaže komšinica. A ujedno, ako treba reagirati, bolje odmah, na licu mjesta.
Mostarsko Korzo od Titova mosta do Rondoa bilo je dugo tačno hiljadu koraka. Ovo sam jednom uz prisustvo velikog broja dokonih svjedoka izbrojao i zapamtio, a evo i zapisao. S Korza se koračalo u život. Korzo je često bivalo i mjesto začetka velikih ljubavi, a bogami ponekad i velikih ljubavnih drama. Korzo je imalo svoj duh, kodekse, estetiku, psihologiju, žutu stampu, trač i tome slične pojmove. Na korzu je ispričano mnogo lijepih, duhovitih, tužnih, pa i neprijatnih zgoda i priča. Možda bi najintrigantnija tema bila ona, kako se ˮnapadaloˮ, ˮkontaloˮ, šarmiralo i osvajalo.
Ali, draž korza i jeste bila u tome da su na jednom mjestu bili i intelektualci i glupani, i lijepi i ružni, i kulturni i oni drugi, pošteni i lopovi, probisvijeti i fino odgojeni. I niko nikom nije smetao. Čak štoviše, mnogima se nije znalo ni pravo ime ni prezime, nego samo nadimak, ali i to je bilo dovoljno. (Nastavit će se...)

Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)

17.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (1)





Korzo naše mostarsko
1. dio

Prije stotinjak godina mlada dama u lepršavoj haljini, sa šeširom široka oboda i suncobranom u ruci, ispod ruke držala bi mladog, gospodski odjevenog gospodina s polucilindrom na glavi, i laganom bi šetnjom krenuli od mosta Franje Josipa, ulicom istog imena, pa uz Ričinu, prešli štreku te ulicom Stephanie Alee došli do Gumna. Odatle bi produžili istom ulicom te stigli na Balinovac. Samo pola stoljeća nakon ovoga, mladići podužih kosa u uskim pantalonama i djevojke u mini suknjama, probijali su se kroz gusti špalir mladosti, šećući od Titova mosta, ulicom Mostarskog bataljona, Lenjinovim šetalištem bi stigli do Rondoa, pa nastavili Šetalištem JNA i stigli opet do Balinovca. Danas je put od Mosta na Musali, ulicom Nikole Šubića Zrinjskog, preko Rondoa i dalje ulicom Kneza Branimira do Balinovca, avetinjski prazan. I varate se ako mislite da se na ovom potezu, osim imena ulica, ništa nije promijenilo. Sve se promijenilo.
Potez od mosta na Musali do Rondoa bio je dugo vremena mostarsko korzo, a ulica od mosta do današnjeg trga kod gimnazije, u žargonu se i dalje zove Korzo. Korzo (ital. corso) predstavlja najčešće glavnu gradsku ulicu i svojevrsni izlog grada, odnosno glavno gradsko šetalište u našim mjestima.
Korzo u Mostaru imalo je svoju dugu tradiciju, koja počinje dolaskom Austrijanaca u Mostar krajem devetnaestog stoljeća, a nastavilo se sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Premda je u više navrata mijenjalo ime, za raju je relacija od Titovog mosta do Rondoa jednostavno bila i ostala Korzo. Ispočetka je to bila samo obična šetnica, za koju su se odlučivali samo rijetki, većinom hrabriji, jer toga prije nije bilo. Za mladu gospodu i gospođice je bila to tada zgodna prilika prošetati debelim hladom platana ili u večernjim satima, ljeti, tražeći barem malo predaha od dnevne jare. Nakon početnog zaziranja mladih, tek nakon Drugog svjetskog rata, oni su počeli izlaziti u većem broju i šetati Korzom. U prošlosti je korzo imalo svoje blistave trenutke i to u nekoliko perioda. Ovdje ćemo se zadržati na nekoliko vremenskih razdoblja. Prvo razdoblje je trajalo od Drugog svjetskog rata pa sve do ukidanja željezničke pruge i željezničke stanice, 1966. godine. Tada je korzo bilo od mosta do rampe kod gimnazije. U davna vremena tu je bio napravljen podhodnik, koji je omogućavao prolaz pješacima i šetačima, u slučaju da je rampa morala malo duže biti spuštena. Međutim, i čekanje na podizanje rampe bilo je sastavnio dio korza. Drugi period je svakako bio od vremena izgradnje robnih kuća Razvitak i HIT, što je ovu gradsku transverzalu produžilo preko Musale do Titove ulice i spojilo je s Glavnom i Srednjom ulicom, a s druge strane sve do Rondoa i dalje, spajalo s novoizgrađenim dijelovima grada. Na radost pješaka i šetača, kompletno šetalište od gimnazije do Rondoa, tada je pretvoreno u pješačku zonu. U tom periodu nije bilo ni jednog kafića u gradu, a glavna zabava omladine bila su kina, igranke i utakmice.
Korzo se inače dijelilo na ozbiljnu i neozbiljnu stranu. Ozbiljna je bila ona strana od Bristola, pokraj apoteke, jer su tom stranom šetali stariji. Drugom stranom šetnja se produžavala sve do Rondoa, a uzduž Korza dugo vremena su bivali centri svih zbivanja onog vremena u Mostaru. Za srednjoškolce se podrazumijevalo da nakon nakon zadnjeg časa popodnevne smjene, prvo odu na Korzo, da se okrene jedan, dva kruga, da se vidi koga ima, i da se opet na vrijeme stigne kući. S Korza se ulazilo u veliki park. Dušu dalo za prva ljubavna šaputanja i prve poljupce. Na Korzu je svako imao svoju stajanku, ili trefpunkt. Tu se pričalo, chatalo, šacovalo, drugovalo i dogovaralo, kuda dalje uvečer. Ko se htio samo rashladiti, i još uz to uživati, dovoljno je bilo produžiti na Titov most, gledati u prolaznike i slušati muziku sa terase hotela Neretva. Korzo je bila zabava bez love. 
(nastavit će se...)

Smail Špago

(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)

17.08.2019.

Čestitke Tiboru Vrančiću i timu Cidoma



Danas je u posjeti Centru za mir bio naš prijatelj Tibor Vrančić , ovogodišnji Mimar mira .Upoznali smo ga sa aktivnostima Centra i predali mu povelju jer nije bio u mogućnosti prisustvovati našoj manifestaciji.
Tibor Vrančić, Zdenko Bošković, Smail Špago i posthumno Ismail Braco Čampara dobitnici su naše nagrade kao organizatori i nosici projekta Centra za dokumentaciju i informaciju Mostar (CIDOM) u kojem su pokazali ogroman entuzijazam i ljubav prema svom gradu.
Razgovarali smo i o zajedničkim projektima , kao i susretu svih Mimara i prijatelja Centra za mir , 23 jula 2020 godine.
(Centar za mir/facebook/20190816)

16.08.2019.

Sa stranice Cidom: Jedna slika hiljadu sjećanja - Četiri mladića...




Da li je ova fotografija s četiri mladića preko Titovog mosta u Mostaru mogla poslužiti kao ideja piscu teksta nekada veoma popularnog šlagera iz 1961. godine? Ne znamo. Četiri mladića s ove slike ne idu s Trebevića, ne žure na Koševo na utakmicu, nego šetaju preko Titovog mosta, možda na kafu u hotel Neretvu, a nakon kafe, opet bez žurbe, prošetat će na Staro igralište i odgledati utakmicu Veleža…Pustimo mašti na volju.
Četiri mladića, četiri gospodina, u dugim krombi kaputima u šetnji preko Titova mosta. Kraj je četrdesetih, početak pedesetih prošlog stoljeća. Uočljivo je nešto što je danas nezamislivo, ili nije baš popularno: Mladići puše hodajući ulicom. Ali ovo se dešava prije 60 i više godina, a tada su pušili svi odreda. Na putu su prema hotel Neretvi, ili jednostavno, preko mosta u prijepodnevnoj šetnji. Po niskim sjenama na trotoaru, period je zimski, kao i po već opisanim debelim kaputima. Sunce je nisko na jugu. Prijepodne. A po brojnom narodu, mogla bi biti i nedelja prijepodne. Narod je hodao i sredinom ulice, niz Korzo. Saobraćaja nije ni bilo. Možda uoči neke utakmice Veleža na Starom igralištu.
Na objektu hotela Bristol stoji natpis Bata. Ime poznato svima. Kasnije je od logotipa Bata, istim slovima napisano Borovo, a rekonstrukcijom Bristola 1960. godine, Borovo je preselilo u zgradu, koju i danas malo pobliže opisujemo kao “zgrada Borovo”.
Toga vremena u hotelu Bristol bila je oficirska menza, a odmah iza ulaza u Batu, bila je drogerija, što se vidi po natpisu iznad ulaza. Malo na više je bila još jedna trafika i slastičarna.
O momcima sa slike ne treba puno govoriti. Uredni, dotjerani. Moderne frizure, koje se češljaju preko glave. Kosa uredno počešljana i dotjerana briljantinom. Svi nose kravate, a i šeširi su bili u modi tih godina. Malo šire nogavice pantalona, ispeglane, skoro da se porežeš na ivicu pegle. A cipele namazene kremom i izglancane do visokog sjaja.
Pored najnovije mode, koju su nosili četvorica mladića, ne može se, a da se ne primjeti radoznali momak iza njih. Njegova odjeća je tradicionalna, ruralna, za ono, poslijeratno vrijeme. Čakšire, vunene čarape, opanke, sako i obavezna kapa na glavi. Kapa je dugo vremena bila skoro obavezni dio odjeća. Momak, ili je došao u grad po nekom poslu, ili je tek stigao u grad, na neki posao. Lagano prati ovu četvorku, razmišljajući kako će i on jednog dana nositi nešto slično. Iza mladića je i jedna djevojka, obučena skoro uobičajeno za ono vrijeme. Trofrtaljne pantalone s gumom na dnu nogavica, a na nogama cipele, jakna i frizura, također češljanje preko glave.
I šlag, po običaju, dođe na kraju. Javili su nam se Rizvanović Zlatko i Enida s jednim veoma vrijednim podatkom, o kome smo razmišljali od prvog pogleda na sliku. Ko su ovi momci sa slike:
Enida i Zlatko su nam napisali: “Ovaj što ne puši je moj tata Gozo, a lijevo je moj tetak Ramić M., do njega je Šabanac, a ovaj sa šeširom Harmandić. Draga sjećanja...”
A muzička podloga uz fotografiju i tekst, a šta bi drugo nego Vedo Hamšić i hit iz 1961. godine: “Četiri mladića...”

https://www.youtube.com/watch?v=8fuJ66uvwqs

Smail Špago, 2016. g.


15.08.2019.

Sa stranice Cidom: Terasa – čitav svijet






Povela se prije neku godinu priča o zgradi Divizije, danas ruini, a nekad ljepotici među austrougarskim građevinama. Braco tražio neke podatke o Džinovini, a Smajo i ja odmah pustili sjećanja s lanca, pa udri po zgradi uzduž i poprijeko. Obilazili je, u mislima rekonstruirali (kad već niko od nadležnih neće), vježbali pamćenje – koliko ulaza, gdje je bilo kino Korzo, gdje stovarište za bijelu tehniku, gdje ulaz u frontu i sve tako.
Normalno, radi se o zgradi na Glavnoj ulici, zgradi gdje je 1960-ih bila smještena Učiteljska škola, a kasnije Općina, gdje su u prizemlju bili ZE-MA, kasnije NA-MA. Mnogo prije toga tu se nalazila čuvena Džinovina, jedan od većih hanova u Mostaru prije dolaska Austrougarske. Godine 1898 je cijeli taj blok, omeđen ulicama Glavnom, Telčevom, Srednjom i Šerifa Burića (prije Hanskom), kupio Mujaga Komadina i na temeljima hana podigao impozantnu trokatnicu. Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a Mujaga ju je iznajmio austrougarskoj vojsci kojoj je služila kao „K. und K. militer comand“, odnosno Carska i Kraljevska vojna komanda, tako da je u narodu odmah dobila ime zgrada Divizije. Mujaga je 1920. g. taj objekt prodao bogatoj mostarskoj obitelji Peško. Pred početak II. svjetskog rata u prizemlju te zgrade je bilo otvoreno kino Korzo, a nakon rata i nacionalizacije je u cijelom prizemlju zgrade otvorena ZE-MA (zemaljski magazin) koji je kasnije promijenio naziv u NA-MA (narodni magazin).
Zgrada je imala pročelje koje je gledalo na Glavnu ulicu, a dva krila (južno i sjeverno) su se protezala uzduž ulica Šerifa Burića, odnosno Telčevom. U tom sjevernom krilu su moji djed i baka dobili na korištenje stan na prvom katu. Naime, u tadašnjoj Učiteljskoj školi djed je bio kućepazitelj. Stančiću, koji se sastojao od dvije male sobe visokih stropova, pripadala je i ogromna terasa. Terasa je u stvari bila krov velike sale koja je nakon Drugog svjetskog rata funkcionirala kao kinodvorana Korzo. S južne i zapadne strane terasa je imala nisku i nekih 60 cm široku ogradu, a sa sjeverne strane je ograda bila izgrađena od klesane miljevine, većinom stupići i poneki okrugli element. Tih šezdesetih godina su poneki stupići bili rasklimani, a poneki su i nedostajali, tako da je nama djeci bilo zabranjeno približavati se toj strani.
Za mene, dječačića od sedam-osam godina, tih 1960-ih godina bilo je to ogromno igralište dimenzija otprilike dvadesetak s petnaestak metara. No, ne samo terasa-igralište, bio je to moj čitav svijet i ne samo moj nego i svih mojih rođaka i rodica. Tu smo se igrali svih mogućih igara, gonje, nogometa, na toj terasi bismo se cijelo ljeto kupali, jer je tu u jugoistočnom kutu terase bila postavljana jedna kada koju bi baka napunila vodom, a mi djeca bismo uživali po cijeli dan. Doduše bilo je tu i suza, jer je uvijek neko od djece mislio da onaj drugi duže koristi blagodati praćakanja u kadi. Stoga se morao odrediti i sudac, obično tetka, koja bi pažljivo svakom od nas štopala vrijeme i nedajbože da je neko koristio kadu sekundu duže. Vodu iz slavine koja se nalazila odmah iznad kade, niko od djece nije smio puštati u kadu jer je struja na slavini drmala baš dobro. Naše more je bila ta kada, terasa plaža, koja bi se preko ljeta tako zagrijala da smo morali sipati vodu kud bi hodali. Ništa nije nedostajalo, ronilo se, čak se i na glavu skakalo s oboda kade. Na toj terasi se najslađe jelo. Baka bi prostrla rutu, svakom od djece po krišku domaćeg kruha namazanog mašću i posutog lukom i paprikom. I tom prilikom smo mi djeca brojali zalogaje onog drugog da mu ne bi šnita bila deblja ili duža. Pošto je terasa cijeli dan bila okupana mostarskim suncem, baka je tu sušila smokve. Poslijepodne bi tu uz zapadni zidić terase, gdje je hlad najprije stizao, odrasli članovi obitelji obavezno pili kafu. Nakon što bi pala noć, tu se sijelilo, odnosno bolje reći ležalo s dlanovima pod glavom, brojeći noćne rojeve zvijezda, a veći dio ljeta se tu na otvorenom i spavalo. Brojne slike koje je moj pokojni otac napravio kod djeda i bake su sve odreda bile na terasi – niti jednu nemam snimljenu unutar prostorija. Većina slika je načinjena na sjeverozapadnom dijelu terase gdje bi naše portrete krasila Karađozbegova džamija i Vakufski dvor.
Sjećanja moja plove, sredina je šezdesetih, ljeto, podne, upekao mostarski zvizdan, moj rođak Lando i ja uživamo u kupanju u kadi i skaki na vrelom betonu terase. Karađozbegova džamija, udaljena od nas niti 200 metara, vinula se nebu pod oblake. Mi dječurlija, ja svojih desetak godina, a on još puko dijete, izvodimo ludorije koje samo djeca na raspustu mogu činiti, kadli se začu mujezin s minareta. Nije onda bilo nikakve tehnike ozvučenja i puštanja već snimljene molitve, nego se on, brate slatki, svaki put penjao uza one uske stepenice do šerefe. Nas dvojica onako mokri, povedosmo se za njim, pa stavismo ruke iza ušiju i počesmo ga imitirati. Deremo se mi avazile. Baš bilo zanimljivo i smiješno, kad u neka doba izleti deda Nikola ko furija na terasu. Inače, po karakteru ters, ali u duši mek k'o pamuk, a pogotovu prema nama unucima - nikad ruku nije digao niti na jedno od nas. Razgoropadio se on, a meni nije jasno zašto, sve dok se njegova ruka ne poče spuštati na moju zadnjicu. „Evo ti sad, pa kujiši“, ne prestaje djed vikati, ali bogami ni udarati. „Da ja sutra od baleka ne smijem komšiji Esi, u oči pogledat, naletu jedan“, zadihano mrmlja on. Dobih ja od njega prvi i posljednji, ali dobar, degenek. Tako mi je potanko objašnjeno, još za rane mladosti, teorijski i praktično, što znači tolerancija i suživot u Mostaru.
Odmah ispod naše terase sa sjeverne strane bila je fronta, gdje bi stariji igrali šah, tavlu i pili kafu ili neko piće. Kad su se pojavili prvi TV aparati, mi djeca bi obavezno silazili gledati siromašan program i jedva bi nas baka i djed dozvali kući.
Kasnije, početkom sedamdesetih, nestalo je i naše terase. Tadašnja Općina je cijelu zgradu adaptrala za svoje potrebe te je nadogradila dva kata na terasu. Ona je ostala jedino u našim lijepim uspomenama i na fotografijama.

Tibor Vrančić


14.08.2019.

Iz stare štampe: Poziv muslimanima za glasanje – Musavat br. 37. iz 1910. g.





U časpoisu Musavat, broj 37 iz 1910. godine objavljen je slijedeći poziv:

Muslimani, pazite za kim ćete poći i koga ćete poslušati
Jer: Iza kjaue elgurabu delile kaumin sejehdihim ila daril-bevar
(kada narod pogje za vranom doćiće na bunjište)
Vi dobro znate da su kandidati okružnih skupština postavljeni sa znanjem i pristajanjem Fadilpašića,
Firdusa, Miralema, Tuzlića i drugih naših prvaka”.

Nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, muslimani su posebno bili osjetljivi na brojno iseljavanje svojih sunarodnjaka u Tursku koje je uslijedilo nakon toga. Jedan od razloga dolaska cara Franje Josipa u Bosnu i Hercegovinu, pa i u Mostar, je bio baš taj – da donekle umiri muslimane i da im osobno poruči da su sigurni u BiH i da će imati ista prava pred zakonom kao i ostale tri konfesije. Te 1910. godine su se održavali izbori za sastave skupština po okruzima. Svaka od tri nacionalne stranke su se bespoštedno i svim sredstvima borile za postavljanje svojih kandidata. Baš kao i danas, ni onda se nije prezalo čak niti od postavljanja oglasa po lokalnim novinama u kojima su se dijelile preporuke za koga glasati.

Fotografije: tekst poziva za glasanje iz 1910. godine (1)
i (2) ilustrativno, Mostarci čitaju oglas na Musali 1941. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
14.08.2019.

Sa stranice Cidom: Pod prvim platanom




Priču ću početi sa stablom platana, koji prekriva čitavu sliku, deblom, krošnjom, ali i debelom hladovinom bez koje nema života u Mostaru u vrijeme ljetnog ćelopeka. Tačan naziv ovog stabla je Platan Javorolisni (Platanus Occidentalis), a zove se javorolisni zato što ima list kao javor! Ovo drvo živi od 500 do 600 godina i dostiže ogromne visine, veoma brzo raste, a debljina stabla može biti velika. Fascinantno! Prema poznatim podacima u Mostaru je prvi drvored platana posađen u doba Austrougarske kada je u periodu od 1887. do 1914. godine zasađeno 12 drvoreda. Prvi drvored je nastao u ulici od Gimnazije do Balinovca, i veliki broj tih platana je i nakon 100 do 125 godina još u životu.
Ovaj platan je dugo godina bio mjesto susreta moje raje u vremenima kad je Korzo bila glavna vrsta večernje zabave za mlade, ali to je bilo nekih 7-8 godina nakon što je napravljena ova fotografija. Godina fotografije je 1962. Autobus je broj 1. Jedinica, Ilićki. Tu mu je bila stanica, kod rampe, dolazeći glavnom ulicom pa preko preko Titovog mosta iz pravca Fabrike duhana, odakle je polazio. Vozio je dalje preko Rondoa i Balinovca, do Ćatića česme u Ilićima.. Stanica mu je ovdje bila odmah, čim prođe rampu, tamo gdje su izlazile stepenice iz podvožnjaka, kod dvije, a kasnije kod tri trafike. Iza ovih trafika je bio jedan betonski zid, malo veće visine, pa je nekima bio problem zaskočiti se i sjesti na zid, ali zato je to bilo odlično mjesto uvečer, sjediti na tom zidu i sa visine posmatrati šetače koji su išli gore dole, korzom, na obje strane ulice. Rampa je trenutno podignuta. Ustvari, bile su ovdje dvije rampe, jedna za vozila, a druga je izgrađena kasnije, za pješake, po završetku objekta koji se na slici vidi još u izgradnji. Iza autobusa se vidi objekat u kome je bila gostiona Jagnje. Iza platana se nazire izgradnja jednog objekta, u kome je kasnije u prizemlju bila banka, a prije toga, bio je prvi mostarski ekspres restoran. Ulaskom u Ekspres, s desne strane, nalazila se linija, na kojoj se, po principu samoposluživanja, moglo uzeti jelo i piće po izboru, a na kraju linije to platiti na kasi. Novina za Mostar za ono vrijeme. Mnogi su prvih dana dolazili, uzimali jelo, jednostavno, kako bi ispitali kako funkcioniše ovo čudo. S lijeve strane od ulaza u Ekspresa bio je prostor za piće s nogu. Mjesto gdje se u vrijeme jake mostarske bure moglo stajati u toplom, popiti piće ili čaj, a kroz prozor posmatrati prolaznike na korzu. Ekspres je za mnoge, onoga vakta, bilo mjesto gdje su prvi put u životu popili nešto žešće.
Vraćemo se djevojkama iz prvog plana slike. Obučene po tadašnjoj najnovijoj modi. Haljine, kao da su toga časa preuzete iz talijanskih filmova sa Rosannom Schiaffino ili Sofijom Loren. Najmoderniji dizajn sunčanih naočala. Ljeto je, naravno. Što se tiče mode, Mostar je u svim vremenima bio u trendu. Moda kao iz modnih kataloga.
Haljina bez rukava, ili kimono, kako su onda zvali ovaj model haljine, ili sa tregerima kao kod druge djevojke. Iako se na slici ne vidi, na nogama su vjerovatno imale one lagane cipelice, koje su se tada zvale baletanke. Ručni sat, koji je bio statusni simbol, minđuše, bijele, čak malo veće ui upadnije, a frizure kratke.
Pojava ovako obučenih djevojaka, naravno, izazvala je znatiželju dvojice momaka, koji su stajali i čekali, moguće autobus u suprotnom smjeru, jer je stajalište za autobuse u suprotnom smjeru bilo preko puta mjesta gdje stoji ovaj autobus, kod ulaska u park tadašnje Treće osnovne škole. Momci su također obučeni po tadašnjoj modi. Majica s poprečnim prugama ili košulja kratkih rukava. Momak s prugastom majicom, po tačkama oko džepova, po prilici nosi farmerke, koje su tih godina lagano počele dolaziti iz Trsta, putem prvih švercera i bile su modni trend. Ručni sat, kod momka ispod platana, kao i kod ovog, kome se vidi samo ruka, na lijevoj strani slike, bio je obavezni detalj, nešto kao posjedovanje mobitela danas.
Vrijeme je oko podne, što se vidi po sjenci koja pada okomito ispod drveta.
O identitetu osoba na slici, ne možemo ništa reći u ovom trenutku, a bilo bi fantastično kad bi neko prepoznao nekoga svoga.
Nestrpljivi smo.

Smail Špago


Noviji postovi | Stariji postovi