Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


21.03.2019.

Stari i Neretva iz 1934. i 2018. godine


Stari most 1934, iz putopisa A.T'Serstevens L'Itineraire de Yougoslavie, priredila Nermina Zilić
Stari most 29. jula 2018. fotografija Ajša Šehić Nametak

(spagos)
21.03.2019.

Sa stranice Cidom – Mostarski topovi


Godine 1521., vojnim garnizonom u Mostaru zapovijedao je vojvoda Bektaš-beg. Zabilježeno je da je u to vrijeme s mostarskom vojskom zauzeo Skradin i preoteo ga Mlečanima. Mostarci ga pamte po tome što je taj njegov uspjeh plaćen mnogim mladim životima, no pamte ga i po tome što je s tog pohoda, s razorenih skradinskih tvrđava, dovukao u Mostar dva ogromna topa. Čim su stigli u Mostar topovi dobiše i prikladna imena – zelenko i đumišhalkalija (srebrom okovani, srebrom prstenovani). Bijahu preglomazni i nepokretni, a svaki je gutao po „tri kantara praha i olova“. Smjestiše ih na gradsku Tabiju i tu su ostali sve do 1695. g., nakon čega su ih odvukli na Skakala jer su svojim topovskim udarima činili štetu užoj gradskoj jezgri i stanovništvu. Topovi zapeše za oko Ali-paši Rizvanbegoviću, pa ih je odlučio prenijeti u svoj Stolac na tvrđavu. Za tu namjenu je 1835. g. pripremio i posebnu vuču, no odustade od toga nauma nakon što mu Mostarci odlučno poručiše da će mu topove predati samo za istu cijenu po kojoj su nabavljeni, što će reći za mnoge ljudske živote. Godine 1852. završava priča za topove. Te godine ih Omer-paša Latas dade raspiliti i odvuče u nepoznatom smjeru. 

Na fotografiji: Brankovac - zgrada Konaka i ostaci Tabije, 1907. g.
(Tibor/cidom)
20.03.2019.

Duhan prodaju samo stranci – Musavat br. 11 iz 1906. godine


U časopisu Musavat, broj 11 iz 1906. godine, objavljen je tekst:
“Čudi se. Jedan nam putnik priča kako se neobično začudio kad je vidio da duž čitave željezničke pruge, željeznički gostioničari, pa i oni što prodaju duhan, sve su sami stranci. Domaćih sinova ni od želje da vidi i ako su, po njegovu mišljenju, bistri i sposobni ljudi, ni malo lošiji od tugjinaca. Bogme se i mi čudimo tome! … Ako ne smijemo ništa drugo, smjemo se barem čuditi!”
Ovakve vijesti su bile česte po ondašnjim novinama. Naime, nije bilo broja bilo kojih novina koje nisu bile cenzurirane, a najviše oni članci koji su kritikovali postojeću austrougarsku vlast. Novine su uobičavale na naslovnim stranicama izdanja koje su dobile odobrenje cenzure navesti tačan broj riječi koji je taj broj novina uspio zaraditi. Pojedine redakcije novina su uspijevale doskočiti ovim zabranama, tako što su kao prenosile izjave pojedinih osoba (ne navodeći njihov identitet), a ne direktnu kritiku prema vlasti, pa bi pokatkad vijesti (kao i ova) u takvom obliku promakle strogim cenzorskim očima.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
19.03.2019.

Sa stranice Cidom: Aerodrom Rodoč 1913.

1919.

Samo deset godina nakon povijesnog leta braće Wright iz 1903. g., bilježimo da je 1913. g. u Rodoču otvoren aerodrom za potrebe austrougarske vojske. Bio je to zemljani aerodrom, jedan od rijetkih na čitavom Balkanu, a jedan i od najstarijih na svijetu. Tih godina nisu bilježeni letovi s putnicima, nego su se tu spuštali isključivo vojni dvokrilci ili moderniji jednokrilci koji su vršili redovne letačke obuke. Tih godina su zabilježene i brojne nesreće i stradanja aviona i pilota. Iza 1918. g. na njemu svoju flotu drži mlada avijatičarska flota novonastale Jugoslavije. Nakon izgradnje aerodroma u Ortiješu ovaj aerodrom je korišten za manje sportske avione i jedrilice. 
Fotografija aerodroma u Rodoču iz 1919. g.
(Tibor/cidom)
18.03.2019.

Sa stranice Cidom: Tri sa istog mjesta

1960 - 1994 - 2018


Godine 1885. izgrađena je trasa uskotračne pruge Mostar – Metković. Istočna trasa uz ovu prugu, tada zvana Paralelna ulica (Paralellstrasse, danas Bulevar), izgrađena je 1891. g. Nekako u to vrijeme uz istočnu trasu bila je izgrađena i velika poslovno-stambena zgrada Mujage Komadine. Čim je izgrađena, Mujaga ju je prodao trgovcu i poslovnom čovjeku Adamu Mikačiću. Po njemu je i ostala poznata Mostarcima kao Mikačića kuća. Ova zgrada je jedno vrijeme služila i kao osnovna škola, a u tijeku postojanja doživjela je i brojne preinake, među kojima je i ona iz 1906. g. u kojoj je imao udjela Miroslav Loose. Na potezu od Mikačića kuće, u današnjoj Krpića ulici, pa do Voljevičine, zaključno s ulicom Baščine (Rade Bitange), znači veći dio Bulevara, tada je bio pod voćnjacima i vinogradima. U vrlo kratkom vremenu na ovom prostoru izgradio se cijeli niz stambenih zgrada. Tijekom zadnjega rata (1993. g.) Mikačića kuća je u potpunosti srušena, a danas je na tom mjestu izgrađen poslovno-stambena zgrada većih dimenzija – s jednim dodatnim katom, ni nalik na prijašnju Mikačića kuću.
(Tibor/cidom)


18.03.2019.

Priče iz sehare


Kućili se. Jedna kašika. Druga. Uporedo sahani. Šta će dva sahana, ako je jedna kašika? Tendžera. Šerpa i rajnika. Tepsija za pitu. I pitanje svaki dan kad je on dolazio s posla: ženo, koja je danas. A mogla je biti sirnica, ili krompiruša, o bajramu burek. Uz meso, u bureku i zehra krompira.
Malo kredita. Voda i kupatilo. Krevet umjesto dušeka. Sto umjesto sinije. Prvi escajg i prvi servis za jelo. Frižider. Pegla. Onaj se otplatio, uzećemo drugi, da dignemo sprat, za djecu. Zidanje, malterisanje, hirofa. Košulja na krovu, broj 38, svakome tijesna. Janje za komšije, na naselje. Djeca, prvo, drugo, treće. Smijeh, škole, zadaće. Televizor, prvi u mahali, od kuće se kino stvorilo.
Puni ormari. Njegova dva odijela. Dječija roba. Njezini katovi. Uvijek jedan neskrojen, nesašiven. Posteljine i stoljnjaci. Marame i šamije. Kerane i za keranje. Vezeno, šiveno, pleteno, heklano. Serdžade i postekije. Ćilimi i ponjave. Krpe i peškiri. Mirisni sapuni, da roba miruhi.
Odoše djeca. Velike škole. Snahe i zetovi. Poslovi. Unučad. Svako sa svake strane nosi kad dolazi. A mati čuva, slaže i preslaguje, miluje i za svaki komad zna od koga je i odakle je.
Naravno da je bilo suza i nesreća, tuga i ratova. Ali život vazda samo dalje ide.
Kad je mati preselila, pa po mejta došli Bakije ili Jedileri, ljudi iskali jedan čaršaf, da umotaju. Kćerka ponudila evo dva, od svega evo makar dva. A jedan od onih ljudi rekao ali ne trebaju dva, jedan je dosta. Jedan je svakome dosta. Ćera zaplakala, zar od svega njenog, što je kućila, čuvala, pazila i branila, samo jedan čaršaf? Zar ne mogu makar dva? Ne treba, Boga mi, rekao čovjek.
I odnijeli je, u jednom čaršafu, bijelom, novom, od mirisnih sapuna mirisnom, prvi put opeglanom. Jer nikome, kad se pođe, ni dva čaršafa ne trebaju.

Tarik Đođić

(Sladja/facebook)

17.03.2019.

Stari most u bojama Novog Zelanda


U organizaciji Centra za mir i multietničku saradnju Mostar, Stari most uje 16. marta 2019. bio osvijetljen bojama zastave Novog Zelanda.
Na ovaj način odata je počast žrtvama terorističkog napada u novozelandskom gradu Christhurchu te upućeni izrazi saučešća građanima Novog Zelanda.


16.03.2019.

Sa stranice Cidom: Pekmezara

Mostar 1954. godine

Malo je poznato da je Mostar imao tvornicu za proizvodnju marmelade, a Mostar ne bi bio Mostar da mještani nečemu ne daju svoje ime, pa su je zvali Pekmezara. Tvornica u kojoj su se proizvodile riblje konzerve, marmelada i rakija šljivovica, bila je izgrađena još za vrijeme austrougarske vlasti i neprekidno je radila za vrijeme oba svjetska rata. Pogon je imao visok dimnjak te je bio uočljiv iz skoro svakog kutka Mostara. Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, nakon kratkog zaustavljanja proizvodnje, ponovno je pokrenuta proizvodnja. Tvornica se nalazila preko puta stare kirurgije, između sadašnjeg prostora Hercegovina auta i Unicredit banke. Nakon instaliranja i stavljanja u pogon potrebnih strojeva, tvornica je uspješno radila u periodu od 1947. pa sve do 1958. ili ′59., kada proizvodnja iz neznanih razloga prestaje, a ubrzo se zatim tvornica, skupa s dimnjakom, uklanja s platoa kod željezničke stanice. Na fotografiji iz 1964 vidi se dimnjak tvornice - uskoro nakon toga je srušen cijeli pogon.
(Tibor/cidom)
15.03.2019.

Nestanak platana














Mostarskom simbolu starom 130 godina prijeti nestanak

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ba.n.info, 13. marta 2019. autor je Đenana Kaminić-Puce)

Jedan od simbola Mostara, su i stare aleje platana, koje su prije skoro pola stoljeća zakonom zaštićene. Sadašnja slika aleje, znatno je izmijenjena od trenutka kada je otvorena. Od nekadašnjih 225 stabala, posađenih u austrougarsko doba, danas su živa 92 stabla, koja su izložena raznim oštećenjima, te im prijeti nestanak.
Prije više od 130 godina počela je planska sadnja drvoreda. Odlukom mostarske opštine, a po nalogu tadašnjeg gradonačelnika Mujage Komadine, od 1887. do 1914. godine zasađeno je njih dvanaest. Veći dio zasađen je u čast dolaska austrougraskog princa Rudolfa. Iz Austrije je tada nabavljeno 220 stabla orijentalnog i javorolisnog platana. Sadnice su bile starosti oko 10 godina.
"Kada se ova aleja sadila korištene su stabljike stare 10 godina, oni su mislili što prije da prave hlad, donose desetogodišnje stablo koje nije baš jeftino, i to iz Austrije iz Beča. Tako da su ovi platani naše Bečlije to možemo ponosno da kažemo." rekao je Zlatko Serdarević.
Međutim mnogi od njih pretrpjeli su znatna oštećenja izazvana brojnim abiotičkim i biotičkim utjecajima. Većina starih stabala prelazi visinu od 45 metara. Tokom 1997. godine kantonalno vijeće donijelo je odluku o prolasku magistralnog puta kroz ulicu Kneza Branimira preko Rondoa, što je doprinijelo brojnim oštećenjima stabala.
Pri susretu dva kamiona, stabla platana ne mogu ostati neoštećena. Uz sve nedaće, i zemljišni prostor je do kraja zabetoniran zbog pješačke zone, pa stabla doslovno prelaze na cestu. Tako dolazi do njihovog gušenja i svakodnevnih mehaničkih oštećenja.
Bojan Spasojević, svoje naučne radove posvetio je istraživanju mogućih rješenja za spašavanje preostalih stabala, koja su, kako tvrdi nebrigom vlasti postala izvor zaraze za biljni svijet.
"Zadnja zaštita, odnosno konzervacija ovih stabala izvršena je 1977 godine. Tada je to rađeno sistematski na jedan malo primitivniji način kako se to danas radi. Ova stabla bi trebalo sistematski zaštiti na neki način, ona jesu 1970. godine proglašena zaštićenim spomenikom prirode, ali od tada do danas malo se uradilo, posebno u partnom periodu na njihovoj zaštiti i konzervaciji." istakao je ovaj magistar poljoprivrede i pejzažne arhitekture za N1.

Uvažavajući potrebu očuvanja platana, ali i potrebu uređenja i ravnanja trotoara koji su zbog površinskog korijenja ovih stabala postali neprohodni i potencijalno opasni za pješake, profesor Jakov Pehar izradio je projekat koji je nudio optimalno i dugoročno rješenje.
"Vrlo hrabro sam tome pristupio, niko to nije radio, trebalo je rezati neke korijene, pa su ljudi mislili da će se osušiti, tako da su danas skoro svi trotoari ispeglani, ostalo je još nekoliko ulica koje ćemo urediti kad općina bude imala para." kazao je vrtni arhitekt, Pehar.
Zbog nejasnih zakona, nije ni jasna nadležnost za njihovo održavanje. Iz Ministarstva zaštite i okoliša tvrde da je aleja u nadležnosti Grada s obzirom na to da se koristi kao javna površina, dok se s druge strane Grad poziva na Član 9. Zakona o zaštiti prirode u kojem stoji da poslove zaštite prirode iz nadležnosti kantona vrši kantonalno ministarstvo nadležno za poslove okoliša.
Da se o ovim alejama ne vodi računa svjedoče i stanovnici Mostara:
"Kad vidim da se posječe stablo, muka me uhvati. Ovdje su prije bašte bile zelene, bilo je predivno a sad sami beton, katastrofa."
"Jesu jedan simbol glada ali se ne vodi dovoljno računa. U svakom slučaju teretna auta, kamioni ne bi trebali prolaziti."
Budućnost mostarskih platana je neizvjesna. Životni vijek ovih stabala je 400 godina, no mostarski platani trunu na početku svog postojanja.
(ba.n1info)

(fotografije:cidom)
13.03.2019.

Fazlija Hebibović - Sjećanja 1976.

Lokner i Jadranko Fink pobjednici skokova, Mujić trener Veleža, Dani Teatra mladih, novih 4.000 telefonskih priključaka
Iz moje bogate sehare objavljenih tekstova tokom 46. godišnje novinarske karijere pokušavam vratiti davno izgubljeno vrijeme i događaje koji su u to vrijme obilježili zbivanja u Mostaru.

Ljudi – laste nad Neretvom
U prisustvu više od 20.000 gledalaca, među kojima je bilo dosta stranih turista, u Mostaru su održani skokovi sa Starog mosta. Ovogodišnje takmičenje okupilo je 40 skakače na noge i glavu iz Mostara, Banja Luke, Prištine i Sanskog Mosta.
U disciplini skokova na noge učestvalo je 20 skakača. Prvo mjesto i nagradu od 2.000 dinara osvojio je Jadranko Fink iz Mostara. Drugo mjesto pripalo je veteranu Mati Zeleniki iz Mostara, a treće takmičaru iz Prištine Fuadu Fazliji.
Najbolji skakač na glavu je Anton Lokner iz Banja Luke. Njegova dva skoka oduševila su sve prisutne. Drugi je njegov sugrađanin Asim Džaferagić, dok su treće mjesto podijelili Jadranko Fink, Dragan Zovko i Omer Hasanbegović svi iz Mostara.
Ovogodišnje skokove uspješno je organizovalo Društvo sportova na vodi “Neretva” iz Mostara, dok je pokrovitelj bilo Opštinsko udruženje SUBNOR-a Mostar. (27.7.1976.)

 Muhamed Mujić trener Veleža
 Fudbaleri mostarskog Veleža, koje mnogi ubrajaju  u najveće favorite predstojećeg prvenstva, dobili su novog trenera. Za glavnog učitelja “Rođenih” postavljen je Muhamed Mujić, najbolji fudbaler koga je Mostar ikad imao.
Ovo je juče na konferenciji na novinare saopštio Junuz Aršinović, novoizabrani predsjednik Izvršnog odbora Konferencije Veleža.
Novom treneru Mujiću, u radu će pomagati Bruno Repar, Žarko Barabrić i Pero Radonjić. (3.8.1976.)


 Dani Teatra mladih
 Od 20. do 31. oktobra, u Mostaru će se održati Dani Teatra mladih, koji već treću godinu djeluje pri OK SSO.
Pozivi za učestvovanje upućeni su Kazalištu mladih u Zagrebu, Pionirskom dramskom studiju pri Radio Beogradu, Omladinskom studiju iz Karlovca, Teatru Roma iz Skoplja, Amaterskom pozorištu “Neretva” iz Konjica, Amaterskom pozorištu RKUD “Abrašević” iz Mostara, Narodnom pozorištu i Pozorištu lutaka iz Mostara.
Teatar mladih iz Mostaar predstaviće se publici sa svojih šest predstava.
Pored pozorišnih predstava i izložbe, koja će trajati dvanaest dana, održaće se i veče songova i takmičenje recitatora amatera.
Za vrijeme trajanja ove kulturne manifestacije, održaće se razgovori na teme: repertoar pozorišta za djecu i omladinu i značaj razvijanja kreativnosti kod djece i omladine. (5.8.1976. godine)

Novih 4.000 telefonkih priključaka
U toku ove godine, Mostar treba da dobije 4.000 novih telefonskih priključaka, čime će broj telefona dostići 14 hiljada. Tako će Mostar ući u grupu gradova sa najboljom telefonskom vezom.
U toku prošle godine, Preduzeće PTT saobraćaja Mostar, koje djeluje na području 13 opština Hercegovine, investiralo je u proširenje i modernizaciju PTT kapaciteta 38,5 miliona dinara. Izgrađena je i nova zgrada telekomunikacija u Mostaru, gdje će uskoro useliti poluelektronska telefonska centrala. Očekuje se da će centrala biti montirana i puštena u rad krajem godine.(14.8.1976. godine)
(NovaSloboda.ba)

(fotografije: arhiva cidom, spagos)
13.03.2019.

Dimnjačar Acs – Musavat br. 2. 1909. godine


U časopisu Musavat, broj 2 iz 1909. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Na dimničara Acsa, koji je čisteći naše odžake stekao automobil u kom se po Mostaru vozika kao kakav baron, tuže nam se gragjani da ga po tri puta moraju moliti da im očisti odžak pa ipak neće da dogje. Dakle, zbog Acseva komoditeta moraju gragjani da kusaju dim i da strahuju kad će im se odžak zapaliti. Mi upozorujemo vlast da ovog kuferaša upozori na dužnost i da ga kazni radi nemarnosti. Mi se nadamo da će vlast to učiniti tim prije što je jednom domaćem katoliku oduzela dozvolu za čišćenje i ako nije mnogo više griješio od Acsa”.
Godine 1879. u Mostar se doselio prvi ovlašteni dimnjačarski poduzetnik – János Acs (Janoš Ač, Ivan). Stigao je Acs s koferićem u ruci i odmah se zamjerio čaršiji svojom bahatošću, nadmenošću i s visoka gledajući na mještane. Međutim, nije mu samo pogled bio s visoka – visoke mu bijahu i cijene usluga, toliko visoke da je, nakon dvadeset godina čišćenja dimnjaka, godine 1905. uspio useliti u vlastitu novoizgrađenu vilu „Zahumka“ u Liska ulici.
Ali, nije uživao baš dugo u blagodatima života na visokoj nozi, jer se odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata odselio natrag u svoju domovinu, ali neusporedivo bogatiji od vrijednosti sadržaja koferića s kojim bijaše doselio u Mostar. Ni lokalne novine ne odolješe komentarisati njegov imetak, navodeći da Acsa „koji stiže u Mostar s kuferom, sada kući odvozi fijaker“.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
08.03.2019.

Uz 8. mart Međunarodni Dan žena


Dan koji slavi ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog pola – Međunarodni dan žena, širom svijeta obilježava se 8. marta. Ovaj dan koji ističe ravnopravnost žena i muškaraca prvi put je prigodno obilježen navedenog datuma 1909. godine u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Već sljedeće godine u Kopenhagenu je održana prva međunarodna ženska konferencija u organizaciji Socijalističke Internacionale gdje je službeno odlučeno da su ubuduće svake godine 8. marta obilježava Međunarodni dan žena. Prijedlog ovoj inicijativi dala je slavna njemačka socijalistica Clara Zetkin. Od tada se obilježavanje ovog dana proširilo Evropom i širom svijeta.
Ti događaji su koincidirali s požarom u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku, kada su ustanovili da su slabe mjere zaštite na radu bile krive za smrt više od 140 žena.
A sve je počelo još 1857. godine u New Yorku kada su 8. marta u štrajk stupile radnice u tvornici tekstila, zahtijevajući bolje uslov rada za žene. Demonstrantice je rastjerala policija, ali su žene dva mjeseca kasnije osnovale svoj sindikat. Protesti žena nastavili su se i sljedećih desetljeća, od kojih je najpoznatiji bio 1908. kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa.
Uoči Prvog svetskog rata žene su 8. marta širom Evrope održale demostracije za mir, a demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadij ruske revolucije. Nakon uspostave boljševičke vlasti taj dan je postao državni praznik i koristio se za obilježavanje herojstva radnica.
U zapadnom svijetu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom. Međutim, 1960-ih su ga ponovno počele slaviti feministice. Godine 1975., koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, Ujedinjeni narodi su službeno počeli obilježavati Međunarodni dan žena.



Njemački plakat za Međunarodni dan žena, 8. ožujka 1914.

"Ovamo sa ženskim pravom glasa. Dan žena, 8. ožujka 1914. Ženama, koje kao radnice, majke i građanke ispunjavaju svoju dužnost, koje svoje namete moraju plaćati kako državi tako i općini, nijekana su puna građanska prava zbog predrasuda i reakcionarnih stavova. Borba za ovo prirodno pravo čovjeka mora biti nepokolebljiva, čvrsta volja svake žene, svake radnice. Tu ne smije biti ni odmora ni počinka. Dođite stoga sve, vi žene i djevojke, u nedjelju, 8. ožujka 1914. u 3 sata poslijepodne na 9. javni ženski skup.
(wikipedia)

08.03.2019.

Podsjećanje na 8. mart 1971.


Boks meč stoljeća: Ali – Frejzer

Ali protiv Frejzera: Slike sa ovog duela od prije skoro pet decenija spadaju u kolektivno sjećanje jedne čitave epohe. To je bio prvi globalni događaja koji se urezao u sjaćanje čitave jedne generacije.
Većini ljudi se čini da je ovaj događaj bio tako davno, ali za one koji su ga doživjeli, ostao je svježe u sjećanju, kao da se desio prije tek koju godinu. Po prvi put u istoriji televizije, i kod nas, da bi se doživio jedan takav meč, koji se boksovan tamo negdje daleko, moralo se ustati rano iz kreveta, ili provesti čitavu noć uz televizor, a onda se dugo nakon toga raspravljalo o tome meču, sa velikom dozom šarma i uzbuđenja, uz osjećaje za koje se i danas teško mogu pronaći odgovarajuće riječi.
«Meč stoljeća» između Džoa Frejzera (Joe Fraziera) i Muhameda Alija, 8. marta 1971. godine u njujorškom Madison Square Gardenu, pred 19.763 gledaoca, ponudio nam je tada nešto epohalno, nešto za što su milioni ljudi širom svijeta žrtvovali svoj san između jednog ponedjeljka i jednog utorka. Iz aspekta 21. stoljeća može se slobodno reći da je to već tada bila globalizacija, ali ne proizvoda, o kakvoj danas govorimo, nego globalizacija jednog događaja.
Desetljećima nakon toga meča mnogi ljudi se još uvjek tačno sjećaju gdje su bili te noći, gdje su i sa kim odgledali taj meč. Neki su ustali rano iz kreveta i upalili televizor, a drugi opet, meč su dočekali sjedeći čitavu noć uz upaljen televizor. Ovdje treba napomenuti, za naše tadašnje uslove, da do tada sva domaćinastva još nisu imala televizor u kući, pa tako postoje i oni koji taj meč nisu ni mogli odgledati te noći i propustili su jedan događaj koji se kasnije uspisao u istoriju. Boks je toga vremena postao: cool. Posebno teška kategorija. Svjetski šampion svih kategorija. Više se nije moglo niti biti, niti postići. Nikada više iza toga u jednom sportskom događaju nije bilo toliko uzbuđenja. U jednom događaju koji je trajao samo oko sat vremena. Tada je to bio čisti Hollywood. Čisti boks, borba za vrh, borba za tron, u onom smislu kako to samo boks može ponuditi. Bila je to pretača današnjeg «pay-TV». Širom Amerike meč je gledalo još oko milion i po ljudi u potpuno popunjenim kino salama. Oko ringa u Madison Squer Gardenu sakupio se sav tadašnji «jet-set». Detalji iz toga meča pamte se i dan danas. Muhamed Ali, do tada najbolji, nepobjedivi, najveći, dao je izjavu prije meča da će oboriti Frejzera u šestoj rundi. Nakon šeste runde Frejzer mu se cerekao u lice. A onda se dešavalo nešto, što je rijetko ko mogao i zamisliti. U jedanaestoj rundi Ali se nakon jakog Frejzerovog direkta ljevicom, zakoprcao u konopcima, a u petnaestoj rundi čak se našao i na podu. Na kraju, Frejzer je na poene pobjedio do tada nepobjedivog.
To je bio meč mečeva, jedinstven u svakom pogledu.





Po prvi put u istoriji boksa sastala su se dvojica do tada nepobjedivih, koji su u tom trenutku bili na vrhuncu svojih mogućnosti. Ameriku su prije meča preplavili plakati na kojima je pisalo samo «the fight». Više se ništa nije moralo ni pisati ni dodavati. Znalo se o čemu se radi. A nakon meča pisalo se, da su obojica u tom meću zaradili po šest miliona dolara.
Ovaj meč je bio priželjkivan dugo godina. Muhamed Ali je nekoliko godina prije toga, morao predati titulu svjetskog prvaka, neporažen, jer mu je bilo zabranjeno boksovati, zbog odbijanja da ide u rat u Vijetnam. Nakon toga Frejzer je dominirao svjetskim ringom. Očekivalo se sa uzbuđenjem kada će Ali ponovo početi boksovati. Sve do samoga meča među navijačima je lebdilo pitanje, šta će nadvladati, Frejzerov udarac, ili Alijeva brzina. Postavljalo se i opravdano pitanje: kako se duga pauza odrazila na Alija. Bio je to meč, za koji je svako imao svoje vlastito mišljenje. A kad je meč zakazan, mjesecima prije meča karte su bile rasprodate, kako za Madison Squer Garden, tako i za mnogobrojna kina širom Amerike. Veliki spektakl bio je na vidiku. Na meču se moralo biti, meč se morao vidjeti. Jagma za kartama je bila ogromna. Čak tadašnji potpredsjednik Amerike Hubert Humphrey, nije mogao dobiti više od jedne karte i to one jeftinije. Čuveni pjevač Bing Crosby morao je meč posmatrati zajedno sa 6.500 gledalaca u rasprodatoj sali Radio City Music Halla. A čuveni pjevač i glumac Frank Sinatra dosjetio se drugačije, kako doći u samu blizinu ringa. Za tu noć je od časopisa «Life» dobio angažman da bude fotoreporter. Slike sa ovog meča spadaju u kolektivno sjećanje jedne čitave epohe. Slike na kojima se vidi čitava garda tadašnjih zvijezda, oznojena tjela teškaša na ringu, Frejzer u zeleno žutom šorcu, Ali u crveno bijelom. Slika čuvene ljevice koja je obora Alija na pod.




(Nakon ovoga meča, Frejzer je 1973. godine izgubio titulu u meču protiv Georga Foremana. U njihovom drugom meču, koji je bio kandidatura za izazivača Foremmanu Ali je pobjedio Frejzera u januaru 1974. na poene u dvanaest rundi. U jesen 1974. godine Ali je pobjedom nad Foremanom u Kinschasi, Zair, u meču koji je ponio naziv «Rumble in the jungle» povratio titulu svjetskog šampiona.)
I naravno ovaj čuveni meč od 8. marta 1971. godine imao je još jedan svoj nastavak, četiri godine kasnije, u meču koji je i danas poznat po nazivu «Thrilla of Manila» (klanica u Manili), kada je Ali ponovo bio svjetski šampion i na vrhuncu moći, vratio je Frejzeru milo za drago. Frejzerov trener Eddie Futch nije dopustio svom bokseru da boksuje petnaestu rundu, jer je Frejzer bio toliko dotučen, da bi svaki naredni Alijev udarac za njega mogao biti smrtonosan. Nakon proglašenje pobjednika Ali je u ringu izjavio: «Frejzer nikad nije bio bliži smrti kao večeras». Ali je inače bio poznat po njegovim izjavama i njegovoj poeziji, koju je izgovarao skakučući po ringu. U neku ruku moglo bi se reći da je on bio pretača današnjih repera. Zbog toga, a i zbog duhovitih doskočica, koje je vrlo često izgovarao, nazivan je «brbljivac u ringu», ali, kojeg su se svi plašili. Tri dana prije ovog meča izrekao je» Ovako nešto neće se nikad više ponoviti u istoriji planete» Jer čitava planeta je te noći usmjerila svoju punu pažnju prema samo jednoj tački, koja je te noći bila centar svijeta, na sedmoj njujorškoj aveniji, između 31, i 33. ulice u srcu Manhattna.
Kasnije se održalo još mnogo vrhunskih sportskih događaja širom planete, ali ni jedan nije privukao toliko pažnje kao ovaj.
Valjda i zato što je bio prvi ovakve vrste u istoriji.

(spagos)
07.03.2019.

Iz materijala za knjigu Mahala Carina u Mostaru – Bombardovanje 14. januara 1944.




Mahala Carina.
SAD su otvorile vojne arhive iz II svjetskog rata, koje svako može pretraživati uz predhodno plaćanje. Mnogo dokumenata o bombardovanju Mostara, ovde samo jedno od 14. 1. 1944. kada su poginule tri osobe sa Carine i srušeno više kuća. Na slici, gdje danas parkiralište, na uglu Lacine i P. Lažetića sokaka, bila je jedna od kuća trgovca Gredića koju je taj dan pogodila bomba namijenjena mostu kod Musale. Tri aviona su srušena, poginulo preko sto civila. Pored slamanja kičme Trećem rajhu, intezivno bombardovanje jadranske obale i aerodroma u blizini početkom 1944. godine, imalo je za cilj prevariti njemačku komandu da će drugo iskrcavanje Saveznika biti na Balkanu, a ne u Normandiji.
(Ahmet Kurt/ facebook)

06.03.2019.

Časne sestre – Musavat br. 10 iz 1909. godine


U časopisu Musavat broj 10 iz 1909. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Prvi plodovi aneksije. Uz magjarsku banku, koju nam je donijela aneksija i kojom nam je označena buduća ekonomska politika u našoj zemlji, novi kurs nam je doveo i još jedan buljuk časnih sestara (Svetog Križa), kojima je izdašno Burianovo ministarstvo podijelilo takođr koncesije za rad. Time nam je opet označena buduća „prosvjetna” politika u našoj zemlji. Blago nama!”
List Musavat je često kritikovao rad austrougarske vlade, pa tako i ovom prilikom nije mu bilo pravo davanje koncesija za rad časnim sestrama.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
02.03.2019.

Novi vidikovac iznad Mostara


(objavljeno na portalu klix.ba 1. marta 2019.)

Još se bolje vidi natpis "BiH volimo te"

Povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine Brdsko-biciklističko udruženje MTBA Mostar uredilo je novi vidikovac na brdu Fortica s kojeg se pruža prekrasan pogled na Mostar, ali i na natpis "BiH volimo te"
Đani Rahimić, predsjednik MTBA Mostar, za Klix.ba kaže kako je godinu dana nakon izgradnje vidikovca i postavljanja zastave završen još jedan vidikovac. 




"Ovo je već postalo popularno među turistima koji posjećuju Mostar, tako da Fortica ponovno postaje interesantno izletište za Mostarce i njihove goste. U povodu 1. marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine upriličeno je svečano podizanje državne zastave i intoniranje himne BiH uz prisustvo više stotina učenika srednjih škola s područja Mostara koji su pješačili do Fortice kako bi obilježili ovaj značajan datum za našu domovinu", kazao je Rahimić.

Prisutnima se obratio ratni komandant Šerif Špago, a predavanja su održali i profesori Adnan Džolota i Elmedin Ljevo.

Rahimić podsjeća kako, iako nije zvaničan toponim, Fortica je ustaljen naziv za brdo iznad Mostara preko kojeg vodi lokalni put za Podveležje, a najvjerovatnije potiče od talijanske riječi fortezza ili utvrda, prema austrougarskim i talijanskim utvrdama koje se na njemu nalaze. 



"Brdo Fortica je oduvijek bilo izletište mnogih Mostaraca koji za vrijeme velikih ljetnih vrućina izlaze na njegove obronke uživajući u pogledu na svoj grad. Uz to, Fortica je i mjesto na kojem su Mostarci odavali i odaju počast pojedinim ličnostima i događajima koji su posljednjih stotinjak godina obilježili grad na Neretvi", kazao je.



Tako su u vrijeme dok je na ovim prostorima vladala Austro-Ugarska, na samom vrhu bili ispisani inicijali cara Franje Josipa prvog (FJI) sa simbolom krune. Bila je to zahvalnost za brojne objekte koji su izgrađeni u gradu na Neretvi za vrijeme austrougarske vladavine. 


"Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka mostarska omladina došla je na ideju da na Fortici iskaže svoju ljubav prema Josipu Brozu Titu. Bio je to, koliko je poznato, prvi slučaj u Jugoslaviji da se na taj način iskazivala ljubav i poštovanje prema predsjedniku SFRJ. Od kamenja je napravljen simbol štafete mladosti i pored nje je ispisano TITO. Kada je 4. maja 1980. godine umro Josip Broz Tito, mladi Mostara su ispod Titovog imena ispisali "VOLIMO TE" i tako još jednom iskazali ljubav prema njemu", kazao je.

Slova su bila visoka deset, a široka osam metara. Taj naziv je stajao sve do posljednjeg rata. 



"Tada je na Fortici ponovo došlo do preslagivanja kamenja. Ostalo je 'VOLIMO TE', a ime TITO je preinačeno u BiH. Od tada na ovom brdu stoji 'BiH VOLIMO TE', uz naknadno napravljeni simbol Starog mosta. Ovaj natpis ispisala je omladina grada, čime je iskazala svoju odanost i ljubav prema domovini – Bosni i Hercegovini. Prošlog 1. marta na ovom mjestu izrađen je vidikovac na koji je postavljen 30 metara visok jarbol sa zastavom Bosne i Hercegovine veličine 12x6m čime je proslavljen Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine", podsjetio je na historiju Fortice i njenih natpisa Đani Rahimić.
(klix.ba)
01.03.2019.

U sjećanju


Halil Špago 1926 - 1997.

Fatima Špago 1932 - 2017.

fotografija iz 1996.

(spagos)
01.03.2019.

Dan nezavisnosti 1. mart 2019.

















(tekst koji slijedi objavljen je na portalu radiosarajevo.ba 1. marta 2019. godine, fotografije portali, facebook)

U Bosni i Hercegovini danas se obilježava 27. godišnjica od proglašenja državne nezavisnosti.

Prvog marta 1992, drugog dana referenduma za nezavisnost ove zemlje, ustanovljeno je da je 98 procenata od 65 posto građanki i građana ove zemlje, koliko ih je izašlo na referendum, poručilo da su “za nezavisnu državu svih njenih naroda”.
BiH je svoju nezavisnost zatražila u vrijeme raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), nakon Hrvatske i Slovenije. Vrijedi napomenuti da je 11. oktobra 1991, na sjednici Skupštine BiH, izglasan Akt o reafirmaciji suverenosti Republike nakon čega su bh. predstavnici napustili organe SFRJ, čekajući sporazum o budućnosti zemlje.
Mjesec dana ranije, ratna dešavanja iz Hrvatske već su stigla i u BiH, napadom Jugoslavenske narodne armije (JNA) na hercegovačko selo Ravno.
Pitanje na referendumu glasilo je: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ Dvadeset i četvrtog oktobra, na Palama (u blizini Sarajeva), a pod političkom palicom Srpske demokratske stranke (SDS), formirat će se tzv. Skupština srpskog naroda u BiH koja će 9. januara 1992. Deklaracijom proglasiti i Srpsku Republiku.
Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, pak, bit će osnovana u Grudama, 18. novembra 1991. A, u Skupštini BiH, srpski poslanici oštro će reagirati na Akt o reafirmaciji suverenosti. Pozvat će, stoga, i na bojkot referenduma; pamte se riječi ratnog zločinca Radovana Karadžića koji je u tom periodu, u Skupštini BiH, zaprijetio: “Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak.”
Odgovorio mu je prvi predsjednik BiH Alija Izetbegović:
“Njegov (Karadžićev, op. pr.) način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji (…) zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana… jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta.” Referendum se proveo, a posmatrači koji su ga nadgledali priznat će našu zemlju kao „nezavisnu i suverenu državu u međunarodno priznatim granicama“. Međutim, u poslijepodne, 1. marta, u Sarajevu se desio još jedan događaj koji se dobro pamti: ranjen je sveštenik Radenko Miković, a ubijen tzv. srpski svat Nikola Gardović (otac mladoženje), na vjenčanju ispred Stare srpske crkve na Baščaršiji), što će SDS, uz rezultate referenduma, te noći iskoristiti za podizanje prvih srpskih barikada u Sarajevu. (Za ubistvo Gardovića optužen je Ramiz Delalić Ćelo, no ubijen je prije nego što je proces završen, op. pr.) Paravojne jedinice postavit će takve “kontrolne punktove” i u Bosanskom Brodu, Derventi, Bosanskom Šamcu… JNA će otvoreno stati na srpsku stranu.
U Sarajevu će prve barikade brzo biti uklonjene, no, već početkom aprila 1992. počinje “formalni” početak rata i agresije na BiH i opsade na Sarajevo, što će trajati sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, krajem 1995.
Rezultati referenduma proglašeni su 6. marta 1992, od kada (retroaktivno) važi međunarodno priznanje o teritorijalnoj nezavisnosti.
Ujedinjeni narodi, 22. maja te godine, izglasat će da postanemo članicom Generalne skupštine, dok će bh. skupština u februaru 1995. za Dan nezavisnosti proglasiti 1. mart.
Dvije i po decenije nakon referenduma, u zemlji u kojoj su samo tri naroda konstitutivna, a Ostali od europskih sudova moraju tražiti prava, od dva Dejtonom utvrđena entiteta, samo jedan obilježava Dan nezavisnosti – Federacija BiH.
U Republici Srpskoj danas je radni dan.
Radiosarajevo.ba

27.02.2019.

Ubistvo Karabega – Chicago daily tribune, 6.8.1878. godine



U časopisu Chicago daily tribune, dana 6. avgusta 1878. godine, objavljen je sljedeći tekst:
“Austrijska okupacija.
London, 5 avgust – Iz Beča doznajemo da je pobuna u Mostaru u Hercegovini inicirana od Crnogoraca i da će sukob izazvati ozbiljne komplikacije s Austrijom. Navodi se da je stanje u Mostaru gore nego u glavnom gradu Bosne Sarajevu, da su upravnik grada i mostarski muftija ubijeni, da je cijelo stanovništvo naoružano, a da se muslimani iz susjednih država priključuju pobuni”.
Istoga dana časopis Daily Globe, 6.8.1878. godine objavljuje slijedeći tekst:
“Ulazak trupa.
Beč, 5.avgusta – The Abend Post javlja zvanične detalje austrijske okupacije turskih provincija: Glavna kolona napreduje dolinom Bosne i nakon prevlađivanja velikih teškoća usput postepeno dobija pristanak stanovništva. Vlasnici nekretnina su posebno prijateljski nastrojeni. Budući je agitacija u Sarajevu vrlo loša, poslat je 1. avgusta iz Derbenda (Dervente) kapetan Mellenković, glavni u štabu, sa odredom husara, kako bi izvidio stanje u dolini Bosne. Izgleda da je posvuda primljen s radošću. Čuvši da je u Žepču bila organizovana pobuna, kapetan je nastavio prema tamo, te ja na ulazu u grad bio dočekan plotunom pobunjenika. Husari su formirali napad i budući nije bilo moguće ući u grad, odmarširali su natrag u Maglaj. Tamo su stanovnici, prethodno prijateljski raspoloženi, otvorili jaku paljbu na husare, koji su bili primorani brzim hodom preći tjesnac, tako da je tu nastradalo 70 husara.
Ostatak trupa je dostigao austrijsku predstražu u Hercegovini. Austrijancu su napredovali juče prema Mostaru, uz kratke borbe s petstonjiak pobunjenika blizu Čitluka, ubivši nekolicinu i zarobivši nešto zarobljenika. Ranjena su četvorica Austrijanca”.
(prevodi: Tibor Vrančić)
Ulazak austrougarske vojske na čelu s generalom Jovanovićem u Mostar izazvao je različite reakcije kod sva tri naroda. Ukratko, najradikalniji muslimani koji su bili protiv dolaska austrougarske vojske, na čelu sa samoproglašenim Ali-agom Haljevcem upade 2. avgusta 1878. godine u Konak, ubiše kajmakama Murat-bega, zaklaše mutesarifa i njegovog zeta, svukavši ih prethodno do gola i opljačkavši. Zatim upadoše u kuću muftije Sidiki ef. Karabega, usmrtiše ga, pa ga zatim iskasapiše nožem i opljačkaše. Namjeravali su isto učiniti i njegovoj ženi i djeci, ali ih susjeda sakri od razbjesnjele rulje i tako spasi sigurne smrti. Bezvlašće i strah po Mostaru se nastavi sve do 4. avgusta, kada vođa pobunjenika sa svojim jaranima odjaha do Bišća, gdje se ponizno pokloni zapovjedniku austrougarske vojske generalu barunu Stjepanu Jovanoviću i zaželi mu dobrodošlicu u naš „mirni“ grad.
Bitno je da je nakon početne svađe svih vjera u Mostaru tog ljeta 1878. godine oko prihvatanja ili odbijanja dolaska Austrougarske u naš grad, na kraju prevladalo razumno mišljenje da se s rogatim ne treba bosti.
Ovdje donosimo i faksimil originalnog telegrama upućenog stanovništvu Mostara, a poslatog od strane generala Jovanovića.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
27.02.2019.

Mostarenje kroz memoriju








Nije grijeh, zatvoriti oči i dozvoliti sebi, da pođete tamo gdje hoćete, a kad ponovo otvorite oči, bićete bar za trenutak ponovo mlađi i srećnjii.
Jednim klikom u memoriju, prošetati korzom šezdesetih, sedamdesetih ili osamdesetih, stati ispred Hita, spustiti se niz Korzo izmedju devet i deset prijepodne. Napraviti jedan krug pješke , tamo do Tepe i do Starog Mosta. Promostariti se“.
Smail Špago

(Aid Čizmić/facebook)

Prijetno me iznenadi postavka ovih nekoliko rečenica na facebooku, koje su nastale prije dobrih 25 godina, a satavni su dio jednog malo dužeg teksta kojei sam uvrstio u knjigu „Mostar kružno“ pa se i sam vratih u ta vremena kad su nastale, ali i u vremena o kojima govore. Naravno, uz nekoliko slika iz tog perioda.
(spagos)

26.02.2019.

Iz materijala za knjigu Mahala Carina u Mostaru: Dva dječaka sa Carine


Desno, moj najstariji brat Ismet (1943-2016) sa Ilijasom-Izom Delićem (1936-2013).
Muzika je bila Izina strast kojoj je ostao vjeran do kraja života. Vrhuncem svoje karijere opisuje kada je u maju 2002. godine sa Mostar Sevdah Reunionom imao koncert u dvorani Queen Elizabeth Hall u Londonu kojeg su kritičari vrlo pozitivno ocijenili, list Evening Standard posvetio im je cijelu stranicu, a Mark Espiner je u publikaciji “This is London” zapisao sljedeće: “Pjevač Ilijaz Delić je bio apsolutna zvijezda koncerta. U krem odijelu, srebrene kose, te noći je bio Frank Sinatra, čiji nas je glas pun emocija odveo daleko, na Balkan”
U časopisu Behar koji je tada (1997) uređivao Ibrahim Kajan štampana je recenzija Ismetovih radova:
“Baraljefi Ismeta Kurta u vječnom materijalu – bakru odišu monumentalnošću i postojanošću koji svaki posjetioc osjeti pri prvom susretu sa radovima. Posmatrajući radove sasvim je jasno da se radi o autoru ciji je spektar opservacija okrenut prema bogatom duhovnom, zanatskom i umjetničkom nasljedju svog Mostara i Bosne i Hercegovine.
Tvorevine su nastale kao izraz duhovne potrebe kroz koje Ismet Kurt poseze za svojim korijenima tražeci odgovore na mnoga pitanja nastala kao refleks na opskurnost posljednjih dogadjaja i na tragiku ličnih turbelencija.
Ismet Kurt traži i uzima sokove tradicije, tražeči eliksir za ranjenu dušu.
Ko je mogao vjerovati da ce poslije potpunog razaranja i uništenja, poslije silne mržnje sa istoka i zapada koja se izlila na Mostar, a posebno na njegov stari dio i na Stari most, Potkujundžilukom, tako brzo, opet veselo odjekivati zvuci kujundžijskih čekića, miris jutarnje kafe, dozivanje i “prozivanje”.
Danas stopama rahmetli Ismeta ide njegov sin Edo Kurt, koji nastavlja stvarati čudesne tvorevine u bakru u svojoj umjetničkoj radionici.
(Ahmet Kurt)

23.02.2019.

Ponovo u kinima: Prohujalo s vihorom





“Prohujalo s vihorom”, jedan od najomiljenijih i najkontroverznijih holivudskih filmova svih vremena vraća se krajem februara u američke kino-sale u povodu obilježavanja 80-godišnjice njegove premijere.
Film iz 1939., nastao po istoimenome književnom predlošku Margaret Mitchell, priča je o mladoj Scarlett O’Hari koja usred Američkog građanskog rata svim snagama nastoji zadržati obiteljski posjed na jugu zemlje.
U filmu je maestralno glumi britanska glumica Vivien Leigh, a njezinog partnera Rhetta Butlera, Clark Gable.
“Prohujalo s vihorom” prikazivat će se 28. februara u svim američkim gradovima koje imaju kino-sale, prenosi New York Times. S obzirom na to da je riječ o radnome danu, film će biti na repertoaru do 3. marta.
Film je osvojio osam nagrada Oscar, a imao je još pet nominacija. Osvojio je i dva počasna Oscara.
Ako se obračuna prihod što ga je ostvario 1939. godine u usporedbi s aktualnom vrijednošću dolara, film je zaradio 3.785.107.801 dolara, što ga svrstava u kategoriju najkomercijalnijih u historiji američke sedme umjetnosti.
Godine 1982. film je, zbog svojega kulturnog značaja uključen u “državni filmski registar SAD-a”, a Američki filmski institut uvrstio ga je na popis “100 godina 100 filmova”.
Režirao ga je redatelj Victor Fleming. Zanimljivo je da je Gable ulogu dobio tek nakon što ju je odbio Gary Cooper, koji je tada izjavio da će “film biti najveći neuspjeh u historiji Hollywooda”. Prvi Flemingov izbor za Scarlet bila je glumica Paulette Goddard.
Zanimljivo je i to da se za ulogu Scarlett prijavilo čak 1400 glumica, među kojima i Olivia de Havilland, koja je na kraju dobila važnu ulogu Scarlettine sestre Melanie.
Film je počeo snimati George Cukor, no ‘odradio’ je 17 minuta te potom napustio film smatrajući da scenarij nije dobar.
Hattie McDaniel prva je crna glumica nominirana za Oscara. Na kraju ga je i osvojila u kategoriji najbolje ženske sporedne uloge, one Scarlettine dadilje Mammy.
Prva verzija filma trajala je više od četiri i pol sata, no kasnije je skraćena za 48 minuta.
(kult)
20.02.2019.

Branislav Nušić u Mostaru – Musavat br. 10 iz 1906. godine



U časopisu Musavat, broj 10 iz 1906. godine objavljen je sljedeći tekst:

“Lična vijest. Branislav Nušić, književnik srpski, o kome je u prošlom broju Musavata bilo govora, bavio se ovih dana u Mostaru, prolazeći u Dubrovnik, gdje ga je srpsko-hrvatska omladina pozvala da prisustvuje prestavama četiri najbolja svoja pozorišna komada”.

Tom prilikom, Nušić je posjetio i Srpsko društvo Gusle i uredništvo lista Zora, koji je uređivao Aleksa Šantić. Vjerujem da je o radu Alekse Šantića do sad gotovo sve istraženo i poznato. Da se ukratko podsjetimo, on je godine 1896. godine  s Jovanom Dučićem i Atanasijem Šolom osnovao književni časopis Zora, koji je bez prekida izlazio sve do 1901. godine, a istaknuti članovi i uređivači su bili Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović.
30. novembra 1895. godine, njih su dvojica uputili molbu Zemaljskoj vladi u Sarajevu za otvaranje jednog književnog časopisa. Odgovor Benjámina Kállaya stigao je 28. februara naredne godine, gdje se navodi da se: …„dopušta istočno-pravoslavnim građanima iz Mostara Aleksi Šantiću i Svetozaru Ćoroviću izdavanje literarnog časopisa “Zora” u okvirima navedenim u njihovoj molbi.” Cenzuru novog lista vršile su okružne vlasti u Mostaru. Nakon odobrenja za izdavanje časopisa, Zemaljska vlada je jasno skrenula pažnju urednicima da im neće biti dozvoljeno bilo kakvo političko djelovanje u časopisu. Stoga je „Zora” od početka pratila isključivo književne teme s južnoslovenskih prostora, ali i s evropske književne scene.
Pjesma „Ostajte ovdje”, objavljena je 1896. na prvoj stranici prvog broja Zore, a bila je upućena onim bosanskim muslimanima koji su nakon dolaska austrougarske uprave u Bosnu i Hercegovinu 1878. napuštali zemlju, masovno odlazeći u Tursku.
Sve ovo su već poznate činjenice. Ali, možda je malo poznato da je pjesma u originalu štampana pod nazivom „Ostajte ovđe”, a ne „Ostajte ovdje.” Donosimo original prve stranice prvog broja Zore, gdje je to i vidljivo, kao i diplomu Srpskog pjevačkog društva Gusle iz 1905. godine.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
19.02.2019.

Umro mornar s čuvene fotografije iz 1945. godine




George Mendonsa, američki mornar slikan dok ljubi ženu na Times Square, slaveći završetak Drugog svjetskog rata, preminuo je u 96. godini.
Njegova kćerka je za lokalne medije rekla da je Mendonsa u nedelju pao i doživio infarkt.
Mendonsa je uslikan kako ljubi Gretu Zimmer Friedman, zubarsku pomoćnicu u uniformi medicinske sestre, na njujorškom Tajms skveru 14. avgusta 1945. godine, na dan kapitulacije Japana.
Fotografija Alfreda Eisenstadta je postala jedna od najpoznatijih fotografija 20. vijeka.
Tek godinama kasnije je potvrđeno da su Mendonsa i Friedman bili u vezi.
Mendonsa je umro dva dana prije 96. rođendana, dok je Friedman preminula 2016., u 93. godini.
(NovaSloboda)



Da li se radi o istoj slici, ili o istim osobama, teško je bilo šta tvrditi. Prije nekoliko godina, u medijima su oko iste, (da li baš iste) slike navedena sasvim druga imena.
Kako god bilo, slika i njeni protagonisti su obilježili kraj jedne ere i poetak novog života.

sa bloga 14. augusta 2012. godine:




(spagos)
17.02.2019.

Sjećanje na Februarski turnir povodom obilježavanja Dana oslobođenja Mostara


(sa stranice fkvelez.ba)

Fudbalski turnir u Mostaru, poznat kao „Februarski turnir“, održan je prvi put 1965. godine u organizaciji grada Mostara i FK Velež. Turnir je organiziran u čast 20-godišnjice oslobođenja Mostara, 14. februara 1945. godine, saopćeno je na internet stranici FK velež.
U Drugom svjetskom ratu gotovo svi članovi i simpatizeri Veleža od prvog dana su se uključili u borbu protiv fašizma, okupatora i njegovih domaćih pomagača, a kraj rata nije dočekalo njih 77, koji su položili život za slobodu domovine. Među njima je devet fudbalera proglašeno narodnim herojima, od kojih je osam poginulo, a samo je jedan ostao živ – Mehmed Trbonja.
U premijernom izdanju turnira pobjednik je bio domaćin Velež, a učestvovali su još i Budućnost iz Titograda (današnje Podgorice), splitski Hajduk i tuzlanska Sloboda. Sveukupno, učestvovale su 34 ekipe, od toga 14 stranih i 2 reprezentacije.
Prvi gost bio je mađarski Diožđer iz Đera 1968. godine. Kasnijih godina u Mostar su dolazili mađarski Honved, MTK, Vašaš i Ujpešt Doža, austrijski Rapid i Šturm, Slavija iz Praga, rumunski Bakau, istočnonjemački Magdeburg, švicarski Lucern, iranski Tadž, sovjetske ekipe Lokomotive iz Moskve i Dinama iz Tbilisija.
Učestvovale su i dvije reprezentacije, SSSR-a i Poljska. Poljaci su 1974. godine na turnir doputovali sa možda najtalentovanijom generacijom u svojoj istoriji – Šmudla, Kasperčak, Lato, Šarmah i drugovi su samo pola godine kasnije osvojili treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, a 1976. godine u Montrealu postali olimpijski pobjednici. Ali su u finalu Februarskog turnira naišli na izuzetno raspoloženog domaćina, koji ih je golovima Vahida Halilhodžića, Duška Bajevića i Franje Vladića deklasirao sa 3:0.
Velež je rekorder sa 15 osvojenih turnira. Željezničar i Partizan slavili su po tri puta, dok su zagrebački Dinamo, Hajduk, Crvena zvezda, reprezentacija SSSR-a i bečki Rapid po jedanput osvojili trofej. Dva turnira nisu imala pobjednika – 1966. godine održana je fubalska revija sa pet ekipa, dok je 1979. godine, nakon prvog dana, turnir prekinut zbog smrti tadašnjeg drugog čovjeka Jugoslavije iza Josipa Broza Tita – Edvarda Kardelja.
Napadač Veleža, Dušan Bajević je sa 22 gola najbolji strijelac turnira, a sa 23 odigrane utakmice je rekoreder i po broja nastupa. Rekordnu pobjedu ostvario je Velež 9. februara 1980. godine protiv Dinama – 9:2. Po 4 gola postigli su Blaž Slišković i Vladimir Skočajić, a Okuka je dodao jedan.
Dio tradicije bila je i kiša koja je gotovo uvijek padala za vrijeme odigravanja turnira, zbog čega su se utakmice često igrale na terenu koji je više ličio na oranicu nego na travnatu površinu. Inače, na 28 turnira postignuto je 309 golova.
Turnir je imao 28 izdanja, posljednje 1992. godine.
Sretan Vam Dan oslobođenja Mostara.
Mostar u srcu, Velež do groba!
(FK Velež)



16.02.2019.

Dani antifašizma u Mostaru: Korak od sedam milja










POLAGANJEM CVIJEĆA I VIJENACA NA PARTIZANSKO SPOMEN GROBLJE U MOSTARU NASTAVLJENI SU DANI ANTIFAŠIZMA KOJI SU POČELI U PONEDJELJAK 11. FEBRUARA, A ZAVRŠAVAJU DANAS S PREDSTAVOM „USPAVANKA ZA MLADENKU“.

Prema riječima Seje Đulića, predsjednika mostarskog UABNOR-a, danas je napravljen korak od sedam milja.
- Mislim da je danas napravljen korak od sedam milja, kada gledamo na period i dešavanja u zadnje tri godine. Tada smo ovdje dolazili dočekivani topovskim udarima, psovkama, bacanjem kamenja i prijetnjama, a danas smo potpuno mirno došli. Bez ikakvih problema i incidenata. Došli smo autobusima mada sam ja uvjeren da smo mogli i došetati - kaže Đulić.
Skoro dvije hiljade antifašista s prostora cijele BiH i susjednih država obilježilo je 74. godišnjicu oslobođenja Mostara od fašizma. Ove godine su po prvi put u Mostar došli antifašisti iz Bugojna, Viteza, Vareša.
Đulić podsjeća da je riječ o multinacionalnim grupama što je danas itekako važno naglasiti.
- Ohrabruje nas broj ljudi koji su danas ovdje s nama. Ljudi rado dolaze, tako ove godine imamo prvi put antifašiste iz Bugojna, došlo ih je oko 75, pa imamo grupu iz Viteza. Te grupe su multinacionalne i to me posebno veseli. Mi želimo poslati danas jasnu poruku; rat je odavno prošao i onaj prvi i ovaj zadnji. Okrenimo se stoga izgradnji mira, kulturi mira i dijaloga. Komunicirajmo i doći ćemo do rješenja u kojima nećemo trovati nove mlade generacije koje u školi ne uče ono što smo učili - kazao je Đulić.
Šakić i Ćamil Selimović su jutros iz Sarajeva došli u Mostar da odaju počast i polože cvijeće. Iako su oboje penzioneri u godinama to ih nije spriječilo da dođu.
Mi smo danas došli u Mostar da proslavimo 74 godine od oslobođenja Mostara i da uveličamo ovaj događaj. Koliko vidim u tome smo uspjeli, ima dosta naroda što me stvarno oduševljava. Jutros smo došli među prvim i položili cvijeće. Međutim kada smo vidjeli da smo sami, iskren da budem malo smo se prepali, ali smo odlučili napraviti krug oko Mostara dok se narod skupi. Onda kada smo vidjeli koliko je naroda došlo...presretni smo - izjavio je Ćamil Selimović za naš portal.
Vedran Poropat potpredsjednik Upravnog odbora UABNOR Vogošća je također posjetio Mostar sa suprugom. Kaže da dolazi svake godine.
- Tu sam kao i svake godine do sada i ne krijem zadovoljstvo kada vidim koliko ljudi je danas ovdje s nama. Tu smo svi zajedno da proslavimo oslobođenje Mostara i da gledamo u jednu ljepšu i bolju budućnost. Nadam se da ćemo iduće godine umjesto busom, prošetati Mostarom - izjavio je Vedran za naš portal.
Posjeta Partizanskom spomen groblju je protekla bez uobičajenih incidenata, a mjesto je osiguravao veliki broj pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona.
(Đenan Jelin, Interview.ba)
16.02.2019.

Manifestacija "Dani antifašizma u Mostaru" okupila goste iz cijele regije

















Svečanom akademijom u Narodnom pozorištu, te polaganjem cvijeća i vijenaca na Partizanskom spomen-groblju, u subotu su završeni Dani antifašizma u Mostaru, organizovani u povodu 14. februara – Dana oslobođenja grada na Neretvi.
Centralnoj svečanost, na kojoj su dodijeljene i tradicionalne Februarske nagrade i plakete, prisustvovao je veliki broj antifašista iz svih zemlja bivše Jugoslavije.
Nagrade su dobili Jasna Merdan Kolar, Interventna spasilačka služba Mostar i Gradimir Gojer, a plakete Nedžad Maksumić, Antonio Campanini, Stefan M. Dietrich, Jasna Rebac, Milan Kapor – Minja i Ahmet Kukrica.
Predsjednik Udruženja antifašista i boraca NOR-a Mostar Sead Đulić kazao je u izjavi za medije kako se značajan broj građana BiH želi istinski boriti protiv fašizma, ali da imamo vlast “koja sve čini da razvije, oživi i probudi najrazličitije oblike neofašizma”.
“Imamo živi fašizam oko nas, a na neke pojavne oblike smo se toliko navikli da su to postale norme ponašanja, pa ih ni ne primjećujemo”,istaknuo je Đulić.
Međutim, dodao je, imamo i značajan broj građana koji se tome opiru.
Po njegovom mišljenju, sve države nastale raspadom bivše Jugoslavije, pa i sam Mostar, imaju jednu od najznačajnijih antifašističkih tradicija u Evropi.
“Ovdje smo danas da se bar na trenutak vratimo u Titovo doba, kad smo svi bili isti, kad nam je bilo lijepo i kad nije bilo gladi, štrajkova i ostalih problema”, kazala je Đurđica Imamović iz Breze.
U sklopu šestodnevne manifestacije, koja se održavala u povodu obilježavanja 74. godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu, održane su brojne izložbe, pozorišne predstave, filmske projekcije, tribine…
(Fena)
Foto: Alma Pelo Zagorčić
14.02.2019.

Bella Ciao – Jedna priča bez riječi


Umjetnik Maurizio A.S. Quarello pripovjeda o životu njegovih djeda i bake, koji u bili razdvojeni na kraju Drugog svjetskog rata, kada je muž učestvovao u partizanskim bitkama, koje su kuliminirale petodnevnom borbom za Torino, nakon čega je Wehrmacht poražen u Italiji.
Istorijski kontekst je objašnjen u dodatku. Ovdje saznajemo o čemu pjeva pjesma “Bella Ciao”, najpoznatija pjesma partizana.
Quarello je priču podijelio u nekoliko poglavlja, kako bi prikazao kakav je tada bio život. Od noćnog napada na dostavljački kamion Wehrmachta, preko napada na kuću partizana, trenutaka kratke sreće i konačno rastanak, kada je muž otišao u poslijednju veliku borbu.
Umjetniku za njegovu naraciju nisu bile potrebne riječi. On pušta da o tome govore njegove ilustracije, koje imaju vlastiti, ali upečatljiv stil, koje dopuštaju da emocije protagonista postanu vrlo primjetne. To je u suštini isto, kao kad gledate jedan moderni nijemi film. Odricanje jednog elementa, u ovom slučaju govora, izaziva čitaoca da se još intenzivnije bavi slikama i tako stekne potpuno poštovanje medija stripova.
Knjiga: Mauricio A.C. Quarello. Jacobi & Stuart 2017, 96 stranica, €20.
(spagos)

14.02.2019.

Bella ciao


Bella ciao [ˈbɛlla ˈtʃaːo] (ital.: Ljepotice, zdravo), pjesma italijanskih partizana iz vremena Drugog svjetskog rata. Nju je pjevao čitav ljevičarski antifašistički pokret otpora u Italiji, odnosno svi anarhistički, komunistički i socijalistički borci. Autor teksta je nepoznat, dok je melodija nejvjerovatnije uzeta iz jedne narodne pesme nastale u Padskoj niziji.
Danas se Bella ciao ne gleda kao isključivo partizanska ili ideološka pjesma, već kao "pjesma slobode duha, želje za sveopštom slobodom i demokratijom", odnosno kao "simbol otpora nepravdi".
Pjesma je obrađena i prepjevana na mnoge jezike i izvodi je veliki broj umjetnika širomsvijeta, među kojima su i Manu Čao, KUD Idijoti i Goblini. Pjesma je korišćena kao filmska muzika za jugoslovenski film Most iz 1969. godine Italijanski sveštenik don Andrea Gallo ju je 2012. godine tokom tokom službe izvodio u crkvi u Đenovi.

Andre Rieu & Florian Silbereisen - Bella Ciao 2015


Talijanski sveštenik: Bella Ciao


Bella ciao original (italijanski)

Una mattina mi son svegliato,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
Una mattina mi son svegliato
e ho trovato l'invasor.

O partigiano, portami via,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
O partigiano, portami via,
ché mi sento di morir.

E se io muoio da partigiano,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
E se io muoio da partigiano,
tu mi devi seppellir.

Mi seppellirai [Mi porterai / E seppellire] lassù in [sulla] montagna,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
E seppellire [Mi seppellirai / Mi porterai] lassù in [sulla] montagna
[sotto l'ombra] all'ombra di un bel fior.

E [Tutte] le genti che passeranno
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
E [Tutte] le genti che passeranno
Ti diranno «Che bel fior!»

«È questo il fiore del partigiano»,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
«È questo il fiore del partigiano
morto per la libertà!»

Bela ćao: prevod

I jednog dana, kad se probudih,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I jednog dana, kad se probudih,
I okupator bješe tu.

U partizane, ja moram poći,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
U partizane, ja moram poći,
I tamo naći topli dom.

I ako umrem, kao partizan,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I ako umrem, kao partizan,
Ti iskopaj meni grob.

Sahrani me gore, u planini
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
Sahrani me gore, u planini
Ispod sjenke divnog cvijeta.

I svi oni ljudi, koji tu prođu,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I svi oni ljudi, koji tu prođu,
Će reći „kakav divan cijvet“.

I ovo je cvijet partizana
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I ovo je cvijet partizana
koji je umro za slobodu.

(mostrarskibehar)


14.02.2019.

Dan oslobođenja Mostara


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu historija.ba)

Dan oslobođenja Mostara je najveći dan u historiji grada na Neretvi. Mostar je oslobođen od fašista i domaćih izdajnika.

14 februara 1945. godine oko podne prve jedinice 26. dalmatinske divizije probile su se u Mostar. Nešto kasnije do grada su se probile i 19. dalmatinska i 29. hercegovačka divizija, a već oko 19 sati gotovo sve njemačke i ustaške snage pobjegle su iz Mostara. Oko 20 sati Adolf Hitler, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga, koji je u to vrijeme morao lično odobriti svako povlačenje, priznao je poraz i izdao naređenje o povlačenju razbijene vojske. 14. februara 1945. godine u 20 sati grad Mostar bio je slobodan.

Mostar je u Drugom svjetskom ratu svoju slobodu skupo platio. Grad je dao 750 poginulih boraca, 1.517 žrtava fašističkog, četničkog i ustaškog terora, odnosno svaki osmi stanovnik grada nije dočekao slobodu. Grad je imao svoj bataljon, ilegalnu štampariju, dao je 14 narodnih heroja i sedmero obješenih rodoljuba.
(historija.ba)



BITKA ZA MOSTAR: 14. februar – Dan oslobođenja grada od fašizma

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu globalcir.com)

U vremenu besramnog brisanja i zaboravljanja antifašističke historije na našim prostorima, kada Mostar doživljava jedan od svojih najtežih perioda, ako ni zbog čega drugog, a ono jer nam osnovni red nalaže da se sjetimo šta se na današnji dan prije 73 godine dogodilo u ovom prelijepom gradu.

‘Zelena linija’ za povlačenje Hitlerove armije
Dok su, početkom 1945. godine, nacisti u cijeloj Evropi bili u rasulu, a primarni cilj im je bio povlačenje sa zauzetih teritorija kako bi se bar djelomično usporilo napredovanje Saveznika, Mostar je bio važno strateško uporište ‘Grün (zelena) linije’, koja se protezala od srednje Dalmacije preko Hercegovine, zatim Crne Gore, dalje na istok. ‘Zelena linija’ je bila glavna ruta u povlačenju njemačkih jedinica Armijske grupe E, koja se u nastavku rata trebala suprotstaviti Crvenoj armiji.
Partizani su već početkom decembra 1944. godine zauzeli Knin, gdje je bilo smješteno više od 20.000 nacističkih vojnika – 15. brdskog korpusa Wermachta, Dinarske četničke divizije pod vodstvom Momčila Đujića, te 6. i 7. ustaškog zdruga djelomično popunjenog i domobranima. Nakon Knina, Mostar je bio naredni korak za prekid ‘Zelene linije’. Nakon pada Knina, Hitler naređuje uspostavu novih koridora za povlačenje snaga Armijske grupe E, na relaciji Mostar – Višegrad – Drina – Ilok, kao i Mostar – Sarajevo – dolina rijeke Bosne – Slavonski Brod. Kao dio ovih koridora, Mostar je imao važno strateško značenje kako za naciste, tako i za partizane.
Mostar je okupiran nacističkim kolaboracionistima, čiju osnovicu čini 369. legionarska ‘vražja’ divizija, koju su činili ostaci fašističkih jedinica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što su se na Hitlerovoj strani tukli u Staljingradu, pretrpivši teške gubitke. 369. diviziju je osnovao njemački general i bivši vojni savjetnik Čang Kai-šeka, Fritz Neudholdt 1942. godine. Iako su pri osnivanju 369. divizije većinu kadra činili pripadnici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jedinica je početkom 1945. godine bila pretežno popunjena njemačkim vojnicima.
Podršku 369. diviziji je davalo i 5 bojni 9. ustaškog zdruga, te italijanska fašistička legija ‘San Marco’, koju su činili ostaci nekadašnjeg MVAC-a (Milizia Volontaria Anti Comunista), osnovanu prije same kapitulacije Italije. MVAC je osnovao italijanski general i šef Musolinijeve tajne službe Mario Roatta, temeljeno na sporazumu s Antom Pavelićem iz 1942. godine. U sklopu MVAC-a su djelovali četnici koji su se slobodno kretali italijanskim interesnom zonom na teritoriju NDH. Jedinica je u Sloveniji bila poznata i kao ‘Bela garda’, a sačinjavali su je uglavnom Slovenci. Početkom 1945. godine, u Mostaru većinu legije ‘San Marco’  čine italijanski dobrovoljci.
Mostarsku operaciju čini zanimljivom i činjenica da se partizanima priključilo i oko tri stotine Italijana, koji su se nakon kapitulacije Italije opredijelili za antifašizam.



Najveću prepreku partizanima u Mostarskoj operaciji je činio Široki Brijeg
Tokom novembra i decembra 1944. godine, obruč oko Mostara je pojačan izgradnjom dodatnih bunkera, postavljanjem mina i bodljikave žice, čime su saradnici okupatora otežali pristup gradu. Partizani su bili koncentrisani na zapadnom prilazu gradu na Neretvi pa su i najjača utvrđenja i barikade bile usmjerene u selima Međine i Miljkovići, te na brdima Varda i Mikuljača.
Deveta partizanska divizija 8. dalmatinskog korpusa, pojačana 29. hercegovačkom divizijom i dijelom Prve tenkovske brigade opremljene tenkovima Stuart M3, bila je upućena da skine okove fašizma sa hercegovačkog bisera.  Štabom 8. dalmatinskog korpusa je komandovao Petar Drapšin, njegov zamjenik je bio Petar Bogdan-Peko, načelnik štaba Ante Biočić-Toni, a politički komesar Boško Šiljegović.
Kako bi se ublažio otpor okupatora, 8. dalmatinski korpus kreće u zapadnu Hercegovinu. Najveću prepreku partizanima u Mostarskoj operaciji je činio Široki Brijeg, u kojem se, između ostalih, nalazilo više od 300 pripadnika njemačke vojske s teškim naoružanjem. Partizani donose slobodu u Široki Brijeg 7. februara 1945. godine, napadom iz nekoliko pravaca – Kočerina, Goranaca, te zauzimanjem saobraćajnice prema Mostaru. Mostarsko blato je tada bilo poplavljeno i neprohodno, pa okupatorske snage, koje čine miješane jedinice Nijemaca, Italijana i Ustaša, raspoređuju se na pravcu Hum – Kobilovača – Miljkovići – Varda – Gornja Jasenica, s isturenim položajima u Uzarićima i Knešpolju.
Partizani su ranije držali Metković, Vrgorac, Čitluk i Ljubuški, ali kako je 369. divizija, 27. januara 1945. godine privremeno zauzela Čitluk i Ljubuški, partizani se odlučuju ubrzati operaciju oslobođenja Mostara. Glavni pravac napredovanja je išao iz Širokog Brijega, u tri kolone: Bile – Goranci – Vihovići; Jastrebinka – Cim; te Dobrič – Ilići. Rezervni pravac je išao iz Čitluka prema Vardi, dok je tenkovska brigada djelovala na cesti Knešpolje – Mostar. Istovremeno, se kreće i na Nevesinje.



Pukovnik Wetzel izvršava samoubistvo kod Nevesinja, komandant okupatorskog garnizona ubija se ispred zgrade komande
Najžešće borbe pri ulasku u Mostar se vode na brdu Mikuljača. Osmi dalmatinski korpus ulazi u Mostar 14. februara 1945. godine, a fašisti se povlače na istočnu obalu Neretve. Njemačka vojska je u rasulu – pukovnik Wetzel izvršava samoubistvo u Bišini kod Nevesinja. Komandant okupatorskog garnizona u Mostaru major Becker se ubija ispred zgrade komande smještene u hotela Neretva.
Po ulasku u grad najžešće borbe se vode u samom centru, oko hotela Bristol i Neretva. Mostovi su minirani i predodređeni za rušenje. Partizanskih diverzanati, uz pomoć domobranskog oficira Grge Papca uspijevaju osujetiti taj plan i spašavaju mostove uklanjanjem eksploziva.
Po prelasku Neretve kreću žestoke ulične borbe s jedinicama koje čuvaju odstupnicu Nijemcima koji se povlače u Bijelo Polje, i dalje prema Sarajevu.
Za samo sedam dana partizani uspijevaju osvojiti tri važne tačke njemačke odstupnice povlačenja, oslobađajući Mostar, Široki Brijeg i Nevesinje, što je bilo od presudnog značaja za napredovanje savezničkih snaga u Srednjoj Evropi.




Noviji postovi | Stariji postovi