Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


18.01.2020.

Kad te prođe merak



(tekst koji slijedi objavljen je na facebook stranici Priče iz sehare, dana 18. novembra 2019. godine)

Mog tatu svi zovu meraklija, samo ga mama zove poguzija. Od kada ne radi više u preduzeću povazdan je ispred kuće. Udebljao se deset kila. Mama se ljuti a on stalno govori „De bona popusti jedan je život.“ Ko god putem naiđe tata ga zovne da malo posjedi. Namik kad svrati on do akšama kući ne ode. Onda se mama ljuti a tata samo kaže „Ne čujem te.“
Tata noću ustaje isto kao i seka Alma. Alma je mjesečar i mama često spava kod nje. Mama kaže da tata nije mjesečar. Često ga naziva termit. Valjda tako zovu ljude koji se iskradaju i otvaraju frižider. Nama mama ne brani da jedemo samo se tata mora kriti od mame kad jede. Mama kaže ako nastavi tako da će mu srce stati. Tata na to uvijek odgovori „Od nečeg se umrijeti mora.“ Ako mu mama kaže da nešto oko kuće uradi, tata se naljuti. On smatra da se dovoljno naradio.
Kad god nekome pođemo u goste mama i tata se posvađaju. Mama nam svima objasni šta smijemo a šta ne, ali tata nikada ne poluša. Mama je rekla da više nigdje neće ići sa tatom. Ona kaže da on uvijek mora biti glavni. Sinoć smo ostali spavati kod tetka Ćamila. Tata se raspričao a poslije pao u sevdah. Tata kaže da je rođeni meraklija i da ga mama ne razumije. Tetak Ćamil ga zove govornik, a tetka kaže da on sve najbolje zna. Mislim da tetka griješi. Kad god nešto pitam tatu on kaže „Pitaj mamu ona to bolje zna.“
Tata kaže da merak i sevdah nisu za svakoga, rezervisani su samo za one koji imaju dušu. Tata kaže da mnogi prespavaju život, a on ga je proživio. Kada ga pitam šta je to merak on samo kaže „ Merak je merak sine Amire, nema se tu šta objašnjavati.
Merak i sevdah su kao voda, bez njih ne možeš živjeti." Ja tad stanem u stav mirno, spustim ruke uz tijelo i kažem "Ne razumijem te druže kapetane ali te volim najviše na svijetu."
Tata kaže kad te prođe merak tad znaš da si umro.
Preuzeto sa : Priče iz sehare
17.01.2020.

Popravljen sat na mostarskoj Sahat kuli




Na mostarskoj Sahat kuli, historijskom, nacionalnom spomeniku Bosne i Hercegovine, starom preko 380 godina, ovih dana izvršeni su radovi na pregledu i popravci sata, saznaje se u Agenciji Stari grad Mostar.
Naime, prema informacijama iz te institucije, nadležna Komisija za pregled radova je 18. decembra prošle godine izvršila internu primopredaju izvedenih radova. Konstatovala je da su radovi izvedeni prema obimu radova i ugovorenim uslovima, u skladu sa važećim tehničkim propisima, obaveznim standardima i normativima i obavezama koje proističu iz Odluke Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika o proglašenju Historijskog gradskog područja Mostar nacionalnim spomenikom BiH, te drugih nadležnih odluka organa Federacije BiH.
Agencija “Stari grad” je još početkom oktobra prošle godine donijela posebnu odluku o pregledu i generalnoj popravci sata na Sahat kuli sa pratećim radovima, u vrijednosti 5.800 KM bez PDV-a. Sredstva su obezbjeđena u Budžetu Grada Mostara za 2019. godinu. Nakon sprovođenja postupka javne nabavke, Agencija „Stari grad“ je 18. oktobra zaključila Ugovor sa najpovoljnijim ponuđačem i to je bila Obrtnička radnja „Urar Mario“ Mostar.
Inače, Sahat-kula pored Nesuh-age Vučjakovića džamije je izgrađena prije 1636. godine. Prema predanju, ona predstavlja zadužbinu mostarskog vakifa Fatime kadune Šarić. Građena je od lomljenog kamena i visoka je oko 23 metra.
Čuveni osmanski putopisac Evlija Čelebija, prolazeći kroz Mostar 1664. godine, zapisao je da se u Kazaskoj čaršiji nalazi četverougaona sahat-kula i da se “zvuk njenog zvona čuje iz daljine na tri sata hoda”. Austro-ugarske vlasti su 1917. godine skinule zvono sa sahat-kule i upotrijebile ga u ratne svrhe. Na Sahat-kuli vremenom je izvršeno nekoliko sanacija, od kojih su poznate one iz 1838., 1919., 1978., i 1998./99.godine.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je 2004. godine donijela odluku o proglašenju Sahat-kule u Mostaru nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
(mostarski.ba)


15.01.2020.

Iz stare štampe: Nemar na pošti, 1906.


U časopisu Musavat, broj 2 iz 1906. godine objavljen je slijedeči tekst:

Nemar na našoj pošti.
I na inozemnim poštama slučajno se dogodi da koji list zaluta pa se drugome uruči, ali česti slučajevi kao što je to ovdje na našoj mostarskoj pošti, nijesu više „slučajevi”, nego proste neurednosti. Mnogi nam se tuže da im je pismo uručeno i poslije mjesec dana. Nas poledjini pisma je „Amtsvorstand” njemačkim jezikom napisao da je to i to pismo odnio ovaj i ovaj poslužitelj i zaboravio ga negdje u – kavani. I to pismo poslije tolikog vremena uručuje se pravom naslovu! Kako se docnije moglo pronaći čije je pismo? Taj slučaj se desio i nekima s anovinama. Po neki put ne dobiju ni jedan broj, a po neki put i šest!! ... Neke dopisnice stigle su na vrijeme i poštanski muhur je udaren tačno, no naslovu je uručeno tek poslije pet-šest dana, a datum na muhuru je olovkom ispravljen! Zar ovo nije neurednost? Ili neko je naručio što sa strane, a to se pošiljaču vraća da: „ne prima.” Megjutim naslovu nije dostavljeno! Pa onda još nešto! Svakoga mjeseca mijenjaju se listonoše i tom prilikom imade toliko zbrka i zabuna da je to – unicum! Ništa novo? Zar se valjda i ovijem postupkom želi da neurednost bude što veća?!! Listonoši se za svako pismo mora platiti po dva helera. Zašto? Zar onom markom nije naplaćeno sve? Kamo ide taj novac koji se poštarima daje? Ako je to „Trinkgeld”, onda našto da plaćaju i oni koji jedva hljeba imaju u kući. Neka se „Trinkgeld” ostavlja na volju imućnijima a ne ovako: nema šolde, nema pisma! U našem uredništvu imade takvih exemplara ovake vajne tačnosti i prednosti. Pokazaćemo svakome na zahtijevanje, a ujedno molimo svakoga kome se slično desi, da nas tačno izvijesti. A upravu, ili ti „Vorstanderei”, molimo da odsele bolje pripazi na ovake stvari”.

Fotografija: Mostar, razglednica 1900.tih

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

08.01.2020.

Iz stare štampe: Milenijska izložba, 1896.



Te je godine Mađarska slavila 1.000 godina od dolaska Mađara na obale Tise i Dunava pa je povodom toga jubileja održana i Milenijska izložba u Pešti. Izložba je otvorena 1. maja 1896. godine i trajala je punih šest mjeseci, a na njoj je zapaženo učešće zabilježila Bosna i Hercegovina. U posebno izgrađenom paviljonu nazvanoj Bosanska kuća, predstavila se svojim proizvodima, koje je Evropa bila u prilici upoznati po prvi put. Vođa delegacije je bio naš poznati arheolog Ćiro Truhelka, inače upravnik Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, a od 1926. do 1931. godine i profesor na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Bosanska je kuća bila izvrsno posjećena i izazvala ogroman odjek u Europi.
Tako se na toj izložbi našla i „zbirka ljetnog povrća domaćih baštovana…pak izlošci voćarskih i vinarskih stanica u Derventi i Mostaru”, s kojima „se mnogi posjetioci nisu mogli naglasiti do sita.” Posebice su se posjetioci „divili gorostasnim tikvama, silnim krastavcima, prekrasnim patlidžanima (jabučicama), vanredno zanimljivim dinjama, karpuzi, luku i zelju…Tridesetsedam vrsta raznolika grožđa uzbugjuje naprosto ne samo apetit, nego i malu zavist susjednih izlagača s preobilja naše vinorodne Hercegovine. Bosna i Hercegovina odnješe i na ovoj povremenoj izložbi prve nagrade…”
Ovi izvadci su uzeti iz knjige BiH na milenijskoj izložbi prigodno izdatoj tim povodom, a u cjelosti se može pronaći u arhivi knjiga na www.cidom.org

Donosimo i fotografiju Bosanske kuće kao i veliko izvještaj iz tadašnjih mađarskih novina Vásarnapi ujság (nedjeljne novine).

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
06.01.2020.

Sjećanje na Mostar koga više nema


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 6. januara 2020. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović-Sjećanja: Letovi za Beograd i Zagreb, povrijeđen Hadžiabdić, uručene Majske nagrade, gradi se Fabrika sokova, tri nove škole

Nastavljam serijal tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi i življenja u njemu.

Danas objavljujem tekstove iz aprila 1977. godine – nova avio linija za Beograd i Zagreb, povrijeđen Džemal Hadžiabdić, uručene Majske nagrade, gradi se Fabrika sokova, tri nove škole.


Avionima za Beograd i Zagreb

Poslije dužeg vremena, Mostar će ponovo dobiti avio liniju. JAT će, u saradnji sa PAN-Adrijom, otvoriti avio liniju Mostar-Zagreb-Beograd, koja će startovati 17. maja.
Avioni tipa “Foker 7”, sa 50 sjedišta, letjeće na ovoj linij utorkom, četvrtom i petkom.
Iz Mostara avion će za Zagreb letjeti u 16 sati, gdje će stići u 17,25 sati. Iz Zagreba ujutro u 6,30 sati, polijeće za Mostar, gdje stiže u 8,05 sati.
Dvadeset minuta kasnije, avion nastavlja let za Beograd, a istog dana, u 15,10 sati, avion se vraća u Mostar, gdje stiže u 16,20 sati.
Avionska karta za Beograd koštaće 240, a za Zagreb 246 dinara. (14.4.1977. godine)


Hadžiabdić teže povrijeđen

Standarni lijevi bek Veleža i reprezentacije Džemal Hadžiabdić neće igrati u kvalifikacionoj utakmici protiv Rumunije i to će donijeti dosta glavobolje saveznom kapitenu Ivanu Toplaku.
Na prekjučerašnjoj utakmici protiv zeničkog Čelika, prilikom jednog požrtvovanog pada, Hadžiabdić je povrijedio skočni zglob desne noge, a poslije pregleda, noga je stavljena u gips.
“Povreda našeg standarnog beka donijeće nam dosta glavobolje, jer nam je došla u najnezgodnijem trenutku”, rekao nam je trener Muhamed Mujić.
Hadžiabdić stvarno ima veliki peh. Uoči finala Evrope, on se povrijedio i nije igrao protiv Nijemaca i Holanđana.
Hadžiabdić će najmanje dvadesetak dana morati nositi gips na nozi, a poslije pregleda, započeće rehabilitacija, a potom lagani trening. (22.4.1977.)

Dodijeljene Majske nagrade

Na svečanopj sjednici Izvršnog odbora Osnovne Privredne komore Mostar, juče su uručene tradicionalne Majske nagrade radnim organizacijama i pojedincima za postignute rezultate na unapređenju i razvoju privrednih i društvemo-političkih odnosa.
Povelje su dobili Aktiv pronalazača, inovatora i realizatora Industrije alata iz Trebinja, HEPOK OOUR Cvijeće iz Mostara, RO Hidroelekrane na Neretvi, OOUR Hidrolektrana Jablanica i Građevbinsko-industriojsko-montažno preduzeće Neimarstvo iz Trebinja.
Novčane nagrade u iznosu od 10.000 dinara dobili su Oton Sabo iz Fabrike vazduhoplova “SOKO” iz Mostara, Halid Sarić iz RO Elektro Hercegovina iz Mostara, Vesna Šunjić iz OOUR-a “Zlatka Vuković”, Srećko Trlin iz OOUR-a “Igman” iz Konjica i Šimun Zovko, poljoprivrednik iz Čitluika. (25.4.1977. godine)


Sokovi iz Mostara

Mostar će u toku ove godine dobiti još jedan privredni objekat. Riječ je o Fabrici sokova, koju će otvoriti HEPOK.
Predračunska vrijednost nove fabrike iznosiće oko milion dinara, a u njoj će se godišnje proizvoditi četiri miliona flaša bistrih i mutnih sokova, zatim sedam miliona flaša gaziranih sokova i tri miliona flaša voćnih sokova. (30. april 1977. godine)

Tri nove škole

Ovih dana, Mostarci će se izjasniti za zavođenje mjesnog samodoprinosa za potrebe zdravstva, obrazovanja, kulture i fizičke kultuire. Samodoprinos će se zavesti za period od oktobra ove do oktobra 1982. godine.
U tom vremenu, grad na Neretvi dobiće nekoliko značajnih objekata. Pored ostalog, izgradiće se osnovne škole u mjesnim zajednicama Rondo-Zgoni i Luka i u naselju Buna.
Osim toga, izvršiće se adaptacija osnovnih škola u Potocima, Vrapčićima i Gornjoj Drežnici. (6.5.1977. godine)

Mostar, 6. januara 2020.
(NovaSloboda.ba)
04.01.2020.

Prije deset godina: Američka priča, ali naša...


(priču, koja slijedi, pokupio sam sa nekog foruma i stavio na moj blog prije tačno deset godina. Za istinitost ne garantujem. Pošto kupio, po to prod'o)

Američka priča, ali naša…

Sastajala se naša raja, mostarci, redovno nedjeljom na kafi u nekom mjestu tamo oko Chicaga, zaboravio sam kako se zove. Sastajali se, izjadavali se jedni drugima, jedna vrsta grupne psihoterapije, prepričavali novosti, ili mljeli stare price po stoti put. Počelo bi se sa kafom, pa sa pivom, pa sa viskijem, dok se ne bi smirili, a onda kućama na spavanje i u susret sa new week. Sa tim društvom je često sjedio jedan stariji covjek. Bio je odnekle iz Bosne. Popio bi jednu kafu kad dođe i još jednu kasnije. Ništa alkoholno nije pio, a ponekad bi mu neko vikno kafu od raje, ono kad se naručuje tura, pa kaže, daj i starom šta pije. Stari nikad nije zvao turu, vjerovatno nije ni imao previse, ali eto dolazio bi tu, da čuje našu riječ. A nije puno ni pričao o sebi. Neko je rekao da je u Ameriku pristigao sa dvije kćeri i da one već negdje rade…
Međutim, jedne nedjelje sakupila se raja, nisu jos ni poručili piće, a stari zove konobara i kaže:
- Svima kahvu od mene!
Raja se zgledaše, ali vele kad časti, ima razlog. A stari ništa ne govori. I pijuckaju raja tako piće po piće, kad u neko doba stari opet zavika:
- Još po jednu kahvu svima na moj račun!
Pogledaše ga tad svi ponovo, ono malo značajnije, a jedan ga upita:
- Bogati šta je. Ima li štogod novo kad se ovoliko trošiš?
- Ima, veli, dobio sam unuka .
- Pa što odmah ne kažeš, Haj nek je sa srećom.
Jedan odmah zovnu jos jednu turu u to ime.
- Ali ima jos nešto – veli stari – volim vam ja to reći, nego da se čuje.
- Šta je govori – raja već nestrpljiva.
- Crnče!
- Ma šta ima veze, nek je živo i zdravo
- Ali znate šta? – reče stari - daću mu ime u mog babe, rahmetli. Ragiba.
Čini se ko da mu malo lahnu.
- Nek ti je živ i zdrav Ragib iz Chicaga.
(spagos)

(objavljeno na blogu spagosmail.blogger.ba u januaru 2010.)


04.01.2020.

Podsjećanje na Treću osnovnu školu Mostar, 1968/69


Jedna slika postavljena na facebook prethodnih dana pobudila je niz sjećanja na školske dana iz osnovne škole. Išao sam u Treću osnovnu školu od prvog do osmog razreda, tj. od 1957. do 1965. godine. Treća osnovna škola je tih godina bila smještena u zgradi nekadašnje i današnje gimnazije, a Gimnazija je bila smještena u današnjoj zgradi Vjećnice, na Bulevaru. Za tih osam godina kroz klupe su prodefilovali mnogi đaci, od kojih se do danas poimenice sjećam nekih, a nekih je nestalo iz sjećanja, i tek po neka zalutala fotografija, ili usputni događaj, otvori sjećanja. U vrijeme školovanja u osnovnoj školi slikanje nije bilo uobičajena stvar, jednostavno nije bio običaj. Na početku godine bi u razred navratio neki fotograf, napravio jednu sliku čitavog razreda, koju bi kasnije uz nadoknadu dobio svaki đak. Po toj računici, trebalo bi da imam barem osam slika iz osnovne škole. Ne znam ni sam, da li smo se slikali u svakom razredu, i da li sam ih inače imao toliko, a uz ove, sjećaam se jedne slike sa ekskurzije iz Dubrovnika 1965. Međutim, svega toga je nestalo u vihoru rata. Tokom prošle godine sam od Sude dobio jednu sliku iz prvog razreda osnovne škole putem interneta. Drugih nemam, ustvari, još ih nema, a ostaje nada da će se pojaviti odnekle, od nekuda, od nekoga. Vidićemo.

Stoga me je neobično obradovala ova slika, koju sam našao na facebooku. Postavila je kćerka od profesorice ruskog jezika Vere Milosavljević. Prigoda, dolazak i posjeta pisca Branka Ćopića Mostaru i Trećoj osnovnoj školi. Na slici se vide nastavnici koji su nam predavali samo nekoliko godina prije nastanka ove slike, pogotovo u zadnje četiri godine osnovne škole, i direktor Mahmut Puzić, koji je bio direktor škole svih osam godina, koliko sam išao u tu školu.
Ovdje ću, svakako napomenuti imena nastavnika, koji se nalaze na slici, a predavali su na,m tokom školovanja. Prije svih, pominjem Enisu Topuzović, koa nam je bila razrednica u sedmom i osmom razredu, i predavala matematiku i fiziku, i slobodno mogu reći, dala mi osnovu za daljnje školovanje i studiranje. Zatim su tu Vera Milosavljević, ruski jezik, Mustafa Pezo likovno, Marija Zelenika, muzičko, Asija Behlilović, istoriju. Ostali nastavnici na slici su mi poznati, ali su nam povremeno predavali, najčešće kao zamjena. Posebno mi je drago da se na slici nalazi i moj učitelj iz trećeg razreda osnovne Alija Hasanefendić.

Slika i opis uz sliku: III osnovna škola, zbornica 1968-69. - Branko Ćopić došao u posjetu.

Gornj red s lijeva na desno: Borika Miljak (rođena Simić), predavala srpskohrvatski, Nada Topuzović, mislim da je biologiju predavala, ali nisam sigurna, direktor škole Maha Puzić, Asija -Sija Behlilović, predavala istoriju, onaj mladi ne znam ko je, Alija Hasanefendić, Dedo – jer su ga izvukli iz penzije da radi, ucitelj.

Donji red s desna na lijevo: moja mama Vera Milosavljević (rođena Trbulin), predavala ruski i srpskohrvatski, iza nje malo udesno viri Mustafa Pezo, slikar, predavao likovno i krstio se kad mu ja donesem crtež, Nada Milavić, predavala biologiju, Neda Nastić, rano je umrla, ne sjećam se šta je predavala, Enisa -Nisa Topuzović, predavala matematiku, Maruška Baća, predavala engleski (a njen muž Niko hor i orkestar u Muzičkoj školi), teta Marija Zelenika (rođena Lasić), predavala srpskohrvatski i muzičko, vodila hor, Branko Ćopić, Mirjana Sudar, predavala engleski, a ova poslednja, mislim da je bila defektolog, ali ne znam.

Slika i opis: Gordana Milosavljević/facebook/cidom 20191228)
Zahvaljujemo!

(spagos)
01.01.2020.

Podsjećanje na jedan doček


Nova godina prije 50 godina

Zadnjih dana 1969. godine pristizali smo u Mostar, tada već kao studenti, iz mjesta studiranja, sa namjerom proslave dočeka Nove godine negdje u Mostaru. Uoči Nove godine sastali smo se na Korzu, negdje oko Petice, onako spontano, bez nekih velikih ideje gdje za doček. Obzirom da smo tada, kako se to danas kaže, svi bili singl, doček negdje u hotelu, restoranu, pa čak ni u Abraševiću, nije dolazio u obzir. I onda je nekom na um pala ideja, a zašto ne bismo napravili novogodišnji đir, od kuće do kuće, posjetiti svoje, svugdje onako s nogu, popiti po koju, malo zameziti, zapjevati, napraviti malo atmosfere, i put pod noge, dalje. Neko je odmah svratio u zdravljak i prva boca “nečega” je bila otvorena, onako, samo za zagrijavanje. Svi smo bili tu negdje, oko 19.
U jednom mom sjećanju od ljetos, napisao sam kako su nam se nakon mature razredi a i b stopili jedan u drugi. Niko više nije ni vodio računa, skoro ni bez malo napora, sjetiti se ko je iz kojeg razreda.
U tome društvu našli smo se Peda Ćorda, Zdena Pehar, i ja i elektro tehnike, pa Milorad Matrak i Slavko Simić iz mašinske tehnike i Zlatko Zagorčić iz ekonomske. Svi studenti, u Sarajevu i u Mostaru. Pokojni Zdena je tada bio počeo studirati mašinstvo u Mostaru, a naredne jeseni je otišao u Zagreb da studira saobraćaj.
Uglevnom, našao se i jedan gramofon na baterije, koji je svirao dok baterije nisu iscurile, a tadašnji hit je bila “Krčmarice daj vina natoči” od Ace Matića i još nekoliko pjevnih, aktuelnih hitova iz toga vremena.
Od kuće do kuće, od stana do stana, popili bi piće ili dva, opuhali mezu sa stola i tako do nekih doba. Naravno, mješanje različitih pića i neiskustvo u tome učinili su svoje
Da bi došli sebi, otišli smo do Starog mosta, usput susrećući mnoge koji su se vraćali kućama sa dočeka, čestitanja na ulici, pjesma. Kako koga, ali hladan zrak nas je malo rastrijeznio, i pravac kućama.
Godinama kasnije sjećanja još uvijek naviru, a pogotovo, nakon što mi je Peda proslijedio ovu sliku proljetos, nakon prvih kontakata za proslavu maturue.



I još jedno sjećanje na Dan poslije, (sa bloga prije 6 godina):

Dan poslije:...buđenje, mahmuranje, glava ko rondo, bečki koncert, šetnja do na partizansko, na čisti zrak, onda skokovi iz garmisch-partenkirchena, pa sarma, pa sahatak dospavati...a uvečer, sve ponovo, još jednom...nekad bilo...

A danas: ...mahmurluk ne, šetnja da, partizansko daleko, sarma ne, sve ono što je čovjek volio...ne...a večeras: isto kao i sinoć, ali kao nekad...ne...

Šta je tu je. Idemo dalje...

(spagos)


01.01.2020.

Iz stare štampe: Stanje opštinskih ulica – 1906. g



U časopisu Musavat broj 6 iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:

Opštinske ulice. 
Naša gradska opština uvodeći vodovodnu cijev u Tenzinu ulicu na Luci pokvarila je sokak, tako da mahaljani rizikuju životom kad noću tom ulicom dolaze kući. Osobito pri dnu ulice taki su hendeci i vratolomije da prolaznici i danju moraju paziti i pipati gdje će nogu spustiti. U kuću Šerif ef. Arnautovića ne može se apsolutno ni ući, što ne bi najprije preko one provalije pred vratima bile postavljene trenice ili merdevine. To je i uzrok da sad Šerif. Ef. kuća stoji evo prazna bez kirajdžije već 6 mjeseci. Tako izgleda ulica u kojoj stanuju naši urogjenici, dočim su ostale ulice u kojima obitava makar jedan stranac, doseljenik, uregjene jednako kao i glavna ulica”.

Fotografije: Luka 1941. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

31.12.2019.

Opet dvadesete



Umjetnost, ponovo postati mlad

Početak godine je poput okreta bubnja: Dvadesete, Roaring Twenties, burne dvadesete - divlje godine koje su počele 1920. i promijenile i svijet i Evropu. Eksplozija umjetnosti, literature, slikarstva, arhitekture, muzike, ideja.
Zlatne dvadesete imaju konjukturu: plesne revije, „Babylon Berlin“ nove sezone, pogled na sve što je tada započeto i nastavlja fascinirati sve do danas.
I sada, gotovo tačno u dan, opet smo na početku novog desetljeća, opet dvadesete. Naravno, ne znamo kakve će biti sljedeće godine: uzbudljive, smirene, zastrašujuće? Na kraju će se ipak moći reći: kakva decenija, kako lijepo da smo joj mogli biti prisutvovati! Ili, nažalost: mogli smo vala i bez nje.
Nije to samo promjena kalendara, doček Nove godine, kada se sat nepovratno okrene naprijed, i samo tek tako, imamo novu deceniju.
Ovog puta ima još nešto što zvuči drugačije, kad samo i razmišljate o Novoj godini. To je njeno samo ime: dvadeset - dvadeset.
Ime koje samo od sebe zvuči kao nešto posebno. Nešto što nismo imali nikad ranije. Dvadesete - to je i dio vlastitog život: Kakav sam samo tada bio? Ili za mlađe: kakav ću tada biti? Hoće li to zaista biti poput osvajanja novih obala? Je li to, kao kod gore već spomenutog okretanja bubnja? Da li će to biti početak nove magije? Ono, kao kad se malo stariji sjećaju, pa kažu: "Čovječe, dvadesete, to bih želio ponovno doživjeti!"
Postoji li način da se ostane mlad. ili čak da se ponovo postane mlad?
Glumac Curd Jürgens pronašao je za to vrlo jednostavne riječi: "Sve što vam je zabavno, čini vas mladim." Na internetu je negdje bio postavljen jedan savjet: "Trebali bi ponekad raditi samo ono što nas usrećuje, a ne ono što je najbolje."
Sve mudro i istinito. To pokazuje i fenomen, kada je riječ o starosti, naročito kod mladih.
Ponekad se čovjek puno brine o stvarima, i kada su one prilično daleko od njega.
Pogledajte djecu, ili čak i unuke, koji su oko 20 godina, i što je tipično za njih, kažu: “Dvadeset, pa šta onda”, kaže jedan, a.drugi dopunjava: "Nisam ni razmišljao o tome..“ Ili: "Nije uopšte važno da li naprijed stoji jedna dvojka. Isti sam kao i prije. "
Kada započne novo desetljeće, a to smo, mi malo stariji iskusili već nekoliko puta, malo starijim osobama dolaze malo drugačija razmišljanja: Da li ćemo doživjeti kraj dolazeće, slijedeće decenije?
Ili onu slijedeću, jo iza?
Ne kažu to suzama (nadati se!), ili sa posebnom melanholijom.To je upravo tako, i ne mora nužno biti jednostavnije.
Utjehu može dati Picasso, koji je neka od svojih najboljih djela stvorio u starosti. I dao nam jednu divnu rečenicu: "Potrebno vam je jako mnogo vremena da se postanete mladi."
To bi baš mogla biti rečenica za sve nas - i moto nove, uspješne i sretne decenije.
I želimo vam to od sveg srca!
(spagos)

31.12.2019.

Prohujalo s vihorom, osam decenija od prve premijere





Kada je filmski ep južnih država „Prohujalo s vihorom“ slavio svoju premijeru, milion ljudi je stajalo u špaliru na ulicama Atlante, kako bi vidjeli zvijezde ovog filma uživo. Čak je guverner savezne države Georgia 15. decembar 1939. godine proglasio praznikom. A kada je Clark Gable sišao iz aviona, državna policija je morala požuriti da ga zaštiti od histeričnih obožavatelja.
Osam decenija kasnije, film i dalje stvara čaroliju kod miliona gledalaca. Nema ozbiljnijeg ljubitelja filmske umjetnosti, koji barem jedanput nije odgledao ovaj film.
Prohujalo s vihorom (engleski: Gone with the Wind), poznat i pod imenom Zameo ih vjetar je slavna američka ljubavna historijska drama iz 1939. godine koju je režirao Victor Fleming prema istoimenom romanu Margaret Mitchell. Radnja se vrti oko razmažene južnjačke ljepotice Scarlett O'Hare, koja odrasta tokom i nakon Američkog građanskog rata, te se zaljubi u Rhetta Butlera.
Film je vremenom postao jako slavan i hvaljen, a preračunato, najkomercijalniji je film svih vremena. Također se nalazi i na listi 250 najboljih filmova kinematografije na IMDb.com. Godine 1989. zbog "kulturnog značaja" uključen je u Državni filmski registar SAD-a, dok ga je Američki filmski institut stavio na 4. mjesto na listi "100 godina... 100 filmova" te na 4. mjesto na listi "10 najboljih epskih filmova".
Glavne uloge su igrali: Clark Gable, Vivien Leigh, Leslie Howard. Olivia de Havilland, Hattie McDaniel, Buterfly McQueen. Film traje 224 minute
Pored onoga što film svojom rednjom nudi gledaocima, pojedini detalje iz, i oko filma, i danas su ponovo interesantni ljubiteljima filmske umjestnosti. Ovdje neki od njih:

Knjiga autorke Margaret Mitchell, po kojoj je snimljen film, prodata je u skoro 30 miliona primjeraka.
Legendarni filmski par Clark Gable i Vivien Leigh ne može se kod pravih ljubitelja filmna ni zamisliti, niti ide jedno bez drugog. Uzdasi, mirisi, porazi iz ovog filma ušli su u legendu, koja traje sve do danas.
Gary Cooper je odbio ulogu Rhetta Butlera. Čak je prognozirao da će taj film "biti najveći neuspjeh u historiji Hollywooda".
Zbog posljednje rečenice Clarka Gablea u filmu, "Frankly, my dear, I don’t give a damn", studio je morao platiti kaznu zbog psovanja u visini od 50.000 dolara. Riječ "damn" ("prokletstvo") pokušali su presinhronizirati, ali nije išlo.
Čak 1.400 glumica se prijavilo za ulogu Scarlett O'Har, a među njima i Olivia de Havilland, koja je u filmu dobila ulogu Melanie.
Hattie McDaniel postala je prva crnkinja koja je nominirana te čak i osvojila Oscar za ulogu u filmu. Bila je prva afroamerička glumica koja je osvojila ovu nagradu u kategoriji najbolja sporedna uloga. Za vrijeme ceremonije dodjele Oscara, morala je sjediti odvojeno od ostalih nominiranih iz istog filma, za svojim stolom, zajedno sa svojim afroameričkim pratiteljem.
Tek na dodjeli Oscara 1964. godine jedan afroamerikanac je ponovo osvojio je Oscara, bio je to Sidney Poitier.
Film je osvojio ukupno deset Oscara: najbolji film, režija, scenario, glavna glumica - Vivien Leigh, sporedna glumica - Hattie McDaniel, scenografija, fotografija i posebne nagrade za revolucionarnu upotrebu produkcijske ekipe i boje. Pored toga imao je još 5 nominacija, najbolji glavni glumac , Clark Gable, sporedna glumica, Olivia de Havilland, te specijalni efekti, muzika, zvuk.
Glumica iz ovog filma Olivia de Havilland živa je i danas, i ima 103. godine
Holivud je na svoj način svečano obilježio 80 godina od premijere filma “Prohujalo s vihorom”, tako što je 28. februara prikazivan u svim gradovima širom SAD, koji imaju kino sale. Pošto je to bio radni dan, film je ponovo bio na repertoaru i u nedelju 3. marta.
(express)
(NovaSloboda.ba)

25.12.2019.

Iz stare štampe: Eškija u Zahumu, 1907. g.


U časopisu Musavat broj 1 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:

Eškija u Zahumu. Prijatelj iz Zahuma šalje nam ove retke: 25/12 u 6 ½ sati u veče pošao sam iz dućana kući. Na domaku žandarske kasarne čujem neki pucanj i pomislih da se nije ko ubio u žadarskoj kasarni. Ali boš. Nekoliko katolika nakresani pucaju ispred žandarske kasarne kao da su u eškiji (odmetništvu, hajdučiji op.a.). Onaj prizor vidjela i žandarska patrola, ali je ostala nepomična. Bože moj, da je ko od nas Muslimana glasno viknuo izpred velike žandarske gospode, uhapsili bi ga, a njima baš ništa. Nama Zahumljanima Muslimanima nije moguće kroz Zahum proći čim se smrkne, jer bi inače mogli glavom platiti. Za istinitost ovoga jamčim ja i moja dva prijatelja svojim potpisom. R”.

Fotografija: Zahum 1900.tih

priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
23.12.2019.

Bilo je i prije baraža...


...samo ih nismo tako zvali

Onim malo starijim ljubiteljima fudbala, čija fudbalska sjećanja još dosežu do polovine prošlog stoljeća, neizbrisivo su u sjećanju igre tadašnje reprezentacije i uzbuđenje koja je ta igra donosila.
Jedno od tih uzbudljivih sjećanja je svakako plasman na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, i put do plasmana, koji je izboren tek nakon pobjede u majstorici protiv Španije. A da bi se došlo do majstorice, valjalo je u zadnjoj utakmici kvalifikacija pobijediti Grke u Atini i to barem sa dva gola razlike. Na kraju je sve ispalo kako treba, ali su se do plasmana odvijale prave drame, od junaštva do tragedije, a onda od tragedije do blitsavog junaštva.



Jedan od junaka i tragičara bio je novoizabrani selektor reprezentacije BiH Duško Bajević. Zbog toga su odjednom tako visoko izbila i sjećanja na te dane, sa kraja 1973. i proljeća 1974. godine.

U utakmici u Grčkoj odigranoj 19. decembra 1973. godine nije se moralo dugo čekati da reprezentacija dođe do dva gola razlike, koliko je minimalno trebalo. Bila je ustvari poželjna pobjeda od tri gola. Ali o tom po tom. Bilo je 0:2 već u 15 minuti. Golove su postigli Bajević u 12. i Karasi u 15. minuti. Grčka smanjuje na 1:2 u 30. minuti, a u 37. minuti Duško Bajević dobija crveni karton. Tada je bilo jasno da će se do pobjede od tri gola teško doći. Do kraja poluvremena, jedna bezazlena akcija. Lopta od golmana Marića dolazi do centarhalfa Katalionskog, koji htijući dobiti u vremenu, loptu vraća ka Mariću, ni ne gledajući gdje se on nalazi. Marić je bio izašao na šesnaesterc, a lopta vraćena od Katalinskog bila je visoka, prelazi preko njega. On trči za njom, a lopta završava u mreži. 2:2! Tragedija. Prvo Duško crveni karton, a zatim autogol. U drugom poluvremenu u igru ulazi Šurjak, koji u 63. minuti ipak postiže gol za 2:3. Drama se nastavlja do samog kraja, ili kako se danas kaže u 90+ minuti Karasi, na stadionu Karaiskaki, postiže gol za 2:4.

Majsrorica! Wald stadion u Frankurtu. 63 hiljade gledalaca, od toga više od polovine naših. Tragičar iz Atine postaje junak. Katalinski u 13. minuti postiže gol za 1:0. Tim rezultatom završava majstorica. Vrata Svjetskog prvnestva su bila širom otvorena.

Povratak u sadašnjost:
Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine tri puta je igrala dodatne kvalifikacije za plasman na neko veliko takmičenje.
Martovski baraž slijedeće godine je četvrti, kada ćemo se boriti za plasman na Evropskom prvenstvu naredne godine.
Ranije smo u svakom baražu eliminisani. Dva puta koban je bio Portugal, a jednom Republika Irska.
Fudbalska selekcija BiH će 26. marta na svom terenu igrati polufinale baraža UEFA B Lige nacija protiv Sjeverne Irske (igra se jedna utakmica).
U drugom polufinalnom duelu baraža UEFA B Lige nacija, sastaće se Slovačka i Republika Irska.
Pobjednici ova dva meča igraće finale za odlazak na EURO.

Ovdje statištički pregled podataka sa dvije utakmice iz 1973. i 1974. godine.

I poruka: Nikad nije gotovo do zadnjeg zvižduka sudije.


Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1974.

Athenai (Gre), 19.12.1973. Stadion: Karaiskaki, Gledalaca: 20.000,

Sudija: Kurt Tschenscher (GFR)

Grčka – Jugoslavija 2:4 (2:2)

Strijelci: 0:1 Dušan Bajević (12.) (21. gol), 0:2 Stanislav Karasi (15.) (1. gol), 1:2 Eleftherakis (30.), Jospi Katalinski (44. autogol), 2:3 Ivica Šurjak (63.) (1. gol), 2:4 Stanislav Karasi (90 +), (2.gol)

Crveni karton: Dušan Bajević 37.

Jugoslavija: Enver Marić 19 (Vel), Ivan Buljan 2 (Haj), Enver Hadžiabdić 2 (Želj), Miroslav Pavlović 44 (Czv), Josip Katalinski 16 (Želj), Jure Jerković 22 (Haj), Ilija Petković 36 (Tro. Fra.), Stanislav Karasi 4 (Czv), Dušan Bajević 27 (Vel), Jovan Aćimović 39 (Czv), Dragan Džajić 69 (Czv)

Zamjene: Ivica Šurjak za Juru Jerkovića (46.) i Vladimir Petrović za Dragana Džajića (46.)

Selektori: Miljan Miljanić 17, Milan Ribar 1, Sulejman Rebac 1, Tomislav Ivić 1, Milovan Ćirić 1,

Grčka: Kelesidis, Dimitrou, Siokos, Glezos, Angelis, Eleftherakos, Domazos, Terzanadis, Paridis, Delikaris, Kristikopulos

a onda je slijedila majstorica, samo jedna utakmica sa Španijom, na neutralnom terenu:

Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1974.


Frankfurt (Ger), 13.04.1974. Waldstadion, Gledalaca: 63000

Sudija: Vital Loraux (Bel)

Jugoslavija - Španija 1:0 (1:0)

Strijelac: Katalinski 13.

Jugoslavija: Enver Marić 20 (Vel), Ivan Buljan 3 (Haj), Enver Hadžiabdić 3 (Zel), Brane Oblak 25 (Haj), Josip Katalinski 17 (Zel), Vladislav Bogićević 7 (Czv), Ilija Petković 37 (Tro; Fra), Stanislav Karasi 5 (Czv), Ivica Šurjak 3 (Haj), Jovan Aćimović 40 (Czv), Dragan Džajić 70 (Czv)

Selektori: Miljan Miljanić (18), Milan Ribar (2), Sulejman Rebac (2), Tomislav Ivić (2), Milovan Ćirić (2)

Španija: Iribar, Sol, Benito, Uria, Juan Carlos, Jesus Martinez, Amancio, Claramunt, Garate, Asensi, Valdez

Selektor: Ladislav Kubala


(spagos)
21.12.2019.

Filmski klasici: „Tačno u podne“


Oni malo stariji ljubitelji kina i western filmova, rado će se sjetiti starog kina Zvijezda u Mostaru, prije renoviranja, a možda su im još u sjećanju bezbrojne uramljene fotografije filmskih glumaca, izvješene na zidovima u foajeu kina. Među brojnim fotografijama u sjećanju svakako stoji fotografija Gary Coopera, kauboja bez premca iz onog vremena. Američke western filmove smo gledali sve odreda, a sa imenima glumaca smo se igrali, recitujući stihove: „Gari Kuper nosi kufer, Kirk Daglas prno naglas“ i slične. Naravno, tu se nalazio i John Wayne, omiljeni i neprevaziđeni junak kubojskih filmova. Tek kasnije su u kina došli talijanski špageti westerni, kao i njemački serijal o Winetouu, čuvenom poglavici indijanskog plemena Apachi.



Film „Tačno u podne“ i danas budi interesovanja kako starije filmske publike, tako i mladih. Stoga nije čudo da se i 67 godina nakon snimanja ovog filma, o njemu govori u medijima, a i kod nas se još može pogledati, barem na televiziji, na kanalima koji prikazuju klasike filmske umjetnosti. Ovdje nekoliko najzanimljivijih detalja o filmu „Tačno u podne“.


"Tačno u podne", „High Noon“, režisera Freda Zinnemanna smatra se jednim od najboljih djela u istoriji filma Besmrtni su ostali Gary Cooper i Grace Kelly, kao Will i Amy Kane, koje su njih dvoje glumili u ovom western klasiku.


"Tačno u podne" (1952.) jedno je od najpoznatijih djela u istoriji filma. Radnja filma se dešava u jednom danu, osim manjih kolapsa, u realnom vremenu između 10 sati i 35 minuta prije podne, a završava tačno u podne. A upravo toliko je trajenje filma: tačno 85 minuta.

Dan, u kome se dešava radnja, dan je vjenčanja šerifa Will Kanea, koji se nakon vjenčanja s Amy (Grace Kelly) želi povući, jer Amy odbija nasilje.



Gary Cooper dobio je svog drugog Oscara za portret ne tako svježeg šerifa. To što je stvarno izgledao tako slomljeno tokom snimanja, posljedica je nekoliko okolnosti. Između ostalog, zbog zdravstvenih i bračnih problema.

Prije nego što je Fred Zinnemann postao holivudski režiser, studirao je kameru u Parizu i radio kao asistent u Berlinu, a školsku klupu je u Beču dijelio, između ostalih i sa Billy Wilderom, kasnije scenaristom, režiserom i filmskim producentom.


Mnogi su gledaoci film smatrali "antizapadnjačkim". Za Johna Waynea film je bio „najneamerikanskija stvar koju je ikad vidio u životu". Kao predsjedavajući Saveza za očuvanje američkih ideala, Wayne se osjećao pozvanim da osudi film kao nepatriotski, a šest godina kasnije sa filmom Rio Bravo, u režiji Howarda Hawksa, snimio svoju "američku" verziju High Noon".


"Tačno u podne" ima i brojne žestoke obožavaoce, a među njima i neke vrlo poznate. Bivši američki predsjednik Bill Clinton priznao je da je ovaj western gledao najmanje sedamnaest puta tokom njegovog predsjedničkog mandata.

Početkom 80-ih snimljen je i emitovan nastavak na američkoj TV. Taj je nastavak sigurno bio skup jer je glumac koji je preuzeo ulogu Willa Kenea u filmu "High Noon II" bio Lee Majors, poznatiji po glavnoj ulozi u seriji „Čovjek od šest miliona dolara“.

Prije nekoliko godina prikazana je jedna spektakularna epizoda iz njemačkog serijala „Tatort“ sa raznovrsnim filmskim i pozorišnim citatima. U epizodi se našla i scena sa stanice iz filma „Tačno u podne“. Naslov epizode je bio „Rođen u bolu“
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
19.12.2019.

Protiv Brazila u Manausu


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu federalna.ba dana 18. decembra 2019. godine, autor je Muhamed Bikić)


Prijateljska utakmica, 18. decembra 1996. Manaus.

Brazil – Bosna i Hercegovina 1:0 (0:0)

Sudija: Sidrack Marinho dos Santos (Brazil).

Strijelac: 1:0 - Ronaldo (75).

BRAZIL: Zetti, Cafu, Goncalves, Andre Cruz, Ze Roberto (od 73. Junior), Favio Concei'o (od 46. Ricardinho), Leandro (od 73. Rodrigo), Denilson, Djalminha, Giovanni (od 77. Oseas), Ronaldo. Selektor: Mario Jorge Lobo Zagallo.

BiH: Dedić, Kapetanović, Beširević, Pintul, Geca, Ramčić, Glavaš (od 78. Dadić), Begić (od 70. Turković), Bolić, Salihamidžić (od 78. Osmić), Šabić (od 62. Musić).
Selektor: Fuad Muzurović.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, odmah nakon rata, dočekali smo svjetske prvake Italijane, pobijedili ih, a potom otišli u goste, također osvajačima Mundijala, Brazilcima. Tadašnji selektor Muzurović na megdan u daleki Manaus je poveo koktel igrača iz inozemstva i domaće lige. Na drugoj strani bili su Ronaldo i društvo koje su do te prijateljske utakmice naši igrači mogli vidjeti samo putem tv-ekrana. No, na brazilskom travnjaku sve je bilo drukčije.
Čak smo bili i prvi zatresli mrežu, ali Bolićev pogodak je bio poništen. Gol odluke je postigao Ronaldo, a njegov dres je na kraju završio u Goraždu. Nudžein Geca je bio najbrži u konkurenciji Edina Ramčića i Sanina Pintula, mada je Sanin posljednji kome bi Ronaldo dao dres zbog batina koje je dobio od ovog kršnog Hercegovca.
Tadašnje ljiljane predvodio je Vlatko Glavaš, stručni štab uz Muzurovića sačinjavali su rahmetli Mustafa Hukić i dr. Ismet Cico Arslanagić. U vodstvu puta su još bili direktor reprezentacije Džemaludin Mušović, te Mehmed Spaho, Fahrudin Avdičević i pokojni Ivica Mioč.

(federalna.ba/Muhamed Bikić)

18.12.2019.

Iz stare štampe: Besposlena dječurlija, 1906.


U časopisu Musavat broj 4 iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:

Rijetko se u kom mjestu, kao u Mostaru, može vidjeti silesija besposlene i pokvarene dječurlije (lisaka), koji ni gradjanima, a kamo li strancima, ne daju mira. Našoj gradskoj općini bila bi dužnost da se pobrine za ove besposlenike, te da stvori jedan zavod za popravljanje njihovo. U tom zavodu trebalo bi da se nauče disciplini i kakvu korisnu zanatu. Na taj način mogli bismo dobiti barem nekoliko vrijednih zanatlija, a ovako dobićemo samo robijaše, jer ako ostanu ovakvi kakvi su, onda im kad li tad li robija ne gine. Neka prozvani razmisle malo o ovome!
Vječito isti problem kojega i danas susrećemo. No, prije više od stotinu godina u javnim glasilima se ukazivalo na ovaj problem.

Fotografija: Zahum, 1941. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

16.12.2019.

Muhtar, ili muktar


Muhuri muktara Carine 1899. i 1908. godine.

Za vrijeme osmanske i austrougarske uprave muktari mahala su mogli biti osobe starije od 30 godina, sa znatnim imetkom, birani na prijedlog gradskog načelnika iz reda „najuglednijih i najčestitijih stanovnika predmetnog kvarta“. Direktno je odgovarao predsjedniku opštine i prenosio mu želje i žalbe svojih stanovnika, pazio na red, osvjetljenje i čistoću u mahali, te vodio računa o ishrani i odijevanju najsiromašnijih. Svim svojim imetkom je garantovao da će dužnost obavljati savjesno na korist svojih mahaljana. Carina je u to doba bila od današnjeg restorana Evropa u Kurluk ulici, pa do Carinskog pijeska. Ne bi se u smeće mogli bacati kauči i stari prozori da danas postoje muktari.
Na fotografiji pčati, ili muhuri dvojice muktara iz mahale Carina u Mostaru, 1899. i 1908. godina
(Ahmet Kurt/facebook)

(pogled u istoriju)
Muhtar (turski: Muhtar, od arapskog مختار‎ (muḫtār) - izabrani) je naziv za starješinu mahale u gradu, ili seoskog starješinu, kneza (administrativnog činovnika).
Funkcija muhtara postoji i danas po Tursko i Bliskom Istoku, a za vrijeme Osmanskog Carstva poslojala je i po čitavom Balkan i južnim državama nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.
Muhtari su se po balkanskim zemljama i Turskoj pojavili od kraja 18. vijeka kad su mahale i službeno postale administrativne jedinice Osmanskog Carstva. Po kršćanskim mahalama je njihov naziv službeno bio - muhtar, iako su ih običajno zvali; knez, kmet ili drukčije u skladu sa lokalnim običajima i tradicijom.
Muhtar je načelno bio indirektno zadužen za red i mir u svojoj mahali (trebao je paziti i upozoravati) kao i za provođenje zakona i naredbi viših vlasti. Kao potvrdu svog službenog statusa, imali su - muhur (pečat), kojim su ovjeravali svoje spise. Muhtare su birali sami građani pojedine mahale, na svojoj skupšini (medžlisu). Oni su ga bili dužni i plaćati, po selima se to obično svodilo na plaću u naturalnim dobrima i to na dogovorni rok od godinu dana, od Đurđevdana do Đurđevdana. Onda bi jedna i druga strana vidjela koliko je zadovoljna, pa bi se ili produžavao ugovor, ili bi se tražio novi muhtar. Po većim gradskim mahalama dobijali bi i nešto novca, za toškove poslovanja, - u svakom slučaju plaća im je bila mala, kao i ovlasti i administrativna jedinica.
Muhtari su nestali iz balkanskih zemalja, kako bi se koja zemlja oslobađala od osmanske vlasti.
Po Bosni i Hercegovini su se muhtari zadržali i nakon austro-ugarske aneksije 1878., sve do reforme uprave 1907. Jedina promjena je bila što njih više nije birala općinska skupština, već su ih postavljali kotarski načelnici na neodređeno vrijeme.
U današnjoj Turskoj muhtari su nešto kao načelnici mjesne zajednice. Njih biraju građani pojedine mahale, a oni se načelno brinu za život u svojoj zajednici, vode evidenciju o stanovništvu, izdaju kojekakve potvrde (o imovinskom stanju - za socijalnu pomoć i slično).
(wikipedia)
(spagos)
11.12.2019.

Iz starih sjećanja: Skulptura šahista


(Prema priči koju je Florijan Mićković ispričao T. Vrančiću)

Daleke 1961. g. u modi je bio šah. Pratio se, pa može se reći, skoro kao nogomet. Svi tadašnji šahovski velikani – velemajstori, održavali su brojne simultanke po Jugoslaviji. Mostar je također u nekoliko navrata bio poprište ovakvih događaja. Simultanke su se po pravilu održavale u Domu JNA na Mejdanu. Te godine Mostar je ugostio i poznatog, tada osamnaestogodišnjeg, najmlađeg svjetskog velemajstora, Bobby Fischera. Osim igranja šaha, Fischer je prošetao i starim gradom i u pauzi od igranja šaha našao se u ateljeu mostarskog akademskog kipara Florijana Mićkovića koji je iskoristio prigodu i pozvao Bobbyja u svoj atelje. Ubrzo je bista u glini bila dovršena, ali se kipar našao u muci otkud nabaviti 18000 tadašnjih njemačkih maraka, koliko je koštala izrada odljeva u bronci. Budući nije uspio pronaći donatora za traženi iznos uložio je vlastita sredstva i nakon izvjesnog vremena bista poznatog šahiste zasjala je punim bronzanim sjajem. Završenu bistu je Fischeru uručio sam Florijan u društvu poznatog velemajstora Svetozara Gliogorića sljedeće godine na šahovskom turniru u Zagrebu. Nakon završetka turnira u Zagrebu, na povratku u USA, Fischer je usput upitao još jednog našeg šahistu, Dimitrija Bjelicu: „Je li možda g. Mićković očekivao od mene neku isplatu ili kompenzaciju za bistu?” Na to mu je Bjelica odgovorio: „Normalno da jeste.”

Od cjelokupnog Fischerovog gostovanja u Mostaru ostala je samo ova fotografija iz ateljea našeg kipara.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

11.12.2019.

Iz starinske kuhinje: Rešedija

Jedno malo istraživanje po internetu, nakon što se slika rešedije pojavila na facebooku. Nekad davno sam je probao, i skoro zaboravio, i kako izgleda, i kakvog je ukusa. Uz rešediju se pojavljuje i pojam nešesta, ili nišesta. I to je jedan starinski prehrambeni artikal. Nišestu i rešediju današnja moderna kuhinja skoro da i ne poznaje. Prave je još samo rijetki, koji znaju za nju, ali i za recept. Usput, u jednom komentaru je napomenuto da se nišesta, nešesta, porijeklom iz Turske, može pronaći u nekim prodavnicama.


Da bi se napravila dobra rešedija, treba upotrijebiti nišestu. I nišesta i rešedija zahtijevaju dosta vremena, i ljubavi, kako prema jelu koje se sprema, tako i prema onima za koje se sprema.
Pa ko se odluči, evo nekoliko recepata nađenih na internetu. Nek bude u slast!
(spagos)



slika; Ibrahim Alagić/facebook
sastojci: maslo, nešesta, šećer i voda

Rešedija:
recept: Potrebno :dvije kašike maslaca 4 kašike nišeste 3 kašike šećera 8 kašika vode. Nišestu I šećer razmutiti u vodi. U tavi zagrijati maslac pa dodati sastojke. Pržiti stalno mješajući dok se masa ne pođe rasipati u zrnca, tad je resedija gotova.
(Sabina Hrnjić/halalmagazin)



Rešedija:
Starinsko slatko jelo sa pekmezom i nišestom ili gustinom
U dublju širu tavu naspem ulja i dodam komadić putera da bude otprilike malo manje od 1cm dubine masnoće.
U dublju zdjelu 200g nišeste ili gustina, 6-7 kašika šećera i dobro imiješam. Dodajem vodu i polako miješam (sa vodom ne pretjerivati), masa treba biti gusta kao za palačinke. Ne smije biti rijetka.
Kada se masnoća zagrije, sipati smjesu iz zdjele, a drugom rukom, sa nekom čvrsom, ravnom kašikom odmah miješati da se ne grudva. U početku je sve ljepljivo u prvih par minuta ali miješanjem se stvaraju veće bijele grudvice. Što više miješate i sitnite grudvice ujedno nedate da prionu za dno tave. Moguće je da vas i ruka zaboli od mjiešanja.
Grudvice sijeckate, mjesate, a ja okrenem pljosnatu stranu kašike i trljanjem od dno tave razbijam i dodatno sitnim.
Te grudvice tada nisu više bijele, postaju naizgled bezbojne i tada ulijem pekmez i nastavim miješati dok se sve ne izjednači.
Djeluje komplikovano ali nije i za deset minuta bude gotovo.
(Aida Melkić Hasić/bosanskikuhar)



Rešedija:
Materijal za četiri do pet osoba:
-Čaša nišeste, čaša masla, dvije čaše vode, čaša šećera
Priprema:
Nišestu sa šećerom razmutimo u vodi, tako da masa bude veoma rijetka, pa to izlijemo u uzavrelo maslo i na blagoj vatri dugo, dugo miješamo dok se ne naprave sitna bijela kristalizirana zrnca.
Gotovu rešediju istresemo u sahan i obilno pospemo šećerom.
Ukoliko želimo da nam izgleda kao halva, tada se zove dž a n e č i j a, pa u tom slučaju zamutimo nišestu i vodu dosta gusto, i također na vatri miješamo najmanje sat vremena.
I džanečija i rešedija ne bi smjele biti tamne.
Ukoliko želimo da nam rešedija ipak ostane tamnija, tada ispržimo šećer na maslu da se malo karamelizira, pa tek onda ulijevamo nišestu razmućenu s vodom.
Ako nam ostane masnoće, moramo je iscijediti.
Izvor: Lamija Hadžiosmanović: Bosanski kuhar, 2007.
(ljubušaci.com)

A što je to nišesta?

Nišesta je škrobno brašno. Pravi se tako što se pšenica prvo potopi u vodi i stoji određeno vrijeme. Nakon toga se procijedi i na mašinu samelje a zatim se suši i na kraju prosije. Proces traje do sedmicu dana...mama je to svake godine pravila. Ovdje obično nabavljam nišestu porijeklom iz Turske. Rešedija, dženecija, paluze su samo neka jela koja se prave od nišeste. Rešedija je slicna halvi ali se pravi dok se sva ne razmrvi i izgleda ovako kristalasto.
(amra/coolinarka)
08.12.2019.

Kako je internet pomogao Mostarcima da se sjete zlatnog doba najljepšeg grada na Neretvi


Okupljeni u Cidom

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba dana 7. decembra 2019. godine, autor je Rijad Durkić)

Mostar je zbir ljubavi svih Mostaraca - stara je defincija za grad na Neretvi. Posljednjih godina sjajno je ilustriraju pojedinci okupljeni u CIDOM - Centar za informaciju i dokumentaciju Mostar, mjesto u online prostoru namjenjeno za fotografije, videozapise i druge materijale o ljepotanu podno Veleža.

Tibor Vrančić, jedan od najodgovornih ljudi za CIDOM, prisjeća se kako je prije nekih desetak godina, kada se se prvi put uključio na društvene mreže, tada je to bio forum mostarske raje – Moforaja, pronašao stvari koje nije ni pomišljao da će pronaći u cyber svijetu.

"Uključivši se u kreativan rad foruma, prihvatio sam se zadatka da prikupim mnoštvo razbacanih starih fotografija Mostara te da stvorim jedan album sa što većim brojem starih fotografija Mostara na jednom mjestu. Našavši se u masi dotad nepoznatih fotografija Mostara, shvatio sam koliko blago leži u njima te da nema dileme da to bogatstvo historijskih slika ne smije ostati kod jedne osobe, neiskorišteno, neupotrijebljeno, skriveno od očiju javnosti. Tako se postupno rađala ideja o osnivanju jednog mjesta gdje bi se sav kulturno-historijski materijal o gradu Mostaru, ne samo fotografije, sakupio i da on bude u svako doba besplatno dostupan svima koje takve stvari zanimaju", priča Vrančić.



Ta prvobitna ideja nastala je u glavama Zdenka Boškovića i Tibora Vrančića, koji su, kako kaže, pokušali poluamaterski postaviti sve na internetsku stranicu naziva Cvijetna avlija koju su kreirali. Međutim, materijal koji su sakupili ni blizu nije zadovoljavao gabarite stranice.

"Tada su se stjecajem okolnost nama dvojici priključili Smail Špago, rahmetli Ismail Braco Čampara , Emina Redžić Muftić i Mirsad Lakišić te smo tako dobili na efikasnosti pa smo ozbiljnije pristupili realizaciji ideje. Nažalost, u međuvremenu nas je Braco napustio, ali nam se pridružio mladi entuzijast Armin Džabirov. Tako je nastala naša stranica www.cidom.org koja nije statična nego se iz dana u dan obnavlja, dodaje se novi materijal, a na našoj facebook stranici, koja ima do sada skoro 8 hiljada članova, dobrodošli su svi koji mogu nešto uvrstiti u arhivu – fotografije, tekstove, priče o starim običajima, slike predmeta... Stranica se redovno ažurira, dodaju se novootkrivene fotografije kojih danas ima više od 11 hiljada, fotografija Mostara iz svih razdoblja", kaže on.



Osim fotografija, tu je i bogat arhiv knjiga o Mostaru u PDF formatu od nekih tristo naslova, među kojima su i stare knjige pisane prije stoljeće pa čak i dva, brojni putopisi s opisima Mostara na nekoliko svjetskih jezika, neki i u prijevodu.

"Tu su i brojni članci o povijesnim mostarskim temama, fotografije tipa nekad i sad, koje upoređuju stare motive grada s onima snimljenim danas s potpuno iste pozicije, kombinirane fotografije nestalih građevina, veliku zbirku umjetničkih slika i umjetničke fotografije s temom Mostara. Nalazi se tu i nešto filmske građe u obliku videoklipova, stare nošnje... Sve ovo je potpuno besplatno tako da se korisnici, među kojima su učenici, studenti, povjesničari, muzeji, arhivi, novinari, pisci, ljubitelji pisane riječi, zaljubljenici u fotografije i starine Mostara i brojni drugi Mostarci koje zanima ova tematika, mogu besplatno koristiti", navodi Tibor Vrančić.



CIDOM nenametljivo priča priču o nekom Mostaru iz prošlih vremena. Zanimalo nas je koliko je važna ta kultura sjećanja na grad koji je nekad proživljavao svoje zlatno doba, a koji sada traži put prema nekom novom.

"Gradovi po svijetu su se oduvijek mijenjali, modernizirali i ne bi bilo u redu da nije tako. Mostar je uz sve to doživio i ratna razaranja u nekoliko ratova. Mnoge generacije koje dolaze nisu svjesne bogate povijesti koje je ovaj grad prošao, ne poznaju se dijelovi grada koji su nekada drukčije izgledali, koji su se drukčije nazivali. Mostar je prepun zaslužnih ljudi iz mnogih oblasti koji nigdje u javnom prostoru nisu spomenuti i za koje se i ne zna. Stoga je od osobite važnosti što se na jednom mjestu može pronaći praktično cjelokupna prošlost grada. Mi smo se dobro namučili sakupljajući djeliće te povijesti, a mladima ostavljamo cjelokupan materijal sistematiziran na jednom mjestu. Mislim da je izuzetno bitno ne zaboraviti svoju prošlost, a prošlost je jedna, ma koliko se neki danas trudili prikazati da povijest počinje od njih", kaže on.



Alternativa ovome, nastavlja dalje, je prepustiti se novim povjesničarima i krojenju jedne nove nepoznate povijesti i oduzeti pokoljenjima koja pristižu poznavanje Mostara iz prošlosti.

"Ne mislim da je naš projekt grandiozan, ovo je samo jedan mali pokušaj da se od zaborava spase mnogobrojne knjige, tekstovi, fotografije i sjećanja. Nije nam namjera naricati nad prohujalom prošlošću, jer ne daj Bože da se opet sva povijest vrati, da sve ovo što je grad prošao, a i mi s njim, nanovo preturimo preko glave. Namjera je pokazati jednu bogatu prošlost grada koja je sazdana od krupnih i sitnih stvari, ali koje su sve zajedno imale svoju rolu u tkanju povijesti grada", izjavio je Vrančić.

On smatra kako nostalgija preuveličava ljepotu ili značaj nekog objekta ili dijela grada. Isto tako, mora se reći da ta činjenica nije nenormalna. Posebice što su mnogi Mostarci bili prisiljeni napustiti svoj grad, pa se nostalgija time još više pojačava.



"Međutim, realna činjenica je da ne možemo reći da je Mostar u nekom periodu bio ljepši ili je to danas. Ta kategorija je subjektivna i zavisi od dojma pojedine osobe. Volim uvijek iznova navesti jednu zanimljivu indijsku pričicu koja pripovijeda o nekom čovjeku koji je uspio u životu, koji je od siromaha postao iznimno bogat i ima sve što mu srce poželi. Međutim, gdje god bi dolazio, hrpi znatiželjnika bi uvijek iznova pripovijedao o sretnim danima kada je kao dijete s porodicom sjedio u kolibici načinjenoj od blata i pruća, u kojoj su zajedno jeli puru iz jedne jedine činije koju su posjedovali. Jednom prilikom ga neki novinar upita zašto žali za tim danima siromaštva i neimaštine kad sada, kad je bogat, ima svega što onda nije imao. U čemu je štos žaliti za purom? Jednostavan odgovor na ovo pitanje je – mladost. Tada je bio mlad i sav njegov svijet bili su ta koliba i porodica, i bio je sretan. Tako je i s mostarskom nostalgijom. Bili smo mladi, bila su druga vremena kojih se rado prisjećamo", ispričao je.

Kaže i kako ne bi volio da se rad CIDOM-a stavlja u kontekst nostalgije, jer on to nije.



"Prije bih rekao da pokušavamo objektivno postavljati materijal na stranicu, bez obzira na to da li on kod nekoga izazove lijepa ili ružna sjećanja. Jednostavno povijest ne trpi kategorije lijepo ili ružno. Svakako, ne smijemo zanemariti činjenicu da je sistem upravljanja gradom prije bio mnogo odgovorniji, s više poštivanja zakonskih i ekoloških propisa pa je i dojam da je prije bilo bolje, naglašeniji", kazao je.

Pokojni Alija Kebo je u svojoj pjesmi "Hiljadu malih Mostara" pjevao o našim ljudima po svijetu i njihovoj nostalgiji za rodnim gradom.

"Moram naglasiti kako su na našoj facebook stranici, koja je za razliku od web stranice otvorena za svih skoro 8.000 članova, brojni članovi našli kutak za prisjećanje na jedan drukčiji Mostar. Svakako da njima ova stranica predstavlja vraćanje u njihovu mladost, u njihovu mahalu ili kvart, školu, druženja, ljubavi... Stoga, iako ima ponekih primjedbi da ne bismo trebali dopustiti izražavanje pojedinih subjektivnih stavova na stranici koja CIDOM predstavlja kao mjesto za prikupljanje dokumenata iz prošlosti, mi administratori smatramo da ne bismo trebali biti tako kruti i oduzimati ljudima prisjećanja na neka lijepa vremena. Time je facebook stranica CIDOM-a postala i neka vrsta okupljališta, korzo, za mnoge Mostarce razbacane po svijetu", naveo je on.



CIDOM je već društveno priznat i nagrađivan. Ove godine dobili su i nagradu Centra za mir i multietničku saradnju iz Mostara.

"Neizmjerna nam je čast što smo uvršteni među dobitnike značajnog priznanja 'Mimar mira' koje organizacija Centar za mir i međuetničku saradnju Mostar svake godine dodjeljuje zaslužnim osobama koje su na svoj način prepoznatljive u svojoj aktivnosti u javnosti i koje svojim angažmanom doprinose izgradnji mira i povjerenja među ljudima i narodima. Iako nagrade glase na imena nas pojedinaca, nagradu smatramo priznanjem cijelom timu, kao i samom projektu. Prije svega, zahvalni smo iz razloga jer su među rijetkima prepoznali naš doprinos kulturi i historiji Mostara, kao i vrijednost našega projekta. Rad našeg tima prije svega je zasnovan na entuzijazmu pojedinaca i nije vezan ni uz kakav prihod, dohodak ili nagradu. Time je još veći značaj ovog priznanja nama koji smo uključeni u projekt CIDOM. Moram na kraju naglasiti, da nam je izuzetno draga činjenica da sve više mladih zanima prošlost Mostara i da se sve više njih uključuje u rad web stranice pa je opstojnost ovoga projekta neupitna", kazao nam je na kraju Tibor Vrančić.

(klix.ba)




05.12.2019.

Sa iste pozicije: Mostar, 1944. godine - nekada Donja, ili Dolnja, a danas Lacina ulica

konačno rješenje zagonetnog sokaka iz Mostara, 
sa slike iz 1944. godine

Mostar 1944. godine, Armin Džabirov

ostatak zida, prije rušenja, Ahmet Kurt

google mapa dijela Carine, Ahmet Kurt

označene tačke identifikacije, Ahmet Kurt

usporedna slika 1944. - i prije rušenja zida.

Lacina ulica 2019. Ibrahim Silić, - Donja ulica Mostar 1944. godine

Zahvaljujemo na trudu i interesovanju oko rješavanja gore postavljene slike iz 1944. godine.
Kako stoji ispod slike, postavljeno je ukupno 283 komentara, uz 181 „like“.
Lutali smo uokolo, kako u komentarima, tako i po Mostaru, pronalazili slične lokacije, čak smo za neke i tvrdili da su baš to one prave. Međitim, zahvaljujući upornosti ljudi koji su rođeni na Carini, i koji još od djetinjstva nose u sjećanju slike objekata duž Lacine ulice, nekada Donje, ili Dolnje, kako to stoji na karti iz 1900. te godine, te poprečnih sokaka, došli smo do konačnog rješenja. Posebno hvala svima onima koji su se prethodnih desetak dana potrudili da slikom dokažu koja je to prava lokacija.
Zahvaljujući iscrpnom komentaru i prilogu slikom, pravu lokaciju sa stare slike pomogao nam je riješiti Ahmet Kurt, čiju knjigu o Mahali Carina sa nestrpljenjem očekujemo.
Ovdje dajemo usporednu sliku koju je napravio Ibrahim Silić, 1. decembra 2019. godinae, sa ovom iz 1944. Vidimo da nakon 75 godina više ni jedna stara kuća nije nauzgor, a odavno nema ni đeriza uzduž ulice. Sve su ih zamjenile nove gradnje, pa se čak ne vide ni obrisi brda u daljini kao na prvoj slici, jer ih sakrivaju novosagrađene zgrade, sjeverno od ove lokacije.
Hvala još jednom.
(cidom tim)

(spagos)

04.12.2019.

Iz stare štampe: Smrt Alekse Šantića, 1924.



U francuskoj političkoj i literarnoj reviji "Les Annales", dana 27. aprila 1924. godine objavljen je slijedeći tekst:

"Prijateljske nacije Srbija, Hrvatska i Slovenija. Nacionalna poezija.
Aleksa Šantić, koji je upravo umro u svojoj 52. godini života u Mostaru, bivšoj prijestolnici Hercegovine, je bio jedan od najpopularnijih pjesnika Jugoslavije. Ni jedan drugi pjesnik iz njegove generacije nije uspio da prikaže ljubav prema rodnoj grudi s toliko entuzijazma i da iskaže tu ljubav tako jednostavnim jezikom prihvatljivim za narod. Njegove patriotske pjesme su imale uspjeha pogotovo u bivšim jugoslavenskim provincijama Austrougarske gdje su se recitovale po domovima kao ohrabrenje neophodno za otpor ugnjetavanju. One su, na neki način, davale tim nesretnim narodima povjerenje u budućnost koja je u Šantićevo vrijeme bio samo san, tek kasnije ostvaren. Njegova mala domovina Hercegovina, kao i Bosna i Dalmacija, oslobođene od austrougarske dominacije, danas su dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu slobodu je pjesnik, kao i mnogo njegovih sunarodnika, platio životom. Odmah po objavi rata Austrijanci ga šalju kao zatvorenika u koncentracioni logor u kojem je preživio razna mučenja i neimaštinu. Tu se i razbolio od neizlječive bolesti. Šantić je jedan od rijetkih pjesnika koji je proveo čitav život u svojoj domovini. Skoro da nije ni napustao svoj rodni Mostar. Jednom je poslušao savjet svojih prijatelja i otisao u Ženevu i Pariz. Odmah po dolasku u Ženevu osjetio je toliku nostalgiju da se 7 dana kasnije morao vratiti u Mostar. Iduće godine (1900.) dolazi u Pariz. Na veliko iznenađenje njegovih sunarodnika, Šantić je rekao da nije iskoristio svoju posjetu da vidi Svjetsku izložbu nego je otišao u Latinsku četvrt da se lično uvjeri da li je išta ostalo od onoga o čemu je pisao Murger (Henri Murger je francuski pisac poznat po svom romanu Scene boemskog života). Neki tvrde da bi Šantićeva vezanost za svoj rodni grad trebala biti proizvod tužne uspomene na mladost. U stvari, u svojoj 24. godini on je bio zaljubljen u jednu siromašnu djevojku koju je htio oženiti. Ta mu je djevojka bila i inspiracija za njegovu prvu ljubavnu pjesmu. Na žalost pjesnikovi roditelji su bili protiv te veze. Šantić se potom zakleo da se nikad više neće ženiti i zakletvu je i održao. Mlada djevojka je, kad je riječ o njoj, umrla od ljubavi. Otad pjesnik više nije ni pisao ljubavne pjesme, nego isključivo patriotsku poeziju. Uz sebe je nosio sliku te djevojke i, kad bi se desilo da prijateljima priča o svojoj ljubavnoj boli, uvijek je govorio da mu je jedina utjeha koja ostaje to da će biti sahranjen pored nje i da će tako konačno biti skupa u istom grobu. Jugoslavenska nacija je odala veličanstveno poštovanje svom velikom pjesniku putem grandiozne sahrane koja je organizovana u Mostaru. Na sahrani je bio prisutan čak i kraljev predstavnik. Vlada, Kraljevska akademija, Univerziteti Beograda, Ljubljane i Zagreba, Udruženja književnika iz cijelog kraljevstva su bili prisutni. Konačno, i pripadnici svih konfesija Bosne i Hercegovine su došli u Mostar da odaju zadnju poštu Aleksi Šantiću. To je bila najljepša počast koju su jugoslavenski narodi mogli odati ovom velikom patriotu.
Autor: D.Tomitch
(prevod: Mirza Lakišić)

fotografije: Aleksa Šantić i fotokopija iz revije "Les Annales"

priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

01.12.2019.

Sudbina Partizanskog groblja je najbolji dokaz naše propasti!


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu žurnal.ba, dana 25. novembra 2019. godine, autor je Marko Tomaš)

Nema tako boljeg dokaza za nepokretnost i truljenje BiH od Partizanskog groblja, jer ovo što se tom spomeniku kontinuirano događa pokazatelj je da se u BiH ništa pod milim bogom ne mijenja. A upravo je to interes BH političkih elita. Mrzite se dok se lešina od grada i zemlje sama od sebe ne raspadne

Katkad me više čudi zgražanje nad nekim stvarima nego sami događaj koji zgražanje izaziva.
Postoje događaji koji već dugi niz godina imaju jasne pravilnosti. Evo, recimo, kontinuirano devastiranje Partizanskog spomen groblja u Mostaru jedna je od stvari koja se uvijek događa prije najavljenih posjeta određenih delegacija tom spomen parku.  Partizansko groblje tako je postalo neka vrsta medija putem kojeg se odašilju poruke političkim neprijateljima. Tim kontinuiranim čerečenjem Partizanskog groblja ono se sve više udaljava od svojeg spomeničkog značenja i postaje tek puki kamen kojim se suprotstavljene političke struje nabacuju inateći se jedna drugoj u pokušaju da, prosto, zapišaju teritorij grada Mostara i obilježe određenim nacionalnim predznakom.

Kad se svijetla ugase
Partizansko groblje u Mostaru nalazi se na listi nacionalnih spomenika i za njegovo odražavanje i obnovu, s obzirom na kategorizaciju, zadužena je Vlada Federacije. Do prije nešto više od godinu dana ovo spomen područje bilo je pod nadzorom kamera, noću osvijetljeno, a osiguravali su ga i zaštitari. Kada je ugovor sa zaštitarskom agencijom istekao kamere su pokupljene, a zaštitari su napustili prostorije u kojima su nadgledali video nadzor spomenika.
Čim su svjetla na Partizanskom ugašena nije trebalo dugo da građani Mostara ponovno na to mjesto počnu odlagati smeće. Trava na terasama na kojima su položene spomen ploče opet je podivljala i stvari su se vratile manje-više u stanje u kojem je spomenik bio prije njegovog čišćenja i saniranja. Spomenik, dakle, nije u potpunosti obnovljen i konzerviran, on je bio samo očišćen i kozmetički uređen, a stvarna obnova ostavljena je za neka bolja vremena koja u BiH nikako da dođu.
Razbijanje spomen ploča i njihovo razbacivanje ipak se nije dogodilo sve do ovog vikenda. Više je od godinu dana prošlo otkad je Partizansko prepušteno na milost i nemilost sada već poslovičnoj nebrizi Mostaraca za vlastiti okoliš. Svo to vrijeme nitko nije dirao spomen ploče na groblju. Čekala se, dakako, prava prigoda. Ona je, eto, došla nešto malo više od godinu dana nakon abortiranih bosanskohercegovačkih izbora i više od godinu dana, ponavljam otkad je zaštitarska agencija s kojom nije produljen ugovor o suradnji napustila Partizansko groblje.
Kao i obično, Partizansko je, dva dana pred obilježavanje Dana državnosti BiH, ponovno postalo nekom vrstom političke oglasne ploče preko koje se političkim neistomišljenicima šalje poruka kako na ovo mjesto nisu dobro došli. Ako ovaj spomenik gledamo kao metaforu cijelog Grada onda je valjda jasno da se time poručuje da u našem malom gradu ima mjesta samo za ljude s određenim, vrlo specifičnim političkim svjetonazorom.

Oglasna ploča mržnje
Ratno nasilje u Mostaru simbolički i jeste krenulo s Partizanskog groblja. Od tada je ovo spomen područje pretvoreno u oglasnu ploču za isticanje mržnje i nesnošljivosti. Dojma sam da za sam spomenik nije briga ni ljude koji ga uporno devastiraju pred svaki najavljeni organizirani posjet, niti ljude koji to područje koriste za sve nesuvislije mitingovanje. Tako, eto, svatko na svoj način pljuje po samoj suštini tog spomenika koji bi trebao služiti kao opomena i podsjetnik na to kako organizirano ljudsko zlo ubija našu mladost a s mladošću i budućnost, ne samo Mostara nego i bilo kojeg drugog grada na svijetu. Spomenik je to koji ne bi nikome trebao služiti za političko inaćenje pogotovu ako uzmemo u obzir sve agresivnije istupe onih koji se, navodno, zalažu za tzv. suživot i vrijednosti za koje su se borili ljudi čija imena stoje uklesana u spomen ploče na Partizanskom groblju. Ljudi nikako da shvate da na istupe političkih imbecila ne treba reagirati istim sredstvima jer će tako i vlastito djelovanje vremenom izjednačiti sa onima koji su im nominalni politički neprijatelji. Prijetnje samoorganiziranjem i poduzimanjem zna se kakvih mjera nisu ništa drugo do režanje i zveckanje oružjem.
Iskreno, meni je potpuno svejedno pod kojim simbolom maršira mržnja. Znam da je ona nešto čega bi se trebali riješiti ukoliko itko više uopće gaji ikakvu nadu da do bilo kakvih promjena u BiH može doći bez ponovnog ubijanja i istrebljivanja drugih i drugačijih.

Grad zatrovan mržnjom
Mostar je grad zatrovan mržnjom. Dapače, već je odavno doživio sepsu. Sve su mu vitalne funkcije otkazale i onako kako je Partizansko bilo spomenik ljudima koji su se borili za oslobađanje Mostara tako je današnji Mostar postao tek nadgrobna ploča Gradu koji je nekada stajao na tom mjestu. Ljudi tu nisu ništa više nego bakterije koje mržnjom rastaču lešinu pod tom nadgrobnom pločom. Oni kojima mržnja nije pogonsko gorivo kolateralna su šteta, životare zatrpani u toj grobnici. Kada kisika nestane i oni će se ugasiti i postati dio tame koja prijeti postati vječnom.
Mostar je i metafora Bosne i Hercegovine. Pa se dobro zamislite kuda zemlja u kojoj ni više od godinu dana od izbora nije došlo do uspostavljanja svih razina vlasti. Ne liči li sad već i cijela BiH pomalo na Mostar, grad čijih se posljednjih lokalnih izbora ne sjećaju djeca rođena u ovom stoljeću? Sepsa se širi i o tome bi trebali razmisliti svi oni koji se smatraju dobronamjernima ali od drveta ne vide šumu pa nikako da osvijeste da i njihovo djelovanje u ovim okolnostima samo dodatno doprinosi daljem održavanju stanja truljenja koje je sve nepodnošljivije za život.
Jasno je svima da devastiranje Partizanskog groblja može zauvijek prestati samo jednom političkom porukom do koje nikako da dođe. A za to odgovornost snose svi politički čimbenici u Mostaru. Teško je vjerovati da to čini grupa neidentificiranih maloumnih huligana o svom trošku i za svoj groš jer im je baš jako stalo do toga da prijete drugima i foliraju kako su oni ti koji određuju tko se kuda smije kretati.
Jasno je da je to jedan od odraza politike koju vode čelnici BiH Hrvata. Isto tako je jasno da takvi, naizgled bezazleni, ideološki sukobi koriste i njihovim političkim partnerima s bošnjačke strane. Mržnju treba održavati, a nema jednostavnijeg načina od pljuvanja spomenika koji je za sve žive politički i ideološki neupotrebljiv jer previše je tu onih drugih sa sumnjivim imenima, a svi su ionako sahranjeni pod petokrakom.

Najbolji dokaz truljenja
Nema tako boljeg dokaza za nepokretnost i truljenje BiH od Partizanskog groblja, jer ovo što se tom spomeniku kontinuirano događa pokazatelj je da se u BiH ništa pod milim bogom ne mijenja. A upravo je to interes BH političkih elita. Mrzite se dok se lešina od grada i zemlje sama od sebe ne raspadne. A to je konačni interes svih političkih struja u zemlji. Osim onih naivnih političkih aktera i aktivista vrijednih iskrenog žaljenja. Kao i obično oni će u cijelom procesu najviše patiti. Borit će se i na koncu biti izdani od onih koji su s figom u džepu govorili kako žele iz korijena promijeniti stvari.
Neki sam dan pravio spisak nasilnih zločina koji su se u BiH dogodili u posljednjih nekoliko mjeseci. Odustao sam jako brzo. Skoro trideset godina nasilje se u ovoj zemlji brižno uzgaja kao jedini mogući model međuljudskih odnosa. Dugo je u BiH vladala mučna pasivna agresija ispod koje je tinjala rastuća mržnja koja polako počinje dobivati svoj pravi oblik. Ubojstva, paljevine, pljačke, samoozljeđivanja, samoubojstva, tučnjave, nasilje u obitelji u sve su većem porastu.
Kako rekoh, to je posljedica mržnje koju se više ne da zatomiti. Od pasivne agresije koja je obilježila vrijeme od 1995. godine ostala nam je samo agresija. Puštena da vlada ulicama naših gradova, da nas dodatno zatruje i na koncu pretvori u bijesne pse s kojima se ne može ništa drugo osim držati ih u BH karantenu dok ne pomru. To je jedina promjena u BiH od rata na ovamo, pasivna agresija postaje samo agresija, glupa, nedotupavna manifestacija mržnje koja najviše štete prvo nanese onome koji je osjeća a onda pokulja vani i krene uništavati sve oko sebe. Nema tu nikakvog političkog programa. Samo destrukcija radi destrukcije. Obična glupost koja nam na kraju svima ima doći glave.
Odavno sam se prestao zgražati. Besmisleno je. Zdrav razum u BiH odavno ne pije vode. Samo vi i dalje radite na vlastitoj propasti. Sijte mržnju umjesto ljubavi. Smrt umjesto života. To ćete i požeti. Nitko tu ništa bolje nije ni zaslužio s obzirom smo svi nasjeli na neku političku prevaru pa uporno guramo tuđa kola uzbrdo misleći da time pomažemo sebi, da smo nacionalno osviješteni, patriotski nastrojeni, na strani nekakve povijesne pravde. Ali tako to biva kad se rodiš glup. To nije operabilno pa ti ostane za cijeli za život.
(zurnal.info)

01.12.2019.

Jubileji: Narodno pozorište Mostar - 70 godina postojanja

1951.

1967.



Izložbom historijskih artefakata, dokumenata i fotografija iz 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća autora Emira Spahića te izvedbom predstave "Što te nema" o životu Alekse Šantića, Narodno pozorište Mostar obilježilo je 70 godina postojanja.
Direktor Narodnog pozorišta Mostar Almir Mujkanović kazao je kako je ova izložba hronološki obuhvatila promotivne materijale, dokumente i fotografije predstava nastalih u produkciji Narodnog pozorišta Mostar u periodu 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, od samog osnivanja te teatarske kuće.
"Nakon izložbe upriličena je i pozorišna predstava 'Što te nema' o životu Alekse Šantića', a zanimljivo je spomenuti i to kako je prva predstava izvedena u NPM-u bila 'Hasanaginica' po tekstu Alekse Šantića. To je neka mala, kratka poveznica između samih početaka i onog što se danas događa na sceni Narodnog pozorišta Mostar", kazao je Mujkanović u razgovoru za Fenu.
Narodno pozorište Mostar svoju prvu premijeru izvelo je 27. studenoga 1949. godine na sceni radničkog društva Abrašević, a dvije godine kasnije ansambl Narodnog pozorišta prešao je u novo zgradu u kojoj i danas djeluje.
Izložba o počecima rada i sinoćnja predstava samo su dio aktivnosti koje je Narodno pozorište Mostar pripremilo u okviru obilježavanja 70. godišnjice postojanja.
"Nismo htjeli organizirati samo jedan događaj ili više događaja tijekom jednog ili dva dana jer smatramo da publika ne može konzumirati toliki broj informacija, a s druge strane i sam jubilej od 70 godina postojanja zaslužuje da se o njemu govori tijekom cijele godine. Centralni i najvažniji događaj proslave, uvjetno rečeno, mogao bi biti promocija monografije Narodnog pozorišta koja je već sada pri kraju i bit će predstavljena naredne godine u programu Međunarodnog festivala komedije 'Mostarska liska'", istakao je.
Tijekom siječnja 2020. godine pozorište će upriličiti i niz kazališnih predstava za koje će ulaz biti besplatan.
"Osim toga, organizirat ćemo posjete Pozorištu za učenike osnovnih i srednjih škola, određene interaktivne radionice i još dosta drugih sadržaja", kazao je.
Dodao je kako Narodno pozorište trenutno radi jednu, po njegovim riječima, jako važnu kazališnu predstavu.
"Predstava je važna zbog same tematike, a govori o identitetima. Radimo je s kolegama iz Hrvatskog narodnog kazališta, a koproducent je i Studio za izvedbene umjetnosti iz Mostara i mislim da će predstava premijeru doživjeti u prosincu ove godine. Što se tiče skorije budućnosti, planiramo raditi predstavu po tekstu Martine Mlinarević, dolazi nam i Mostarska liska, ali i drugi važni projekti", kazao je Mujkanović.
Dodao je kako je ovogodišnja pozorišna sezona Narodnog pozorišta u Mostaru najuspješnija u posljednjih 30-ak godina, što, po njegovim riječima, i priliči velikom jubileju kojeg pozorište slavi.
(fena)
(NovaSloboda.ba)

29.11.2019.

Iz istorije: 29. novembar, Dan republike koje više nema









Današnji datum, 29. novembar obilježavao se u bivšoj državi kao Dan Republike, čime se podsjećalo na Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), koje je održano u Jajcu. Drugom zasjedanju AVNOJ-a prisustvovalo je ukupno142 delegata, u Domu Kulture u Jajcu. Rad delegata počeo je himnom Hej Sloveni, u izvođenju pozorišnog hora narodnog oslobođenja oko 19.20, a završio je u 5 pet sati ujutru.
Predsjednik AVNOJ-a, izabran na prethodnom zasedanju u Bihaću 1942., dr. Ivan Ribar je otvorio zasedanje svojim uvodnim referatom "O radu AVNOJ-a između dva zasedanja".
Na zasjedanju su donesene odluke ustavnog karaktera, izgrađeni su vrhovni državni organi nove Jugoslavije, a 29. novembar je zapisan kao datum stvaranja nove države.
Formiran je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, država više nije bila kraljevina, kralju Petru II Karađorđeviću i vladi u izbeglištvu je zabranjen povratak u zemlju, koja će po završetku rata, 1945.godine postati FNRJ, Federativna narodna republika Jugoslavija, federacija šest ravnopravnih republika. Funkcija predsjednika “prve vlade” nove Jugoslavije povjerena je Titu.
Osnovan je i TANJUG, telegrafska agencija nove Jugoslavije, koja je u svijet slala vijesti o antifašističkoj borbi
Na dvogodišnjicu zasijedanja u Jajcu, 29. novembra 1945, dotadašnja Demokratska Federativna Jugoslavija preimenovana je u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, što znači da je monarhija i formalno oborena, a 31. januara 1946. proglašen je prvi Ustav FNRJ.
Poslije završetka rata, od 1945. godine, 29. novembar proslavljan je kao Dan Republike i bio jedan od najvećih praznika u nekadašnjoj SFRJ.
Prema tadašnjem Zakonu o državnim praznicima, proslavljao se dva neradna dana, uz svečane akademije u glavnim gradovima republika bivše države, počasne plotune, a 1964. godine ustanovljena je i nagrada AVNOJ-a.
Na Drugom zasjedanju AVNOJa slikar Đorđe Andrejević Kun je oblikovao grb nove države, koji je predstavljen sa pet baklji, okruženih žitom, i koje gore zajedničkim plamenom (simbolizuje pet naroda: Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce). Dvije decenije kasnije dodata je i šesta baklja, koja predstavlja Muslimane-Bošnjake.
Dan Republike slavio se od 1945. godine i bio je jedan od najvećih praznika SFRJ, Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Praznovalo se dva dana, 29. i 30. novembra,
Sa raspadom SFRJ, prestalo se sa obilježavanjem Dana Republike u svim republikama nekadašnje zajedničke države osim u Srbiji. Dan Republike ostao je zvanični praznik u Saveznoj Republici Jugoslaviji sve do 14. novembra 2002. godine, kada je ukinut.
Ono što pamte starije generacije za vrijeme ovog praznika bili su neradni dani, polaganje zakletve, plave kape i crvene marame, bogatu trpezu i razne svečanosti. Dok je za neke 29. novembar dan kada je formirana najprosperiternija država koja je postojala na ovim prostorima, neki ga smatraju pobjedom totalitarizma i autoritarizma.
(spagos)

27.11.2019.

Iz stare štampe: Opet jedna varalica krojač, 1906.


U časopisu Musavat broj 6. iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst

Opet jedna varalica. Nedavno je u Mostar dolazio nekakav putnik koji se izdavao za odlična krojača te nudio svijet novim haljinama uz vrlo jeftinu cijenu. Nekolicina njih dali su se zavesti lijepim riječima te su pustili da im taj krojač uzme mjeru, naručili su haljine i unaprijed dali za nešto kapare. Naravno da odijela nijesu dobili. Sad se tek kaju i uzdišu za ludo bačenim novcima. Mi i opet opominjemo naše prijatelje da se čuvaju ovakih varalica, a upozorujemo vlasti da malo bolje pripaze na ove putnike".

Mostar je dolazak Austrougarske dočekao manjkom svih važnijih zanimanja – od liječnika, odvjetnika pa do svih vrsta zanatlija (osim starih tradicionalno turskih). Navalu ordiniranja po privatnim sobama i u jedinom hotelu Neretvi započeli su liječnici. Hotel Neretva ne bijaše magnet samo za liječnike, nego i za brojnu ostalu gostujuću gospodu. Bilo je tu zubara, mađioničara, kinooperatera, svjetskih varalica pa i krojača-prevaranata.

Tako godine 1924. bilježimo pojavu izvjesne gospođe Funk koja je u tom hotelu otvorila školu modernih plesova. U oglasu je navodila da se u njenoj putujućoj školi mogu naučiti „moderni plesovi java, bluz, tango, boston, šimi i step“.

Između ostalih održavahu se izložbe zadnjih čuda tehnike, pa je tako prikazana izložba uvećanih fotografija, izložba trodimenzionalnih slika i mnoge druge. Jedne se godine na Musali pojavio i „željezni čovjek“ – mehanička naprava u naravnoj veličini čovjeka koja je hodala, mahala rukama, okretala glavu, pušila i izvodila sto čuda, te je bila prava atrakcija za Mostarce.

Gostovao je i jedan izlagač koji najviše privuče muški svijet. Naime, izlagao je pornografske slike, a mušterije je privlačio uz oglas objavljen u lokalnim novinama: „Također imadem automatične posebne kabinete za gledati i to samo za odrasle“.

Sredinom 1892. g., kad je otvoren hotel Neretva, kao gost hotela došao je neki Hinko Bradl. Mostarci su ga znali jo otprije jer je dolazio donoseći uvijek sa sobom poneko „čudo tehnike“. Ovog puta je predstavio stroj u kojega su posjetitelji ubacivali bijeli list papira kupljen za novčić, a iz stroja bi nasumično ispadao pokatkad bijeli papir, a pokatkad i prava novčanica. Prava razonoda za građane i dobra zarada za Hinka.

Fotografija: hotel Neretva, 1939. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

26.11.2019.

Starim gradom, uz Aleksu i Eminu




















Iznova zamirsala sva ljepota nekadašnjeg Mostara

Iako je danas oblačno vrijeme, starim gradom danas je iznova zamirisala sva ljepota nekadašnjeg Mostara, kada se nismo dijelili ni po vjeri i naciji, kad smo svi bili raja, zaljubljeni u Neretvu, sunce i behar.
Tu vedrinu i sjaj prijeratnog Mostara danas su donijeli svojom mladalačkom ljepotom glumci Nina Popović i Ivan Skoko, koji su “oživjeli” Aleksu i Eminu kroz projekat “Sunčana strana Federacije BiH”, koji se realizuje u saradnji agencija PRimera iz Mostara i Obala Art Centar iz Sarajeva, a sufinansira ga Federalno ministarstvo okoline i turizma.
Brojni strani i domaći turisti, od početka Onešćukove ulice pa sve do početka Kujundžiluka, nisu krili iznenađenost i oduševljenje što im se ukazala prilika da se slikaju sa pjesnikom i njegovom velikom neostvarenom ljubavi.
“Sjajan je osjećaj vidjeti radost na licima gostiju našeg grada. Žele da susret s nama ovjekovječe fotografijama, ali poneki traže i da im objasnimo ko su likovi koje Ivan i ja predstavljamo”, kaže nam Nina.
Radost nije krio ni mladi gluamc Ivan Skoko.
“Neopisiv je osjećaj kad vidiš radost u očima turista. Neki su pomislili da je riječ o vjenčanju, a kad smo im objasnili koga Nina i ja predstavljamo, ponekima su se oči napunile suzama”, govori Ivan.

Kamo sreće da iz ovog projekta pouke mogu izvući političari i da Mostar opet zrači vedrinom u punom sjaju, a ne da u svijetu ostaje poznat kao “grad slučaj”.
(NovaSloboda.ba)

25.11.2019.

Na Partizanskom 25. novembar 2019.











Dan državnosti Bosne i Hercegovine 25. novembar 1943. - 25. novembar 2019.

Povodom Dana drzavnosti BiH danas prijepodne prisustvovao sam obilasku Partizanskog spomen groblja, polaganju cvijeca i odavanju pocasti poginulim partizanima, rodoljubima i antifasistima koji su poginuli za slobodu svog grada i drzave u ratu 1941-1945. Stanje nacionalnog spomenika djeluje bolje nakon sto je uklonjeno par polomljenih kamenih cvetova, dok odgovorne osobe iz Agencije Stari grad najavljuju ativnosti da se cijeli kompleks potpuno dovede u red. Na redu je Grad, gradonacelnik i njegova uprava da uvedu stalnu cuvarsku sluzbu i preuzmu brigu i odgovornost za trajnu zastitu nacionalnog spomenika u Mostaru.
(Alija Behram/facebook)

25.11.2019.

Od Une do Save, Neretve i Drine: Domovino, sretan ti Dan državnosti!

BiH volimo te! arhiva 2015.

Meliha

Ibrahim



Danas se u Bosni i hercegovini obilježava Dan državnosti, dan kada je, 25. novembra 1943. godine u Mrkonjkić-Gradu održano Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine), kada je donesena odluka  o obnovi državnosti BiH.
U Mrkonjić-Gradu potvrđene su istorijske granice, koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne, te je Bosna i Hercegovina definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u Jugoslaviji. Na Prvom zajedanju ZAVNOBiH-a definisano je da je BiH jedinstvena i nedjeljiva država.
Zasjedanje ZAVNOBiH-a, kome su prisustvovali istaknuti predstavnici Srba, Hrvata, Bošnjaka i nacionalnih manjina, definisalo da BiH neće biti “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska”, zbratimljena zajednica svih njenih naroda.
Svim građanima i građankama od Une do Save, Neretve i Drine, koji Bosnu i Hercegovinu doživljaju kao jednu i jedinu domovinu, čestitamo Dan državnosti.

Nezavisni internet portal NovaSloboda.ba
20.11.2019.

Iz stare štampe: Javni zahodi u Mostaru, 1906. godine


U časopisu Musavat broj 3. iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:

Javni zahod kod Kazaziće džamije

Kazazića džamija. Na Carini, a upravo na glavnoj ulici, nalazi se poznata Kazazića džamija (misli se na Fatime kadun džamiju koja se u narodu također zvala Kazazića, a nalazila se na mjestu današnjega malenog parkirališta kraj Dječje biblioteke op. a.). U toj džamiji ulaz je dan i noć otvoren, te naročito po noći, mnogi prolaznici, a po najviše vojnici, svraćaju unutra te onečišćavaju džamijsko dvorište. Da slučajno ne znamo šta je u stvari, mi bi okrivili upravitelja džamije i pitali ga: zašto ne udari vrata i kanate, pa da niko svrnuti ne može. Ali ovako mi ne možemo kriviti njega, jer su vrata ima već deset godina napravljena i nalaze se u džamiji, a gradsko-kotarski ured nikako ne dozvoljava da se postave na mjesto. Zašto je to, znaće najbolje gospoda iz ureda”.




U časopisu Musavat, broj 8. iz 1906 godine, na istu temu objavljen je slijedeći tekst:

Javni zahodi

Javni zahodi (pissoir). Pored drugih kijamet potreba kojim Mostar obiluje, i ta je da bi naš grad trebao da dobije jednom javni zahod kako gragjani ne bi morali trčkarati iza tugjih dućana. U ostalom ovo je primjedba stranaca koji Mostar posjećuju, a koji su naviknuti na uregjenu varoš".

To je prijeka potreba, jer u gradu nigdje niti zahoda niti pišadura nema osim dvaju najpozitivnijih zahoda u Cernici i u Taphani”, tako je glasilo obrazloženje odluke o izgradnji javnih toaleta u Mostaru sa sjednice Gradskog vijeća od 7. juna 1909. g. A tada je odlučeno da se izgrade zidani javni zahodi na čak šest mjesta po gradu i to: „u Štefanijinom šetalištu preko puta Gimnazije, na Musali nasuprot hotela „Narenta“, na Velikoj Tepi kod Suhodoline (danas početak stepenica koje vode s Glavne ulice u Hendek), na Luci u Glavnoj ulici, u Karađozbegovoj ulici i na Starom pazaru u Dolnjoj mahali“.
Pošto nije bilo dovoljno sredstava za izgradnju svih javnih zahoda bi odlučeno da se prvi zahodi izgrade na Velikoj Tepi i na Musali. No, godine 1913. su po projektu Dragutina Köhlera ipak završena tri zahoda, treći kod Gimnazije. Nažalost, u šezdesetim godinama prošlog stoljeća ih srušiše odlukom Općine.

Fotografije: Javni zahodi: kod Gimnazije 1950, na Musali 1937 i na Velikoj Tepi

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)


Stariji postovi