Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


04.12.2019.

Iz stare štampe: Smrt Alekse Šantića, 1924.



U francuskoj političkoj i literarnoj reviji "Les Annales", dana 27. aprila 1924. godine objavljen je slijedeći tekst:

"Prijateljske nacije Srbija, Hrvatska i Slovenija. Nacionalna poezija.
Aleksa Šantić, koji je upravo umro u svojoj 52. godini života u Mostaru, bivšoj prijestolnici Hercegovine, je bio jedan od najpopularnijih pjesnika Jugoslavije. Ni jedan drugi pjesnik iz njegove generacije nije uspio da prikaže ljubav prema rodnoj grudi s toliko entuzijazma i da iskaže tu ljubav tako jednostavnim jezikom prihvatljivim za narod. Njegove patriotske pjesme su imale uspjeha pogotovo u bivšim jugoslavenskim provincijama Austrougarske gdje su se recitovale po domovima kao ohrabrenje neophodno za otpor ugnjetavanju. One su, na neki način, davale tim nesretnim narodima povjerenje u budućnost koja je u Šantićevo vrijeme bio samo san, tek kasnije ostvaren. Njegova mala domovina Hercegovina, kao i Bosna i Dalmacija, oslobođene od austrougarske dominacije, danas su dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu slobodu je pjesnik, kao i mnogo njegovih sunarodnika, platio životom. Odmah po objavi rata Austrijanci ga šalju kao zatvorenika u koncentracioni logor u kojem je preživio razna mučenja i neimaštinu. Tu se i razbolio od neizlječive bolesti. Šantić je jedan od rijetkih pjesnika koji je proveo čitav život u svojoj domovini. Skoro da nije ni napustao svoj rodni Mostar. Jednom je poslušao savjet svojih prijatelja i otisao u Ženevu i Pariz. Odmah po dolasku u Ženevu osjetio je toliku nostalgiju da se 7 dana kasnije morao vratiti u Mostar. Iduće godine (1900.) dolazi u Pariz. Na veliko iznenađenje njegovih sunarodnika, Šantić je rekao da nije iskoristio svoju posjetu da vidi Svjetsku izložbu nego je otišao u Latinsku četvrt da se lično uvjeri da li je išta ostalo od onoga o čemu je pisao Murger (Henri Murger je francuski pisac poznat po svom romanu Scene boemskog života). Neki tvrde da bi Šantićeva vezanost za svoj rodni grad trebala biti proizvod tužne uspomene na mladost. U stvari, u svojoj 24. godini on je bio zaljubljen u jednu siromašnu djevojku koju je htio oženiti. Ta mu je djevojka bila i inspiracija za njegovu prvu ljubavnu pjesmu. Na žalost pjesnikovi roditelji su bili protiv te veze. Šantić se potom zakleo da se nikad više neće ženiti i zakletvu je i održao. Mlada djevojka je, kad je riječ o njoj, umrla od ljubavi. Otad pjesnik više nije ni pisao ljubavne pjesme, nego isključivo patriotsku poeziju. Uz sebe je nosio sliku te djevojke i, kad bi se desilo da prijateljima priča o svojoj ljubavnoj boli, uvijek je govorio da mu je jedina utjeha koja ostaje to da će biti sahranjen pored nje i da će tako konačno biti skupa u istom grobu. Jugoslavenska nacija je odala veličanstveno poštovanje svom velikom pjesniku putem grandiozne sahrane koja je organizovana u Mostaru. Na sahrani je bio prisutan čak i kraljev predstavnik. Vlada, Kraljevska akademija, Univerziteti Beograda, Ljubljane i Zagreba, Udruženja književnika iz cijelog kraljevstva su bili prisutni. Konačno, i pripadnici svih konfesija Bosne i Hercegovine su došli u Mostar da odaju zadnju poštu Aleksi Šantiću. To je bila najljepša počast koju su jugoslavenski narodi mogli odati ovom velikom patriotu.
Autor: D.Tomitch
(prevod: Mirza Lakišić)

fotografije: Aleksa Šantić i fotokopija iz revije "Les Annales"

priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)