Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


18.11.2019.

Sueski kanal: 150 godina postojanja.




Egipat ne želi veliku zabavu
Biće to samo jedno tiho sjećanje. Za razliku od pompezne trodnevne proslave, kakvom je Sueski kanal otvoren prije 150 godina, za ovu okruglu godišnjicu planirana je samo politička konferencija.
Sueski kanal i danas je jedan od glavnih svjetskih pomorskih puteva, prečica koji spaja Evropu sa Bliskim istokom i Indijom, a njegova politička, prilično nestabilna istorija, razlog je zbog kojeg se Egipat nerado sjeća kanala do 1956. godine, dok je bio u vlasništvu Britanije i Francuske.
"Svi se sjećaju kanala na svoj način", rekao je francuski ambasador u Egiptu Stéphane Romatet, ističući da Egipćani profitiraju od kanala tek od 1956. godine: te godine je egipatski predsjednik Nasser naredio nacionalizaciju kanalskog sistema. I na taj način izazvao suesku krizu.
Kada je Kanal završen, 17. novembra 1869. godine, imao je dužinu od 164 kilometra. Skratio je brodski put od Sredozemlja do Crvenog mora za više sedmica. Danas je najpoznatiji vodeni put na svijetu, dug 193 kilometra, širok do 215 metara i dubok 24 metra. Prolaz kanalom traje između 11 i 16 sati.



Iz istorije:
Ideja o izgradnji kanala, koji bi spajao Sredozemno sa Crvenim morem, ni tada nije bila nova. Planove o izgradnji razrađivali su još egipatski faraoni, koji su imali ideju spojiti Nil sa Crvenim morem. Prvi je radove na ovoj zamišljenoj trasi počeo još Sesostris II., oko 1900 godina prije nove ere- Tada mu namjena nije bila samo plovidba već i navodnjavanje pustinje, koju je trebalo pretvoriti u plodno tlo. Usprkos velikom broju robova koji su radili na izgradnji ovog kanala, projekt nije uspio. Pustinjski vjetrovi zatrpavali su sve što bi radnici iskopali, a radovi nisu odmicali. Kasnije su ovaj projekt pokušali oživjeti drugi faraoni, pa čak i perzijski car Darije koji je jedno vrijeme vladao Egiptom. Sve bez ikakva uspjeha.
Tokom 16. stoljeća veliki vezir Mehmet Paša Sokolović ponovo je aktualizirao ideju spajanja Crvenog mora i Sredozemlja. Ideja je bila otvoriti nove hodočasničke puteve prema Meki i Medini, ali i otvoriti trgovačke puteve koji bi donijele dodatnu snagu Otomanskom Carstvu. U to je vrijeme već postojala tehnologija kojom bi se ovakav kanal mogao napraviti, ali je procjena turskog sultana bila je da bi izgradnja kanala bila previše skupa. Prvi koji je ozbiljno “zagrizao” za projekt Sueskog kanala bio je Napoleon, i to tokom francuske kampanje u Egiptu i Siriji. Kada je nekoliko godina kasnije dao izraditi proračune i prva mjerenja moguće trase kanala, njegovi su ga arhitekti uvjeravali da je visinska razlika u nivou Sredozemnog i Crvenog mora iznosi oko 10 metara, zbog čega bi kanal morao imati poseban sistem ustava i brana kojim bi brodovi silazili ili dizali se prema svome odredištu. Kasnije se pokazalo se da je to bila pogrešna računica. Nivoi ova dva mora su bili gotovo su identični.


U to vrijeme Velika Britanija imala je vrlo živ pomorski promet s Indijom, ali su brodovi do Evrope morali putovati oko cijelog afričkog kontinenta. Iako bi cijena transporta znatno pojeftinila, a vrijeme dostave robe se skratilo, London nije bio pretjerano voljan podržati projekt Sueskog kanala računajući da bi on mogao ugroziti njihovu pomorsku dominaciju na globalnom nivou. Zbog toga je francuska firma. koju je vodio Ferdinand de Lesseps, napravila sporazum s Egiptom o gradnji kanala. Sama izgradnja zahtijevala je ogroman broj radnika pa je Egipat na sebe preuzeo obavezu dopremanja radne snage prisiljavajući najsiromašniji sloj Egipćana na radove za minimalnu plaću, i to pod prijetnjom sile. Deseci hiljada egipatskih seljaka krampovima i lopatama iskapali su kanal, a radovi su usporeni kada je 1863. egipatski vladar Ismail Paša zabranio prisilni rad. Tada je Lesseps promijenio strategiju i u Egipat dovezao nekoliko stotina parom pogonjenih rovokopača i strojeva koji su konstruirani posebno za ovaj projekt. Radovi su nastavljeni, a procjenjuje se da je od 75 miliona kubnih metara zemlje, pijeska i kamena iskopanih tokom gradnje najmanje jedna trećina iskopana ručno, lopatama i krapama.




Kanal je konačno završen i svečano otvoren 1869. godine, deset godina nakon “prve lopate”. Ismail Paša organizovaao je veliku proslavu, izgradivši prije toga sebi ogromnu palaču u Kairu kako bi mogao ugostiti uzvanike iz kraljevskih familija širom svijeta. Na njegovu žalost, sama izgradnja kanala i velika proslava koju je organizovao, dogodile su se u vrijeme kada je egipatski pamuk počeo gubiti na cijeni. Egipat, a ni sam Ismail Paša uskoro nisu imali novca za financiranje dugova koji su nastali zbog izgradnje kanala pa se vladar uskoro zadužio kod evropskih banaka. Ni ovaj kredit nije pretjerano pomogao, pa je Ismail Paša svoj dio vlasništva nad Sueskim kanalom uskoro morao prodati Velikoj Britaniji.
Naravno, London je ovaj novoizgrađeni kanal koji se našao u njegov i francuskom vlasništvu iskoristio za ono što je najbolje znao tokom 19. stoljeća – kolonijalno širenje. Upravo kroz Suez su prevoženi vojnici, oprema i logistika za veliku operaciju kolonizacije istočne Afrike i izvlačenje ogromnog bogatstva s Crnog kontinenta. Na područje Sueskog kanala Egipćani nisu imali pravo pristupa niti su imali ikakve koristi od njega. Tokom 1936. godine, na ovo su područje, uzduž 164 kilometara kanala, Britanci su poslali vojne jedinice koje su čuvale interese vlasnika, Britanaca i Francuza.


Status je ostao nepromijenjen do iza Drugog svjetskog rata. Godine 1956. egipatski predsjednik Nasser planirao je izgraditi veliku branu kojom bi regulisao veliko godišnje izlijevanje Nila. Za ovaj projekt zatražio je financijsku pomoć SAD-a i Velike Britanije, a kada su ove dvije zemlje odbile taj zahtjev, Nasser je nacionalizirao Sueski kanal proglasivši ga vlasništvom egipatskog naroda. Ubrzo su Velika Britanija, Francuska i Izrael napali Egipat, a kako je Nasser bio vrlo blizak tadašnjem Sovjetskom Savezu, sve je to “mirisalo” na Treći svjetski rat, čak puno krvaviji od onog koji je završio desetak godina ranije, jer su te 1956. godine sve sile već uveliko ovladale nuklearnim oružjem.
U spor su se uključili Ujedinjeni narodi poslavši mirovne snage, zatraživši od Britanije, Francuske i Izraela da napuste ovo područje. Zbog razaranja i oštećenja kanal je otvoren tek nakon desetak mjeseci, a promet je ponovo bio obustavljen 1967. godine, zbog izbijanja Egipatsko-izraelskog rata. U tome trenutku u kanalu se zateklo 14 brodova koji su se morali usidriti sve do ponovnog otvaranja kanala, na što su čekali do 1975. godine.








Kanal je od tada otvoren, a iako je u vlasništvu Egipta, posebni međunarodni zakoni osiguravaju prolaz svim brodovima. Kanal danas predstavlja jedan od glavnih trgovačkih putova, a u njemu vlada poseban režim plovidbe. Zbog svoje male širine promet se odvija u konvojima koji se mimoilaze na posebno izgrađenim obilaznicama ili na malom jezeru koje se nalazi na južnom dijelu kanala. Prosječno tokom dana kanalom prolaze tri konvoja, dva u smjeru juga i jedan u smjeru sjevera, a putovanje traje između 11 i 16 sati, prosječnom brzinom od oko 8 čvorova, odnosno 15 kilometara na sat. Egipat je prije nekoliko godina počeo širiti Sueski kanal izgradnjom dodatnih obilaznica kako bi se povećao kapacitet prolaza. Otvaranjem novog kraka plovnog puta unutar Sueskog kanala 2015. godine postignut je rekord kada je u jednom danu kroz njega prošao 81 brod s ukupno 6,1 miliona tona tereta. Uz to povećani su i prihodi od kanala. Samo u prošloj fiskalnoj godini Egipat je ostvario 5,9 milijardi dolara prihoda, što predstavlja rast od 5,4 posto u odnosu na prethodnu godinu, ali je to još uvijek tek mali dio onog što službeni Kairo namjerava postići sa Sueskim kanalom. Planovi su da prihodi od kanala 2023. narastu na 13,2 milijarde dolara.
Fotografije: Kanal, tokom istorije
(spagos)