Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


09.11.2019.

Uz godišnjicu rušenja Starog mosta


"Mostovi se, inače, grade kako čovjek ne bi morao naokolo. Da prepriječi, da mu je bliže tamo gdje mu se hoće. S mostovima, obale se rukuju i orođuju. Mostovi su okamenjene duše pomrlih duga, nad vodama. Ni jedna građevina, što je čovjek s pameću i dušom smisli nema toliko duše kao most. I nijedna, čovjeku i zavičaju nije tako privržena kao most. Mostovi od svih građevina nose najviše ljudskog u sebi. Most je najbliži čovjekov rođak. A opet, ne bi mosta sličnom ovom mostarskom, pogubljenom. Mostovi su i počesto nalik jedan drugom. A ovaj bi nalik samo sebi ili mjesečevom luku što se ogleda u vodama Neretve, dok je noć tiha, a mjesečina blaga. Svi mostovi krvavim betonskim ili željeznim korijenima, pričvršćuju se za obale i rastu iz njih. Samo je Stari most u Mostaru niknuo i vjekovao u dvostihu:
"Ovaj je Most sagrađen kao luk duge.
Ima li mu slična u svijetu, Bože ... "

Iz teksta Miše Marića „Bio jednom jedan most“ objavljenog u časopisu „Most“, decembra1995.
(facebook/Deni)

Fotografija: Refleksija, Kemal Zorlak (facebook/Sanel/20191023)

iz arhive:







(spagos)