Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


29.11.2019.

Iz istorije: 29. novembar, Dan republike koje više nema









Današnji datum, 29. novembar obilježavao se u bivšoj državi kao Dan Republike, čime se podsjećalo na Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), koje je održano u Jajcu. Drugom zasjedanju AVNOJ-a prisustvovalo je ukupno142 delegata, u Domu Kulture u Jajcu. Rad delegata počeo je himnom Hej Sloveni, u izvođenju pozorišnog hora narodnog oslobođenja oko 19.20, a završio je u 5 pet sati ujutru.
Predsjednik AVNOJ-a, izabran na prethodnom zasedanju u Bihaću 1942., dr. Ivan Ribar je otvorio zasedanje svojim uvodnim referatom "O radu AVNOJ-a između dva zasedanja".
Na zasjedanju su donesene odluke ustavnog karaktera, izgrađeni su vrhovni državni organi nove Jugoslavije, a 29. novembar je zapisan kao datum stvaranja nove države.
Formiran je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, država više nije bila kraljevina, kralju Petru II Karađorđeviću i vladi u izbeglištvu je zabranjen povratak u zemlju, koja će po završetku rata, 1945.godine postati FNRJ, Federativna narodna republika Jugoslavija, federacija šest ravnopravnih republika. Funkcija predsjednika “prve vlade” nove Jugoslavije povjerena je Titu.
Osnovan je i TANJUG, telegrafska agencija nove Jugoslavije, koja je u svijet slala vijesti o antifašističkoj borbi
Na dvogodišnjicu zasijedanja u Jajcu, 29. novembra 1945, dotadašnja Demokratska Federativna Jugoslavija preimenovana je u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, što znači da je monarhija i formalno oborena, a 31. januara 1946. proglašen je prvi Ustav FNRJ.
Poslije završetka rata, od 1945. godine, 29. novembar proslavljan je kao Dan Republike i bio jedan od najvećih praznika u nekadašnjoj SFRJ.
Prema tadašnjem Zakonu o državnim praznicima, proslavljao se dva neradna dana, uz svečane akademije u glavnim gradovima republika bivše države, počasne plotune, a 1964. godine ustanovljena je i nagrada AVNOJ-a.
Na Drugom zasjedanju AVNOJa slikar Đorđe Andrejević Kun je oblikovao grb nove države, koji je predstavljen sa pet baklji, okruženih žitom, i koje gore zajedničkim plamenom (simbolizuje pet naroda: Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce). Dvije decenije kasnije dodata je i šesta baklja, koja predstavlja Muslimane-Bošnjake.
Dan Republike slavio se od 1945. godine i bio je jedan od najvećih praznika SFRJ, Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Praznovalo se dva dana, 29. i 30. novembra,
Sa raspadom SFRJ, prestalo se sa obilježavanjem Dana Republike u svim republikama nekadašnje zajedničke države osim u Srbiji. Dan Republike ostao je zvanični praznik u Saveznoj Republici Jugoslaviji sve do 14. novembra 2002. godine, kada je ukinut.
Ono što pamte starije generacije za vrijeme ovog praznika bili su neradni dani, polaganje zakletve, plave kape i crvene marame, bogatu trpezu i razne svečanosti. Dok je za neke 29. novembar dan kada je formirana najprosperiternija država koja je postojala na ovim prostorima, neki ga smatraju pobjedom totalitarizma i autoritarizma.
(spagos)

27.11.2019.

Iz stare štampe: Opet jedna varalica krojač, 1906.


U časopisu Musavat broj 6. iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst

Opet jedna varalica. Nedavno je u Mostar dolazio nekakav putnik koji se izdavao za odlična krojača te nudio svijet novim haljinama uz vrlo jeftinu cijenu. Nekolicina njih dali su se zavesti lijepim riječima te su pustili da im taj krojač uzme mjeru, naručili su haljine i unaprijed dali za nešto kapare. Naravno da odijela nijesu dobili. Sad se tek kaju i uzdišu za ludo bačenim novcima. Mi i opet opominjemo naše prijatelje da se čuvaju ovakih varalica, a upozorujemo vlasti da malo bolje pripaze na ove putnike".

Mostar je dolazak Austrougarske dočekao manjkom svih važnijih zanimanja – od liječnika, odvjetnika pa do svih vrsta zanatlija (osim starih tradicionalno turskih). Navalu ordiniranja po privatnim sobama i u jedinom hotelu Neretvi započeli su liječnici. Hotel Neretva ne bijaše magnet samo za liječnike, nego i za brojnu ostalu gostujuću gospodu. Bilo je tu zubara, mađioničara, kinooperatera, svjetskih varalica pa i krojača-prevaranata.

Tako godine 1924. bilježimo pojavu izvjesne gospođe Funk koja je u tom hotelu otvorila školu modernih plesova. U oglasu je navodila da se u njenoj putujućoj školi mogu naučiti „moderni plesovi java, bluz, tango, boston, šimi i step“.

Između ostalih održavahu se izložbe zadnjih čuda tehnike, pa je tako prikazana izložba uvećanih fotografija, izložba trodimenzionalnih slika i mnoge druge. Jedne se godine na Musali pojavio i „željezni čovjek“ – mehanička naprava u naravnoj veličini čovjeka koja je hodala, mahala rukama, okretala glavu, pušila i izvodila sto čuda, te je bila prava atrakcija za Mostarce.

Gostovao je i jedan izlagač koji najviše privuče muški svijet. Naime, izlagao je pornografske slike, a mušterije je privlačio uz oglas objavljen u lokalnim novinama: „Također imadem automatične posebne kabinete za gledati i to samo za odrasle“.

Sredinom 1892. g., kad je otvoren hotel Neretva, kao gost hotela došao je neki Hinko Bradl. Mostarci su ga znali jo otprije jer je dolazio donoseći uvijek sa sobom poneko „čudo tehnike“. Ovog puta je predstavio stroj u kojega su posjetitelji ubacivali bijeli list papira kupljen za novčić, a iz stroja bi nasumično ispadao pokatkad bijeli papir, a pokatkad i prava novčanica. Prava razonoda za građane i dobra zarada za Hinka.

Fotografija: hotel Neretva, 1939. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

26.11.2019.

Starim gradom, uz Aleksu i Eminu




















Iznova zamirsala sva ljepota nekadašnjeg Mostara

Iako je danas oblačno vrijeme, starim gradom danas je iznova zamirisala sva ljepota nekadašnjeg Mostara, kada se nismo dijelili ni po vjeri i naciji, kad smo svi bili raja, zaljubljeni u Neretvu, sunce i behar.
Tu vedrinu i sjaj prijeratnog Mostara danas su donijeli svojom mladalačkom ljepotom glumci Nina Popović i Ivan Skoko, koji su “oživjeli” Aleksu i Eminu kroz projekat “Sunčana strana Federacije BiH”, koji se realizuje u saradnji agencija PRimera iz Mostara i Obala Art Centar iz Sarajeva, a sufinansira ga Federalno ministarstvo okoline i turizma.
Brojni strani i domaći turisti, od početka Onešćukove ulice pa sve do početka Kujundžiluka, nisu krili iznenađenost i oduševljenje što im se ukazala prilika da se slikaju sa pjesnikom i njegovom velikom neostvarenom ljubavi.
“Sjajan je osjećaj vidjeti radost na licima gostiju našeg grada. Žele da susret s nama ovjekovječe fotografijama, ali poneki traže i da im objasnimo ko su likovi koje Ivan i ja predstavljamo”, kaže nam Nina.
Radost nije krio ni mladi gluamc Ivan Skoko.
“Neopisiv je osjećaj kad vidiš radost u očima turista. Neki su pomislili da je riječ o vjenčanju, a kad smo im objasnili koga Nina i ja predstavljamo, ponekima su se oči napunile suzama”, govori Ivan.

Kamo sreće da iz ovog projekta pouke mogu izvući političari i da Mostar opet zrači vedrinom u punom sjaju, a ne da u svijetu ostaje poznat kao “grad slučaj”.
(NovaSloboda.ba)

25.11.2019.

Na Partizanskom 25. novembar 2019.











Dan državnosti Bosne i Hercegovine 25. novembar 1943. - 25. novembar 2019.

Povodom Dana drzavnosti BiH danas prijepodne prisustvovao sam obilasku Partizanskog spomen groblja, polaganju cvijeca i odavanju pocasti poginulim partizanima, rodoljubima i antifasistima koji su poginuli za slobodu svog grada i drzave u ratu 1941-1945. Stanje nacionalnog spomenika djeluje bolje nakon sto je uklonjeno par polomljenih kamenih cvetova, dok odgovorne osobe iz Agencije Stari grad najavljuju ativnosti da se cijeli kompleks potpuno dovede u red. Na redu je Grad, gradonacelnik i njegova uprava da uvedu stalnu cuvarsku sluzbu i preuzmu brigu i odgovornost za trajnu zastitu nacionalnog spomenika u Mostaru.
(Alija Behram/facebook)

25.11.2019.

Od Une do Save, Neretve i Drine: Domovino, sretan ti Dan državnosti!

BiH volimo te! arhiva 2015.

Meliha

Ibrahim



Danas se u Bosni i hercegovini obilježava Dan državnosti, dan kada je, 25. novembra 1943. godine u Mrkonjkić-Gradu održano Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine), kada je donesena odluka  o obnovi državnosti BiH.
U Mrkonjić-Gradu potvrđene su istorijske granice, koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne, te je Bosna i Hercegovina definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u Jugoslaviji. Na Prvom zajedanju ZAVNOBiH-a definisano je da je BiH jedinstvena i nedjeljiva država.
Zasjedanje ZAVNOBiH-a, kome su prisustvovali istaknuti predstavnici Srba, Hrvata, Bošnjaka i nacionalnih manjina, definisalo da BiH neće biti “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska”, zbratimljena zajednica svih njenih naroda.
Svim građanima i građankama od Une do Save, Neretve i Drine, koji Bosnu i Hercegovinu doživljaju kao jednu i jedinu domovinu, čestitamo Dan državnosti.

Nezavisni internet portal NovaSloboda.ba
20.11.2019.

Iz stare štampe: Javni zahodi u Mostaru, 1906. godine


U časopisu Musavat broj 3. iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:

Javni zahod kod Kazaziće džamije

Kazazića džamija. Na Carini, a upravo na glavnoj ulici, nalazi se poznata Kazazića džamija (misli se na Fatime kadun džamiju koja se u narodu također zvala Kazazića, a nalazila se na mjestu današnjega malenog parkirališta kraj Dječje biblioteke op. a.). U toj džamiji ulaz je dan i noć otvoren, te naročito po noći, mnogi prolaznici, a po najviše vojnici, svraćaju unutra te onečišćavaju džamijsko dvorište. Da slučajno ne znamo šta je u stvari, mi bi okrivili upravitelja džamije i pitali ga: zašto ne udari vrata i kanate, pa da niko svrnuti ne može. Ali ovako mi ne možemo kriviti njega, jer su vrata ima već deset godina napravljena i nalaze se u džamiji, a gradsko-kotarski ured nikako ne dozvoljava da se postave na mjesto. Zašto je to, znaće najbolje gospoda iz ureda”.




U časopisu Musavat, broj 8. iz 1906 godine, na istu temu objavljen je slijedeći tekst:

Javni zahodi

Javni zahodi (pissoir). Pored drugih kijamet potreba kojim Mostar obiluje, i ta je da bi naš grad trebao da dobije jednom javni zahod kako gragjani ne bi morali trčkarati iza tugjih dućana. U ostalom ovo je primjedba stranaca koji Mostar posjećuju, a koji su naviknuti na uregjenu varoš".

To je prijeka potreba, jer u gradu nigdje niti zahoda niti pišadura nema osim dvaju najpozitivnijih zahoda u Cernici i u Taphani”, tako je glasilo obrazloženje odluke o izgradnji javnih toaleta u Mostaru sa sjednice Gradskog vijeća od 7. juna 1909. g. A tada je odlučeno da se izgrade zidani javni zahodi na čak šest mjesta po gradu i to: „u Štefanijinom šetalištu preko puta Gimnazije, na Musali nasuprot hotela „Narenta“, na Velikoj Tepi kod Suhodoline (danas početak stepenica koje vode s Glavne ulice u Hendek), na Luci u Glavnoj ulici, u Karađozbegovoj ulici i na Starom pazaru u Dolnjoj mahali“.
Pošto nije bilo dovoljno sredstava za izgradnju svih javnih zahoda bi odlučeno da se prvi zahodi izgrade na Velikoj Tepi i na Musali. No, godine 1913. su po projektu Dragutina Köhlera ipak završena tri zahoda, treći kod Gimnazije. Nažalost, u šezdesetim godinama prošlog stoljeća ih srušiše odlukom Općine.

Fotografije: Javni zahodi: kod Gimnazije 1950, na Musali 1937 i na Velikoj Tepi

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

18.11.2019.

Sueski kanal: 150 godina postojanja.




Egipat ne želi veliku zabavu
Biće to samo jedno tiho sjećanje. Za razliku od pompezne trodnevne proslave, kakvom je Sueski kanal otvoren prije 150 godina, za ovu okruglu godišnjicu planirana je samo politička konferencija.
Sueski kanal i danas je jedan od glavnih svjetskih pomorskih puteva, prečica koji spaja Evropu sa Bliskim istokom i Indijom, a njegova politička, prilično nestabilna istorija, razlog je zbog kojeg se Egipat nerado sjeća kanala do 1956. godine, dok je bio u vlasništvu Britanije i Francuske.
"Svi se sjećaju kanala na svoj način", rekao je francuski ambasador u Egiptu Stéphane Romatet, ističući da Egipćani profitiraju od kanala tek od 1956. godine: te godine je egipatski predsjednik Nasser naredio nacionalizaciju kanalskog sistema. I na taj način izazvao suesku krizu.
Kada je Kanal završen, 17. novembra 1869. godine, imao je dužinu od 164 kilometra. Skratio je brodski put od Sredozemlja do Crvenog mora za više sedmica. Danas je najpoznatiji vodeni put na svijetu, dug 193 kilometra, širok do 215 metara i dubok 24 metra. Prolaz kanalom traje između 11 i 16 sati.



Iz istorije:
Ideja o izgradnji kanala, koji bi spajao Sredozemno sa Crvenim morem, ni tada nije bila nova. Planove o izgradnji razrađivali su još egipatski faraoni, koji su imali ideju spojiti Nil sa Crvenim morem. Prvi je radove na ovoj zamišljenoj trasi počeo još Sesostris II., oko 1900 godina prije nove ere- Tada mu namjena nije bila samo plovidba već i navodnjavanje pustinje, koju je trebalo pretvoriti u plodno tlo. Usprkos velikom broju robova koji su radili na izgradnji ovog kanala, projekt nije uspio. Pustinjski vjetrovi zatrpavali su sve što bi radnici iskopali, a radovi nisu odmicali. Kasnije su ovaj projekt pokušali oživjeti drugi faraoni, pa čak i perzijski car Darije koji je jedno vrijeme vladao Egiptom. Sve bez ikakva uspjeha.
Tokom 16. stoljeća veliki vezir Mehmet Paša Sokolović ponovo je aktualizirao ideju spajanja Crvenog mora i Sredozemlja. Ideja je bila otvoriti nove hodočasničke puteve prema Meki i Medini, ali i otvoriti trgovačke puteve koji bi donijele dodatnu snagu Otomanskom Carstvu. U to je vrijeme već postojala tehnologija kojom bi se ovakav kanal mogao napraviti, ali je procjena turskog sultana bila je da bi izgradnja kanala bila previše skupa. Prvi koji je ozbiljno “zagrizao” za projekt Sueskog kanala bio je Napoleon, i to tokom francuske kampanje u Egiptu i Siriji. Kada je nekoliko godina kasnije dao izraditi proračune i prva mjerenja moguće trase kanala, njegovi su ga arhitekti uvjeravali da je visinska razlika u nivou Sredozemnog i Crvenog mora iznosi oko 10 metara, zbog čega bi kanal morao imati poseban sistem ustava i brana kojim bi brodovi silazili ili dizali se prema svome odredištu. Kasnije se pokazalo se da je to bila pogrešna računica. Nivoi ova dva mora su bili gotovo su identični.


U to vrijeme Velika Britanija imala je vrlo živ pomorski promet s Indijom, ali su brodovi do Evrope morali putovati oko cijelog afričkog kontinenta. Iako bi cijena transporta znatno pojeftinila, a vrijeme dostave robe se skratilo, London nije bio pretjerano voljan podržati projekt Sueskog kanala računajući da bi on mogao ugroziti njihovu pomorsku dominaciju na globalnom nivou. Zbog toga je francuska firma. koju je vodio Ferdinand de Lesseps, napravila sporazum s Egiptom o gradnji kanala. Sama izgradnja zahtijevala je ogroman broj radnika pa je Egipat na sebe preuzeo obavezu dopremanja radne snage prisiljavajući najsiromašniji sloj Egipćana na radove za minimalnu plaću, i to pod prijetnjom sile. Deseci hiljada egipatskih seljaka krampovima i lopatama iskapali su kanal, a radovi su usporeni kada je 1863. egipatski vladar Ismail Paša zabranio prisilni rad. Tada je Lesseps promijenio strategiju i u Egipat dovezao nekoliko stotina parom pogonjenih rovokopača i strojeva koji su konstruirani posebno za ovaj projekt. Radovi su nastavljeni, a procjenjuje se da je od 75 miliona kubnih metara zemlje, pijeska i kamena iskopanih tokom gradnje najmanje jedna trećina iskopana ručno, lopatama i krapama.




Kanal je konačno završen i svečano otvoren 1869. godine, deset godina nakon “prve lopate”. Ismail Paša organizovaao je veliku proslavu, izgradivši prije toga sebi ogromnu palaču u Kairu kako bi mogao ugostiti uzvanike iz kraljevskih familija širom svijeta. Na njegovu žalost, sama izgradnja kanala i velika proslava koju je organizovao, dogodile su se u vrijeme kada je egipatski pamuk počeo gubiti na cijeni. Egipat, a ni sam Ismail Paša uskoro nisu imali novca za financiranje dugova koji su nastali zbog izgradnje kanala pa se vladar uskoro zadužio kod evropskih banaka. Ni ovaj kredit nije pretjerano pomogao, pa je Ismail Paša svoj dio vlasništva nad Sueskim kanalom uskoro morao prodati Velikoj Britaniji.
Naravno, London je ovaj novoizgrađeni kanal koji se našao u njegov i francuskom vlasništvu iskoristio za ono što je najbolje znao tokom 19. stoljeća – kolonijalno širenje. Upravo kroz Suez su prevoženi vojnici, oprema i logistika za veliku operaciju kolonizacije istočne Afrike i izvlačenje ogromnog bogatstva s Crnog kontinenta. Na područje Sueskog kanala Egipćani nisu imali pravo pristupa niti su imali ikakve koristi od njega. Tokom 1936. godine, na ovo su područje, uzduž 164 kilometara kanala, Britanci su poslali vojne jedinice koje su čuvale interese vlasnika, Britanaca i Francuza.


Status je ostao nepromijenjen do iza Drugog svjetskog rata. Godine 1956. egipatski predsjednik Nasser planirao je izgraditi veliku branu kojom bi regulisao veliko godišnje izlijevanje Nila. Za ovaj projekt zatražio je financijsku pomoć SAD-a i Velike Britanije, a kada su ove dvije zemlje odbile taj zahtjev, Nasser je nacionalizirao Sueski kanal proglasivši ga vlasništvom egipatskog naroda. Ubrzo su Velika Britanija, Francuska i Izrael napali Egipat, a kako je Nasser bio vrlo blizak tadašnjem Sovjetskom Savezu, sve je to “mirisalo” na Treći svjetski rat, čak puno krvaviji od onog koji je završio desetak godina ranije, jer su te 1956. godine sve sile već uveliko ovladale nuklearnim oružjem.
U spor su se uključili Ujedinjeni narodi poslavši mirovne snage, zatraživši od Britanije, Francuske i Izraela da napuste ovo područje. Zbog razaranja i oštećenja kanal je otvoren tek nakon desetak mjeseci, a promet je ponovo bio obustavljen 1967. godine, zbog izbijanja Egipatsko-izraelskog rata. U tome trenutku u kanalu se zateklo 14 brodova koji su se morali usidriti sve do ponovnog otvaranja kanala, na što su čekali do 1975. godine.








Kanal je od tada otvoren, a iako je u vlasništvu Egipta, posebni međunarodni zakoni osiguravaju prolaz svim brodovima. Kanal danas predstavlja jedan od glavnih trgovačkih putova, a u njemu vlada poseban režim plovidbe. Zbog svoje male širine promet se odvija u konvojima koji se mimoilaze na posebno izgrađenim obilaznicama ili na malom jezeru koje se nalazi na južnom dijelu kanala. Prosječno tokom dana kanalom prolaze tri konvoja, dva u smjeru juga i jedan u smjeru sjevera, a putovanje traje između 11 i 16 sati, prosječnom brzinom od oko 8 čvorova, odnosno 15 kilometara na sat. Egipat je prije nekoliko godina počeo širiti Sueski kanal izgradnjom dodatnih obilaznica kako bi se povećao kapacitet prolaza. Otvaranjem novog kraka plovnog puta unutar Sueskog kanala 2015. godine postignut je rekord kada je u jednom danu kroz njega prošao 81 brod s ukupno 6,1 miliona tona tereta. Uz to povećani su i prihodi od kanala. Samo u prošloj fiskalnoj godini Egipat je ostvario 5,9 milijardi dolara prihoda, što predstavlja rast od 5,4 posto u odnosu na prethodnu godinu, ali je to još uvijek tek mali dio onog što službeni Kairo namjerava postići sa Sueskim kanalom. Planovi su da prihodi od kanala 2023. narastu na 13,2 milijarde dolara.
Fotografije: Kanal, tokom istorije
(spagos)

13.11.2019.

Iz stare štampe: Srpsko pjevačko društvo Gusle, 1938.


Jedno od najaktivnijih nacionalnih društava u Mostaru krajem 19. stoljeća svakako je bilo Srpsko pjevačko društvo Gusle. Registracija društva se obavlja pod zvaničnim nazivom „Pravoslavno pjevačko društvo”, a prva skupština društva održana je 18. decembra 1888. g. pod predsjedništvom Jove Šole.
Gusle su pored pjevačke imale i dramsku sekciju koja je izvodila drame domaćih i stranih pisaca, a sudjelovali su u svim tadašnjim kulturnim i nacionalnim manifestacijama. Osnovale su i svoju čitaonicu (1891. g.) u kojoj su se mogli naći svi poznatiji srpski i hrvatski listovi i časopisi. Od 1891. Gusle organiziraju svoja poznata „sijela” na kojima su se održavala brojna poučna i literarna predavanja, muzičke tačke i recitacije, a obično su se završavale igrankom. Godine 1892. osnovan je mješoviti hor, a tek 1902. društvo dobija dozvolu da se može zvati Srpsko pjevačko društvo Gusle.
U znak zahvale, godine 1938. društvo izdaje zahvalnicu s imenima najvećih donatora i dobrotvora koji su pripomogli njegovu radu.

Fotografije: Dobrotvori Srpskog pjevačkog društva Gusle, 1938.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

12.11.2019.

Monografija „Između dvije imperije - Bosna i Hercegovina na fotografijama Františeka Topiča 1885. – 1919.“


Zemaljski muzej BiH od svog osnivanja, uz osnovnu muzeološku i naučnoistraživačku djelatnost na poljima arheologije, etnologije i prirodnih nauka, sistematski prikuplja, obrađuje i arhivira fotografije, negative i filmove, te je nezaobilazna baza i početna tačka za svako ozbiljnije istraživanje historije fotografije u Bosni i Hercegovini. Unutar te ogromne baze najistaknutije mjesto zauzima raritetna zbirka s više od 6.000 negativa na staklenim pločama koja datira iz vremena kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Kao najveći i sadržajno najvažniji dio navedene zbirke izdvaja se korpus od oko 5.000 negativa objedinjen potpisom jednog od najistaknutijih pionira fotografije u Bosni i Hercegovini - Františeka Topiča, Čeha koji je dobar dio svoga radnog vijeka proveo u Zemaljskom muzeju BiH, prvo kao arhivski činovnik a potom i kao bibliotekar, sekretar i fotograf.

Monografija Između dvije imperije, Bosna i Hercegovina na fotografijama Františeka Topiča 1885. - 1919. predstavlja izbor najzanimljivijih, ranije uglavnom neobjavljivanih Topičevih fotografija i ujedno je najvažniji izdavački poduhvat Zemaljskog muzeja BiH u posljednjih nekoliko godina.

Knjiga daje kvalitetniji i cjelovitiji uvid u stvaralački opus autora čiji se rad izdvaja kao izvor prvog reda za istraživanje intimne historije i geografije bosanskohercegovačkog društva u osvit jedne od najvećih ljudskih i civilizacijskih tragedija uopšte - Prvog svjetskog rata.



Fotografija: Stari most, František Topič, Zemaljski muzej BiH
(spagos)
11.11.2019.

Istina iz ranije nepoznatih dokumenata



Rekonstrukcijom na današnji dan (9. nov. 1993) porušenog Starog mosta došlo se do novih historijskih činjenica u vezi premoštenja Neretve na ovom najužem mjestu mostarske kotline. Drži se da je gost Radin oko 1440. godinu dao izgraditi viseći most i kule sa obe strane. Zbog važnog strategijskog položaja ove lokacije i veze sa tada još neosvojenim prostorima na desnoj obali Osmanska administracija je sagradila sigurniji i čvršći drveni most prije 1473. godine. Moćne višestruko uslojene drvene konzole koje su postupno izlazile iz obale i nadvisivale rijeku, dodatno su bile visoko obzidane nabojem od krečnog maltera i kamena (vidjeti sliku dole), a po vertikali još i međusobno povezane velikim željeznim klinovima. Tako uređena osnova drvenoga mosta ostala je sačuvana u otisku, u temeljnim nosačima Hajrudinovog kamenoga luka na obje riječne obale. Most preko Drine iste konstrukcije kao u Mostaru opisao je Evlija Ćelebi u svojim potopisima: “...tako da je na jake temelje, koji se nalaze na obje strane rijeke, vješto nanizao jednu na drugu velike i duge grede tako da jedna nad drugom izmiče kao pera u krilima lastavice.” Ovaj drveni most, ustvari dvije konzole koje se dodiruju, je bio u upotrebi punih 93 godine, s zatim je Hajrudin za jednu građevinsku sezonu, 1566. godine izgradio kameni most.
Otkrivanjem ranije nepoznatih dokumenata u arhivi Osmanskog carstva, ustanovilo se da Stari most nije građen devet godina kako se ranije pogrešno navodilo, nego se podigao od proljetnih do jesenjih velikih voda, godine 1566. za vrijeme niskog vodostaja, što je omogučilo izradu skele luka.
Preporučujem da posjetite podzemni dio muzeja neposredno uz most. Na crtežu mosta crvenom elipsom sam označio mjesto konzolnih greda mosta, čiji se otisci vide na slici.

Fotografije uz tekst:
Temelji starog mosta, iz Muzeja neposredno uz Stari most, Ahmet Kurt
Temelji Starog mosta, crtež, Ahmet Kurt

(Ahmet Kurt/facebook 20191109)

Stari most prije izgradnje kamenog mosta rekonstrukcija

Stari most Zamšiljeni izgled ćuprije sultana Sulejmana kana s kulama koje su sagrađene kao zaštita ćuprije sultana Mehmeda kana – crtež prof. Hamdija Salihović

Stari most – mjere (Ahmet Kurt, januar 1998.)


Fotografije: Iz teksta Edina Huskovića, Most nad Neretvom

Stari most prije izgradnje kamenog mosta rekonstrukcija
Stari most Zamšiljeni izgled ćuprije sultana Sulejmana kana s kulama koje su sagrađene kao zaštita ćuprije sultana Mehmeda kana – crtež prof. Hamdija Salihović
Stari most – mjere (Ahmet Kurt, januar 1998.)

(spagos)
10.11.2019.

Kazivanje





Nekrolog Starom mostu u Mostaru

Vraćajuci se iz rata, razrovanim putevima, pokraj spaljenih kuća, pored srušenih mostova i polomljenih česama, umorni Ibrahim Žioc – poče gunduriti neke riječi, opazivši da mu od njih korak postaje duži a put lakši. Stigavši najzad u zavičaj, zapisa te riječi, ovako:

Ko otvori put - svi su putevi pred njim,
Ko ga prekine - moraće bespućem tim.
Ko podigne česmu - duša će mu s vodom teći,
Ko je obatali - žedan će u grob leći.
Ko sazida kuću - veći od krova će porasti,
Ko je zapali i oburva -ime će mu propasti.
Ko sagradi most - dva će svijeta sastaviti,
Ko ga poruši - oba će izgubiti.
Ko čovjeka spasi - sačuvace sebe,
Ko ga ubije - ubiće u njemu i tebe.
(12.12.1993.)
(kazivanje Ibrahima Žioca, zabilježio Husein Bašić)

Iz zbirke poezije Huseina Bašića “Kad su gorjele božje kuće” (1994), stihovi su inicirani neposrednim kataklizmičkim događajima i posebno kulturocidom, te su svježi poetski zapisi, izraz ljudske pobune i odgovor umjetnika pred nevidjenim zlom.

Objavljeno u časopisu Most, broj 103-104 (14-15 nova serija, Godina XXIV maj-svibanj 1998.

(spagos/20191109)
09.11.2019.

Uz godišnjicu rušenja Starog mosta


"Mostovi se, inače, grade kako čovjek ne bi morao naokolo. Da prepriječi, da mu je bliže tamo gdje mu se hoće. S mostovima, obale se rukuju i orođuju. Mostovi su okamenjene duše pomrlih duga, nad vodama. Ni jedna građevina, što je čovjek s pameću i dušom smisli nema toliko duše kao most. I nijedna, čovjeku i zavičaju nije tako privržena kao most. Mostovi od svih građevina nose najviše ljudskog u sebi. Most je najbliži čovjekov rođak. A opet, ne bi mosta sličnom ovom mostarskom, pogubljenom. Mostovi su i počesto nalik jedan drugom. A ovaj bi nalik samo sebi ili mjesečevom luku što se ogleda u vodama Neretve, dok je noć tiha, a mjesečina blaga. Svi mostovi krvavim betonskim ili željeznim korijenima, pričvršćuju se za obale i rastu iz njih. Samo je Stari most u Mostaru niknuo i vjekovao u dvostihu:
"Ovaj je Most sagrađen kao luk duge.
Ima li mu slična u svijetu, Bože ... "

Iz teksta Miše Marića „Bio jednom jedan most“ objavljenog u časopisu „Most“, decembra1995.
(facebook/Deni)

Fotografija: Refleksija, Kemal Zorlak (facebook/Sanel/20191023)

iz arhive:







(spagos)
06.11.2019.

Iz stare štampe: Izgorjela aščinica, 1907.


U časopisu Musavat, broj 2 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:

Izgorjela aščinica. U sreijedu veče oko 10 sati u noći buknula je vatra u aščinici Saliha Jahića na Velikoj Tepi. Očevidci kažu da se je moglo mnogo halata spasiti da je bilo vode.Čekalo se je skoro 20 minuta, dok se je vodom počelo gasiti, premda su u neposrednoj blizini 3 česme. Da se nije ništa moglo i policija je dosta kriva, a naročito policaj Bubaš koji je, kako zli jezici govore, bio zir zurna (pijan op. a.). Nije onda ni čudo što je vječito govorio „olles Militär, olles Civil mir olles” i što je onako drsko postupao sa svijetom, kad je nakresan bio. Kakov je onda u 2 po ponoći, kad je onaki u 10 sah. I ovijem se ljudima kod policije bolje vjeruje, nego uglednim gragjanima. Vatra je upropastila siromaha Jahića, jer njegove komšije kažu da mu je bilo oko 3000 K robe i halata, a osigurao je samo 1500 K. Zastupnik osiguravajućeg društva kod kog je bio Jahić dućan osigurao procijenio je štetu kako kažu na 4000 K, ali sa ovom procjenom nije zadovoljan Ferman Bisman i muftar Murat. Kažu da su ona dvojica zborila da nije bilo ni 100 K. Nama se čini da bi im bolje bilo da paze svoga posla, nego da procjenjuju tugje štete, za što nisu pozvani. Naročito bi bolje bilo Fermanu da bolje pazi da se ne otimlju vakufska dobra i haremi, nego da niče gdje ga ne siju”.

Fotografija: Kujundžiluk, 1910.tih

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

05.11.2019.

Mostaraska raja: Ibrahim Silić 60 godina u vatrogasnoj uniformi


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu pogled.ba dana 2. novembra 2019. godine)

Spasio stotine života gaseći požare

Član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Mostar Ibrahim Silić ove godine slavi 60 godina od kada je u vatrogasnoj uniformi.
On je u redove vatrogasaca stao sa svega sedam godina kao pionir, te do danas sudjelovao u stotinama intervencija i spasio mnoge živote. Postao aje dobitnikom brojnih priznanja za hrabrost i 2017. godine zaradio mirovinu, ali iz vatrogasne uniforme nije izašao, nego djeluje u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu.
Uz spašavanje života u vatrogasnoj uniformi spašavao je ljude i vlastitom krvlju, tako što je darivao 114 doza dragocjene tekućine i postao inspiracija za mnoge i kao rekorder po broju darivanju krvi na mostarskoj transfuziologiji.
Iako ovo djeluje kao opis za junaka nekog dobrog američkog filma koji bi trebao uskoro stići u kina, u ovom slučaju to je kratak opis upravo za Ibrahima Silića iz Mostara za kojeg će mnogi sugrađani reći da je „pravi junak“ i „humanista nad humanistima“.
No, on za sebe i nakon više od pola stoljeća junačkih akcija tvrdi da je samo jedan iz redova vatrogasaca koji je često bio prvi među jednakima.

Od sedme godine u redovima vatrogasaca

„Vatrogasci su posebna sorta. Tako su govorili moj otac i moj djed koji me upisao u vatrogasce- pionire kad sam imao sedam godine, jer je vidio u meni veliki potencijal i očekivao da budem kao oni. Uz oca i djeda i brat mi je bio vatrogasac, tako da smo poznati kao obitelj vatrogasaca od davnina i moram kazati da sam ponosan na to“, kaže Silić za Pogled.ba. počevši priču o vatrenim akcijama .
Prisjetio se prvih odlazaka na požarišta, kad je kao dječak promatrao iz vatrogasnog vozila što i kako rade vatrogasci, a borba s vatrenim plamenima od prvog dana su mu fascinacija.
„Sjećam se da sam tada gledao njih i bio ponosan što sam dio vatrogasaca, jer su za mene osobno svi oni bili junaci. Ne mogu ni opisati koliko sam žudio za tim da im se pridružim i budem im od koristi“, priča Silić. Već tada kako ističe vatrogastvo mu je bilo u krvi i jasno se znalo da će njemu vatrogastvo biti poziv i profesija.
„Nisam se pokajao nikada zbog toga i nadam se da sam opravdao što je dedo za mene rekao tada kada me upisao u vatrogasce pionire“, kaže Silić.
Sretan je što je kao vatrogasac bio pionir, pa junior, a potom i senior i što se čitav život zapravo pripremao i educirao za posao koji je kako naglašava itekako odgovoran i važan.
Ponosan je jer je radio ono što je želio oduvijek i bio najbolji što je mogao, te kroz posao koji je obavljao s ljubavlju i vrsnim vještinama postao i dobitnikom brojnih nagrada i odlikovanja, među kojima je i ona za hrabrost.
No također je jedan od onih koji se zalagao za prava vatrogasaca, te je kao predsjednik sindikata u poratnom vremenu, kad je bilo teško financijsko stanje organizirao prosvjede i s kolegama radio na poboljšanju statusa za vatrogasce.

Najteža smrt kolege

Kroz sve godine vatrogasne službe nagledao se svega i svačega. No nikada neće zaboraviti  početak petog mjeseca ratne 1992. godine kad je nakon intervenciju u Šantićevoj ulici, snajper pogodio njegovog kolegu Almira Fazlagića .
„To je bilo na Titovom mostu kod hotela Bristol i to je naša prva žrtva bila. U tom momentu ja sam bio s četvoricom kolega u Profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi kod Mljekare, jer tu noć nismo mogli prijeći most da bi došli na dežura u „Staru vatrogasnu kulu“. Kako nisam imao osobne opreme, ja sam uzeo opremu od kolega jer tu noć su gorili Hit, Biskupija, hotel Ruža i bilo je mnoštvo intervencija . Kad sam se vratio u PVP da vratim opremu koju sam uzeo od njih čujem na radio- stanici da je pogođen vatrogasac.

Admir Kremo i ja odmah smo sjeli u vozilo (Nivu) i krenuli. Dok smo došli do stare Vatrogasne kule, nije metak ispaljen. Našli smo cisternu i pokupili Almira da ga prebacimo na kirurgiju, ali tada je po nama osula paljba, da Bog sami zna kako smo stigli do kirurgije. No, na žalost već je bilo kasno, podlegao nam je u autu. To su trenutci koje nikada neću zaboraviti“, kaže Silić.
Pored gubitka kolege prisjetio se još nekih intervencija od kojih se, kako kaže kosa diže na glavi. Među njima Silić navodi  pogibiju studenata i intervencije na izvlačenju njihovih tijela.
„Bilo je zaista mnogo toga. Svaka intervencija je na neki način važna. Neke poput spomenutih ostanu u sjećanjima, ali i to je u sastavnom životu vatrogasaca“, kaže Silić.
Vatrogastvo je kako naglašava stil života, jer je to posao koji se živi 24 sata sa spremnošću za intervenciju bez obzira na vrijeme i mjesto.

Vatrogasci su „posebna sorta“

„Vatrogasci su posebna sorta. To se mora voljeti, a kada uđe u krv toga se ne može osloboditi“, kaže Silić. Da je uistinu tako svjedoči činjenicom da je nakon odlaska u mirovinu 2017. godine nastavio aktivno djelovati u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Mostar, koje nikada nije ni napuštao.
Sada je posvećen kako kaže u prenošenju znanja mlađim generacijama, a posebno ga veseli rad s djecom i upoznavanje školaraca s osnovama vatrogastva.
„Kad s njima pričam čini mi se da bih svi voljeli biti vatrogasci, ali na žalost nekako na tome ostane. Čini mi se da roditelji djecu usmjeravaju na neke aktivnosti od kojih će brzo profitirati. Roditelji ulažu napore da im djeca budu poput Novaka Đokovića ili Edina Džeke, ali ne mogu svi biti Đoković i Džeko, to je od milijun jedan“, kaže Silić. Smatra da kod djece treba razvijati volonterski duh i pokazati im širinu zanimanja kako bi pokazali što žele i za što su nadareni, jer Bosni i Hercegovini pored nogometaša i pjevača trebaju i vatrogasci, humanisti…

Ojačati redove vatrogasaca

„Treba gledati za što su djeca nadarena i motivirati ih da to rade, a ne ih prisiljavati da ostvaruju željene ambicije roditelja. Možda bi nam onda bilo bolje stanje i u državi, jer svi mi skupa činimo ovu državu“, kaže Silić za Pogled.ba.
Sa željom da ojača vatrogasne redove a time i državu BiH s kolegama u DVD- u osigurao je besplatnu sekciju za mlade.
„Za razliku od većine klubova i sekcija u gradu za vatrogasce pionire je članarina besplatna. Osigurali smo im besplatne uniforme, te u suradnji s izviđačima ljetovanja na Boračkom jezeru i zimovanja na Rujištu. To su mjesta gdje djeca mogu uživati i učiti o prirodi, zajedništvu, ali i o vatrogastvu“, pojasno je Silić i podsjetio da na mladima ostaju vatrogastvo, država i čitavi svijet.
(D.G./Pogled.ba)

05.11.2019.

Sjećanja na Mostar koga više nema

Mostar, 1977.

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 4. novembra 2019. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović-Sjećanja: Novi superxafsi, referendum o samodoprinosu, uništene plantaže, premijera “Koštane”

Nastavljam serijal tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi i življenja u njemu.

Bijeli Brijeg I


Superxafsi na Bijelom Brijegu i u ulici Matije Gupca

Za stanovnike novih mostarskih naselja Bijeli Brijeg i u ulici Matije Gupca uskoro će doći bolji dani, barem što se tiče snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama.
HIT-ova organizacija udruženog rada Maloprodaja odlučila je da u ovim naseljima počne izgradnju dva savremena superxafsa, koji će, prema predviđanjima, moći da zadovolje potrebe stanovnika u narednih 10 godina.
Novi objekat, koji se već gradi za potrebe mještana naselja Bijeli Brijeg I i II imaće korisnu površinu od 488 kvadratnih metara i u njemu će se moći kupiti sve vrste poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.
Superxafs u ulici Matije Gupca zapremaće površinu od 363 kvadratna metra poslovnog prostora. (4.4.1977. godine)

RMC u izgradnji

SKB Mostar

Sportska dvorana, na čekanju


Referendum o samodoprinosu

Delegati svih vijeća Skupštine opštine Mostar usvojili su na jučerašnjoj sjednici prijedlog odluke o raspisivanju referenduma za zavođenje mjesnog samodoprinosa.
Odlučeno je da se referendum održi 29. maja.
Mjesni samodoprinos se zavodi za period od oktobra ove do oktobra 1982. godine.
Predviđeno je da se u tom periodu prikupi 400 miliona dinara za igradnju Regionalnog medicinskog centra “Dr Safet Mujić”, dvije osnovne škole, pokrivenog plivačkog bazena, sportske hale Sportsko-privrednog centra, zatim za dogradnju četiri osnovne škole, opravku Gimnazije “Aleksa Šantić” i za adaptaciju prostorija Univerzitetske biblioteke Univerziteta “Džemal Bijedić”, Galeriju likovnih umjetnosti i zgradu Doma kulture. (10.4.1977. godine)

Hepok, plantaže


Uništene plantaže

Prema obavještenjima, koje smo juče dobili iz Poljoprivrednog kombinata HEPOKiz Mostara, nevrijeme koje je posljednjih dana vladalo na području Hercegovine prouzrokovalo je velike štete.
Najviše su stradali voćnjaci na plantažama u Nevesinju, Berkovićima kod Stoca i Ljubomiru kod Trebinja.
Procjenjuje se da pričinjena šteta iznosi od 35 do 50 miliona dinara.
Na svim ovim plantažama, ovogodišnji rod voća je potpuno uništen.
Velike štete pretrpjeli su i vinogradi na plantažama oko Trebinja, gdje je uništeno 70 posto roda grožđa. (22.4.1977.)

Narodno pozorište 1970-tih


Premijera “Koštane”

U velikoj sali Narodnog pozorišta u Mostaru večeras će glumci amaterskog pozorišta RKUD “Abrašević” premijerno izvesti “Koštanu” Bore Stankovića.
Ova dramska priča u pet činova režirana je pod vođstvom Maše Topića.
Glavne uloge povjerene su Ranku Ruparu, Maksi Gubeljiću, Fatimi Džinović, Draganu Slezaku, Nadi Blagojević, Frani Zrinušiću i Branku Mirkoviću.
U izvođenju predstave učestvuju i ansambl narodnih pjesama i igara i narodni orkestar RKUD “Abrašević”. (29.4.1977.)

Mostar, 4. novembra 2019.
(NovaSloboda.ba)