Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


08.10.2019.

Sjećanja na Mostar koga više nema

plaža Bunur, nekad

Bunur, sada

Džeger, Fejićeva, kod kina Zvijezda

Dom izviđača, sedamdesete

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 7. oktobra 2019. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović-Sjećanja: Kema, Peka, Bale, Mušo, Brato Krava, Božo i Cargo, Bora Fabris, Džeger, Uka…

Kada sam, kao dijete, iz Jablanice doselio u Mostar, imao sam čast i privilegiju da živim u najljepšem sokaku na svijetu – Alajbegovića. U kome su, u ono vrijeme, u kući na samom početku sokaka stanovali Mujo i Fatima Alajbegović, profesorica Mira i Brato Krava, baba Sena, Nemanja i Dragica Njunjić, Osman i teta Hajruša, Smailaga i Smailaginica, nena Čišićka i kćerke joj Dutka i Tima, čika Ante Radović i teta Vasa, pa Muruveta, Baba Buljubašić-hala Nefa, Jusufaginica (majka Arifa i Zibe Nožić), Salko i Fata Puce, Asim i Đenka Elezović, Vejsil i Munta Husković, teta Dika, Hajro i Džemila Alađuz, Ćamil i Memnuma-Hadžinica Derviškadić…
A još veće zadovoljstvo da mi plaža Bunur bude pedesetak metara od kuće. Iako sam u rodnoj Jablanici naučio plivati, prve prave plivačke korake napravio sam na Neretvi, gdje su me, kao i ostalu “malu” raju, tranguze u Neretvu bacali Kema Denjo, Peka, Bale, Zijo Bajat, Mušo Rokša, Salko Ćurić, mesar Branko Radovanović, Dragan Ćemalović, Zlatko Hafizović, Sejo Čevro, Enči Oručević, Tahir-Taja Nikšić, Salko Nožić, Kema Rajković, Fahrudin Čišić…
Po vas cijeli dan, u vrijeme ljetnih ferija, čamili smo na stepenicama ispod Doma izviđača i čekali da nam Kema, Peka, Bale i druga veća raja bace staklene boce, a mi se, bijući ko će je uhvatiti, brže-bolje trčali na česmu kod košćele i punu donosili velikoj raji. Što si više puta donosio vodu, imao si veću šansu da te Kema i ostali tranguze bacaju ispod ploče na Bunuru i onda te okruže sve dok se dobro ne naučiš plivati, a ne zapadneš u “pure”.
Kako zaboraviti kad bi ti uveče rekli da se sutra napenališ zorom ispred Radničkog i guraš šlaufe nekoliko puta veće od tebe sve do Skakala, a onda te velika raja posade na njih, pa s njima sve do Avijatičkog mosta. I tako, nekoliko puta na dan, noge sve užarene od vrućine, ali ti ne pada na um da se požališ. A uz put, ako si malo zabušavao, pala bi i pokoja čvoka ili noga u guzicu.
Ah, ta lijepa, sjetna i draga vremena, da mi je samo još jednom to doživjeti, pa serbes u Sutinu…
Kako zaboraviti noći kad bi raja popela Mehu Džegera na vrh onog stuba ispred parka kod Roznamedžijine džamije,  a on, u rokerskom stilu, uz gitaru zapjevao čuvenu pjesmu The Rolling Stones – Satisfaction. A onda, negdje pred ponoć, sve začini umilni glas Uke iz Bagatovog sokaka, koji je imao nevjerovatnu memoriju da čim bi čuo pjesmu nekog stranog pjevača, popularnog u ono vrijeme, odmah bi je zapjevao u originalu. Sjećam se, kao da je juče bilo, čuveni advokat Isma Balić izlazio bi iz kuće i Uki, a često i njegovom bratu Hami, davao crvenu stoju…
Kako zaboraviti lafa nad lafovima, rahmetli Hajru Muftića, stomatologa, pa Eminu moje mladosti, kćerku mu Aidu-Cicu Muftić, najljepšu djevu beharli Mostar iz onog vakta i zemana. Njena gracioznost i hod po Fejićevoj mamili su uzdahe svakog prolaznika. Pa, zar se može zaboraviti ljepotica Vesna Hafizović s vrha Bagatovog sokaka?
A zaborav ne može prekriti ni sjećanje na čuvenog milicionera Božu Kulaša ni njegovog vjernog Cargu, koji je bio strah i trepet za sve mangupe, posebno za one koji bi, pred ponoć, pošli da lampaju one koji bi dolazili na Tepu da ujutro prodaju karpuze, kavade, paprike i ostale zerzevate.
Zar se mogu zaboraviti dugi redovi od kina Zvijezde pa sve do nekadašnjeg Kraša i Domaćinstva, kada bi se gledali Vinetu, Alen Delon, Žan Pol Belmondo, Diverzanti, Kartuš, kad bi tapkaroši, među njima i Oma Batlak, radili punom parom, a Ljubo padao s nogu od umora.
A onda bi pred sami sumrak, Bora Fabris, možda i najjači frajer naše raje, zapjevao, onako za sebe, čuvenu pjesmu “Kada budem umro, ne zovite mi popa, nek’ me moja jalija zakopa…”
Moj Mostaru, ko ti lomi krila?!

(Mostar, 7. oktobar 2019. godine)
(NovaSloboda.ba)