Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


25.09.2019.

Iz stare štampe: Reklame iz prošlosti


Izgradnjom uskotračne željeznice koja je povezala Mostar sa Sarajevom i dalje Europom na sjeveru i Metkovićem i Jadranom na jugu, počinje naglo širenje proizvodnje, trgovine i transporta. Izvozno-uvozni robni tokovi Hercegovine bili su uglavnom usmjereni pravcem Mostar-Metković-Trst. Rasplamsva se trgovina u svim oblicima, a čaršija poprima drukčije boje i sadržaje. Sredinom devedesetih godina XIX. stoljeća, Mostar bilježi 95 registriranih trgovačkih radnji i obrta. Polako počinju nestajati poslovi sabljara, tufekčija, čizmedžija, mjerenje platna laktom i na palac, a počinju se pojavljivati vinari, apotekari, trgovine mješovitom robom, banke i sl. Mnogi trgovci u Trstu osnivaju svoje trgovačke filijale ili firme, koje su se bavile trgovačkim prometom, a počinje cvjetati i moderna industrijska proizvodnja.

Počinju se u lokalnim časopisima objavljivati brojne reklame za proizvode i usluge, a mi ovdje donosimo izbor nekoliko njih.
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
21.09.2019.

Sličan Starom: Most Malabadi u Turskoj


Most Malabadi (Malabadi Köprüsü) je samonosivi lučni most preko rijeke Batman, pritoke Tigrisa, a nalazi se u blizini grada Silvan, u jugoistočnom dijelu Turske.





Sagrađen je između 1146 i 1147. godine, u vrijeme vladavine Artukida, po nalogu vladara Timurtasa od Mardina, sina Ilgazija i unuka Artuka. Jedno stoljeće kasnije slijedila je prva restauracija mosta, a poslijednja je obavljena početkom dvadesetog stoljeća. Nekada je ovaj most bio jedina saobraćajna veza preko te rijeke u čitavom regionu, a bio je u neprekidnoj upotrebi sve do 1950. godine, kada je u njegovoj neposrednoj blizini izgrađen, za to doba moderniji i stabilniji most.

Luk mosta premoštava čitavo korito rijeke, a najveći je lučni most u Turskoj i susjednim regionima. Sam most je dug 150 metara, širok 7 metara. Visina najviše tačke mosta iznad rijeke iznosi 19 metara, a širina luka je 38,6 metara. Detaljni opis mosta prvi je napravio poznati putopisac Evlija Čelebija.


O mostu je u zadnje vrijeme bilo više govora, jer se u njegovoj samoj blizini, uzvodno, sagradila brana velikog vještačkog jezera.




Ono što nas posebno interesuje, vezano za naš ponos, mostarski Stari most je podatak da je most u njegovo vrijeme pohodio Evlija Čelebija. Pošto se navodi podatak da je Malabadi most bio najveći lučni most u Turskoj i okolnim regionima, nije čudo da je Evlija Čelebija, kad je ugledao mostarski Stari most zapisao:

„Eto neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rab (božji), Evlija, dosada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. On je prebačen s jedne na drugu stijenu, koje se dižu do neba. Dužina toga mosta od jedne do druge kapije, što se nalaze na unutrašnjoj strani dviju tvrđava, koje leže na oba kraja mosta - iznosi ravnih stotinu koraka, a širok je petnaest stopa“.

A o Starom mostu i njegovom graditelju mimaru Hajrudinu je zapisano:

„Ovaj je Most sagrađen kao luk duge. Ima li mu išta slično u svijetu, Bože moj? Stih je upisan na prvom kamenu položenom u temelje Starog mosta 1557. god čija gradnja je počela po naredbi Sulejmana Veličanstvenog. Donio je taj most, u glavi i srcu, Hajrudin neimar, mostograditelj po struci, a pjesnik po duši.
Prvi kamen uklesan u historiju Mostara graditelj je donio čak iz rodne Persije. Prevalio je sa njim tolika kopna i bezbrojna mora, osjetio je on planine i okvasio se po svjetskim rijekama. Hajrudin je izgradio Stari most za devet godina i od 456 blokova kamenja, gdje svaki, pojedinačno ima svoju priču i suštinu.”

Ko zna, možda je na svom putovanju iz rodne Persije u Tursku, a onda odatle u Mostar, mimar Hajrudin prešao preko mosta Malabadi, i ugledavši taj most, u svojoj glavi već tada stvorio viziju mosta, kojeg je tek trebao izgraditi u dalekoj i nepoznatoj zemlji.

Smail Špago
(Novasloboda.ba)



18.09.2019.

Iz stare štampe: Spomenik don Frani – Musavat br. 3. iz 1906. g.


U časopisu Musavat broj 3 iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:

Spomenik Don Frani. Dne 2. novembra o. g. podignuće se na ovdašnjem katoličkom groblju spomenik Don Frani Milićeviću. Od „nadležnih” pozvano je sve gragjanstvo bez razlike vjeroispovijedi da tog dana pohodi katoličko groblje i prisustvuje podignuću spomenika „slavnom Don Frani zlatnog srca, koje je za sve nas jednako kucalo, koje je sve nas jednako ljubilo”.

Nastojanjem hercegovačkih franjevaca, posebno fra Franje Milićevića, da nađu najbolji način kako bi odgojili čitateljsko općinstvo u Hercegovini, koje je bilo skoro potpuno nepismeno, došlo se do čvrste odluke da se kupi i podigne vlastita tiskara u Mostaru. Najveću zaslugu, a i najveći trud, za otvaranje tiskare pripada Franji Milićeviću.
Otvaranjem tiskare godine 1872., zbio se presudan događaj za kulturni i prosvjetni preporod Mostara i Hercegovine uopće. To u isto vrijeme znači i početak izdavaštva u Hercegovini, pokretanje novinstva, udžbeničke literature. Kratko rečeno došlo je do utemeljenja kulturno-prosvjetnog rada.
Kroz sedamdesetak godina tiskara je češće mijenjala imena: Franjevačka tiskara, Franjevačka pečatnica, Tiskara don Franje Milićevića, Brzotisak don Franje Milićevića, Tiskara Glasa Hercegovca, Dionička tiskara, pa do Tiskara F(ranjevačke) P(rovincije).
U tiskari su objelodanjivani razni bukvari, slovnice, kalendari, listovi i knjige. Tiskani su listovi: Bosiljak hercegovački, Novi hercegovački bosiljak, Glas Hercegovca, Osvit, Kršćanska obitelj, Radnička obrana, Hrvatska obrana, Narodna sloboda, Hrvatski težak, Ruža, Hercegovina franciscana, Stopama otaca, Palangar, Južna štampa, Soko — kolendar pravoslavne crkve, itd.
Zanimljivo je spomenuti da je u izdanjima ove tiskare, koja je ustvari i prvo izdavačko poduzeće na području Hercegovine, još godine 1875. tiskan Defoev Robinson Krusoe. Time, vrlo rano započinje na ovom tlu tiskanje lektire za djecu i omladinu.
Fotografija: Spomenik Don Frani Milićeviću
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

17.09.2019.

Putopisci novijeg vremena: Mostarska Elegija


Mostar, jedan od najljepših gradova: Tamo gdje se ukrštaju svjetovi koji se prepliću i u meni

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu DW dana 7. Septembra 2019. autor je Dragoslav Dedović)

Mostar spada u red onih nekoliko ovdašnjih čudesnih varoši, koje bi svaki ozbiljan putnik za života morao da vidi. To je tačka u kojoj se, kao možda još jedino u Andaluziji, ukrštaju svjetovi koji se prepliću i u nama.


U Beogradu je Mostar saobraćajna petlja na autoputu za Niš. U Srbiji po kafanama i na svadbama pevaju „Čudna jada od Mostara grada“. Samo što Ahmo iz pjesme biva zamijenjen izrazom „dragi”. Dvojica dobitnika NIN-ove nagrade za roman su u ovom milenijumu – Mostarci. Jedan po opredjeljenju i roditeljima, a drugi po rođenju. Ali Mostar je običnom čovjeku daleko, kao Nikaragva.
Dobar razlog da nešto napišem o jednom od najljepših gradova bivše Jugoslavije.

Mostarsko opredjeljenje

Mostar nije moj ni po rođenju ni po boravku, jer sam u tom gradu bivao povremeno i kratko. Kada bih, međutim, mogao da biram, bio bih po opredeljenju Mostarac. Čudan je to iskaz za nekoga ko je rođen u Zemunu, a odrastao u Bosni. Vjerovatno u toj misli ima nešto od sumnjivog klišea: beskonačni niz sunčanih dana uz beskonačno zelenu rijeku, a iznad svega luk mosta.
Ipak, moja opredijeljenost za Mostar počiva na svijesti da je to tačka u kojoj se, kao možda još jedino u Andaluziji, ukrštaju svjetovi koji se prepliću i u meni: Mediteran je kroz kapiju mosta pohrlio duboko u kontinent, Istok i Zapad su se poslije vjekovnog hrvanja ovdje zaglavili poput teških galija koje su nakon sudara ostale na suhom, ukliještene, nemoćne da se nametnu, nemoćne da odstupe. A ne mogu ni da potonu, jer more nije dovoljno blizu. Ovdje je more tek obećanje u oglašavanju galeba. Ovdje se sve silnice sveta i njegova nepočinstva vide jasnije. Al se možda baš zbog toga nameće ljepota kao odgovor na nepočinstva.

Mostar je dokaz da ljepota može da nadživi one koji su pokušavali da je ubiju, smatra Dragoslav Dedović

Mostar je dokaz da ljepota može da nadživi one koji su pokušavali da je ubiju. Među njima su čak i neki Mostarci koje sam dobro poznavao. Ali o njima neću.
Lična hronika mostarskih trenutaka
Bio sam u gradu više puta. Početkom osamdesetih sam posjetio druga koji je tamo služio vojsku. Pili smo Žilavku na terasi hotela Ruža i razgovarali – o čemu bi drugom kada imaš dvadeset godina – nego o Mostarkama. Onim dugonogim bićima nestvarne ljepote, s čudnim naglaskom i drskim pogledima.
No, moj prvi susret sa Mostarom desio se desetak godina ranije. Osnovna škola u bosanskoj varošici u kojoj sam rastao izabrala je upravo Mostar za odredište ekskurzije. Čopor divlje djece, pušten iz autobusa, razmilio se tada kamenim sokacima. U Bosni je sve bilo pastelno, polusjenovito, čak je i ljeto na svom vrhuncu, u avgustu, krilo u sebi neku nijemu sjetu. Hercegovina i Mostar koji sam otkrio tada, u mom dječijem oku nisu imali ni traga od blagih prelaza boje u boju, od opreznog i odmjerenog prelivanja dana u noć, sjenke u maglu. Kontrasti su bili bolno lijepi. Blještavobijeli kamen i tamnozelena voda pod stijenom. Nemilosrdno sunce i ledena Neretva.
Ferko, koji je bio najsmotaniji od nas, najeo se tada previše masnog bureka. Nastavnici su nas okupljali za polazak, kada smo preko ograde u blizini mosta vidjeli kako on skinutih gaća čuči na obali Neretve. Mostarci su već uočili unezvijerenog dječaka i počeli da mu dobacuju iz kafansnih baštica.  Ljutiti razrednik je tražio načina da dozove Ferka, jer nije znao kako da siđe do obale.
Kako god, prva jaka mostarska slika koja mi je ostala u sjećanju : Ferko pere stražnjicu na Neretvi.
Docnije sam dolazio raznim prilikama. Najviše na dan, nekada ni toliko. Imam i fotografiju sa nekoliko sarajevskih studenata i studentkinja, a iza nas Mostar kao na razglednici. Taj grad je za mene ostao predivna kulisa, a život se odvijao u Sarajevu.

Neko je rekao da taj obnovljeni most neće biti most nego spomenik mostu”, zapisao je Vladimir Pištalo februara 2004.

Mostar bez „Starog”

Rat je zvijer koja pali biblioteke i ruši mostove. Tek kada je kamen mosta pao u Neretvu, kada sam to vidio na njemačkoj televiziji  – bio sam već u Regenzburgu – počeo sam da se pitam, nismo li svi odveć neoprezni na svojim putovanjima. Možda tog čuda koje gledamo danas već sutra neće biti. Trebalo je bolje pamtiti detalje svojih boravaka u Mostaru. Kao što je trebalo bolje iskoristiti vrijeme sa ljudima kojih više nema.
Predrag Matvejević, pisac Mediteranskog brevijara, je za života rekao da su Mostarci svoj most zvali naprosto „Stari”, te da su stijene ispod mosta nazivane pećinama. Pećine su imale svoja imena: „Zelenika, nad kojom su rasli smokva i šipak, Šuplja pod kojom je opasni vrtlog (kapak), mali i veliki Soko, Glavar nalik molu u nekoj maloj luci, veliki Duradžik na kojem su se dječaci pripremali za “skok sa ćuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…“
Ovim pećinama u trenutku rušenja 1993. pridružilo se kamenje Hajrudinovog luka razapetog među svjetovima.
Sjetio sam se tada da je Mostar prije rata za mene bio tek veća verzija hercegovačke varoši Stoca koju sam volio svim svojim čulima. Provodio sam nekoliko dana ljeti kod prijatelja Mense u tom gradiću na rijeci čudesne lepote – Bregavi. Stolac je za mene bio originalni predložak mediteransko-orijentalne civilizacije koja počiva na leđima iščezle antike i srednjovekovlja punog stećaka.Mostar je mogao da bude tek njegov veći, prelijepi odjek.


Tragovi ratnih razaranja su još uvijek vidljivi u gradu na Neretvi

Kada se kanjon Neretve ukazao svojim užasnim, krezubim osmjehom bez Mosta, shvatio sam da je zločin prema jednom kamenu iz ukupnog zdanja svjetske ljepote, zločin prema ukupnoj ljepoti svijeta. Prepoznao sam osmjeh Tanatosa.

U ranjenom gradu

Poslije rata sam došao čim sam mogao. Moj prijatelj iz sarajevskih studentskih dana, književnik Dragan Šimović, još je bio živ.Vodio je prelijepo mjesto koje je nazvao Škrinja. Tada je ta antikvarnica i knjižara sa kulturnim zbivanjima bila pribježište za Mostarce željne drugog i drukčijeg. Upoznao sam u Škrinji tri mlada mostarska pjesnika. I pomislio da se ovaj grad obnavlja, uprkos svemu. Sjećam se da smo pred moj odlazak sjedili u staničnom bifeu kod Salke, da je Miro, stari književni vuk, sukao brkove i naručivao meze i piće. Pridružio nam se raspričani građanski aktivista Ibro koji je naišao autobusom iz Dubrovnika s namejrom da presjedne za Sarajevo. Propustio je naredna dva autobusa. To je bio jedan od onih trenutaka kada se punoća života objavi za kafanskim stolom i traje u nedogled, vrtložeći se u brzim i pametnim doskočicama i smijehu.

Čudesna graditeljska baština, spoj kultura, specifičnost njegovih žitelja i magija Mostara teško će nekoga ostaviti ravnodušnim

Jednom je moj sin, kada sam ga odveo u Mostar, u baštici kafea kod Mosta popio pet ili šest Kokti. Bio je otprilike toliko star kao ja na ekskurziji, ali njegova uspomena iz Mostara biće povezana sa prvim ukusom jednog napitka koji nije postojao u Njemačkoj. Sjedili smo tu sa cijelom redakcijom odličnog mostarskog časopisa, bilo je vrelo, u grad su počeli da se vraćaju turisti, već smo bili u novom milenijumu. Most je obnovljen.  „Neko je rekao da taj obnovljeni most neće biti most nego spomenik mostu”, zapisao je Vladimir Pištalo februara 2004. u svom eseju „Povratak mostarskog mosta”. Esej se ovako završava: „Dok su se radnici dovikivali trideset metara iznad vode, leptir kupusar je sletio na kiselo drvo. Leptir je bio simbol jednostavne ljepote. Mirisala je smokva. Dva divlja mačeta su se igrala, prevrćući se jedno preko drugog. Most se, iz svijeta Platonovih ideja, vraćao na zemlju”.
Sve ovo je trebalo da posluži kao uvod, a nikako da stignem do klasične putopisne priče: Nedavno sam posjetio grad, ovaj put kao turista, na nekoliko dana. Htio sam da ga pokažem nekome do koga mi je stalo. Mislim da Mostar spada u onih nekoliko čudesnih stvari u ovom dijelu svijeta, koje bi za života svaki ozbiljan putnik morao da vidi.

Layla, You've got me on my knees

Priča o Mostaru je svakako i priča o Hajrudinovom mostu. I o Mostarskoj gimnaziji. Priča o fudbalskim čarobnjacima velikih i malih terena, mada „Velež“ nikada nije bio prvak Jugoslavije.  Mostar je, svakako, i jedno od imena ratne traume. Grad u kojem jedva da ima Srba, a Hrvati i Bošnjaci žive razdvojeni nevidljivom linijom ratnih zločina. Ako hoćete, možete na Bulevaru još uvijek pronaći ruševine iz kojih džiglja drveće. Grad u kojem jedna polovina pati od totalne jugoslovenske amnezije, mada se uoči rata svaki deseti stanovnik izjašnjavao kao Jugosloven.


Spomenik Aleksi Šantiću-velikom mostarskom pjesniku

Ali za mene je Mostar najprije priča o Aleksi Šantiću koji prepjevava Hajneovu pjesmu „Der Asra“ da bi prepjev postao jedna od najčuvenijih sevdalinki: „Kraj tanana šadrvana / gdje žubori voda živa”. Za mene je prosto nevjerovatno da Hajne nije sjedio u sjenci Mosta i gledao u Neretvu dok je pisao te stihove. Sviđa mi se ta svjetska parabola: Njemački Jevrejin spjeva pjesmu o orijentalnom načinu strasti  u kojoj će se prepoznati svi iz plemana onih „što umiru kada ljube“. Onda jedan mostarski Srbin prepjeva te stihove, njih dočeka muslimanska muzička mašta na sazu. I onda se stvori nešto, što ima ukus, miris i zvuk veoma, veoma stare pjesme.
Ni Hajne, doduše, nije izmislio priču koja je osnov pjesme. Ona se zove „Madžnun Lejla” (opsjednut Lejlom), a nesretni mladić se zvao Kais. Priča je iz arapskih oaza preko Perzije i svih zemalja istoka putovala od sedmog vijeka, da bi je Hajne dvanaest vijekova kasnije pročitao u njemačkom prevodu. Ne mogu drukčije da pojmim put ove Hajneove pjesme od arapskih korijena preko Njemačke do Mostara gdje će postati starovaroško blago, nego kao filingranski rad umjetnosti kroz vrijeme. Ali i vraćanje priče samoj sebi, svom otpjevanom smislu.


i spomenik Šantićeve “prelijepe Emine” krasi ovaj čudesni grad

Sve ove misli se roje i u jednom od niza kafea uz Neretvu, a šum hladne vode u vreli dan bude sličan šumu vremena. Još kada neko iz kafea, obdaren retro ukusom moje generacije, pusti Kleptonovu „Lejlu” koja je nastala inspirisana istom arapskom pričom koja je pokrenula i Hajneovu ruku, onda se ovdje, u kamenom gradu nad zelenom vodom, zatvore nevidljivi krugovi. Za ljude kojima te rođačke veze arapskog sedmog vijeka, Hajnea, Šantića, saza i Kleptona  nisu važne, to je samo još jedno vrelo mostarsko popodne.

Spomenik pjesmi

Aleksa Šantić je i jednom svojom pjesmom ušao u pjevanu kulturnu baštinu ovog podneblja: Emina. Sve se zna o pjesniku i ljepotici. Ono što poslijeratni Mostar čini meni još dražim jeste činjenica da nije samo pjesnik dobio svoj spomenik – već i njegov vjerovatno najpoznatiji književni lik – „Lijepa Emina”. Tako Eminina ljepota putuje kroz vrijeme,  umotana u pjesnikove riječi, da bi se pred mojim očima materjalizovala u spomenik. Kao da neko želi da kaže da ovo mjesto mogu da oblikuju i ljubavne pjesme, a ne samo razulareno oružje.

U Mostaru se svaki deseti stanovnik izjašnjavao kao Jugosloven

Da kažem još: pamtim jutarnju kafu nad Radoboljom koja, nestvarno lijepa, žuri u zagrljaj Neretvi kod Mosta, da bi s njom krenula ka moru. Pamtim da sam bio sretan jer sam baš tu, makar termometar pokazivao 39 stepeni. Pamtim i noći u Mostaru kada se povjetarac s Neretve umilostivi te pomiluje zažarena tijela.
Pamtim sjaj kaldrme na mjesečini. Ledeni dodir Neretve oko gležnjeva, jer sam se usudio da zakoračim u nju, studen se hitro uvuče u kosti pa dugo puštam suncu da miluje pobijeljele potkoljenice. Pamtim i gužvu koju stvaraju turisti – u kolonama ih dovoze autobusi sa dubrovačkih kruzera ili iz Međugorja. Trenutke kada sunce boji kamene gromade oko grada u narandžasto. Kada u čaši zamiriše bijelo vino iz lokalnih vinograda. I kada u „Šadrvanu” jednom od najboljih etno restorana u regionu, ne znam šta da naručim, jer odlučiti se, recimo, za đulbastije ili hadžijski ćevap znači – odlučiti se protiv svega ostalog.

Kriva ćuprija u Mostaru


Glasovi i čudo
Trudim se da od tolike ljepote ne oslijepim. Znam da je u svakom ovom užitku sklupčana sjenka bola koji izviruje čak i iza suvenira. U knjizi Elvedina Nezirovića „Propovijedanje bluza“ čitam: Ljeto je doba / kada su mi oteli oca. / doba kada čujem glasove / onih / koji su umrli za ovaj grad.
Objavio/la spagosmail u 14:02, 0 komentar(a), print, #

16.09.2019.

Sjećanja na Mostar koga više nema


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 16. septembra 2019. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović-Sjećanja: Dogradnja i adaptacija Hirurgije, jubilej “Abraševića”, počinje gradnja HE Grabovica, gostovanje poljskih glumaca

Nastavljam s objavljivanjem tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi.


Prednost hirurgiji

Jedna velika društvena akcija, koja je posljednjih nekoliko godina vođena u Hercegovini, na putu je da uskoro donese i prve konkretne rezultate. Riječ je o izgradnji objekata Regionalnog medicinskog centra “Dr Safet Mujić” u Mostaru, za što će, kako se procjenjuje, biti potrebno uložiti milijardu dinara.
Samo za prvu fazu, kojom će se izgraditi 60.000 kvadratnih metara bolničkog prostora, uložiće se 150 miliona dinara.
Već sada se obavljaju pripreme za dogradnju i adaptaciju postojeće zgrade hiruškog odjeljenja. Dobiće se novih 4.000 kvadratnih metara prostora. Tu će biti smješteni hiruško, ginekološko i porođajno odjeljenje, a ovim potezom dobiće se novih 140 bolesničkih kreveta, više operacionih sala i ostalih neophodnih kapaciteta.
U finansiranju izgradnje objekata Regionalnog medicinskog centra “Dr Safet Mujić” učestvovaće sve opštine, SIZ-ovi za zdravstvenu zaštitu i banke.
Međutim, ni to neće biti dovoljno, pa će se pristupiti povećanju stope doprinosa za zdravstveno osiguranje u ovoj godini i zavođenjem mjesnih samodoprinosa radnih ljudi i građana.
Prvi korak u tom pravcu dalo je nedavno Predsjedništvo OK SSRN Mostar, koje je formiralo Koordinacioni odbor za organizovanje i sprovođenje opštinskog samodoprinosa za zdravstvo. (18.1.1977.)


Priredbe, gostovanja, recitali…

RKUD “Abrašević” iz Mostara slavi svoj srebrni jubilej – 50 godina postojanja i rada.
Da bi se ovaj jubilej mostarskih amatera što dostojnije obilježio, OK SSRN imenovala je Odbor za proslavu, čiji je predsjednik Mustafa Sefo, član Predsjedništva SR BiH.
Odbor je sačinio program obilježavanja proslave, koji treba da “Abrašević” afirmiše i na jugoslovenskom planu, da prikaže njegove najznačajnije uspjehe i da još više podstakne razvoj amaterskog kulturno-umjetničkog stvaralaštva, te da stvori potrebne preduslove za omasovljenje, proširenje i jačanje.
U okviru proslave, biće organizovani nastupi svih sekcija Društva u radnim organizacijama, školama, fakultetima, jedinicama JNA u Mostaru, zatim gostovanja u hercegovačkim opštinama i učešće na festivalima i drugim manifestacijama u Republici i u zemlji.U okviru proslave jubileja, biće otvorena retrospektivna izložba “Pedeset godina postojanja i rada RKUD “Abrašević”, a u prostorijama Društva otkriće se bista Koste Abraševića.
(21.1.1977.)


Počinje gradnja hidroelektrane Grabovica

U Grabovici, 30. kilometara sjeverno od Mostara, juče je potpisan ugovor o početku izvođenja građevinskih radova na izgradnji hidroelektrane Grabovica. Ugovor su potpisali Dušan Bumbić, direktor ZOUR-a Hidroelektrane na Neretvi u ime investitora, i Mate Lasić, direktor splitskog “Konstruktora”, koji će biti izvođač glavnih radova.
Vrijednost građevinskih radova, koje će izvoditi “Konstruktor”, iznosiće 550 miliona dinara.
Hidroelektrana Grabovica, koja predstavlja gornju stepenicu projekta “Srednja Neretva”, proradiće 1980. godine i gradiće se uporedo sa već započetom HE Salakovac.
Kad bude puštena u pogon, HE Grabovica, čija će betonska brana biti visoka 58 metara, godišnje će proizvoditi 345 miliona kilovat časova električne energije.
(2.2.1977.)


Poljski glumci u Mostaru

Ljubitelji pozorišne umjetnosti u gradu na Neretvi imaće 8. aprila izuzetnu priliku da na svojoj sceni pozdrave glumce iz prijateljske Poljske.
U okviru međunarodne kulturne razmjene i učešća pozorišta iz Lođa na Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, glumci ovog pozorišta izvešće prestavu “Tango” Slavomira Mrožeka.
Za gostovanje poljskih glumaca u Mostaru već sada vlada veliko interesovanje, jer je to prvo gostovanje stranih glumaca u posljednjih nekoliko godina.
(31.3.1977.)
(NovaSloboda.ba)

11.09.2019.

Iz stare štampe: Popravak Sinan pašine džamije – Musavat br. 2. iz 1907


U časopisu Musavat broj 2 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:
Popravak džamije. Džamija Sinan-pašina vakufa bila je tako ruševna, da je bilo opasno u njojzi klanjati te je jedva jednom pred četiri mjeseca započeta, da se popravlja. Za tu svrhu odregjena je neznatna svotica i početo da se najpotrebnije popravi. Ono što će svaki majstorić popraviti za deset dana, evo se na džamiji radi preko ćetiri mjeseca, mahaljani nemaju gdje klanjati. Moramo iskreno reći da u ovoj stvari nema politička oblast nikakove krivnje, osim te da drži kao vakufskog predsjednika čovjeka skroz nesposobna”.
Sinan-pašina ili Atik džamija na Mejdanu, najstarija je džamija u Mostaru, izgrađena čak 1473. g. Donedavno je na ovom lokalitetu, u neposrednoj blizini Doma Armije, bilo parkirališe i deponija smeća. Atik džamija je prema gabaritima bila najveća u Mostaru i jedna od najvećih u BiH. Izgradio ju je Sinan-beg, a kasnije proširio Sinan-paša Borovinić. Džamija je posljednji put obnovljena 1906. g. Porušena je 30. decembra 1949. g. Tokom iskopavanja pronađeni su elementi prvobitne džamije. Također je ustanovljeno da je džamija bila i spaljena jer je tokom radova pronađen sloj od 10-tak centimetara gareži. Tek je prije dvije godine u potpunosti izgrađena potpuno nova džamija prema nacrtu stare.

Fotografija: Atik džamija i Oficirski dom 1900-tih

priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

09.09.2019.

Sa iste pozicije


objavljeno 9. septembra 2014.

Sa iste pozicije... vremenska distanca je 66 godina... crnobijela fotografija potiče iz 1948. godine, a nova je od ljetos, august 2014... sa prozora na gornjem spratu Muzeja
fotos: spagosmail
07.09.2019.

“Hoćemo čistiji Mostar”


Ovome detalju nanažalost nije posvećena ni trunka pažnje u medijima, osim onoga što smo vidjeli u direktnom televizijskom prenosu sa skokova sa Starog mosta, Red Bull Cliff Diving, održanih 24. augusta 2019. godine.

„Did you know over 1 trillion cigarette butts are dropped on the ground every year?! The filters are actually made from plastic meaning they will last forever. Here in Mostar, next to the famous Stari Most bridge it appears fairly clean but when you looked closer you can see thousands of butts dropped on the ground. I made it my mission to collect as many as possible today during our clean up and this was just what I collected in about 20 minutes! #cleancliffsproject
(ellie smart/ https://www.picimon.com/)

„Jeste li znali da svake godine preko 1 bilijuna cigareta padne na zemlju ?!
Filteri su zapravo napravljeni od plastike što znači da će trajati zauvijek.
Ovdje u Mostaru, pored čuvenog Starog mosta djeluje prilično čisto, ali kad pogledate bliže, možete vidjeti hiljade opušaka na zemlji. Ostvarila sam svoju misiju da sakupim što više danas tokom našeg čišćenja obale i to je ovo što sam sakupila za oko 20 minuta!“
ELLIE SMART Američka RedBull skakačica

Znam da ovo nije za Cidom-ali ipak koristim ovu stranicu za apel “Hoćemo čistiji Mostar”
(Aid Čizmić/cidom/facebook)

Jeste Aide, za Cidoma je, i za još mnogo drugih, zvaničnijih mjesta. Naša nekultura, ili kako je napisano u jednom komentaru ispod tvog priloga na facebooku: „Samo savjesni pojedinci bacaju otpad u Neretvu, ovi ostali u pijesak!“
(spagos)

05.09.2019.

Čestitke Zdenku Boškoviću i CIDOM-u



Danas je u posjeti Centru za mir bio naš prijatelj i ovogodišnji Mimar mira Zdenko Bošković.
Zdenko je danas preuzeo našu povelju jer nije bio u mogućnosti prisustvovati manifestaciji Centra za mir .
Tibor Vrančić, Zdenko Bošković, Smail Špago i posthumno Ismail Braco Čampara dobitnici su naše nagrade kao organizatori i nosici projekta Centra za dokumentaciju i informaciju Mostar (CIDOM) u kojem su pokazali ogroman entuzijazam i ljubav prema svom gradu.

(Centar za mir i multietničku saradnju Mostar/facebook)




Tibor Vrancic, Smail Spago, Zdenko Boskovic i Ismail-Braco Campara pripadaju generaciji cestitih i predanih Mostaraca ciji je pojedinacni i zajednicki entuzijazam na sakupljanju fotografija, dokumenata i autenticnih avjedocenja o proslosti Mostara, rijetko vidjen. Upravo zbog toga raduje me da sam bio dio tima Centra za mir koji je, na celu sa Safetom Orucevicem, odlucio da ih promovira kao nase Mimare mira. Cestitke jos jednom svima a posebno Zdenku koji nije mogao biti sa nama 23.jula 2019.godine. Zivjeli, cuvajno nas Mostar i brinimo o njemu...
(Alija Behram/Centar za mir)

(spagos)
04.09.2019.

Iz stare štampe: Rasprava Pitner-Karabeg – Musavat br. 3. iz 1908. g.


U časopisu Musavat, broj 3 iz 1908. godine objavljen je slijedeći tekst:
Jeli istina? Po čaršiji se govori da je naš okružnik g. Pitner rekao na sred nove ćuprije i u sred bijela dana g. Ahmet eff. Karabegu: „ne brbljaj”, našto je Karabeg odgovorio: „Bogami ne brbljaj ti gospodine.” Što se tiče g. Pitnera nije nam daleko od pameti, jer je jednom prilikom i Mujagu Komadinu počastio istim izrazima, ali ne vjerujemo za Karabega da mu je odgovorio, jer mu ni Komadina nije ništa rekao nego ušutio. U ostalom, je li ovo istina ili je čarši-laf doznaćemo ubrzo, jer ako ne bude istina dobićemo ispravak, a ako ga ne dobijemo onda biva da je istina”.

Fotografija: Zgrada okružnog suda i zatvor 1900-tih.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

03.09.2019.

Prva plesna škola u Mostaru 1924.




Hotel „Neretva“ ne bijaše magnet samo za liječnike. Godine 1924. se pojavila i izvjesna gospođa Funk koja je u tom hotelu otvorila školu modernih plesova. U oglasu je navodila da se u njenoj putujućoj školi mogu naučiti „moderni plesovi java, bluz, tango, boston, šimi i step“.

Fotografije, hotel Neretva oko 1924. i dr. Rizzo sa društvom u hotelu Neretva (cidom.org)

(iz knjige „ U sjeni zaborava“ autora Vrančić/Čampara/Špago)
02.09.2019.

Sjetim se, kod brice


Sjetim se,
Mostar,
ja dijete,
sjedim čekam u brice da se šišam,
posmatram,
sjeda čovjek u stolicu,
pita ga brico:
-Kako češ?
-Ma za posla.

(ImagineDragan/twitter)





fotografije, neke mostarske brice

(spagos)