Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


26.08.2019.

Išareti


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubušaci.com, dana 21. marta 2019. godine, preneseno sa bloga spagosmail.blogger.ba, autorica je Emina Redžić Muftić)


Ponekad jednom gestom učiniš više nego sa stotinu riječi. Nekada se to zvalo išaret.

Praznik je, očekujemo rodbinu. Majka nas je okupila i rasporedila zadatke. Morao se poštovati protokol. Djeca šute dok veliki pričaju. Ne smijemo upadati u razgovor. Kad majka značajno pogleda, služe se zijafeti, ne smije se preskakati i kasniti. Otac bi se dobroćudno nasmiješio da nam olakša, a i hrabrio bi nas klimanjem glave. Ali, mi smo uvijek gledali izraz majčinog lica i s njega čitali svoju "sudbinu". Ponosno bi podigla obrvu, a kraj njenih usana bi se izvio u smiješak ako bi nas neko pohvalio. Mi smo se uvijek bojali njenog kratkog klimanja glavom i onog dugog " hmmm". E, tada smo Boga molili da gosti što duže ostanu sve dok majka ne bi zaboravila našu pogrešku. Njeni išareti su nam se toliko urezali u pamćenje da ih sami danas koristimo u komunikaciji sa vlastitom djecom. Samo što ih više ne zovemo išaretima, danas dobivamo od svoje djece pitanja pola u šali a pola ozbiljno: "Kakvu si to facu složila majke ti?" ili"Reci glasno ne znam ti ja taj jezik!"
Sve ide svojim tokom, prošlost ne može postati ni sadašnjost ni budućnost. Došla su neka čudna vremena i načini komunikacije. Strahopoštovanje je možda nestalo, a i nije baš bilo dobro. Sada postoji malo slobodnija prisnosti, ali ponekad ona prerasta u preveliku slobodu koja se često graniči sa drskošću.
Ko zna sta čeka njih sa njihovom djecom! Možda će se sjećati mojih priča o išaretima moje majke i zažaliti za davnim vremenima kad vojnici nisu zapovijedali generalima.

Zapisano 19. januara 2016.
(Emica)

Ili: „čitaj me između redova“ kako bi se to reklo u žargonu.
(spagos)
26.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fanomen mostarskih kafića (4)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)
(nastavak 4)

Važan dio diferenciranja kafića je činila i muzika. Boro Lončar je, kao DJ, radio u nekoliko prvih mostarskih kafića. Lončar je, već ranije, nekoliko godina radio kao DJ, i to u Domu omladine 1971., te u prvoj privatnoj diskoteci u Jugoslaviji, nazvanoj „Posejdon“ u Neumu, kojoj je vlasnik bio Emir Balić-Bale. S DJ pulta na kojem su se nalazili kasetofon, dva gramofona i mikseta, Lončar je puštao uglavnom stranu muziku. Strane ploče nije bilo lako pronaći u Mostaru, te ih je Lončar naručivao od izdavačke kuće Joy Records iz Londona: „Slao sam im dinare u koverti, a oni ploče u paketu. Nikad se nije dogodilo da mi nešto ne pošalju“. Prema njegovim riječima, najčešće je puštao funk i rock, prvo „kod Bale“, a potom i u „Cepelinu“.
I Dodig se slaže kako je muzika važan dio ugostiteljske ponude: „Ljudi su dolazili i radi muzike koja se onda morala stalno mijenjati, pratiti trendove i držati ozračje na visokoj razini“. On je u svom kafiću isključivo puštao stranu muziku, jer su kafići bili jedini prostor u kojima su se mogli pratiti novi muzički trendovi u svijetu.
Konkurencija među kafićima '80-ih dovodi i do njihove kombinacije s drugim vrstama ugostiteljskim objekata, pa tako nastaju kafić-diskoteka „Livi“ na Balinovcu u vlasništvu Joze Kvesića, ili kafić-pizzeria „Adi“ u Ulici Adema Buća u kojima se počinje svirati i „živa“ muzika.
Iako su kafići i danas vrlo značajni kao društvena okupljališta, oni koji su ih posjećivali '70-ih i '80-ih smatraju kako postoji velika razlika između današnjih i nekadašnjih kafića. Darko Dodig smatra kako današnji vlasnici kafića ne dopuštaju gostima kreiranje atmosfere: „Gosti čine objekt. Oni su ti koji stvaraju ozračje zabave, opuštenosti, međuljudskih odnosa. Oni su ti koji lokal čine okupljalištem“.
Boro Lončar govori i kako svako vrijeme nosi nove običaje, ali kako su se ljudi '70-ih i '80-ih osjećali mnogo sigurnije pri večernjem izlasku.
Mostarski kafići kao društvena okupljališta su važan dio novije povijesti Mostara, te njihovu povijest vrijedi zabilježiti. Samo nabrajanje imena nekadašnjih kafića ne znači mnogo ukoliko nije popraćeno i svjedočanstvima njihovih vlasnika, djelatnika ili posjetitelja. Stoga se Bljesak.info zahvaljuje gore imenovanim, kao i onima koji su željeli ostati anonimni, a sudjelovali su u stvaranju ovoga teksta.
(kraj)
V.P.