Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


19.08.2019.

Uz malo mašte – Sjećanje na 1958.


Često prolazim ovuda, jer sada stanujem na Luci. U prizemlju ove zgrade nalaze se Mjesna zajednica i Crveni križ. Nekad je tu bila uprava preduzeća '' Budućnost '' čiji je direktor bio Hama V. Sjećam se samo jedne sluzbenice Verice A. Sjećanje me vrati u 1958 godinu,.kada sam bila tu na praksi / Ekonomska skola /. Na pauzi sam se družila sa mladim ljudima - vršnjacima sa Luke, iz susjednih ulica - sokaka kao što su B. Balaća, B.Radana, G.Ilića.
Sjećam se nekih imena, Husna T, Sonja, Nijo i drugi, kojima sam ime zaboravila. Obično smo sjedili ispred, na kamenim stepenicama i zabavljali se kroz priču.
Nisam ni u snu sanjala da ću ja nekad tu stanovati, i to baš tu, u jednom od tih sokaka.
Meni je tada bilo 18 godina. Ali, na Luci je još neko stanovao, malo niže od mene, prema Šarica džamiji. Tu je živjela jedna mala djevojčica od 5 godina, .sa svojom prodicom. Voljela bih, ali to je samo u snovima, da sam je tada srela i da sam mogla da joj kupim kesicu bombona, mozda 505 sa crtom, ili napolitanku Jadro, da je pomilujem po glavici, zagrlim i kažem '' Hej mala Emice, život će nas sastaviti. Bićemo najbolje prijateljice“ 
Ovo sam sad pustila mšsti na volju. Sudbina nas je sada povezala u stvarnom zivotu, uz svakodnevno druženje i iskreno prijateljstvo.
Luka, 17.08.2019.

(Ajša/facebook 20190817)
19.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (3)



Korzo naše mostarsko
3. dio
(nastavak)

Kada se spomene korzo, misli se prije svega na lagane večernje šetnje, ali korzo je bilo više od toga. Ono je značio večernji izlazak i šetnju, a poslije korza odlazak negdje, na večernju zabavu. Mnogima je sam dolazak na korzo bio glavna vrsta večernje zabave. U malo starijim godinama korzo smo često znali nazivati i stazom slonova. Nikome se nije nigdje žurilo, na korzu niko nikoga nije preticao. S obje strane korza bili su poredani takozvani kibiceri, obično muška raja. Između njih, u gustim i zbijenim redovima, šetajući nevjerovatno sporo, prolazile su djevojke, ali i dosta zaljubljenih parova. Momci su sa strane, stojeći, pratili prolazak svoje simpatije, i znali su kuda i u koje vrijeme će proći. Crveni alarm za uzbunu je zvonio čim se simpatija ne bi pojavila.
Dolazak na Korzo bivao je spontan. Dogovor za susret na korzu obično bi padao među svojom rajom. Na korzu su se zagledale prve simpatije, stvarala nova poznanstva. Na korzo se obično počelo izlaziti tokom trećeg razreda srednje škole, a nastavljalo nakon mature i tokom studija. Kako za momke tako i za djevojke, na Korzo se izlazilo sve do prve ozbiljnije veze. A tada bi preko Korza prošao neki novi par, vodeći se ruku za ruku, što je na neki način bio znak svima da je započeta nova veza. Dešavalo se ponekad da veza i pukne, a onda bi na zadovoljstvo raje bio praćen razvoj situacije. S kim je sad, on ili ona. A počinjale su i priče, ko je koga, i zbog koga, ostavio. Situacije bi ponekad eskalirale, baš na korzu, ili na igranci, jednom pravom muškom makljažom. Šakama naravno. Rijetki su bili slučajevi, ili nisu ni zapamćeni, da je potezano neko jače sredstvo.
Mnoge djevojke bi kriomice dolazile na Korzo, jer je za mnoge roditelje sama riječ korzo bila znak sumnjivog morala, ili barem tabu tema, iako nikad nisu izlazili na korzo ili su ponekad u prolazu, vidjeli ogromnu masu mladih na jednom mjestu u gradu. Za mnoge djevojke iz patrijarhalnih familija odlazak na korzo bio je samo misaona imenica, a ako bi i pored svega toga otišle na korzo, a to bilo otkriveno, nakon toga bi slijedila vremenska kazna zabrane izlazaka iz kuće, a posebice na korzo.
Upoznavanje momka i djevojke na korzu, odvijalo se po nekim pravilima. Djevojke su najčešće šetale korzom u krug, gore-dolje. Nije se baš morala šetati cijela dionica. Znali su se praviti i manji krugovi, od Gimnazije do Male tepe, u zavisnosti gdje je stajala grupa momaka, u kojoj se nalazila simpatija. To je bio slučaj, ako bi se neki momak dopao djevojci. U drugom slučaju, ako bi se momku dopala djevojka, on bi se sa nekim drugom uključivao u kolonu šetača, neposredno iza djevojke, koja je najčešće šetala s nekom svojom prijateljicom. U oba slučaja slijedili su pogledi po kojima bi se ocjenjivao stepen simpatija. Slijedio je niz bezazlenih dobacivanja, koja bi najčešće počinjala pitanjem njenoj prijateljici: “A koja ti je ovo prijateljica”? „Lijepa ti ta drugarica!“ i slično. Naravno, slijedio bi smijeh dok se ne bi ostvario kontakt ili prilika da se korzom prošeta zajedno, uz molbu, ukoliko djevojka već treba kući, da je se otprati do kuće. Za djevojke, koje nakon korza ne bi išle na igranke ili u kino, povratak kući je bivao najšešće između devet i deset, u zavisnost od toga koje vrijeme je izlicitirano u kući, pred izlazak na korzo.
Od ovog momenta namjerno koristimo pojmove, momak i cura, jer su ti pojmovi u Mostaru korišteni za one koji su stupili u vezu. Nakon toga prvog susreta na korzu, momak bi pratio curu do nekih stotinjak metara do kuće ili zgrade. E dalje se nije moglo, jer bi bliži dolazak s momkom otkrio da je djevojka dopraćena od nekog momka, a ta vijest bi vrlo brzo iz sokaka, ili dvorišta, preko habernosa, došla i do roditelja. O nekakvim ozbiljnijim vezama nije smjelo biti govora sve dok se ne bi završila škola i eventualno našao posao, što onoga vremena nije bilo nemoguće. (Nastavit će se...)

Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)