Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


17.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (1)





Korzo naše mostarsko
1. dio

Prije stotinjak godina mlada dama u lepršavoj haljini, sa šeširom široka oboda i suncobranom u ruci, ispod ruke držala bi mladog, gospodski odjevenog gospodina s polucilindrom na glavi, i laganom bi šetnjom krenuli od mosta Franje Josipa, ulicom istog imena, pa uz Ričinu, prešli štreku te ulicom Stephanie Alee došli do Gumna. Odatle bi produžili istom ulicom te stigli na Balinovac. Samo pola stoljeća nakon ovoga, mladići podužih kosa u uskim pantalonama i djevojke u mini suknjama, probijali su se kroz gusti špalir mladosti, šećući od Titova mosta, ulicom Mostarskog bataljona, Lenjinovim šetalištem bi stigli do Rondoa, pa nastavili Šetalištem JNA i stigli opet do Balinovca. Danas je put od Mosta na Musali, ulicom Nikole Šubića Zrinjskog, preko Rondoa i dalje ulicom Kneza Branimira do Balinovca, avetinjski prazan. I varate se ako mislite da se na ovom potezu, osim imena ulica, ništa nije promijenilo. Sve se promijenilo.
Potez od mosta na Musali do Rondoa bio je dugo vremena mostarsko korzo, a ulica od mosta do današnjeg trga kod gimnazije, u žargonu se i dalje zove Korzo. Korzo (ital. corso) predstavlja najčešće glavnu gradsku ulicu i svojevrsni izlog grada, odnosno glavno gradsko šetalište u našim mjestima.
Korzo u Mostaru imalo je svoju dugu tradiciju, koja počinje dolaskom Austrijanaca u Mostar krajem devetnaestog stoljeća, a nastavilo se sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Premda je u više navrata mijenjalo ime, za raju je relacija od Titovog mosta do Rondoa jednostavno bila i ostala Korzo. Ispočetka je to bila samo obična šetnica, za koju su se odlučivali samo rijetki, većinom hrabriji, jer toga prije nije bilo. Za mladu gospodu i gospođice je bila to tada zgodna prilika prošetati debelim hladom platana ili u večernjim satima, ljeti, tražeći barem malo predaha od dnevne jare. Nakon početnog zaziranja mladih, tek nakon Drugog svjetskog rata, oni su počeli izlaziti u većem broju i šetati Korzom. U prošlosti je korzo imalo svoje blistave trenutke i to u nekoliko perioda. Ovdje ćemo se zadržati na nekoliko vremenskih razdoblja. Prvo razdoblje je trajalo od Drugog svjetskog rata pa sve do ukidanja željezničke pruge i željezničke stanice, 1966. godine. Tada je korzo bilo od mosta do rampe kod gimnazije. U davna vremena tu je bio napravljen podhodnik, koji je omogućavao prolaz pješacima i šetačima, u slučaju da je rampa morala malo duže biti spuštena. Međutim, i čekanje na podizanje rampe bilo je sastavnio dio korza. Drugi period je svakako bio od vremena izgradnje robnih kuća Razvitak i HIT, što je ovu gradsku transverzalu produžilo preko Musale do Titove ulice i spojilo je s Glavnom i Srednjom ulicom, a s druge strane sve do Rondoa i dalje, spajalo s novoizgrađenim dijelovima grada. Na radost pješaka i šetača, kompletno šetalište od gimnazije do Rondoa, tada je pretvoreno u pješačku zonu. U tom periodu nije bilo ni jednog kafića u gradu, a glavna zabava omladine bila su kina, igranke i utakmice.
Korzo se inače dijelilo na ozbiljnu i neozbiljnu stranu. Ozbiljna je bila ona strana od Bristola, pokraj apoteke, jer su tom stranom šetali stariji. Drugom stranom šetnja se produžavala sve do Rondoa, a uzduž Korza dugo vremena su bivali centri svih zbivanja onog vremena u Mostaru. Za srednjoškolce se podrazumijevalo da nakon nakon zadnjeg časa popodnevne smjene, prvo odu na Korzo, da se okrene jedan, dva kruga, da se vidi koga ima, i da se opet na vrijeme stigne kući. S Korza se ulazilo u veliki park. Dušu dalo za prva ljubavna šaputanja i prve poljupce. Na Korzu je svako imao svoju stajanku, ili trefpunkt. Tu se pričalo, chatalo, šacovalo, drugovalo i dogovaralo, kuda dalje uvečer. Ko se htio samo rashladiti, i još uz to uživati, dovoljno je bilo produžiti na Titov most, gledati u prolaznike i slušati muziku sa terase hotela Neretva. Korzo je bila zabava bez love. 
(nastavit će se...)

Smail Špago

(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)

17.08.2019.

Čestitke Tiboru Vrančiću i timu Cidoma



Danas je u posjeti Centru za mir bio naš prijatelj Tibor Vrančić , ovogodišnji Mimar mira .Upoznali smo ga sa aktivnostima Centra i predali mu povelju jer nije bio u mogućnosti prisustvovati našoj manifestaciji.
Tibor Vrančić, Zdenko Bošković, Smail Špago i posthumno Ismail Braco Čampara dobitnici su naše nagrade kao organizatori i nosici projekta Centra za dokumentaciju i informaciju Mostar (CIDOM) u kojem su pokazali ogroman entuzijazam i ljubav prema svom gradu.
Razgovarali smo i o zajedničkim projektima , kao i susretu svih Mimara i prijatelja Centra za mir , 23 jula 2020 godine.
(Centar za mir/facebook/20190816)