Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


15.08.2019.

Sa stranice Cidom: Terasa – čitav svijet






Povela se prije neku godinu priča o zgradi Divizije, danas ruini, a nekad ljepotici među austrougarskim građevinama. Braco tražio neke podatke o Džinovini, a Smajo i ja odmah pustili sjećanja s lanca, pa udri po zgradi uzduž i poprijeko. Obilazili je, u mislima rekonstruirali (kad već niko od nadležnih neće), vježbali pamćenje – koliko ulaza, gdje je bilo kino Korzo, gdje stovarište za bijelu tehniku, gdje ulaz u frontu i sve tako.
Normalno, radi se o zgradi na Glavnoj ulici, zgradi gdje je 1960-ih bila smještena Učiteljska škola, a kasnije Općina, gdje su u prizemlju bili ZE-MA, kasnije NA-MA. Mnogo prije toga tu se nalazila čuvena Džinovina, jedan od većih hanova u Mostaru prije dolaska Austrougarske. Godine 1898 je cijeli taj blok, omeđen ulicama Glavnom, Telčevom, Srednjom i Šerifa Burića (prije Hanskom), kupio Mujaga Komadina i na temeljima hana podigao impozantnu trokatnicu. Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a Mujaga ju je iznajmio austrougarskoj vojsci kojoj je služila kao „K. und K. militer comand“, odnosno Carska i Kraljevska vojna komanda, tako da je u narodu odmah dobila ime zgrada Divizije. Mujaga je 1920. g. taj objekt prodao bogatoj mostarskoj obitelji Peško. Pred početak II. svjetskog rata u prizemlju te zgrade je bilo otvoreno kino Korzo, a nakon rata i nacionalizacije je u cijelom prizemlju zgrade otvorena ZE-MA (zemaljski magazin) koji je kasnije promijenio naziv u NA-MA (narodni magazin).
Zgrada je imala pročelje koje je gledalo na Glavnu ulicu, a dva krila (južno i sjeverno) su se protezala uzduž ulica Šerifa Burića, odnosno Telčevom. U tom sjevernom krilu su moji djed i baka dobili na korištenje stan na prvom katu. Naime, u tadašnjoj Učiteljskoj školi djed je bio kućepazitelj. Stančiću, koji se sastojao od dvije male sobe visokih stropova, pripadala je i ogromna terasa. Terasa je u stvari bila krov velike sale koja je nakon Drugog svjetskog rata funkcionirala kao kinodvorana Korzo. S južne i zapadne strane terasa je imala nisku i nekih 60 cm široku ogradu, a sa sjeverne strane je ograda bila izgrađena od klesane miljevine, većinom stupići i poneki okrugli element. Tih šezdesetih godina su poneki stupići bili rasklimani, a poneki su i nedostajali, tako da je nama djeci bilo zabranjeno približavati se toj strani.
Za mene, dječačića od sedam-osam godina, tih 1960-ih godina bilo je to ogromno igralište dimenzija otprilike dvadesetak s petnaestak metara. No, ne samo terasa-igralište, bio je to moj čitav svijet i ne samo moj nego i svih mojih rođaka i rodica. Tu smo se igrali svih mogućih igara, gonje, nogometa, na toj terasi bismo se cijelo ljeto kupali, jer je tu u jugoistočnom kutu terase bila postavljana jedna kada koju bi baka napunila vodom, a mi djeca bismo uživali po cijeli dan. Doduše bilo je tu i suza, jer je uvijek neko od djece mislio da onaj drugi duže koristi blagodati praćakanja u kadi. Stoga se morao odrediti i sudac, obično tetka, koja bi pažljivo svakom od nas štopala vrijeme i nedajbože da je neko koristio kadu sekundu duže. Vodu iz slavine koja se nalazila odmah iznad kade, niko od djece nije smio puštati u kadu jer je struja na slavini drmala baš dobro. Naše more je bila ta kada, terasa plaža, koja bi se preko ljeta tako zagrijala da smo morali sipati vodu kud bi hodali. Ništa nije nedostajalo, ronilo se, čak se i na glavu skakalo s oboda kade. Na toj terasi se najslađe jelo. Baka bi prostrla rutu, svakom od djece po krišku domaćeg kruha namazanog mašću i posutog lukom i paprikom. I tom prilikom smo mi djeca brojali zalogaje onog drugog da mu ne bi šnita bila deblja ili duža. Pošto je terasa cijeli dan bila okupana mostarskim suncem, baka je tu sušila smokve. Poslijepodne bi tu uz zapadni zidić terase, gdje je hlad najprije stizao, odrasli članovi obitelji obavezno pili kafu. Nakon što bi pala noć, tu se sijelilo, odnosno bolje reći ležalo s dlanovima pod glavom, brojeći noćne rojeve zvijezda, a veći dio ljeta se tu na otvorenom i spavalo. Brojne slike koje je moj pokojni otac napravio kod djeda i bake su sve odreda bile na terasi – niti jednu nemam snimljenu unutar prostorija. Većina slika je načinjena na sjeverozapadnom dijelu terase gdje bi naše portrete krasila Karađozbegova džamija i Vakufski dvor.
Sjećanja moja plove, sredina je šezdesetih, ljeto, podne, upekao mostarski zvizdan, moj rođak Lando i ja uživamo u kupanju u kadi i skaki na vrelom betonu terase. Karađozbegova džamija, udaljena od nas niti 200 metara, vinula se nebu pod oblake. Mi dječurlija, ja svojih desetak godina, a on još puko dijete, izvodimo ludorije koje samo djeca na raspustu mogu činiti, kadli se začu mujezin s minareta. Nije onda bilo nikakve tehnike ozvučenja i puštanja već snimljene molitve, nego se on, brate slatki, svaki put penjao uza one uske stepenice do šerefe. Nas dvojica onako mokri, povedosmo se za njim, pa stavismo ruke iza ušiju i počesmo ga imitirati. Deremo se mi avazile. Baš bilo zanimljivo i smiješno, kad u neka doba izleti deda Nikola ko furija na terasu. Inače, po karakteru ters, ali u duši mek k'o pamuk, a pogotovu prema nama unucima - nikad ruku nije digao niti na jedno od nas. Razgoropadio se on, a meni nije jasno zašto, sve dok se njegova ruka ne poče spuštati na moju zadnjicu. „Evo ti sad, pa kujiši“, ne prestaje djed vikati, ali bogami ni udarati. „Da ja sutra od baleka ne smijem komšiji Esi, u oči pogledat, naletu jedan“, zadihano mrmlja on. Dobih ja od njega prvi i posljednji, ali dobar, degenek. Tako mi je potanko objašnjeno, još za rane mladosti, teorijski i praktično, što znači tolerancija i suživot u Mostaru.
Odmah ispod naše terase sa sjeverne strane bila je fronta, gdje bi stariji igrali šah, tavlu i pili kafu ili neko piće. Kad su se pojavili prvi TV aparati, mi djeca bi obavezno silazili gledati siromašan program i jedva bi nas baka i djed dozvali kući.
Kasnije, početkom sedamdesetih, nestalo je i naše terase. Tadašnja Općina je cijelu zgradu adaptrala za svoje potrebe te je nadogradila dva kata na terasu. Ona je ostala jedino u našim lijepim uspomenama i na fotografijama.

Tibor Vrančić