Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


31.08.2019.

Knjiga "Vremena kojih više nema", Ahmeda Beje Duranovića, pomoć radu MTM


Knjiga Ahmeda Beje Duranovića "Vremena kojih više nema" može se nabaviti u Mostaru u knjižari Mutevelić. Sav prihod od prodaje namijenjen je kao pomoć radu Mostarskog teatra mladih (MTM).

(Tibor/cidom)
28.08.2019.

Iz stare štampe: Pušenje dozvoljeno samo muslimanima – Musavat br. 2. iz 1907. g.


U časopisu Musavat, broj 2 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst:
Čudnovato i nevjerovatno. Pravoslavnim i katolicima zabranjeno je u hodniku ovdašnjeg ureda pušiti, a muslimanima je dozvoljeno. To vidimo po tome što su na hodniku izvješene nekolike table gdje je napisano ćirilicom i latinicom da je pušenje strogo zabranjeno, a turske jazije nema: dakle nama muslimanima nije pušenje zabranjeno. Dobro je što znamo da sa cigarom jedino mi muslimani smijemo čekati u hodniku, dok prahne ćeifu gospodina adjunta da nas pozove oko podne, premda je u pozivnici označeno u 9 sati prije podne”.

Fotografija: Cernica, zgrada opštinskog suda, 1909. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

26.08.2019.

Išareti


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubušaci.com, dana 21. marta 2019. godine, preneseno sa bloga spagosmail.blogger.ba, autorica je Emina Redžić Muftić)


Ponekad jednom gestom učiniš više nego sa stotinu riječi. Nekada se to zvalo išaret.

Praznik je, očekujemo rodbinu. Majka nas je okupila i rasporedila zadatke. Morao se poštovati protokol. Djeca šute dok veliki pričaju. Ne smijemo upadati u razgovor. Kad majka značajno pogleda, služe se zijafeti, ne smije se preskakati i kasniti. Otac bi se dobroćudno nasmiješio da nam olakša, a i hrabrio bi nas klimanjem glave. Ali, mi smo uvijek gledali izraz majčinog lica i s njega čitali svoju "sudbinu". Ponosno bi podigla obrvu, a kraj njenih usana bi se izvio u smiješak ako bi nas neko pohvalio. Mi smo se uvijek bojali njenog kratkog klimanja glavom i onog dugog " hmmm". E, tada smo Boga molili da gosti što duže ostanu sve dok majka ne bi zaboravila našu pogrešku. Njeni išareti su nam se toliko urezali u pamćenje da ih sami danas koristimo u komunikaciji sa vlastitom djecom. Samo što ih više ne zovemo išaretima, danas dobivamo od svoje djece pitanja pola u šali a pola ozbiljno: "Kakvu si to facu složila majke ti?" ili"Reci glasno ne znam ti ja taj jezik!"
Sve ide svojim tokom, prošlost ne može postati ni sadašnjost ni budućnost. Došla su neka čudna vremena i načini komunikacije. Strahopoštovanje je možda nestalo, a i nije baš bilo dobro. Sada postoji malo slobodnija prisnosti, ali ponekad ona prerasta u preveliku slobodu koja se često graniči sa drskošću.
Ko zna sta čeka njih sa njihovom djecom! Možda će se sjećati mojih priča o išaretima moje majke i zažaliti za davnim vremenima kad vojnici nisu zapovijedali generalima.

Zapisano 19. januara 2016.
(Emica)

Ili: „čitaj me između redova“ kako bi se to reklo u žargonu.
(spagos)
26.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fanomen mostarskih kafića (4)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)
(nastavak 4)

Važan dio diferenciranja kafića je činila i muzika. Boro Lončar je, kao DJ, radio u nekoliko prvih mostarskih kafića. Lončar je, već ranije, nekoliko godina radio kao DJ, i to u Domu omladine 1971., te u prvoj privatnoj diskoteci u Jugoslaviji, nazvanoj „Posejdon“ u Neumu, kojoj je vlasnik bio Emir Balić-Bale. S DJ pulta na kojem su se nalazili kasetofon, dva gramofona i mikseta, Lončar je puštao uglavnom stranu muziku. Strane ploče nije bilo lako pronaći u Mostaru, te ih je Lončar naručivao od izdavačke kuće Joy Records iz Londona: „Slao sam im dinare u koverti, a oni ploče u paketu. Nikad se nije dogodilo da mi nešto ne pošalju“. Prema njegovim riječima, najčešće je puštao funk i rock, prvo „kod Bale“, a potom i u „Cepelinu“.
I Dodig se slaže kako je muzika važan dio ugostiteljske ponude: „Ljudi su dolazili i radi muzike koja se onda morala stalno mijenjati, pratiti trendove i držati ozračje na visokoj razini“. On je u svom kafiću isključivo puštao stranu muziku, jer su kafići bili jedini prostor u kojima su se mogli pratiti novi muzički trendovi u svijetu.
Konkurencija među kafićima '80-ih dovodi i do njihove kombinacije s drugim vrstama ugostiteljskim objekata, pa tako nastaju kafić-diskoteka „Livi“ na Balinovcu u vlasništvu Joze Kvesića, ili kafić-pizzeria „Adi“ u Ulici Adema Buća u kojima se počinje svirati i „živa“ muzika.
Iako su kafići i danas vrlo značajni kao društvena okupljališta, oni koji su ih posjećivali '70-ih i '80-ih smatraju kako postoji velika razlika između današnjih i nekadašnjih kafića. Darko Dodig smatra kako današnji vlasnici kafića ne dopuštaju gostima kreiranje atmosfere: „Gosti čine objekt. Oni su ti koji stvaraju ozračje zabave, opuštenosti, međuljudskih odnosa. Oni su ti koji lokal čine okupljalištem“.
Boro Lončar govori i kako svako vrijeme nosi nove običaje, ali kako su se ljudi '70-ih i '80-ih osjećali mnogo sigurnije pri večernjem izlasku.
Mostarski kafići kao društvena okupljališta su važan dio novije povijesti Mostara, te njihovu povijest vrijedi zabilježiti. Samo nabrajanje imena nekadašnjih kafića ne znači mnogo ukoliko nije popraćeno i svjedočanstvima njihovih vlasnika, djelatnika ili posjetitelja. Stoga se Bljesak.info zahvaljuje gore imenovanim, kao i onima koji su željeli ostati anonimni, a sudjelovali su u stvaranju ovoga teksta.
(kraj)
V.P.

25.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fenomen mostarskih kafića (3)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)
(nastavak 3)

Ekspanzija kafića u Mostaru se nastavlja početkom '80-ih obnovom Starog grada. Arhitekt Džiho Pašić je u kafićima vidio mogućnost oživljavanja tog dijela grada, koji je bio prazan izvan turističke sezone. Poslovni prostori su ponuđeni u koncesiju ugostiteljima, kako bi se Stari grad oživio i u zimskom razdoblju.
Među mnogobrojnim kafićima i restoranima se izdvaja „Tin“ koji je otvorio pjesnik Goran Matović. Nazvan po pjesniku Tinu Ujeviću, ovaj kafić je bio domaćin mnogobrojnih promocija knjiga, poetskih večeri i izložbi. Zbog specifične atmosfere, „Tin“ je bio popularan i među turistima.
Izgradnjom novih stambenih jedinica na Bulevaru i u Centru II početkom '80-ih., povećava se i broj kafića. „La Linea“, „Scala“ i „Bolero“ na Bulevaru su bili česta odredišta tinejdžerske populacije, dok se u Centru II. izdvajaju „Leptir“ i „Cepelin“.
Jadran Topić je na Aveniji otvorio kafić „Corner“ nakon povratka iz njujorškog „Cosmosa“. To je bio i prvi kafić na Aveniji, jer općinske vlasti nisu dopuštale njihovo otvaranje kako se ne bi uznemiravale osobe zaposlene u JNA koje su tu živjele.
Darko Dodig navodi i dopis, koji je dobio od JNA, u kojem se upozorava na skraćivanje radnog vremena zbog vojnih pilota koji su živjeli u blizini njegovog kafića, a koji „uvijek moraju biti odmoreni zbog mogućeg napada NATO-a“.
Među prvim vlasnicima kafića treba izdvojiti i ugostitelja Edu Kahrimanovića Bajrama koji je otvorio cafe-slastičarnu, kolokvijalno poznatu kao „Novi Bajram“ u Ulici Alekse Šantića i ugostiteljski objekt koji je često mijenjao namjene na Lenjinovom šetalištu.
V.P.
(nastaviće se...)
25.08.2019.

Sličan Starom, a još stariji





Stari most pod nazivom Le point de Nyons je srednjovjekovni kameni most preko rijeke Eygues u Nyonu, u regiji Auvergne-Rhona-Alpe na jugu Francuske.
Gradnja mosta, koji za to vrijeme posjeduje izvanredan raspon luka od 40,53 meatra,završena je 1409. godine

Gradnja je počela u vrijeme kada se malo naselje Nyon počelo širiti. Pored visoke kamenite srednjovjekovne jezgre grada nastale su dva nova naselja, oko današnjeg mjesta Arkada i predgrađa na istočnom dijelu. Za gradnju mosta je izabrano mjesto na samom kraju novog predrgrađa, gdje se dolina sužava, zbog teško prohodnih litica. Navodno je planirano da gradnja bude slična većini tadašnjih poznatih mostova na jugu Francuske.
Sredstva su bila obezbjeđena porezom na žetvu u iznosu jedne dvadesetine, ili 5 posto, od lokalnog stanovništva, te od donacija i zaostavština. Biskupi iz Vaison la Romane, Valence i Die sakupljali su donacije, a donatorima omogućili oprost grijehova.

Prema lokalnim istoričarima iz Nyona, izgradnja je započeta 1341. godine, ali se tokom narednih pola stoljeća radovi nisu puno odmakli od početka. Sa obe strane rijeke su bili podignuti samo kameni stubovi, nosači mosta. U martu 1398. potpisan je ugovor sa Guillaumeom de Paysom i njegovim klesarima iz kamenoloma Romans sur Isere, koji su se obavezali da će za sumu od 1200 zlatnih florina napraviti „bien et convenablement“, dobar i uredan, most sa jednim lukom između dva već izgrađena nosača sa obe strane rijeke. Grad Nyon se obavezao da će osigurati hranu i smještaj za radnike. Godine 1400. je potvrđeno povjerenje u rimske obrtnike. Most je potpuno dovršen 1405. godine, a 1409. godine ga je svečano otvorio biskup od Vaisonsa.

Sve do 19. stoljeća na vrhu mosta je bila naplatna kula u kjojoj je naplaćivan prelaz preko mosta, tzv. mostarina.

Most je ostao skoro nepromjenjen gotovo četiri stoljeća. Jedna poplava Eyguesa je znatno oštetila most, a šteta je otklonjena dodatnim sanacijskim radovima.

Oko 1850. godine kula na sredini mosta je srušena, a nekoliko godina kasnije most je bio dostupan vozlima onog vremena, koja su mogla prelaziti samo jednom saobraćajnom trakom.

Sve do izgradnje Pont de l'Europe, 1970. godine, nizvodno od ovog mosta. Pont de Nyons je bio jedini most kojim se moglo preći sa jedne na drugu stranu rijeke Eygues.

Danas se most, jedna od najvažnijih istorijskih građevina Nyona, zbog starosti, snžnog i estetskog dizajna, vrlo rijetko koristi za saobraćaj. Od 1925. godine je historijski spomenik.
2009. godine stanovnici Nyona su proslavili 600. godine ovog mosta.
(wiki)

Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
24.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fenomen mostarskih kafića (2)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)
(nastavak 2)

Službena imena kafića su često ostajala poznata samo njihovim vlasnicima i općinskim službenicima koji su izdavali dozvole, zbog toga što su posjetitelji kolokvijalno nazivali kafiće prema nadimcima njihovih vlasnika. Hadžiabdićeva „Crvena trica“ je bila mnogo poznatija kao „kod Čorbe“, cafe-bar „M“ je bio poznatiji kao „kod Bale“, a Halilhodžićev „kod Vahe“.
Darko Dodig za naš portal iznosi i zanimljivost vezanu za imenovanje njegovog kafića koji je otvorio 1978. u Ulici Braće Fejića. Naime, kao ime kafića/bistroa u zahtjevu za registraciju je navedeno „Cafe-bar Croatia“, ali je u dobivenom službenom rješenju stajalo samo „Cafe-bar“. Ovaj kafić je, međutim, među njegovim posjetiteljima bio poznat kao „kod Dode“. Dodig dodaje i kako najpopularniji kafići nisu bili koncentrirani na jednom mjestu, već su raspršeni po gradu, što dovodi do stvaranja „društvenog kružnog toka“.
Karakteristika Mostara je što se veći dio kafića nazivao po nadimcima vlasnika, za razliku od manjih gradova koji su imali i manje kafića, i za razliku od većih gradova čiji vlasnici kafića nisu bili poznati širem krugu posjetitelja, te su se njihovi ugostiteljski objekti nazivali službenim imenom.
Financijske mogućnosti, ali i životni stil, su diferencirali posjetitelje kafića. Cafe-bar „M“ ili „kod Bale“ se smatrao ekskluzivnijim kafićem, a njegovi posjetitelji su, prema Dodigu, bili „zločesti dečki i dobre djevojke“, misleći na reputaciju kakvu su gosti željeli steći posjetom tom kafiću. Na ulazu u ovaj kafić su stajali zaštitari što je stvaralo privid ekskluzivnosti, ali ponuda pića nije zaostajala za barovima zapadne Europe.
Gosti „Crvene trice“ ili „kod Čorbe“ su uglavnom bili vezani za dnevnu dinamiku platoa u centru grada: taksisti, posjetitelji okolnih banaka ili robne kuće „HIT“.
Mlađi zaposleni ljudi i studenti su bili česti gosti „kod Dode“, a „Vaha“ je bio često odredište nogometaša i njihovog društva. Vahid Halilhodžić je bio iznimno popularan u Mostaru, te su u njegov kafić dolazili oni koji su se željeli istaknuti.
V.P.
(nastaviće se...)


23.08.2019.

Sa stranice Cidom: Fenomen mostarskih kafića (1)



(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)

Espresso je naziv za kavu koja se proizvodi kroz poseban stroj koji je patentirao Talijan Angelo Moriondo 1884. Još uvijek postoje dileme označava li espresso brzinu pripremanja kave ili njeno brzo ispijanje svojstveno Talijanima. Što god bilo u pitanju, pojava espressa na području bivše Jugoslavije, početkom '70-ih, je definirala kasniji razvoj ugostiteljskih objekata.
Prvi cafe-bar, u žargonu – „kafić“, u Jugoslaviji je otvorio bivši igrač Veleža i Dinama Nikola Benco u Dežmanovom prolazu u Zagrebu. Ova veza Mostara i Zagreba je utjecala na ubrzanu ekspanziju ponude espressa u Mostaru, te se prvi espresso u gradu mogao naručiti u HETMOS-ovoj „Petici“ u Ulici Mostarskog bataljona 1972.
Kontakti ugostitelja iz Zagreba i Mostara su 1977. rezultirali otvaranjem i prvog privatnog cafe-bara „M“ u Mostaru koji su otvorili Emir Balić-Bale i Dragan Zovko.
Prema riječima ugostitelja Darka Dodiga Dode, oni koji su otvarali kafiće tijekom '70-ih nisu mogli registrirati svoje lokale kao cafe-barove, već kao bistroe s toplim i hladnim jelima. Naime, jugoslavenski standardi ugostiteljstva nisu poznavali termin „cafe-bar“, te su vlasnici prvih kafića u tom prostoru morali imati frižider u kojima su držali jela, najčešće kuhana jaja, kako ne bi dobili kaznu tijekom inspekcijskog nadzora. Dodig smatra i kako su prvi kafići prerasli značenje ugostiteljskog objekta i dobili status društvenog okupljališta, kakav su tijekom povijesti imali trgovi i placevi.
Uređeni interijeri i bogata ponuda pića su od espressa stvorili samo povod za posjetu kafiću, ali se često uz njega naručivao i shot Rubinovog vinjaka, Baltik votke, whiskeya ili nekog drugog žestokog pića. Tako kafići, osim dnevnih, postaju i noćna okupljališta.
Boro Lončar, prvi mostarski DJ i vlasnik jednog od prvih tattoo salona u Hercegovini, smatra kako su razliku između gostionica i kafića činile žene.
"Nije to kafić dok žena ne uhvati za šteku", izjavio je Lončar za Bljesak.info, smatrajući kako je posjeta žena prijašnjoj vrsti ugostiteljskih objekata bila neuobičajena. Osim doprinosa svojevrsnoj emancipaciji žena, kafići su, kao društvena okupljališta, doprinijeli i diferencijaciji onih koji su se osjećali drugačije od većine, posebice po pitanju životnog stila, glazbenih utjecaja ili seksualnih sklonosti. Dodig smatra kako su kafići u Mostaru oslobodili i gay populaciju straha od pojavljivanja u javnosti: „Kafići su stvorili klimu da se drugačiji oslobode u prostorima koje su oni izabrali za sebe, oni se tu osjećaju prihvaćenim“. Mostar je, prema njegovim riječima, po tom pitanju bio mnogo liberalniji od Sarajeva, Zagreba i Beograda gdje je gay populacija bila ograničena na vlastite stanove i kuće.
Pojava kafića u Mostaru je rezultirala i njihovim shvaćanjem kao statusnog simbola. Kafiće je, tijekom godina, otvorila i nekolicina nogometaša Veleža: Vahid Halilhodžić, Džemal Hadžiabdić, Vladimir Matijević, Jadran Topić i Franjo Vladić.
V. P.
(nastaviće se...)

22.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (4)

Revija

Korzo pod snijegom

Korzo naše mostarsko
4 dio
(nastavak)

Tokom pratnje do kuće momak bi najčešće iskazivao svoje simpatije prema djevojci, kazivao joj kako mu se sviđa, ukoliko nije bivao baš previše stidljiv i taj susret bi završavao molbom da se sutra, ili neki drugi dan, ponovo vide. Na tom istom mjestu, ili na korzu. Ukoliko bi cura pristala da momak dođe u blizinu kuće, to bi već bio znak da postoji simpatija i s druge strane. Nakon prvog susreta ništa tragično ne bi bilo, ako bi cura predložila da se drugu večer ponovo vide na korzu. To je, na neki način, bio znak da će ona o prijedlogu razmisliti. A često bi se drugu večer djevojka na korzu pojavila s dvije-tri prijateljice, kao nezvanični žiri, koji bi nakon viđenja i pozdrava s momkom, dao svoj sud o njemu. Slijedile su ocjene, ono kao, baš je fin, sladak je, od onih pozitivnih, ali i ono, a šta će ti ovaj i slično. Naravno, dešavalo se da bi neka od prijateljica skudila momka, jer se isti i njoj svidio. Ali, kad bi se to otkrilo, dvije prijateljice to više nisu bile. Nije baš svaki susret na korzu prolazio tako jednostavno. Ukoliko se kontakt ne bi ostvarilo na korzu, pokušavalo se na igranci. A traba napomenuti da veliki broj veza ni nije ostvaren na korzu. Eh, da su to roditelji onoga vremena znali?
Oni koji su ostvarivali vezu narednih dana su se pojavljivali na korzu vodeći se ruku za ruku, ili barem šetajući jedno uz drugo. Nakon toga bi se šetnje produžavale malo podalje od korza, preko Musale, niz Fejićevu i preko Starog, okolo, ili sa Rondoa prema Balinovcu, ali i u veliki park ili na Partizansko. O daljnim detaljima ovakvih šetnji nećemo dalje, barem ne na ovom mjestu.
Onoga vremena bilježi se i jedna anegdota vezana za korzo. Došao neki Japanac u Mostar i smjestio se u hotel Bristol. Navečer pošao u šetnju i izašao pred hotel. Samo što je kročio preko vrata, pojurio nazad do recepcije uz pitanje: “Šta je ovo, jesu li to neke demonstracije vani?” Je li to bila istina, ili je neko smislio dobar štos, ostalo je nepoznato, ali eto zapamćeno.
Mlađoj mostarskoj raji, ovoj koju popularno nazivamo raja modernih tehnologija, život nije dopustio da dožive bilo šta od naprijed opisanog. Mnogi u čudu gledaju kad im se nešto od ovoga ispriča. Jednostavno ne mogu shvatiti da su se takve stvari uopšte događale. A korzo je jedan pojam koji se nikada neće izbrisati iz glava onih koji su ga živjeli i doživjeli. Sve ovo što je rečeno na ovom mjestu je zapisano da ostane uspomena na jedno proteklo vrijeme koje se više nikada neće vratiti. Na korzu, nema više večernjih šetača koji prelaze čitavu ovu dionicu, osim rijetkih pojedinaca. Od nekadašnjeg centra grada, ostao je samo trg na kraju grada, s koje god strane se gledalo, kako je to jednom prilikom već napisano u jednom tekstu o Mostaru.
(završetak)

Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)

21.08.2019.

Iz stare štampe: Časopis „Neretva”


Turska vlast je od 1875. – 1878. godine formirala poseban Hercegovački vilajet kao zasebnu administrativnu jedinicu. Ovaj period je zanimljiv jer se tada počeo izdavati prvi službeni list, što je iniciralo osnivanje manje štamparije koja je bila smještena u bivšem Saraju Ali paše Rizvanbegovića, na lokalitetu Suhodoline u Mostaru.
Prve službene novine u ovoj štampariji su kreirali Ali-efendija Bahrić, Marko Šešelj i Ivan Šimunović. Glavni urednik je bio Mehmed Hulusi, koji je inače bio voditelj Vilajetske kancelarije.
Časopis „Neretva” štampan je na arapskom i „maternjem” jeziku, što je uključivalo latinicu i ćirilicu. List nije bio dugovječan jer je odštampan u malom tiražu, odnosno iz štamparije je za kratak period izašlo samo 38 brojeva, a ukidanjem Hercegovačkog vilajeta 1877. godine, gasi se daljnji rad na štampanju lista.

Fotografija: naslovnica prvog broja časopisa Neretva.

Priredili Tibor Vrančić/Smail Špago

21.08.2019.

Mostarom: Ramića sokak


„Malenim sokakom.. ne prolazim više..“ kaže pjesma, a i ja kažem. 
Uvjek kažem da je Ramića sokak među najljepšim u Mostaru. 
 Sav je u kamenu ..uzak..strm .i čist.. što je rijetkost. 
Medjutim ..zadnji put mi se desila mala nezgoda.. modrica na koljenu .ha..ha..ha. zapela.. dobro sam prošla..
Nije sokak kriv..
tekst i fotografija: Ajša Šehić Nametak 19.08.2019.
(facebook)

20.08.2019.

Sretno, ili bistro!


Cesar Vlajo, 1910.

retno, ili bistro!

(tekst koji slijedi je objavljen na portalu Nova Sloboda, dana 19. augusta 2019. godine, autorica je Emina Redžić Muftić)

Posvećeno trojici najboljih ribara na Luci

Catara, Boškovi i Bunski kanali , Peškino kolo, Džeriz, Carinski pijesak, Džinovac, pod Lučkim i Avijatičarskim mostom, zela, braon, Marin kaput, iračka deka, padavac, osmica, šup, meka, sval, sprava, rola, mlat, podustva.,kuplung, ..su termini koje poznaju svi mostarski ribari. Znalo se ko u Mostaru uzgaja crve za ugora, ko dobro peri mušice, ko ima najbolje vunice i deke i ko dobro lovi. Skupljale su se raznorazne deke, kupovale vunice, kupovale ili perile sprave a i krilo se koja boja "radi".i u koje doba dana. Kad u maju proradi padavac, "krči" se riba, pa se i početnik može pohvaliti pokojom ribarskom.

Tri lučka ribara, poredani po ribarskom stažu i godinama, Hajrosum, Medicina i Herca kafenišu kod Fadila i raspravljaju. Načuli su da je Bufo ulovio dobru meku kod Đeriza.
-'ta će on ulovit' kad ne zna ni zabacit'- dobaci Medicina.
-Jes' Boga mi, ja vidio, ovolika, ima u njoj kilo i po - dodade Hajrosum.
-Deder skrati bar za glavu- nadoveza se Herca, očekujući reakciju njih dvojice.
-Ma šta za glavu, bez tri kile nema dobre meke, a tu je ostavio da je baci mački.
-Jesam vidio, Dina mi , vag'o je kod Ramiza.
-Je li ti rek'o šta je zagrizla?
-Ma k'o da će ti on reč', čuva taj boju za sebe, nego, one u paru budu, ima još jedna.

Ustadoše i bez prethodnog dogovora se zaputiše niz Bufin sokak naspram Šarića džamije. Počeše uvjeravanja koja boja radi , koju ne "jamlja", koju riba odmah ispljune, u koje vrijeme , čak u minutu i gdje treba zabaciti spravu.
-Ne po sredini- kaže Bufo- već na onu stranu u hladovinu, odmah pored one pečine što viri više Lučkog mosta.
Sva trojica se potom zaputiše kod Medicine, da dobiju po komadić zele da namotaju na četrn'esku..i da prošaraju srebrom. Ulaze u avliju, sjedaju za sto i nastavljaju priču.
-Deder mi donesi onu kutiju u prozoru!- reče Medicina svojoj ženi. Znajući da je pomalo ters što se ribolova tiče, ona, da utvrdi priupita:
-Je li onu sa spravama ili sa vunicama?
-Donesi sve!-dobaci Hajrosum
-Samo vunice!-ljutnu se prvi
Kao i svaki mostarski ribar, i on je imao originalne vunice i lažnjake. Kad bi davao uzorke šakom i kapom sigurno nisu bili originali, jer su se originali davali po dvije tri niti.
Popodne se spustiše niz Ramića sokak pa se rasporediše ispod Đeriza. Ostavili su torbe pod vrbom i zabacili mlatove. Prvi "šup" i Herci zape sprava za pećinu. Nekako otkači i pogleda spravu
-Otkide mi se treća od olova!- reče.
Medicina uze tefter i dade mu zamjenu.
- Evo je udari!- povika Hajrosum te poče vuči ribu.
-Popusti malo kuplung, umori je! -.savjetuje mu Medicina pripremajući sak za, po izgledu vrha mlata, poveliku ribu.
Hrvalo se s ribom punih desetak minuta, trudeći se da riba ne ode pod pečine. Dovede je nekako u pličak i trebalo je da je samo smjeste u sak. Herca savjetuje,.te povuci je još, te tamo je, te bliže.. Medicina gleda najzgodniji položaj da ne prepa'ne ribu, a Hajrosum, već izmoren, jedva čeka da je napokon vidi u saku.
-Polako, polako...eto je..još malo...ha.. ne daj joj nazad!
Meka (mekousna pastrmka) se odjednom trznu, otkide udicu, praćaknu se u plićaku i otpliva u tamnozelene dubine. Nasta tajac. Herca iznenađen, Hajrosum u šoku, a Medicina se smješka jer zna da će ga optužiti da je ribu namjerno pustio.
-Nisi danas nafakali, 'ta ćeš - samo prozbori.
Batališe za taj dan ribolov, pitajući se usput čija im je žena poželjela "sretno" a ne "bistro".

Sljedeći dan su čitavo prijepodne razglabali koja boja je bila prva do olova, koju je meka odnijela u dubine Neretve. Koliko je meka bila teška zavisi od toga kome bi servirali priču o izgubljenom ulovu.
-Ispod deset nije bila - sa dozom nostalgije je ponavljao Hajrosum
Sutra dan ispod Đeriza nije bilo mjesta za njih trojicu, već od podne "jalan" ribari su zauzeli busiju.
-Da Bog da im voda nadošla i sve torbe odnijela- povika jedan od njih, pa se pokupiše i krenuše nizvodno prema Džinovcu

Fotografije: pećine ispod Lučkog mosta i Ribari na Neretvi, Vlajo Cesar, oko 1900. 

priredila: Emina Redžić Muftić

(NovaSloboda.ba)

PS.: Objašnjenje od Emice, za raju koja ne znaju.
- Lučka raja poznaju ove likove: Medicina je moj rahmetli muž Mahmut (Maha), Hajrosum je Hama Bajgirić, tako su ih zvali. A Bufo je Sejo Vejzović

19.08.2019.

Uz malo mašte – Sjećanje na 1958.


Često prolazim ovuda, jer sada stanujem na Luci. U prizemlju ove zgrade nalaze se Mjesna zajednica i Crveni križ. Nekad je tu bila uprava preduzeća '' Budućnost '' čiji je direktor bio Hama V. Sjećam se samo jedne sluzbenice Verice A. Sjećanje me vrati u 1958 godinu,.kada sam bila tu na praksi / Ekonomska skola /. Na pauzi sam se družila sa mladim ljudima - vršnjacima sa Luke, iz susjednih ulica - sokaka kao što su B. Balaća, B.Radana, G.Ilića.
Sjećam se nekih imena, Husna T, Sonja, Nijo i drugi, kojima sam ime zaboravila. Obično smo sjedili ispred, na kamenim stepenicama i zabavljali se kroz priču.
Nisam ni u snu sanjala da ću ja nekad tu stanovati, i to baš tu, u jednom od tih sokaka.
Meni je tada bilo 18 godina. Ali, na Luci je još neko stanovao, malo niže od mene, prema Šarica džamiji. Tu je živjela jedna mala djevojčica od 5 godina, .sa svojom prodicom. Voljela bih, ali to je samo u snovima, da sam je tada srela i da sam mogla da joj kupim kesicu bombona, mozda 505 sa crtom, ili napolitanku Jadro, da je pomilujem po glavici, zagrlim i kažem '' Hej mala Emice, život će nas sastaviti. Bićemo najbolje prijateljice“ 
Ovo sam sad pustila mšsti na volju. Sudbina nas je sada povezala u stvarnom zivotu, uz svakodnevno druženje i iskreno prijateljstvo.
Luka, 17.08.2019.

(Ajša/facebook 20190817)
19.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (3)



Korzo naše mostarsko
3. dio
(nastavak)

Kada se spomene korzo, misli se prije svega na lagane večernje šetnje, ali korzo je bilo više od toga. Ono je značio večernji izlazak i šetnju, a poslije korza odlazak negdje, na večernju zabavu. Mnogima je sam dolazak na korzo bio glavna vrsta večernje zabave. U malo starijim godinama korzo smo često znali nazivati i stazom slonova. Nikome se nije nigdje žurilo, na korzu niko nikoga nije preticao. S obje strane korza bili su poredani takozvani kibiceri, obično muška raja. Između njih, u gustim i zbijenim redovima, šetajući nevjerovatno sporo, prolazile su djevojke, ali i dosta zaljubljenih parova. Momci su sa strane, stojeći, pratili prolazak svoje simpatije, i znali su kuda i u koje vrijeme će proći. Crveni alarm za uzbunu je zvonio čim se simpatija ne bi pojavila.
Dolazak na Korzo bivao je spontan. Dogovor za susret na korzu obično bi padao među svojom rajom. Na korzu su se zagledale prve simpatije, stvarala nova poznanstva. Na korzo se obično počelo izlaziti tokom trećeg razreda srednje škole, a nastavljalo nakon mature i tokom studija. Kako za momke tako i za djevojke, na Korzo se izlazilo sve do prve ozbiljnije veze. A tada bi preko Korza prošao neki novi par, vodeći se ruku za ruku, što je na neki način bio znak svima da je započeta nova veza. Dešavalo se ponekad da veza i pukne, a onda bi na zadovoljstvo raje bio praćen razvoj situacije. S kim je sad, on ili ona. A počinjale su i priče, ko je koga, i zbog koga, ostavio. Situacije bi ponekad eskalirale, baš na korzu, ili na igranci, jednom pravom muškom makljažom. Šakama naravno. Rijetki su bili slučajevi, ili nisu ni zapamćeni, da je potezano neko jače sredstvo.
Mnoge djevojke bi kriomice dolazile na Korzo, jer je za mnoge roditelje sama riječ korzo bila znak sumnjivog morala, ili barem tabu tema, iako nikad nisu izlazili na korzo ili su ponekad u prolazu, vidjeli ogromnu masu mladih na jednom mjestu u gradu. Za mnoge djevojke iz patrijarhalnih familija odlazak na korzo bio je samo misaona imenica, a ako bi i pored svega toga otišle na korzo, a to bilo otkriveno, nakon toga bi slijedila vremenska kazna zabrane izlazaka iz kuće, a posebice na korzo.
Upoznavanje momka i djevojke na korzu, odvijalo se po nekim pravilima. Djevojke su najčešće šetale korzom u krug, gore-dolje. Nije se baš morala šetati cijela dionica. Znali su se praviti i manji krugovi, od Gimnazije do Male tepe, u zavisnosti gdje je stajala grupa momaka, u kojoj se nalazila simpatija. To je bio slučaj, ako bi se neki momak dopao djevojci. U drugom slučaju, ako bi se momku dopala djevojka, on bi se sa nekim drugom uključivao u kolonu šetača, neposredno iza djevojke, koja je najčešće šetala s nekom svojom prijateljicom. U oba slučaja slijedili su pogledi po kojima bi se ocjenjivao stepen simpatija. Slijedio je niz bezazlenih dobacivanja, koja bi najčešće počinjala pitanjem njenoj prijateljici: “A koja ti je ovo prijateljica”? „Lijepa ti ta drugarica!“ i slično. Naravno, slijedio bi smijeh dok se ne bi ostvario kontakt ili prilika da se korzom prošeta zajedno, uz molbu, ukoliko djevojka već treba kući, da je se otprati do kuće. Za djevojke, koje nakon korza ne bi išle na igranke ili u kino, povratak kući je bivao najšešće između devet i deset, u zavisnost od toga koje vrijeme je izlicitirano u kući, pred izlazak na korzo.
Od ovog momenta namjerno koristimo pojmove, momak i cura, jer su ti pojmovi u Mostaru korišteni za one koji su stupili u vezu. Nakon toga prvog susreta na korzu, momak bi pratio curu do nekih stotinjak metara do kuće ili zgrade. E dalje se nije moglo, jer bi bliži dolazak s momkom otkrio da je djevojka dopraćena od nekog momka, a ta vijest bi vrlo brzo iz sokaka, ili dvorišta, preko habernosa, došla i do roditelja. O nekakvim ozbiljnijim vezama nije smjelo biti govora sve dok se ne bi završila škola i eventualno našao posao, što onoga vremena nije bilo nemoguće. (Nastavit će se...)

Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)

18.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (2)


Korzo naše mostarsko
2. dio
(nastavak)

Nekada, u vremenima prije Drugog svjetskog rata, korzo u Mostaru je bilo na Glavnoj ulici, pa je čak i kino, koje se nalazilo u zgradi Divizije, koju smo kasnije zvali Zema i Nama, nosilo naziv “kino Korzo”. Nakon Drugog svjetskog rata korzo se preselilo na desnu obalu Neretve, protežući se prvo od mosta na Musali do rampe kod gimnazije, a kasnije se proteglo još od gimnazije do Rondoa.
Šta je to bilo što je mlade decenijama vuklo na korzo? Korzo je bilo glavno mjesto na koje se dolazilo da se vidi i da budeš viđen, mjesto susreta i razmjene važnih i nevažnih informacija i vijesti, mjesto druženja i ljubavnih sastanaka. Korzom se šetalo uglavnom u ranim večernjim satima, najčešće od sedam do kratko prije pola deset, uglavnom po krug, dva ili tri kruga, po određenoj ruti. Sezona šetanja otvarala se, čim bi vrijeme otoplilo, a to bi u Mostaru bilo od ranog proljeća pa sve tamo do kasnih jesenjih dana, do onih velikih i dosadnih kiša, kada se nije moglo šetati. U Mostaru ni blaga zima nije bila prepreka šetnji korzom. Ipak, glavna sezona korza trajala je od sredine aprila pa do sredine oktobra.
Na korzo se po pravilu izlazilo u najnovijoj odjeći i obući, ili barem u onome što se najbolje od toga imalo. Momci su svojom odjećom pokazivali koliko su u toku s novim modnim trendovima. Za djevojke, korzo je bila svojevrsna modna revija na otvorenom, na kojoj su se pokazivali modeli novih haljina, kupljenih u nekim dalekim shopovima, ili krojene po najnovijim šnitovima iz Burde ili sličnih časopisa. Na korzo se izlazilo s tek napravljenim frizurama i šminkama, iako je šminka dugo vremena bio samo lagani namaz karminom. Korzo u Mostaru je godinama, a i generacijama, imalo svoje “prve dame”, ali “prve frajere”, koji su se isticali po najnovojoj modi, po izgledu i ponašanju. Njih je znao svako ko je ikada kročio na korzo, a ako ih i nije znao, vrlo brzo bi čuo za njih ili bi ih zapazio u prolazu.
Korzo i izlasci te vrste davno su otišli u historiju. Danas su druga vremena. Korzo se još može pronaći samo na forumima, pod rubrikom nostalgija ili u pričama starijih. A bilo je i onog vakta i momaka i djevojaka, kojima je bila duša okrenuti se, da vide ko ih to gleda. Ili što bi se modernim jezikom smartfona reklo, da vide ko ih je to „lajkovao“ u prolazu, ili „ko im to prati profil“.
Nekadašnjeg vakta brižne majke bi, tamo negdje oko deset uvečer, kad je bilo vrijeme povratka djevojaka s korza, pripremale kantu sa smećem. Kao eto, odoše na dno sokaka, ili u dvorište ispred zgrade, da prospu smeće, a sve kako otac ne bi upitao: „Kud ćeš u ovo doba?“ Prosulo bi se smeće i diskretno sačekalo da vide s kim se to kćerka vraća s korza. Je li s drugaricama ili je prati nakav...? Majka je to morala prva vidjeti. Bolje ona lično, nego da joj ujutro za kafom to kaže komšinica. A ujedno, ako treba reagirati, bolje odmah, na licu mjesta.
Mostarsko Korzo od Titova mosta do Rondoa bilo je dugo tačno hiljadu koraka. Ovo sam jednom uz prisustvo velikog broja dokonih svjedoka izbrojao i zapamtio, a evo i zapisao. S Korza se koračalo u život. Korzo je često bivalo i mjesto začetka velikih ljubavi, a bogami ponekad i velikih ljubavnih drama. Korzo je imalo svoj duh, kodekse, estetiku, psihologiju, žutu stampu, trač i tome slične pojmove. Na korzu je ispričano mnogo lijepih, duhovitih, tužnih, pa i neprijatnih zgoda i priča. Možda bi najintrigantnija tema bila ona, kako se ˮnapadaloˮ, ˮkontaloˮ, šarmiralo i osvajalo.
Ali, draž korza i jeste bila u tome da su na jednom mjestu bili i intelektualci i glupani, i lijepi i ružni, i kulturni i oni drugi, pošteni i lopovi, probisvijeti i fino odgojeni. I niko nikom nije smetao. Čak štoviše, mnogima se nije znalo ni pravo ime ni prezime, nego samo nadimak, ali i to je bilo dovoljno. (Nastavit će se...)

Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)

17.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo naše mostarsko (1)





Korzo naše mostarsko
1. dio

Prije stotinjak godina mlada dama u lepršavoj haljini, sa šeširom široka oboda i suncobranom u ruci, ispod ruke držala bi mladog, gospodski odjevenog gospodina s polucilindrom na glavi, i laganom bi šetnjom krenuli od mosta Franje Josipa, ulicom istog imena, pa uz Ričinu, prešli štreku te ulicom Stephanie Alee došli do Gumna. Odatle bi produžili istom ulicom te stigli na Balinovac. Samo pola stoljeća nakon ovoga, mladići podužih kosa u uskim pantalonama i djevojke u mini suknjama, probijali su se kroz gusti špalir mladosti, šećući od Titova mosta, ulicom Mostarskog bataljona, Lenjinovim šetalištem bi stigli do Rondoa, pa nastavili Šetalištem JNA i stigli opet do Balinovca. Danas je put od Mosta na Musali, ulicom Nikole Šubića Zrinjskog, preko Rondoa i dalje ulicom Kneza Branimira do Balinovca, avetinjski prazan. I varate se ako mislite da se na ovom potezu, osim imena ulica, ništa nije promijenilo. Sve se promijenilo.
Potez od mosta na Musali do Rondoa bio je dugo vremena mostarsko korzo, a ulica od mosta do današnjeg trga kod gimnazije, u žargonu se i dalje zove Korzo. Korzo (ital. corso) predstavlja najčešće glavnu gradsku ulicu i svojevrsni izlog grada, odnosno glavno gradsko šetalište u našim mjestima.
Korzo u Mostaru imalo je svoju dugu tradiciju, koja počinje dolaskom Austrijanaca u Mostar krajem devetnaestog stoljeća, a nastavilo se sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Premda je u više navrata mijenjalo ime, za raju je relacija od Titovog mosta do Rondoa jednostavno bila i ostala Korzo. Ispočetka je to bila samo obična šetnica, za koju su se odlučivali samo rijetki, većinom hrabriji, jer toga prije nije bilo. Za mladu gospodu i gospođice je bila to tada zgodna prilika prošetati debelim hladom platana ili u večernjim satima, ljeti, tražeći barem malo predaha od dnevne jare. Nakon početnog zaziranja mladih, tek nakon Drugog svjetskog rata, oni su počeli izlaziti u većem broju i šetati Korzom. U prošlosti je korzo imalo svoje blistave trenutke i to u nekoliko perioda. Ovdje ćemo se zadržati na nekoliko vremenskih razdoblja. Prvo razdoblje je trajalo od Drugog svjetskog rata pa sve do ukidanja željezničke pruge i željezničke stanice, 1966. godine. Tada je korzo bilo od mosta do rampe kod gimnazije. U davna vremena tu je bio napravljen podhodnik, koji je omogućavao prolaz pješacima i šetačima, u slučaju da je rampa morala malo duže biti spuštena. Međutim, i čekanje na podizanje rampe bilo je sastavnio dio korza. Drugi period je svakako bio od vremena izgradnje robnih kuća Razvitak i HIT, što je ovu gradsku transverzalu produžilo preko Musale do Titove ulice i spojilo je s Glavnom i Srednjom ulicom, a s druge strane sve do Rondoa i dalje, spajalo s novoizgrađenim dijelovima grada. Na radost pješaka i šetača, kompletno šetalište od gimnazije do Rondoa, tada je pretvoreno u pješačku zonu. U tom periodu nije bilo ni jednog kafića u gradu, a glavna zabava omladine bila su kina, igranke i utakmice.
Korzo se inače dijelilo na ozbiljnu i neozbiljnu stranu. Ozbiljna je bila ona strana od Bristola, pokraj apoteke, jer su tom stranom šetali stariji. Drugom stranom šetnja se produžavala sve do Rondoa, a uzduž Korza dugo vremena su bivali centri svih zbivanja onog vremena u Mostaru. Za srednjoškolce se podrazumijevalo da nakon nakon zadnjeg časa popodnevne smjene, prvo odu na Korzo, da se okrene jedan, dva kruga, da se vidi koga ima, i da se opet na vrijeme stigne kući. S Korza se ulazilo u veliki park. Dušu dalo za prva ljubavna šaputanja i prve poljupce. Na Korzu je svako imao svoju stajanku, ili trefpunkt. Tu se pričalo, chatalo, šacovalo, drugovalo i dogovaralo, kuda dalje uvečer. Ko se htio samo rashladiti, i još uz to uživati, dovoljno je bilo produžiti na Titov most, gledati u prolaznike i slušati muziku sa terase hotela Neretva. Korzo je bila zabava bez love. 
(nastavit će se...)

Smail Špago

(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj grad br.4)

17.08.2019.

Čestitke Tiboru Vrančiću i timu Cidoma



Danas je u posjeti Centru za mir bio naš prijatelj Tibor Vrančić , ovogodišnji Mimar mira .Upoznali smo ga sa aktivnostima Centra i predali mu povelju jer nije bio u mogućnosti prisustvovati našoj manifestaciji.
Tibor Vrančić, Zdenko Bošković, Smail Špago i posthumno Ismail Braco Čampara dobitnici su naše nagrade kao organizatori i nosici projekta Centra za dokumentaciju i informaciju Mostar (CIDOM) u kojem su pokazali ogroman entuzijazam i ljubav prema svom gradu.
Razgovarali smo i o zajedničkim projektima , kao i susretu svih Mimara i prijatelja Centra za mir , 23 jula 2020 godine.
(Centar za mir/facebook/20190816)

16.08.2019.

Sa stranice Cidom: Jedna slika hiljadu sjećanja - Četiri mladića...




Da li je ova fotografija s četiri mladića preko Titovog mosta u Mostaru mogla poslužiti kao ideja piscu teksta nekada veoma popularnog šlagera iz 1961. godine? Ne znamo. Četiri mladića s ove slike ne idu s Trebevića, ne žure na Koševo na utakmicu, nego šetaju preko Titovog mosta, možda na kafu u hotel Neretvu, a nakon kafe, opet bez žurbe, prošetat će na Staro igralište i odgledati utakmicu Veleža…Pustimo mašti na volju.
Četiri mladića, četiri gospodina, u dugim krombi kaputima u šetnji preko Titova mosta. Kraj je četrdesetih, početak pedesetih prošlog stoljeća. Uočljivo je nešto što je danas nezamislivo, ili nije baš popularno: Mladići puše hodajući ulicom. Ali ovo se dešava prije 60 i više godina, a tada su pušili svi odreda. Na putu su prema hotel Neretvi, ili jednostavno, preko mosta u prijepodnevnoj šetnji. Po niskim sjenama na trotoaru, period je zimski, kao i po već opisanim debelim kaputima. Sunce je nisko na jugu. Prijepodne. A po brojnom narodu, mogla bi biti i nedelja prijepodne. Narod je hodao i sredinom ulice, niz Korzo. Saobraćaja nije ni bilo. Možda uoči neke utakmice Veleža na Starom igralištu.
Na objektu hotela Bristol stoji natpis Bata. Ime poznato svima. Kasnije je od logotipa Bata, istim slovima napisano Borovo, a rekonstrukcijom Bristola 1960. godine, Borovo je preselilo u zgradu, koju i danas malo pobliže opisujemo kao “zgrada Borovo”.
Toga vremena u hotelu Bristol bila je oficirska menza, a odmah iza ulaza u Batu, bila je drogerija, što se vidi po natpisu iznad ulaza. Malo na više je bila još jedna trafika i slastičarna.
O momcima sa slike ne treba puno govoriti. Uredni, dotjerani. Moderne frizure, koje se češljaju preko glave. Kosa uredno počešljana i dotjerana briljantinom. Svi nose kravate, a i šeširi su bili u modi tih godina. Malo šire nogavice pantalona, ispeglane, skoro da se porežeš na ivicu pegle. A cipele namazene kremom i izglancane do visokog sjaja.
Pored najnovije mode, koju su nosili četvorica mladića, ne može se, a da se ne primjeti radoznali momak iza njih. Njegova odjeća je tradicionalna, ruralna, za ono, poslijeratno vrijeme. Čakšire, vunene čarape, opanke, sako i obavezna kapa na glavi. Kapa je dugo vremena bila skoro obavezni dio odjeća. Momak, ili je došao u grad po nekom poslu, ili je tek stigao u grad, na neki posao. Lagano prati ovu četvorku, razmišljajući kako će i on jednog dana nositi nešto slično. Iza mladića je i jedna djevojka, obučena skoro uobičajeno za ono vrijeme. Trofrtaljne pantalone s gumom na dnu nogavica, a na nogama cipele, jakna i frizura, također češljanje preko glave.
I šlag, po običaju, dođe na kraju. Javili su nam se Rizvanović Zlatko i Enida s jednim veoma vrijednim podatkom, o kome smo razmišljali od prvog pogleda na sliku. Ko su ovi momci sa slike:
Enida i Zlatko su nam napisali: “Ovaj što ne puši je moj tata Gozo, a lijevo je moj tetak Ramić M., do njega je Šabanac, a ovaj sa šeširom Harmandić. Draga sjećanja...”
A muzička podloga uz fotografiju i tekst, a šta bi drugo nego Vedo Hamšić i hit iz 1961. godine: “Četiri mladića...”

https://www.youtube.com/watch?v=8fuJ66uvwqs

Smail Špago, 2016. g.


15.08.2019.

Sa stranice Cidom: Terasa – čitav svijet






Povela se prije neku godinu priča o zgradi Divizije, danas ruini, a nekad ljepotici među austrougarskim građevinama. Braco tražio neke podatke o Džinovini, a Smajo i ja odmah pustili sjećanja s lanca, pa udri po zgradi uzduž i poprijeko. Obilazili je, u mislima rekonstruirali (kad već niko od nadležnih neće), vježbali pamćenje – koliko ulaza, gdje je bilo kino Korzo, gdje stovarište za bijelu tehniku, gdje ulaz u frontu i sve tako.
Normalno, radi se o zgradi na Glavnoj ulici, zgradi gdje je 1960-ih bila smještena Učiteljska škola, a kasnije Općina, gdje su u prizemlju bili ZE-MA, kasnije NA-MA. Mnogo prije toga tu se nalazila čuvena Džinovina, jedan od većih hanova u Mostaru prije dolaska Austrougarske. Godine 1898 je cijeli taj blok, omeđen ulicama Glavnom, Telčevom, Srednjom i Šerifa Burića (prije Hanskom), kupio Mujaga Komadina i na temeljima hana podigao impozantnu trokatnicu. Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a Mujaga ju je iznajmio austrougarskoj vojsci kojoj je služila kao „K. und K. militer comand“, odnosno Carska i Kraljevska vojna komanda, tako da je u narodu odmah dobila ime zgrada Divizije. Mujaga je 1920. g. taj objekt prodao bogatoj mostarskoj obitelji Peško. Pred početak II. svjetskog rata u prizemlju te zgrade je bilo otvoreno kino Korzo, a nakon rata i nacionalizacije je u cijelom prizemlju zgrade otvorena ZE-MA (zemaljski magazin) koji je kasnije promijenio naziv u NA-MA (narodni magazin).
Zgrada je imala pročelje koje je gledalo na Glavnu ulicu, a dva krila (južno i sjeverno) su se protezala uzduž ulica Šerifa Burića, odnosno Telčevom. U tom sjevernom krilu su moji djed i baka dobili na korištenje stan na prvom katu. Naime, u tadašnjoj Učiteljskoj školi djed je bio kućepazitelj. Stančiću, koji se sastojao od dvije male sobe visokih stropova, pripadala je i ogromna terasa. Terasa je u stvari bila krov velike sale koja je nakon Drugog svjetskog rata funkcionirala kao kinodvorana Korzo. S južne i zapadne strane terasa je imala nisku i nekih 60 cm široku ogradu, a sa sjeverne strane je ograda bila izgrađena od klesane miljevine, većinom stupići i poneki okrugli element. Tih šezdesetih godina su poneki stupići bili rasklimani, a poneki su i nedostajali, tako da je nama djeci bilo zabranjeno približavati se toj strani.
Za mene, dječačića od sedam-osam godina, tih 1960-ih godina bilo je to ogromno igralište dimenzija otprilike dvadesetak s petnaestak metara. No, ne samo terasa-igralište, bio je to moj čitav svijet i ne samo moj nego i svih mojih rođaka i rodica. Tu smo se igrali svih mogućih igara, gonje, nogometa, na toj terasi bismo se cijelo ljeto kupali, jer je tu u jugoistočnom kutu terase bila postavljana jedna kada koju bi baka napunila vodom, a mi djeca bismo uživali po cijeli dan. Doduše bilo je tu i suza, jer je uvijek neko od djece mislio da onaj drugi duže koristi blagodati praćakanja u kadi. Stoga se morao odrediti i sudac, obično tetka, koja bi pažljivo svakom od nas štopala vrijeme i nedajbože da je neko koristio kadu sekundu duže. Vodu iz slavine koja se nalazila odmah iznad kade, niko od djece nije smio puštati u kadu jer je struja na slavini drmala baš dobro. Naše more je bila ta kada, terasa plaža, koja bi se preko ljeta tako zagrijala da smo morali sipati vodu kud bi hodali. Ništa nije nedostajalo, ronilo se, čak se i na glavu skakalo s oboda kade. Na toj terasi se najslađe jelo. Baka bi prostrla rutu, svakom od djece po krišku domaćeg kruha namazanog mašću i posutog lukom i paprikom. I tom prilikom smo mi djeca brojali zalogaje onog drugog da mu ne bi šnita bila deblja ili duža. Pošto je terasa cijeli dan bila okupana mostarskim suncem, baka je tu sušila smokve. Poslijepodne bi tu uz zapadni zidić terase, gdje je hlad najprije stizao, odrasli članovi obitelji obavezno pili kafu. Nakon što bi pala noć, tu se sijelilo, odnosno bolje reći ležalo s dlanovima pod glavom, brojeći noćne rojeve zvijezda, a veći dio ljeta se tu na otvorenom i spavalo. Brojne slike koje je moj pokojni otac napravio kod djeda i bake su sve odreda bile na terasi – niti jednu nemam snimljenu unutar prostorija. Većina slika je načinjena na sjeverozapadnom dijelu terase gdje bi naše portrete krasila Karađozbegova džamija i Vakufski dvor.
Sjećanja moja plove, sredina je šezdesetih, ljeto, podne, upekao mostarski zvizdan, moj rođak Lando i ja uživamo u kupanju u kadi i skaki na vrelom betonu terase. Karađozbegova džamija, udaljena od nas niti 200 metara, vinula se nebu pod oblake. Mi dječurlija, ja svojih desetak godina, a on još puko dijete, izvodimo ludorije koje samo djeca na raspustu mogu činiti, kadli se začu mujezin s minareta. Nije onda bilo nikakve tehnike ozvučenja i puštanja već snimljene molitve, nego se on, brate slatki, svaki put penjao uza one uske stepenice do šerefe. Nas dvojica onako mokri, povedosmo se za njim, pa stavismo ruke iza ušiju i počesmo ga imitirati. Deremo se mi avazile. Baš bilo zanimljivo i smiješno, kad u neka doba izleti deda Nikola ko furija na terasu. Inače, po karakteru ters, ali u duši mek k'o pamuk, a pogotovu prema nama unucima - nikad ruku nije digao niti na jedno od nas. Razgoropadio se on, a meni nije jasno zašto, sve dok se njegova ruka ne poče spuštati na moju zadnjicu. „Evo ti sad, pa kujiši“, ne prestaje djed vikati, ali bogami ni udarati. „Da ja sutra od baleka ne smijem komšiji Esi, u oči pogledat, naletu jedan“, zadihano mrmlja on. Dobih ja od njega prvi i posljednji, ali dobar, degenek. Tako mi je potanko objašnjeno, još za rane mladosti, teorijski i praktično, što znači tolerancija i suživot u Mostaru.
Odmah ispod naše terase sa sjeverne strane bila je fronta, gdje bi stariji igrali šah, tavlu i pili kafu ili neko piće. Kad su se pojavili prvi TV aparati, mi djeca bi obavezno silazili gledati siromašan program i jedva bi nas baka i djed dozvali kući.
Kasnije, početkom sedamdesetih, nestalo je i naše terase. Tadašnja Općina je cijelu zgradu adaptrala za svoje potrebe te je nadogradila dva kata na terasu. Ona je ostala jedino u našim lijepim uspomenama i na fotografijama.

Tibor Vrančić


14.08.2019.

Iz stare štampe: Poziv muslimanima za glasanje – Musavat br. 37. iz 1910. g.





U časpoisu Musavat, broj 37 iz 1910. godine objavljen je slijedeći poziv:

Muslimani, pazite za kim ćete poći i koga ćete poslušati
Jer: Iza kjaue elgurabu delile kaumin sejehdihim ila daril-bevar
(kada narod pogje za vranom doćiće na bunjište)
Vi dobro znate da su kandidati okružnih skupština postavljeni sa znanjem i pristajanjem Fadilpašića,
Firdusa, Miralema, Tuzlića i drugih naših prvaka”.

Nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, muslimani su posebno bili osjetljivi na brojno iseljavanje svojih sunarodnjaka u Tursku koje je uslijedilo nakon toga. Jedan od razloga dolaska cara Franje Josipa u Bosnu i Hercegovinu, pa i u Mostar, je bio baš taj – da donekle umiri muslimane i da im osobno poruči da su sigurni u BiH i da će imati ista prava pred zakonom kao i ostale tri konfesije. Te 1910. godine su se održavali izbori za sastave skupština po okruzima. Svaka od tri nacionalne stranke su se bespoštedno i svim sredstvima borile za postavljanje svojih kandidata. Baš kao i danas, ni onda se nije prezalo čak niti od postavljanja oglasa po lokalnim novinama u kojima su se dijelile preporuke za koga glasati.

Fotografije: tekst poziva za glasanje iz 1910. godine (1)
i (2) ilustrativno, Mostarci čitaju oglas na Musali 1941. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
14.08.2019.

Sa stranice Cidom: Pod prvim platanom




Priču ću početi sa stablom platana, koji prekriva čitavu sliku, deblom, krošnjom, ali i debelom hladovinom bez koje nema života u Mostaru u vrijeme ljetnog ćelopeka. Tačan naziv ovog stabla je Platan Javorolisni (Platanus Occidentalis), a zove se javorolisni zato što ima list kao javor! Ovo drvo živi od 500 do 600 godina i dostiže ogromne visine, veoma brzo raste, a debljina stabla može biti velika. Fascinantno! Prema poznatim podacima u Mostaru je prvi drvored platana posađen u doba Austrougarske kada je u periodu od 1887. do 1914. godine zasađeno 12 drvoreda. Prvi drvored je nastao u ulici od Gimnazije do Balinovca, i veliki broj tih platana je i nakon 100 do 125 godina još u životu.
Ovaj platan je dugo godina bio mjesto susreta moje raje u vremenima kad je Korzo bila glavna vrsta večernje zabave za mlade, ali to je bilo nekih 7-8 godina nakon što je napravljena ova fotografija. Godina fotografije je 1962. Autobus je broj 1. Jedinica, Ilićki. Tu mu je bila stanica, kod rampe, dolazeći glavnom ulicom pa preko preko Titovog mosta iz pravca Fabrike duhana, odakle je polazio. Vozio je dalje preko Rondoa i Balinovca, do Ćatića česme u Ilićima.. Stanica mu je ovdje bila odmah, čim prođe rampu, tamo gdje su izlazile stepenice iz podvožnjaka, kod dvije, a kasnije kod tri trafike. Iza ovih trafika je bio jedan betonski zid, malo veće visine, pa je nekima bio problem zaskočiti se i sjesti na zid, ali zato je to bilo odlično mjesto uvečer, sjediti na tom zidu i sa visine posmatrati šetače koji su išli gore dole, korzom, na obje strane ulice. Rampa je trenutno podignuta. Ustvari, bile su ovdje dvije rampe, jedna za vozila, a druga je izgrađena kasnije, za pješake, po završetku objekta koji se na slici vidi još u izgradnji. Iza autobusa se vidi objekat u kome je bila gostiona Jagnje. Iza platana se nazire izgradnja jednog objekta, u kome je kasnije u prizemlju bila banka, a prije toga, bio je prvi mostarski ekspres restoran. Ulaskom u Ekspres, s desne strane, nalazila se linija, na kojoj se, po principu samoposluživanja, moglo uzeti jelo i piće po izboru, a na kraju linije to platiti na kasi. Novina za Mostar za ono vrijeme. Mnogi su prvih dana dolazili, uzimali jelo, jednostavno, kako bi ispitali kako funkcioniše ovo čudo. S lijeve strane od ulaza u Ekspresa bio je prostor za piće s nogu. Mjesto gdje se u vrijeme jake mostarske bure moglo stajati u toplom, popiti piće ili čaj, a kroz prozor posmatrati prolaznike na korzu. Ekspres je za mnoge, onoga vakta, bilo mjesto gdje su prvi put u životu popili nešto žešće.
Vraćemo se djevojkama iz prvog plana slike. Obučene po tadašnjoj najnovijoj modi. Haljine, kao da su toga časa preuzete iz talijanskih filmova sa Rosannom Schiaffino ili Sofijom Loren. Najmoderniji dizajn sunčanih naočala. Ljeto je, naravno. Što se tiče mode, Mostar je u svim vremenima bio u trendu. Moda kao iz modnih kataloga.
Haljina bez rukava, ili kimono, kako su onda zvali ovaj model haljine, ili sa tregerima kao kod druge djevojke. Iako se na slici ne vidi, na nogama su vjerovatno imale one lagane cipelice, koje su se tada zvale baletanke. Ručni sat, koji je bio statusni simbol, minđuše, bijele, čak malo veće ui upadnije, a frizure kratke.
Pojava ovako obučenih djevojaka, naravno, izazvala je znatiželju dvojice momaka, koji su stajali i čekali, moguće autobus u suprotnom smjeru, jer je stajalište za autobuse u suprotnom smjeru bilo preko puta mjesta gdje stoji ovaj autobus, kod ulaska u park tadašnje Treće osnovne škole. Momci su također obučeni po tadašnjoj modi. Majica s poprečnim prugama ili košulja kratkih rukava. Momak s prugastom majicom, po tačkama oko džepova, po prilici nosi farmerke, koje su tih godina lagano počele dolaziti iz Trsta, putem prvih švercera i bile su modni trend. Ručni sat, kod momka ispod platana, kao i kod ovog, kome se vidi samo ruka, na lijevoj strani slike, bio je obavezni detalj, nešto kao posjedovanje mobitela danas.
Vrijeme je oko podne, što se vidi po sjenci koja pada okomito ispod drveta.
O identitetu osoba na slici, ne možemo ništa reći u ovom trenutku, a bilo bi fantastično kad bi neko prepoznao nekoga svoga.
Nestrpljivi smo.

Smail Špago

13.08.2019.

Sa stranice Cidom: Ćelovina




Prvobitno izgrađene kule na suprotnim obalama Neretve koje povezuju Stari most, nisu izgledale kako ih danas vidimo. One su dograđivane i prepravljane, posebice ona na desnoj obali. Ona na lijevoj obali je od nastanka služila kao barutana, pa tako na njoj nema nikakvih otvora ni puškarnica, a kameni zidovi su joj debeli tri metra. Iako je uobičajeni naziv ove kule Tara, niti su ona, a ni ona na drugoj obali, Halebinka ili Ćelovina, tako bile nazivane u starini. Kapetan Halebija, koji je živio krajem 17. stoljeća, nije bio ni na kakav način povezan s kulom, nikada je nije popravljao ni dograđivao, pa se ne zna odakle kulu povezuju s njime. Isto tako, bosanski namjesnik Ćelić iz 1717. g. nije ni u kakvom odnosu s kulom i stoga ova kula nije dobila po njemu ime Ćelovina. Inače je oduvijek služila kao tamnica za najteže zločince.
Pa otkud onda kuli na desnoj obali Neretve naziv Ćelovina? Ćelovinom su je počeli nazivati tek nakon dolaska Austrougarske, a ime je povezano s braćom Đorđem i Ristom Čelić, mostarskim zidarima, koji su imali kuću u Suhodolini preko puta Konaka. Naime, dolaskom austrougarskih vlasti u Konak, oni prostorije za zatvorenike koriste u neke druge svrhe, a civilni zatvor smještaju u kuću Čelića preko puta. U neuvjetnim prostorijama ove kuće-zatvora, nije bilo ni dovoljno prostora, ni mogućnosti provjetravanja, pa ni pogodnog mjesta za obavljanje osnovne nužde zatvorenika, koja se vršila u kacu u samoj ćeliji, tako da se po zlu glasu pročulo robijanje u kući Čelića. Otud zatvor dobi ime Ćelovina, a kasnije ćelovina postade sinonim za novootvoreni zatvor u Šantićevoj ulici, pa i za svaki drugi zatvor.
Tibor Vrančić

12.08.2019.

Sa stranice Cidom: Bunker - stan



Pored austrougarskih bunkera - fortica, na brdima oko Mostara, još i danas postoje dva bunkera unutar samoga grada. Preko puta ulaza u Sjeverni logor (danas Univerzitet) nalazi se betonska građevina s teškim metalnim vratima. To je vojni objekt, bunker, koji je kasnije prenamijenjen u skladište municije – barutanu. Gradila ga je austrougarska vojska 1915. g. Danas nije u upotrebi i ne zna se šta se nalazi iza uvijek zaključanih metalnih vrata.
Na Rudniku se nalazi jedno malo zdanje – bunker, koji je jedan od još četiri postojeća i koji je sačuvan. Ožbukan je s vanjske strane kako bi ga se sačuvalo od rušenja i daljeg propadanja. Gradili su ga Talijani 1941. g., a služio im je kao puškarnica, ali danas služi kao ostava za alat i ambalažu. Na njemu su postavljena vrata i ukrašen je cvijećem. Barem će se sačuvati od devastacije.
Vjerovatno postoji još pokoji bunker za koji ne znam, ali to prepuštam mlađim istraživačima da ih otkriju.
Tibor Vrančić
11.08.2019.

Bajram Šerif Mubarek Olsun!



Značenje riječi Bajram Šerif Mubarek Olsun

Bajram šerif mubarek olsun, tradicionalna je rečenica kojom se čestita najveći muslimanski praznik bajram.
Riječ bajram je perzijskog porijekla, a na turskom znači praznik.
Riječ šerif, koja je arapskog porijekla, na turskom znači čestit
Blagoslovljen znači riječ mubarek na turskom, riječ je inače arapskog porijekla.
Olsun na turskom znači "neka bude".
To znači da čestitka - Bajram šerif mubarek olsun zapravo znači - Neka ti je blagoslovljen čestit praznik.
Kada odgovorite - Allah razi olsun, znači da ste rekli - neka Allah bude zadovoljan tobom.

U našem narodu je ostao uobičajen izraz da se radost praznika-bajrama međusobno dijeli.
Kaže se, podijelio sam bajram sa prijeteljima, rođacima, ili otišao sam roditeljima da sa njima podijelim bajram. Dakle, radost bajrama se dijeli, i to isključivo nakon što se klanja Bajram namaz u džamiji.

Lijep pozdrav i


Bajram Šerif Mubarek Olsun

(spagos)
11.08.2019.

Sa stranice Cidom: Rudolfov most u Mostaru




pozicija mosta, bijela linija

Malo je poznato da je u Mostaru, odmah nakon izgradnje mosta Mujage Komadine (Lučki most), planirana izgradnja još jednoga. Naime, austrougarska vlast je shvatila da je za izuzetno brzo širenje Mostara potreban još jedan most koji bi povezao istočnu i zapadnu obalu Neretve. Stoga se u julu 1913. g., odmah nakon puštanja u promet Komadinovog, pristupilo izradi projekta za novi most.
Prihvaćen je impozantan nacrt mosta u pseudo-maurskom stilu, nacrt koji i stručnjake i obični puk ostavi bez daha. Trasa mosta bila je zacrtana tako da povezuje Mejdan, ispred zgrade Vojne kasine, a na desnoj obali bi završavao u Baščinama. Već mu dadoše i odgovarajuće ime – Rudolfov most, u čast princa, jedinoga sina cara Franje Josipa, koji je čak dvaput posjetio Mostar. Projekt je predviđao dužinu mosta od 64 m, širine 8 m, te nogostupe za pješake od po 2 m. Most je trebao biti na dva kata, od kojih je gornji bio predviđen za dva niza prodavaonica, obrtničkih radnji i restorana cijelom duljinom mosta. Takvog mosta ni Europa ne bi imala. Projektant je po smjeloj zamisli otišao 50 godina u budućnost.
Sjajna se ideja nažalost ne ostvari. Izbijanje Prvog svjetskog rata pomete ovaj projekt u arhiv Hercegovine i u Državni arhiv u Beču, gdje se i danas čuva.

Tibor Vrančić
09.08.2019.

Promocija knjige Ahmeda Beje Duranovića „Vremena kojih više nema“ 17. avgusta


U mostarskim knjižarama uskoro će se naći zanimljiva knjiga, posthumno izdata od Ahmeda Beje Duranovića, naslova „Vremena kojih više nema“.
Zahvaljujući naporu i angažovanosti njegove porodice, koji su uspjeli skupiti u knjigu sve Bejine tekstove koje je predano bilježio za života, ljubitelji dobre knjige moći će je prvi put vidjeti na promociji 17.avgusta.
Zbirka je to tekstova, amalgam lijepih prisjećanja na dijelove starog Mostara, značajnog dijela njegove istorije, običaja, sjećanja na stanovnike Balinovca, na lijepe trenutke života, kada nije bilo važno ko se kako zove i otkuda potiče i kad je čovjek imao vremena za sve i svakoga.
Čitajući je, čitalac će prošetati zaboravljenim i drukčijim predjelima grada kojih više nema, a koja je bilo vrijedno zabilježiti kako se ne bi zaboravili; šetnja je to gradom od prije pola vijeka.
U knjizi ćete pronaći dobar dio hronologije mahale, brojne izreke, doskočice i liskaluke kojih se mogao prisjetiti, različitih sudbina stanovnika mahale Balinovac i još mnogo toga.
Njegovi opisi su fotografski, trebate samo zatvoriti oči i pred vama se otvara Balinovac iz prošlog vijeka, Radobolja s njenim kupalištima, Bare s voćnjacima…
Promotori knjige na promociji koja će se održati 17. avgusta, u 19 sati sati, u hotelu Bristol biće Tibor Vrančić, autor nekoliko knjiga s mostarskom tematikom, istaknuti dramski umjetnik i aktivist Sead Đulić, lektor knjige prof. Mirela Omerović i supruga rah. Beje – Senada Duranović.
(NovaSloboda.ba)
09.08.2019.

Sa stranice Cidom: Spomenik magarcu




Na spomenik magarcu na Tržnici u Mostaru, čiji je autor dubrovački kipar Marijan Kocković, s pravom smo ponosni i spominjemo ga u svakoj prilici. Širom svijeta podignuto je na desetine sličnih spomenika. Spomenik Mostarskom magarcu ima svoju istoriju i razloge zbog kojeg je postavljen.
U istoriji Mostara, spominje se podatak kako je grad Mostar prije nekoliko stotina godina po prvi put dobio vodu iz vodovoda, zahvaljujući jednom magarcu. Taj prvi vodovod počeo je graditi neki dobrotvor, koji je došao u Mostar, i imao želju da tu podigne vodovod. Posao je završio zahvaljujući svom magarcu, na kojemu je u Mostar dovezao tovar zlata. Dobrotvor je gradio dok je teklo zlata, a pošto posao nije bio priveden kraju, odlučio je prodati magarca. Kažu, da je tog istog magarca prodavao Mostarcima čak četrdeset puta. Oni su znajući zbog čega ga prodaje, davali novac i vraćali mu magarca nazad. Tako dobivenim novcem vodovod je mogao biti dovršen. Spomenik zaslužnom magarcu nije podignut tada, jer po vjerskim običajima nije bilo dopušteno podizanje spomenika ni ljudima ni životinjama, pa prema tome ni jednom magarcu, ali je ostao spomen zahvalnosti u srcima plemenitih ljudi. O ovom događaju davno je pisao mostarski pisac Ilija Jakovljević i napisao sljedeću rečenicu: „Jednom, kada progres jače zakroči i ovim krajem, Mostar će valjda dobiti i kameni ili mjedni spomenik svom Magarcu Dobrotvoru“. Pisac gornjih redova nije dočekao da vidi bronzani spomenik magarcu, koji i sada, usprkos svim mogućim dešavanjima, stoji kod Tržnice u Mostaru.
Priča o mostarskom magarcu je jedinstvena po sadržaju. Širom svijeta, međutim, podignuto je bezbroj sličnih spomenika, iz ovih ili onih razloga. Opisani u knjigama, ispričani u pričama, od onog Sancho Panse iz knjige o Don Quijoteu, do ispričanog, na kojem je jahao Nasradin hodža, ili pak onog iz priče Braće Grimm o četiri muzikanta. Kod nas mu je posvećen cijeli jedan film pod nazivom „Kenjac“, a svjetsku slavu je ponio donkey koji govori u animiranom filmu „Shrek“.
Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, izgrađena je moderna gradska tržnica. Nositelj projekta je bio tadašnji poljoprivredni kombinat HEPOK. Prostran je to prostor u kojem je izgrađena zelena tržnica grada na otvorenom kao i zatvoreni prodajni prostori u novije vrijeme adaptirani i prilagođeni modernijem vremenu. Ispred Tržnice, na inicijativu tadašnjeg direktora HEPOK-a, Osmana Pirije, a tada je izgrađen i Spomenik magarcu u prirodnoj veličini. Rađen je u bronzi, a djelo je akademskog kipara Marijana Kockovića i simbolizira neraskidivu vezu ove vrijedne životinje s hercegovačkim seljakom.
Vrijedan do iznemoglosti, ponekad tvrdoglav, u nekim krajevima nazivan je i sirotinjska majka. Kod nas ga zovu magarac, kenjac, ili samo magare, u Dalmaciji tovar, u većem dijelu Evrope ezel, u Španiji burro, u Turskoj eşek, a širom svijeta donkey. Bilo kako bilo, dovoljno se malo zainteresirati, pa širom svijeta pronaći na desetine spomenika ovoj plemenitoj životinji

Smail Špago i Tibor Vrančić

08.08.2019.

Sa stranice Cidom: Pauza na igranci




Ovoga se može sjetiti samo onaj, ko je u nekadašnja vremena srijedom, subotom i nedeljom išao na igranke u Abrašević.
U Abraševiću igranka, a bife kod Pave, pun ko šibica za vrijeme pauze. Muzika je onoga vremena nakon sahatak, dva svirke pravila pauzu, u kojoj su djevojke išle do toaleta da poprave frizuru, šminku, a momci u bife do Pave, da s noga popiju jednu. Piva se hladila u velikoj bačvi vode. Kako su boce bile namočene u vodi, popadale su sve etikete. A Sarajevsko, Nikšićko, Skol postadoše sve iste boce. Kako ko ulazi Pavo pita koju ćeš pivu, ovaj odgovara Skol, a Pavo lovi naljepnicu i stavlja na mokru bocu. Evo ti je veli. I tako redom. Nikome nije smetalo. Pavo i Marica legende!
I još jedan biser od Pave: Za šankom, za vrijeme pauze na igranki, naručio momak lozu. Pavo ga odmjeri od glave do pete, daje mu lozu, u onoj maloj čaši od 0,5, a momak pita:
- Može li voda uz lozu?
- Sve ti je tu, kaže Pavo i još jednom ga odmjeri.
Još jedan komentar od SemK:
Radničko kulturno-umjetničko društvo (RKUD) Abrašević je po mnogo čemu predstavljao specijalno mjesto za mnoge Mostarce u to doba. Igranke su bile mjesto masovnijeg okupljanja, ali u Abraševiću je bilo svega od folklora, učenja sviranja na raznim instrumentima pa do teatra. Smajo ovdje pomenu moje nekadašnje komšije iz ulice Mladena Balorde. Maca (ovaj nadimak se izgovara kratko) i Pavo su stanovali odmah na početku ulice preko puta nekadasnjeg RIZ-a. Ja sam se družio sa njihovim sinom Ćirom. Kad smo se Mirjana i ja kao studenti zabavljali, često smo svraćali u ljetno doba u baštu Abraševića. Najčešće smo poručivali izvanrednu Macinu džigaricu. Kad bi Pavo došao do našeg stola samo bi u bradu promrsio: „Ti si komšija Macina simpatija, pa će ona doći da te posluži”. Onda bi Maca došla iz kuhinje i rekla: „Malo sačekajte dok se još tava bolje ugrije. Ove prve porcije džigarice dajemo ovima što ne dolaze često”. Bašta je često bila puna, a opet su se skoro svi u njoj poznavali.
Evo sve to dodajemo, da se ne bi zaboravilo.

Priredio: Smail Špago

07.08.2019.

Iz stare štampe: Tužbe na porezni ured – Musavat br. 10. iz 1906. godine


U časopisu Musavat broj 10 iz 1906. godine objavljeni su slijedeći tekstovi

Opet tužba na poresni ured
Opet tužba na porezni ured. Mi smo već u nekoliko brojeva upozorili na nekorektnost poreznog ureda u Mostaru. Premda smo mi našijem pisanjem učinili besplatno uslugu poreznom uredu, ipak se te nekorektnosti i sad dogagjaju. Sulejman Čišić H. Mujagin plaćao je do sad porez na čifluk u Nevesinju samo 5 Kr. 60, a ove godine naplatiše 8 Kr. 36. Kad ih je Sulejman upozorio da su mu suviše naplatili i u ljutnji rekao: „Vama je uzet pare pa od kog bilo”, počeli su se derati na njega i šta više prijavili su ga policajnoj oblasti radi „nepristojnog ponašanja.”

Zamjena identiteta na poreznoj upravi
Iz poreznog ureda. Tomi Medanu iz Ortiješa naplatio je ovdašnji Porezni ured, dana 10. novembra, 25 Kr i 61 hel. za desetinu u Gnojnicama iako ni on ni njegov brat Gjuro, s kime zajedno živi, nemaju u Gnojnicama ništa svoje, te nemaju otuda niti kakvih prihoda, niti mogu plaćati desetinu na ono što nije njihovo. Naprotiv, ima drugi Gjuro Medan koji ima svojih dobara u Gnojnicama i taj je trebao platiti pomenutu desetinu, a ne onaj od koga je naplaćena. I zaludu je, siromah, protestvovao, gospoda iz Ureda nijesu ga htjeli saslušati, a kamo li da isprave svoju pogrešku i da siromahu povrate neopravdano naplaćene novce. Zato ovim putem pozivamo g. Poreznika da stvar izvidi, te da se Tomi Medanu povrati njegovih 25 Kr. 61 hel., a da desetinu traži od onog Gjure Medana koji ima svoj posjed u Gnojnicama. Ujedno neka preporuči mlagjim da budu učtiviji prema seljacima, a da ne zovu ljude pijanicama itd., kad brane svoju sirotinju.

Fotografija: Cernica 1910. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

07.08.2019.

Nagrada Nijaz Slipičevič 2019. - Biraju građani Mostara

Nagrada Nijaz Slipičević 2019. – Biraju građani Mostara!



Fondacija Slipičević je odlučila da ove godine građani Mostara biraju kome će pripasti prestižna nagrada ”Nijaz Slipičević”, koja se tradicionalno dodjeljuje mladim ljudima koji su ostvarili značajne rezultate u svojim poljima.
Glasati možete ostavljanjem komentara ispod Facebook posta sa rednim brojem i/ili imenom kandidata/kandidatkinje ili kolektiva kojeg podržavate:

Glasanje će trajati do nedelje 08.09.2019. godine.
Pobjednik/ca će biti mladi talent s najvećim brojem glasova, dok će nagrade dobiti i drugo i treće mjesto.
Kandidati za nagradu ”Nijaz Slipičević” 2019.
LANA PUDAR – Mlada reprezentativka Bosne i Hercegovine u plivanju, državna rekorderka i srebrna na Mediteran Swimming – Comen Cup-u, za ostvarene značajne rezultate na međunarodnim takmičenjima i pronošenja slave Mostara u Evropi.
IVA MARTINA KRALJEVIĆ – Polaznica Škole ”Malac genijalac” iz Mostara, za osvojeno treće mjesto na Međunarodnoj olimpijadi u mentalnoj artitmetici, prestižnoj smotri znanja djece i mladih iz 15 država i 182 škole, održanoj u Beogradu.
GORAN POPOVIĆ – Mladi Mostarac koji je primljen na prestižnu Akademiju dramskih umjetnosti u New Yorku, na kojoj su nekada studirali Kirk Douglas i Robert Redford, za hrabro istrajavanje na svojim snovima i dokaz da Mostar daje najbolje umjetničke talente. 
BALET MOSTAR ARABESQUE – Plesni ansambl iz Mostara koji okuplja mlade ljude, te radi na pravilnom sportskom psiho-fizičkom usmjeravanju djece i omladine, za istaknut dugogodišnji rad i značajne rezultate u prošloj godini, uključujući i zapažen nastup na svjetskom natjecanju Finala Dance World Cup 2019 u Portugalu.
ŽENSKI FUDBALSKI/NOGOMETNI KLUB EMINA – Sportski kolektiv koji je u za samo nekoliko godina postojanja postao pravo sportsko čudo – izborio plasman u Prvu ligu BiH, igrao i finale Kupa BiH, te dva puta polufinale, za impresivne sportske rezultate i dovođenje mostarske Emine vrh bh. fudbala.
Ostavite komentar ispod sa rednim brojem i/ili imenom jednog kandidata/kandidatkinje ili kolektiva kojeg podržavate!
O nagradi ”Nijaz Slipičević”
Nagrada ”Nijaz Slipičević” je oformljena kako bi Fondacija Slipičević pomogla razvoj talenata koje tek treba vrednovati, a koji u teškom vremenu za naš grad, ne dobivaju zaslužena priznanja i podršku.
Svrha nagrade je podsticati mlade ljude – likovne umjetnike, književnike, sportiste, muzičare, naučnike, te sve druge mlade talente koji svojim radom ostvaruju najznačajnija postignuća u našem gradu. Odati priznanje najboljima i podstaći njihov dalji rad i razvoj.
Do sada su nagrađeni plivačica Amina Kajtaz za povratak Mostara na Olimpijske igre, Rock Škola Mostar za za povezivanje mladih ljudi i rušenje barijera, reprezentativac Bosne i Hercegovine, Ivan Klepić, seniorski prvak Evrope u karateu, književnici Almin Kaplan i Anita Pajević, akademski slikar Boris Orenćuk, Street Arts Festival koji je ponio priznanje za oživljavanje mostarskih fasada, Mostarska asocijacija sporta, te Plesni studio Mo Stars.
Nijaz Slipičević bio je istaknuti kulturni i društveno-politički radnik Mostara. Prije rata je obavljao dužnost direktora Đačkog doma „Dule Mučibabić“. Poslije rata, bio je načelnik opštine Stari Grad, a potom ministar obrazovanja, nauke kulture i sporta Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona. Zapamćen je njegov veliki rad na vraćanju kulture u porušeni grad, u najtežem vremenu mostarskog poraća. Nijaz Slipičević je bio humanista i patriot. Dijete mostarske mahale Carina.
Fondaciju Slipičević je, 2015. godine, osnovao Hari Slipičević u znak sjećanja na svoga oca Nijaza. Vizija Fondacije je jednaka onoj koju je imao Nijaz Slipičević – humanizmom, tolerancijom, dostojanstvom i  pravdom stvarati bolje uslove za život onima kojima je to potrebno, sa željom da svoje vrijeme i znanje usmjerimo u bolju budućnost.

link za glasanje:
(NovaSloboda.ba)
06.08.2019.

Sa stranice Cidom: Korzo, onakvo kakvim ga pamtimo



Svaka generacija pamti Korzo iz svog perioda, ali gradsko korzo ili promenada ili šetalište, od mosta na Musali do Rondoa, bilo je žila kucavica grada, najmanje 100 godina, od 1892. do 1992. Nakon toga, Korzo gubi svoj značaj i za grad i za ljude u njemu. Ostalo je samo u glavama onih koji su ga nekad redovno pohodili. Jedno sjećanje na godine uoči rata:
Idući odozgo lijevom stranom, na vrhu je bilo Jagnje, pa prolaz, pa Petica, pa zlatarna Celje, pa zdravljak, pa Astra cipele, pa Lovac, pa Benco sajdžija, pa drogerija, pa Foto Optik, pa Apoteka...
Ispod Šantićeve na istoj strani bila je čitavom dužinom Revija s jednim ulazom iz Šantićeve i donjim izlazom odmah do prolaza, a ispod je bio hotel Bristol, s terasom do mosta. Na mjestu Revije nekada je bila Omladinska knjižara, ispod kiosk i slastičarna, pa onda stari hotel Bristol.
Od Titovog mosta, naviše bila je prvo slastičarna, pa prodavnica Jugoplastika, zatim fotografska radnja, pa knjižara Veselin Masleša, pa sokak, prolaz prema Aleksi. Iznad sokaka bila je hemijska čistiona Stella, na mjestu gdje je prije bio granap, a kasnije i Duty Free Shop, slijedila je trafika, pa prodavnica elektroopreme, advokat, pa prodavnica metraže i vunice i na vrhu Zdravljak.
Od Cernice naviše bio je objekt s kupolom, u kojem je bila prodavnica obuće i kožne galanterije, u ovom prostoru je nekada bio zdravljak, dalje naviše bio je ulaz i ograda od Lakišića džamije, a iznad je bio red kioska, Lutrija, dva kioska za novine, a u produžetku cvjećara. Ispod zgrade naviše bile su prodavnice, počevši od Borova, po kome se i čitava zgrada ponekad nazivala Borovo. Dalje je bila prodavnica Jugoplatike i prodavnice odijela ALHOS, Alija Hodžić Sarajevo i prodavnica tekstila pod imenom Krozo, do prolaza između ove zgrade i banke koja je bila na samoj ćoši, na vrhu. Prije banke u prizemlju ovog objekta je dugo vremena bio prvi Ekspres restoran u Mostaru.
Sve ovo je baš na samoj granici sjećanja...
Smail Špago
05.08.2019.

Sjećanje na Mostar koga više nema

Sjećanje na Mostar koga više nema

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 5. augusta 2019. autor Fazlija Hebibović)
Fazlija Hebibović - Sjećanja na Mostar koga više nema: Počinje gradnja HE Salakovac, otvara se Fabrika bicikla, Meha Sefić izlaže u Beogradu, osniva se Univerzitet

Nastavljam sa podsjećanjem na Mostar od prije rata, vadeći tekstove iz bogate sehare, objavljenih u listu Politika Ekspres.
Želja je da od zaborava sačuvam beharli Mostar, ljude i događaje.

(EPBiH)


Počinje izgradnja HE Salakovac
Juče je u Mostaru zaključen ugovor o početku izvođenja građevinskih radova na izgradnji hidroelektrane Salakovac.
Ugovor su potpisali Dušan Bumbić, direktor Zajednice osnovnih organizacija hidroelektrana na slivu Neretve, i inžinjer Danilo Protić, generalni direktor GIK “Hidrogradnja” iz Sarajeva.
Hidroelektrana Salakovac je drugo hidroenergetsko postrojenje nizvodno od jablaničke i ramske hidrocentrale, a godišnje će proizvoditi 600 miliona kilovatčasova električne energije. Iza brane, čija će visina biti 70 metara, stvoriće se akumulacioni bazen zapremine 68 miliona kubnih metara vode.
Ako sve bude teklo po planu, hidroelektrana Salakovac biće puštena u proizvodnju 1980. godine.
(6. novembar 1976. godine)



U Žitomislićima se otvara Fabrika bicikla
U Žitomislićima će se sutra, povodom Dana državnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, pustiti u probnu proizvodnju Fabrika dijelova za bicikle “Unis-Thunis”.
Objekat je građen u saradnji sa zapadnonjemačkom firmom “Thunis” i u prvoj fazi proizvodnje zapošljavaće 154 radnika, među kojima i 25 povratnika.
U izgradnju fabrike, kako nam je rekao direktor Rade Šarić, uloženo je 155 miliona dinara, od čega je 12 posto obezbijedila zapadnonjemačka firma, koja se obavezala da će na konvertibilno tržište izvoziti trećinu proizodnje.
(23. novembar 1976. godine)



Slikar Meha Sefić izlaže u Beogradu
Meha Sefić, akadamski slikar iz Mostara, predstaviće se ljubiteljima likovne umjetnosti u Beogradu izložbom u našem glavnom gradu.
Na ovoj izložbi, koja će trajati od 22. decembra ove do 1. januara iduće godine, Meha Sefić će u prostorijama čitaonice Kuluturnog centra, izložiti 29 djela u ulju i dvadesetak crteža.
(9. decembar 1976. godine)



Osniva se Univerzitet
Mostar će u prvoj polovini februara iduće godine dobiti Univerzitet.
Odlučeno je to na jučerašnjem sastanku Inicijativnog odbora za formiranje ove visokoškolske institucije.
Istaknuto je da su stvoreni svi uslovi za rad visokoškolskih i naučnih institucija, koje će biti udružene u budući Univerzitet.
Mašinski, Pravni i Ekonomski fakultet. kao i Pedagoška akademija, djelovaće kao samostalni OUR-i, a Istraživačko-razvojni centar HEPOK-a i Duhanski institut kao naučne institucije.
(30. novembar 1976. godine)



(NovaSloboda.ba)

05.08.2019.

Posjetite našu web stranicu Cidom


Jedan od razloga zašto smo malo promijenili naslovnu fotografiju je što se mnogi obraćaju tražeći neku određenu fotografiju, pa svakoga od njih moramo uputiti na našu web stranicu.
Ovako je možda preglednije i jasnije da postoji fb stranica cidom i web stranica na kojoj je sve sređeno i posloženo u albume po periodima.


(cidom-tim)
05.08.2019.

Sa stranice Cidom: Rampe i rampadžije u Mostaru





Rampe u Mostaru i rampadžije
Uskotračna željeznička pruga prolazila je današnjim Bulevarom, posred Mostara. Na četiri mjesta u gradu pruga je presjecala ulice, pa su iz razloga bezbjednosti prolaznika i saobraćaja na tim mjestima bile izgrađene rampe ili brklje. Rampe su, gledano sa sjevera prema jugu, bile postavljene kod stare bolnice, nekada ulica Desete Hercegovačke brigade, kod današnjeg gradilišta Sportske dvorane (mostarskog Skadra na Bojani), na križanju s ulicom Stefaniee Allèe, kasnije Lenjinovo šetalište, kod Gimnazije, pa na raskršću s Liskom kod Krankase, ili Doma zdravlja, i četvrta kod nekadašnjeg Hrvoja, ili kina Partizan, ili kod Sinemaskopa, kako se zvalo to kino dok je tu radilo, na raskrišću s nekadašnjom ulicom Matije Gupca. Kako u Mostaru sve dobija svoje posebno ime i rampe su imale svoje narodne naziv:, ona najsjevernija, „gornja rampa”, ona kod Doma zdravlja „srednja” rampa i ona kod sinemaskopa „donja” rampa. I danas će još poneko reći da se nešto nalazi kod srednje rampe i slično.
Rampama su rukovali obučeni željeznički radnici, koji su se zvali rampadžije, a kasnije je rad rampi bio automatiziran, pa se njima upravljalo centralno, sa željezničke stranice. Rampe su vrlo često bivale spuštene, jer pored vozova, koji su ulazili i izlazili iz stanice, kolosjek, pogotovo onaj pored Bulevara, korišten je za ranžiranje teretnih vozova. Za pješake je kod Gimnazije bio napravljen podhodnik, tako da su pješaci mogli nesmetano prolaziti ispod pruge. Pošto sve do šezdesetih godina nije ni bilo tako velikog broja automobila u cestovnom saobraćaju sva ova gungula kroz grad nije puno smetala. Više je narodu smetao dim i poneki pisak lokomotive u gluho doba noći.
Priredio: Smail Špago
04.08.2019.

Sa stranice Cidom: Frkina kafana – hiljadu sjećanja



Jedna crno-bijela fotografija izronila je ovih dana na internetu. Jedna stara crno-bijela fotografija s pet likova koji se bolje vide i još jednim koji se tek nazire, s trojicom u prvom planu, od kojih je jedan ustao da kaže nešto starom dedi u fesu, koji ne čuje najbolje i koji za svaki slučaj nosi dvoje naočale, treći koji pogledom očekuje nekoga sa te strane i dvojica na sofi, koji ispijaju svoju kafu – fildžan razgovora. Znali smo samo da je iz Mostara. A gdje i ko je na slici, to je trebalo tek odgonetnuti. Slika je postavljena paralelno, istovremeno, na facebooku na tri mjesta. I odjednom, prepoznali smo i gdje je snimljena, i kada, i ko je autor slike, pa čak identifikovali i dvojicu glavnih likova sa slike. Pa čak i kako izgleda mjesto radnje danas, šta se nalazi u objektu iza, gdje su ljudi sjedili na sofi i pili kafu. Odlutali sto godina ranije i pogledali kako je to izgledalo tada. Slika putuje i dalje, možda odgonetnemo i ostale likove.
Mjesto radnje je jedna sofa ispod Frkine kafane, u sokaku Mala Tepa – od Tepe prema Glavnoj ulici u Mostaru. Autor fotografije je francuski fotograf Henri Cartier-Bresson, a godina nastanka 1965.
Prva reakcija i pretpostavka se pokazala tačnom. Vrlo brzo smo došli i do imena dvojice glavnih aktera sa slike. Kad smo rekonstruirali sve komentare i sliku utvrdili smo da je Dedo u fesu Halilaga Batlak, zvani Halaga, a držao je džamiju na Luci. Bio mutevelija. Čovjek koji mu nešto govori i pri tome stoji nagnut prema starcu, jer Halaga je nagluh, zvao se Omer, a zvali su ga Omeraga, i prodavao je na Tepi, a živio u Ružnom sokaku, u malom sokačiću kod Kasumačića i Ćorda. Punim imenom Omer Gološ, a zvali su ga Cican. Evo i nekih diskusija koje su preuzete s facebooka, bez navođenja imena:
-Zatvorena vrata su od mesdžida, koji onda, a i danas nije bio u upotrebi u svojoj svrsi! Predprostor mesdžida se koristio kao terasa Frkine kafane, jer je kafana direktno izlazila na ulicu i nije imala mogućnosti postavljanja stolova ispred objekta!
-Sve stoji, ali je bilo i stolova ispred objekta kafane. Znam kad bi rahmetli babo iz džamije bi svratio na KAHVU kod FRKINCE..
-Na slici su naši Mostarci, dio jednog Mostara kojeg više nema, slika puno kaže i o ljudima na slici kao i o našem gradu. Među svojim prijateljima imamo i „stručnjake", zaljubljneike u svoj grad (Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara, Smail Špago), koji svaku sliku analiziiraju, proučavaju i zahvaljujući tome već su i dvije knjige izdate. Tačno, ja se ponosim što sve više i više otkrivamo svoj grad, učimo o njemu, jer ako ne poznajemo prošlost nećemo znati ni budućnost.
-Ovo je dio moga grada,moje rodne grude...ponosna sam na ovo i neću se nikada nigdje ni pred kim postidjeti odakle sam i priznati... u Germany bi dala svaku sjajnu ulicu i kvart i svu raskoš njihovu za ovaku divnu i tihu „Frontu" uz odjek tavle i ono kašljucanje kada prođe „ona neka", da je najave i ono glasno srkanje kafe iz fildžana ne bi dala ni za jednu šoljicu sa „zlatnim" obrubom...ma ne bi dala,moga Mostara..
-Ni ja ne dam moj MOSTAR ni u Italiji ni u Krajini da ikad išta kažu, a volim i Aveniju, stadion, partizansko samo uništiše sve..
-Danas je tu renovirano turbe Šejha Mahmud babe...ispod Frkine kafane...
Priredio: Smail Špago
03.08.2019.

Sa stranice Cidom: Priječka čaršija i piljara na strateškoj poziciji






Na pisanje ovog teksta me je ponukala razglednica iz 1902. godine s motivom Priječke čaršije u Mostaru, a čiju poziciju nije bilo jednostavno odrediti. Tek nakon duge diskusije uspjeli smo odrediti točno mjesto, a naknadno povezali s bezbrojnim fotografijama ovog istog mjesta.
Priječka čaršija je oduvijek bila glavna tržnica za snabdijevanje voćem, povrćem, mesom i kolonijalnom robom. Za razliku od Potkujundžiluka u kojem su se nalazile magaze svih mogućih obrta, tamo „prijeko“ mosta smjestila se ponuda prehrambene robe. Zna se da su do 1878. g. sve mostarske mesnice bile smještene u Priječkoj čaršiji, točnije na prostoru oko Tabhane. Mjesto je bilo pogodno zbog protjecanja Radobolje, tako da se mogla održavati kakva-takva higijena. Uz to su mesari kože zaklanih životinja mogli prodavati u pogone za štavljenje kože – Tabhanu. Nakon dolaska Austrougarske ulica dobiva ime Vakufska.
Starih slika Priječke čaršije ima u obilju, no pozornost pažljivog promatrača privući će jedan objekt koji se veoma često pojavljuje na fotografijama-razglednicama s kraja 19. i početka 20. stoljeća. To je objekt smješten u samostojećoj kući, odmah na izlasku s Jusovine na Priječku čaršiju.
U prizemlju te kuće s tri prozora na gornjem katu i drvenim stepeništem koje vodi na isti taj kat, je postojala piljara, odnosno štand s voćem i povrćem. Prema postojećim fotografijama piljara je bila iznimno dobro snabdjevena svježom robom, tako na pojedinim fotografijama razaznajemo kupus, lubenice, krompir, jabuke... Očigledno je da je i lokacija piljare vrlo brižljivo odabrana na najfrekventnijem mjestu, jer svi koji su prelazili Stari most s lijeve na desnu obalu Neretve, kao i oni koji su izlazili Jusovinom, morali su proći pored tog prodajnog mjesta. Na slikama uočavamo da je svježina voća i povrća bila štićena od mostarske žege tendom od obične cerade, kao i kantom polivačom kojom se kontinuirano prskalo voće i povrće, što je uočljivo na zadnjoj slici. Ispred prodajnog mjesta, duboko zahvaćajući samu ulicu, smješteni su brojni sepeti, drveni sanduci i pletene korpe s robom. Pažljiv i „xafsinški“ izobražen vlasnik je mislio na sve, tako na drugoj fotografiji vidimo metle obješene s obje strane tende, iz čega zaključujemo da je vlasnik i njih odlučio uvrstiti u prodajni asortiman – očito je da je postojala potražnja za tim artiklom. Na sljedećoj su obješene korpe od pletenog pruća – i one su se izgleda jedno vrijeme uspješno prodavale. Ispred na ulici je vladala svakodnevna užurbanost kupaca, znatiželjnika, konja i magaraca.
Tibor Vrančić
02.08.2019.

Sjećanja na Mostar koga više nema

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 2. augusta 2019. autor Fazlija Hebibović)


Fazlija Hebibović: Sjećanja na Mostar koga više nema

Iz sehare od dvadesetak hiljada objavljenih tekstova u listu Politika Ekspres prije rata, pokušavam otrgnuti od zaborava ljude i događaje i prizvati sjećanja na Mostar koga više nema, osim u srcima mostaroljubaca i mostaronostalgičara.
I mlade generacije podsjetiti da je Mostar vazda bio grad svih njegovih stanovnika, bez lijeve i desne obale. bez podjela po vjerskoj, nacionalnoj i drugoj osnovi.
Da je to bio grad liskaluka i ljudi vedrog duha, spremnih da “podapnu”, ali i da “prime” podapinjanje.




Berba grožđa

Na Hepokovim plantažama u Bijelom Polju i Dračevicama juče je počela berba vinskih sorti grožđa, čuvene “žilavke” i “blatine”. Stručnjaci smatraju da  da ovakav kvalitet grožđa nije zabilježen u posljednjih sedam godina.
Zavisno od kvaliteta, otkupne cijene “blatine” i “žilavke” kretaće se između 6 i 6,30 dinara po kilogramu.
Ostale sorte konzumnog grožđa plaćaće se od 4,20 do 5 dinara po kilogramu.
Ovogodišnja berba trajaće 15 dana.
(12. oktobar 1976. godine)



Rudari žele da postignu rekord

Mostarski rudari računaju da će ove godine ostvariti proizvodnju od 250.000 tona uglja, što bi bio rekord u dugogodišnjoj istoriji postojanja ovog rudnika.
U prvih šest mjeseci ove godine, rudari su ostvarili rekordnu proizvodnju od 118.000 tona uglja. Ipak, to je samo dvije hiljade tona uglja manje od plana. Vjerovatno je da bi ova brojka bila još veća, da nije bilo nekih nepredviđenih teškoća. Nešto slabiji rezultati ostvareni su u prvom tromjesečju, ali je to nadoknađeno u aprilu i maju, a posebno u junu, kada je ostvarena rekordna proizvodnja od kako Rudnik postoji.
U razgovoru sa Ivanom-Icom Šunjićem, direktorom Rudnika, saznali smo da su ovi rezultati ostvareni, prije svega, izuzetnim zalaganjem svih rudara.
“Kada ovu proizvodnju uporedimo sa prošlogodišnjom, onda se vidi da je realizacija veća za blizu 16.000 tona uglja. To nam je omogućilo da smo imali ostatak čistog dohotka od 120.000 dinara. Koliki je to uspjeh, najbolje govori podatak da smo u prvih šest mjeseci prošle godine ostvarili gubitak od 65.000 dinara, koji je došao kao rezultat povećanih troškova proizvodnje i znatno izmijenjenih uslova prilikom vađenja uglja na površinskom kopu”, rekao nam je Ivan-Ico Šunjić, direktor Rudnika mrkog uglja u Mostaru.
(14. oktobar 1976. godine)



Hakija Rahimić našao 30.000 dinara i vratio ih vlasniku

Hakija Rahimić, poslovođa bifea “Odmor” Opštinskog sindikalnog vijeća u Mostaru, vraćajući se juče iz bolnice, gdje je bio u posjeti bolesnoj sestri, nije ni slutio da će doživjeti tako veliko iznenađenje.
Na trotoaru ispred bolnice, primijetio je ličnu kartu  i ček od 30.000 dinara. Lična karta bila je na ime Zijada Puzića, Rudarska 58 iz Mostara.
Hakija je uzeo ček i ličnu kartu i otišao kod Puzića, ali ga nije našao kod kuće. Zatim je otišao kod njegove punice, ali ga ni tamo nije bilo. Hakija se vratio na svoje radno mjesto i pola sata kasnije, sav usplahiren kod njega je došao Zijad Puzić, koji je poštenom nalazaču ponudio nagradu, ali je Hakija to odbio.
(4. novembar 1976. godine)



Šantićeva nagrada Oskaru Daviču

Književniku Oskaru Daviču juče je uručena ovogodišnja nagrada “Akleksa Šantić” za zbirku poezije “Tijelo tijelu”.
Nagradu u iznosu od 20.000 dinara i diplomu, dobitniku je uručio magistar Dževad Derviškadić, predsjednik Skupštine opštine Mostar.
O stvaralaštvu Oskara Daviča govorio je akademik Mithad Begić, predsjednik žirija za dodjelu ovogodišnje nagrade.
Poslije toga, izveden je prigodan poetsko-muzički recital.
(6. novembar 1976. godine)



(NovaSloboda.ba)

02.08.2019.

Sa stranice Cidom: Rondo i šetalište



Ne, nemojte se čuditi, što ove dvije fotografije ne predstavljaju isti motiv – nije greška, nešto drugo je zajedničko što ih povezuje. Na prvoj lako raspoznajemo Rondo, čak je i prijašnji naziv lokaliteta na ovoj razglednici naznačen. Da, ovo je mjesto prije dolaska Austrougarske nazivano Guvnom (gumnom). Tek nakon proširenja plana gradnje Mostara, 1897. g. na ovom mjestu se gradi veliko raskršće ulica raspoređenih u obliku šestokrake zvijezde, koje kasnije povezuje kružni tok, a kojeg Mostarci prozivaju Rondo (od la rond – kolo). Na slici je vidljiva prekrasna vila koju je iste te 1897. g. izgradio Eduard Fessler u neobaroknom stilu. Već dobrano narasle platane uokviruju šetalište Stephanie Alée (Štefanijino šetalište) – tako nazvano u čast mlade supruge sina jedinca cara Franje Josipa. Iz pravca šetališta nailazi jedan par, ona je na leđa uprtila neki veliki zavežljaj, a on u naramku jedne ruke nosi neki manji teret. S desne strane slike uočavamo krak Liska ulice.
No, nas zanimaju ova dva elegantna gospodina u dugim kaputima, sa šeširima na glavi, a jedan od njih nosi i modni dodatak – štap. Oni su ujedno i poveznica s drugom slikom, koja je snimljena na početku Štefanijinog šetališta i gdje nalazimo upravo istu ovu dvojicu gospode, s istim kaputima, šeširima i istim štapom. Jesu li ovo dvojica unajmljenih manekena, fotografovi prijatelji ili slučajni prolaznici - nećemo nikada saznati. Pretpostavljam da je slika snimljena istoga dana (no ne mora biti nužno točno), ali neznane godine, u svakom slučaju prije 1912. g., jer se na desnoj strani druge slike vidi stup ulične rasvjete na gaz. S lijeve strane se vidi zgrada Gimnazije, a u produžetku i kuća Mujage Komadine (kasnije Dom omladine), koja je izgrađena 1898. g. Desno se vidi i stambena kuća kasnije poznatija kao Tokića pekara. Kraj naših „manekena-pozera“ na klupi sjedi žena s djevojčicom u šeširu, možda da odmori malo od šetnje. Krajnje lijevo je bradato vojno (ili policijsko) lice sa štapom u ruci, koji nešto dobacuje dvojici gospode, a krajnje desno naslonjen na drvo stoji muškarac – pretpostavljam prvi začetnik muškog dijela mostarskog korza. U daljini prema Rondou se nazire još šetača koji bezbrižno šeću, jer promet je u ono doba bio veoma rijedak.
Tibor Vrančić

01.08.2019.

Sa stranice Cidom: Zaboravljeni pogledi



Slika kolone auta, kockom popločana ulica, drvored s obje strane ulice, visoki zid s desne strane, skretanje jedne ulice ulijevo, vidljiv gornji sprat jedne zgrade, s jednokrilnim prozorom sa strane na vrhu zgrade. Na autima se vidi registracija MO, koje su se počele koristiti početkom šezdesetih, „tristać“ s milicijskom oznakom „M“. Po svemu sudeći radi se o nečijem sprovodu, pogrebnoj povorci, jer kolonu predvodi tzv. mrtvara. Vrijeme, negdje između 1970. i 1973. godine. Sve to na prvoj slici ne daje baš puno detalja da se odredi tačna ulica i lokacija jednog davno zaboravljenog pogleda u gradu Mostaru. Uz malo truda i naprezanja memorije i uz pomoć dvojice trojice suvremenika ovakvih detalja, ipak se našlo rješenje i za ulicu i za detalje vidljive na prvoj slici. Za pronalazak rješenja iskorištena je opet jedna druga stara slika, ali malo mlađa od prethodne. To je slika ulice dr. Safeta Mujića, iz vremena kada je demontirana stara željeznička pruga i uklonjene šine.
Druga slika je napravljena negdje oko 1967. godine, jer je zadnji ćiro protutnjao kroz Mostar u novembru 1966. U dnu slike vidi se nekadašnja javni zahod – „ćenifa“ kod gimnazije i trafostanica pored nje. A iza trafostanice već počinje betonski zid, koji se vidi i na prvoj slici. Zgrada koja se vidi iza drveća na prvoj slici je zgrada u kojoj je bila prodavnica obuće Derventa, a dugačak visoki zid se dugo vremena protezao ulicom Safeta Mujića sve do hotel Mostara, gdje je skretao udesno, prema staroj željezničkoj stanici. Ulica koja skreće u lijevo, na prvoj slici, je nekadašnja ulica Ante Zuanića, na mjestu gdje je još kasnije započeta izgradnja „staklene banke“, koja nikad nije dovršena. Na samom ćošku ove ulice dugo vremena je bio kiosk u kome su se prodavale kokice i špice od tikve. Jedan detalj je meni lično ostao u sjećanju, a zamjetan je na obje slike. To je jedno drvo, koje je bilo zeleno čitave godine, a nalazilo se preko puta skretanja u ulicu Ante Zuanića i malo je nagnuto prema ulici. Razlika između ove dvije slike je ograničena između vremana od pojave tablica na autima s oznakom MO i vremena odnošenja željezničkih šina na staroj stanici.
Smail Špago
01.08.2019.

Legenda o Neretvi


Stara legenda kaže da jednom godišnje, u noći između 1. i 2. augusta, rijeka Neretva svojim čudnim šumom, neki se zaklinju da je to rika, doziva svoje žrtve. Iz dubokih virova i brzaca tada dopire rika čudesnih podvodnih bića koja se okupljaju i odabiru svoju žrtvu. Stanovnici njezinih obala znali su da se svakog 2. augusta, posebno u vrijeme podneva, ne smiju kupati i tražiti osvježenja u njezinim dubinama.

Roditelji su brižno pazili da im djeca toga dana ne idu na Neretvu na kupanje. .....
(arhiva 01082012)