Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


27.07.2019.

Ovogodišnji Mimar mira osnivačima Cidoma




Cidom je u imenima svojih osnivača dobio priznanje "Mimar Mira" Centra za mir i multietničku saradnju Mostar.

"Mimari mira" su Tibor Vrančić, Zdenko Bošković, Smail Špago i posthumno Ismail Braco Čampara.
Na slikama familija Ismaila Bracre Čampare i Smail Špago primaju nagradu od Safeta Oručevica, dok Tibor Vrančicći Zdenko Bošković zbog poslovnih obaveza nisu bili u mogucnosti da prisustvuju...
Na slijedećem linku pogledajte dugogodišnji rad tima Cidoma na prikupljanju dokumenata i fotografije iz istorije grada Mostara.
http://www.cidom.org/

(Zdenko Bošković)


Mimari mira, osnivači Cidoma:

Braco, Tibor, Smajo, Zdena

i članovi Cidom tima, Mirsad Lakišić, Emina Redžić Muftić i Armin Džabirov, 
sa punim doprinosom u radu Cidoma:

Mirza, Emica, Armin

(spagos)

27.07.2019.

Iz stare štampe: Pritužba na profesora Pichlera – Musavat br. 4. iz 1908. g.


U časopisu Musavat broj 4. iz 1908. godine objavljen je slijedeći tekst:
Je li to pedagoški? Čujemo, da se profesor ovdašnje gimnazije g. Pichler spram gjacima naročito muslimanima ponaša naduto i ne ljubazno kao kakav politički činovnik prema seljacima. Čim koji gjak ne zna svoju lekciju, odmah mu govori da nije za školu i šalje ga da pravi ciglu, cipele itd. Naravno da naši gjaci, u kojih je na žalost ljubav za nauku malo razvijena, odmah pričaju roditeljima da im traže selameta, da im je profesor rekao da su za nauku nesposobni. Ovo je vrlo ne lijepo od g. Pichlera pa ga pitamo, je li ovo pedagoški?”
Godine 1898. godine, u Mostar iz Zagreba kao profesor doseljava Antun Pichler i kao tridesetogodišnjak preuzima profesuru za čak osam različitih predmeta u gimnaziji, tako da je predavao: njemački jezik, povijest, matematiku, fiziku, zemljopis, prirodopis, krasopis i pjevanje. Usto, bio je istaknuti znanstvenik onoga doba, neumoran u proučavanju biljnih i životinjskih specifičnosti Hercegovine. Objavljuje znanstvene radove u „Glasniku Zemaljskog muzeja“ i drugim relevantnim časopisima. Temeljito istražuje porijeklo dva ogromna hrasta u Baba Beširovom haremu na Balinovcu. Moglo ga se naći po pećinama od Skakala pa sve do Čapljine, gdje je vrijedno sakupljao biljke, stvarajući veoma vrijedan katalog biljnih vrsta.
Nedugo nakon dolaska u Mostar, u Liska ulici gradi obiteljsku vilu. To je ona izuzetno lijepa zelena dvokatnica, treća u nizu od dispanzera idući prema istoku, koja i danas zrači arhitektonskom ljepotom. Ta vila bijaše sve do završetka Drugog svjetskog rata obrasla bršljanom kojega je zasadio sam vlasnik. Nažalost, nakon toga je vila nacionalizirana, ali i bez bršljana danas plijeni poglede građevinskih esteta.
U gimnaziji je Pichler predavao sve do svoje smrti 1922. g. Po njegovoj izričitoj želji sahranjen je na groblju Smrčenjaci, kojega je još za života oplemenio brojnim biljnim vrstama.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

27.07.2019.

Sa stranice Cidom: Svadba na mostu u Mostaru


Dosad sam objavljivao povijesne podatke o Mostaru. Nastavljamo u malo drukčijem tonu, objavama pojedinih tekstova koji nisu prispjeli ni u jednu knjigu, a radili smo ih Smail Spago, rahmetli Ismail Braco Campara i ja. Svi se odnose na Mostar, ali se radi o analizama pojedinih fotografija - teme su Stare fotografije pričaju, Kontra zaboravu, Jeste li znali?, O Mostarcima i sl.
Čudno je to koliko stare fotografije mogu ispričati priča i bez toga da imaju bilo kakav popratni tekst. Naime, skupljajući i arhivirajući stare fotografije Mostara, naišli smo na nekoliko njih za koje se može reći da su snimane isti dan, možda i u vremenskom razmaku od samo nekoliko minuta, ili se na dvije različite fotografije nalaze iste osobe, motivi ili događaji.
Turska svadba na mostu u Mostaru 1900.
No, krenimo redom s fotografijama koje sam najavio na početku. Prva u seriji onih koje prikazuju motiv snimljen u razmaku od samo nekoliko minuta je snimak „turske svadbe“ (naime, tako glasi naslov fotografije na njemačkom jeziku), a koja se odigrava na mostu Franje Josipa nekih 1900-ih godina. Na slici se vidi razdragana kolona svatova koju predvode tri konjanika od kojih je krajnje lijevo barjaktar s turskom i iznad nje još jednom (nepoznatom) zastavom ili je to možda samo bijela svilena marama kao znak da je u pitanju svadba. Vidi se novi hotel Neretva otvoren 1892. g., Banja još nije bila izgrađena, a na Musali je mnoštvo drveća. Na mjestu gdje će kasnije biti izgrađena Banja ljudi iz okolnih sokaka žure kako bi ugledali mladu i mladoženju. Jasno razaznajemo da je tadašnji most građen iz dva dijela, prvi (onaj do Musale) se oslanja na dvije kamenom građene stope, dok je ostatak mosta oslonjen na dvije betonske kolone. Most je imao običnu željeznu ogradu, kraj koje je mnoštvo radoznalaca koji prate kolonu. Većina muškaraca imaju standardnu muslimansku nošnju s čakširama priljubljenim iz listove nogu, a prema gore široke i komotne. Mnogi imaju silahe oko pasa gdje su se u ono doba čuvale sve dragocjenosti, novac, osobne isprave, a na glavama svi redom imaju fesove. Među radoznalima uz ogradu mosta se ističu djeca, u prvom planu trojica od kojih jedan gleda u kameru, a druga dvojica pogledom prate konjanike. Oni su ujedno i poveznica s drugom slikom, na kojoj vidimo iste te dječake u prvom planu. Onaj s prve slike opet gleda u kameru, jer mu je očigledno ona mnogo zanimljivija od svadbe, dok druga dvojica naslonjeni na ogradu i dalje promatraju kolonu. Konjanici i zastava su isti i na ovoj fotografiji i možemo sa sigurnošću ustvrditi da su ove dvije slike nastale u razmaku od jedne ili dvije minute.
Tibor Vrančić