Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


26.07.2019.

Iz stare štampe: Osman Đikić se zaposlio – Musavat br. 5. iz 1908. g.


U časopisu Musavat, broj 5. iz 1908. godine objavljen je slijedeći tekst:
Dobro nam došao. Naš poznati pjesnik i činovnik zemaljske banke gosp. Osman A. Džikić dolazi ovijeh dana u Mostar kao knjigovogja „Srpske banke.” Sa Osmanom dobiće Mostar jednog novog člana obrazovane inteligencije, koji je zbog svog karaktera i simpatije dobro poznat našem Mostaru. Dobro nam došao!”
Osman Đikić je rođen 1879. g. u Mostaru. Nakon završetka ruždije upisuje gimnaziju. Još kao đak piše pjesme i objavljuje ih u srpskim listovima. Dana 23. 4. 1898. g. isključuju ga iz petog razreda gimnazije bez ikakvog navođenja razloga, najvjerovatnije jer je bio uključen u štrajk protiv profesora. Nastavak školovanja slijedi u Istanbulu gdje završava gimnaziju. Školovanje na trgovačkoj akademiji završava u Beču, nakon čega se, kao bankovni činovnik, nastanjuje u Zagrebu, Brčkom i u Mostaru 1908. g. te postaje urednik lista Gajret.
Društvo za potpomaganje muslimana učenika srednjih i visokih škola u Bosni i Hercegovini osnovano je na osnivačkoj skupštini 20. februara 1903. g. Glavni osnivači društva bili su Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić, ujedno i osnivači časopisa „Behar” koji je bio važan korak u kulturnom i prosvjetnom životu muslimana Bosne i Hercegovine. Sve do 1907. g. predsjednik društva je bio Safvet-beg Bašagić, kada „Gajret” preuzimaju pristalice Muslimanske narodne organizacije. Krajem 1913. godine državne vlasti su suspendirale upravni odbor društva, te je uveden komesarijat. Pored Safvet-bega Bašagića i Osman Đikić je obavljao jedno vrijeme funkciju glavnog tajnika društva.
Godine 1919. „Gajret” proširuje djelokrug svoga rada, te pored davanja stipendija učenicima, osniva i konvikte, svojevrsne đačke domove za srednjoškolce u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, Bihaću i Foči. Osim toga, društvo je pokrenulo i svoju biblioteku, a kasnije i banku, koja se zvala „Gajret-banka”, a održavalo je i razne tečajeve (analfabetske, za propagiranje zadrugrstva i sl.).
Gajret” prekida s radom 1941. godine, a 1945. se priključuje „Preporodu”, novoosnovanom muslimanskom društvu.
Ovdje donosimo fotografiju glavnih članova društva iz 1926. g., kao i fotografiju stipendista građanske škole iz 1925./26. g.
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

26.07.2019.

Preživjela više od stoljeća: Prazna boca soda vode



U prethodnim prilozima smo se upoznali s dimnjačarskim poduzetnikom Jánosem Acsom (Janoš Ač) koji je doselio u Mostar 1879. g. Imao je on i svoga sina Johanna koji se dao u biznis sa soda vodom. Iako je prvu tvornicu soda vode u Mostaru pokrenuo još jedan Mađar doseljenik – Julius Thonhauser, Johann je izgradio moderniji pogon jer je tada to bila vrlo visokoprofitna djelatnost. Međutim, ni János ni Johann nisu uživali predugo u blagodatima života na visokoj nozi, jer se odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata odseliše natrag u svoju domovinu.
Od cjelokupnog bogatstva, kuće i tvornice, ostade samo jedna prazna boca soda vode s otisnutim žigom proizvođača Johanna Acsa, a koju je sačuvala obitelj Marinka Manje Marića. Naime, u ovoj boci je čuvan crni barut kako ne bi ovlažio. A takav barut se koristio isključivo pri ugrizu zmije i drugih povreda,te bi se mjesto ugriza s pomoću baruta spaljivalo da se dalje ne inficira. Budući se barut čuvao van domašaja djece, tako je i boca preživjela nekih stotinjak godina.
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

26.07.2019.

Iz stare štampe: Ulična rasvjeta – Musavat br. 9. iz 1906. g.


U časopisu Musavat, broj 9. iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:
Osvjetlenje. Ovih dana, otkako je vjetar počeo zviždati, Mostar je divno Osvijetljen. Barem svaki peti fenjer gori, a to je baš kako treba. Za svaku hiljadu gragjana po jedan fenjer! ... Ko nije zadovoljan neka sebi nabavi fenjer i neka ga nosi onako, kao pismonoša. Ko ne će da kupi, dozvoljeno mu je skrhati vrat kroz naše lijepo uregjene sokake, a dozvoljeno mu je i nogu slomiti, ako hoće. Za to ne će platiti nikakve globe”.
Godine 1893. u Mostaru je javnu rasvjetu sačinjavalo 400 fenjera na petrolej, koji se dobavljao iz rafinerije u Bosanskom Brodu. Osvijetljenost ulica je bila nezadovoljavajuća, a veliki su bili i troškovi održavanja, jer su fenjeri stradavali od bure i kojekakvih „pustahija, kojima je pijanima to bila glavna noćna zabava.” Do 1900. g. bilo je uposleno 8 „užigača” koji bi predvečer palili fenjere, a zorom ih „trnuli.” Još od 1903. g. se u Mostaru pripremalo uvođenje električne rasvjete da bi tek u septembru godine 1911. započela gradnja električne centrale, a to je ona zgrada u kojoj je sve do pred zadnji rat bila štamparija „Rade Bitanga”, neposredno uz nekadašnji hotel Ruža i na uglu ulica Onešćukova i Husnije Repca. Tek 2. juna 1912. g. s mostarskih su ulica uklonjeni dotadašnji fenjeri „na gaz” i lampe na acetilen (karbid), po mostarski „garbit”, te su one mnogo bolje osvijetljene.
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)