Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


31.07.2019.

Sa stranice Cidom: Park na Musali kao modna pista





Serija narednih fotografija je pomalo neobična, ali se ipak često pojavljuje u albumima starih fotografija i na portalima. Sve četiri su snimljene istog dana u parku na Musali. Inače park je u današnjem obliku izgrađen 1929. g., dok je prije toga postojala mnogo manja bašta s vodoskokom, a pripadala je hotel Neretvi.
Na tri fotografije vidljiv je dio Vakufske kuće izgrađene ispred Ćose Jahja džamijom 1937. g. kao i prekrasna kamena ograda parka, a na jednoj zgrada Muzičke škole. Na prvoj fotografiji vidi se Alajbegovića česma, koja je u prvobitnoj varijanti, kad je bila tek podignuta 1883. g., bila smještena uz Vakufsku kuću – odmah s desne strane na početku Braće Brkića ulice. Tek naknadno, 1936. g., česma je premještena na današnju poziciju.
Iz svih navedenih podataka zaključujemo da je godina nastanka ovih fotografija između 1937. i 1941. g. Na slikama vidimo prve mostarske „manekenke“. Naime, očigledno da je fotograf sa sobom vodio par djevojaka koje su mu pozirale, kako bi snimak bio što uvjerljiviji, te kako bi se motiv Mostara što bolje prodavao. Motiv pokrivenih muslimanskih žena bio je veoma čest na razglednicama sve tamo od dolaska Austrougarske pa do početka II. svjetskog rata. Bila je to egzotika, dašak Orijenta, neistraženi pejsaži za nenavikle oči primatelja pošte u Europi. Tako su i ove djevojke odjenule odjeću kojoj je cilj zagolicati maštu modernog građanskog sloja Zapada. Posebice je zanimljiva bila ova crna nošnja karakteristična isključivo za Mostar, a u izvornoj varijanti se sastojala od crnog ili tamnoplavog grubog vojničkog šinjela, čije bi se ogromne kragne podigle i po rubovima zašile, ostavivši samo prednji dio nezašiven, te time dobila vrsta kapuljače. Tako bi žene poprimile oblik bube jelenka, a što su strani putopisci često naglašavali i opisivali. U modernijoj varijanti vidimo da su djevojke odjenule istu tu nošnju samo načinjenu od laganijih, lepršavijih materijala. I obuća kod djevojke na zadnjoj fotografiji je u trendu – sandale i obavezne štikle.
Tibor Vrančić
31.07.2019.

Iz stare štampe: Policijska posla – Musavat br. 6. i br. 7 iz 1906. g.


U časopisu Musavat, broj 6 iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:
Utrka policajaca
Policija. Dne. 3 dana bajrama jurila su na konjima svom brzinom dva stražara, kroz najužu ulicu Podhum, upravo kad je najviše svijeta po ulici i kad se ide u džamiju za akšam namaz. Mislili smo da se neki vanredni slučaj dogodio i neki su mlagji izmegju nas pohrlili za stražarima da vide šta se tako strašno dogodilo, pa kad tamo, a ono policajci od ćeifa trče na konjima da probaju koji je brži. Mi ovo registrujemo i tražimo da se ovakovim akmaklucima stane na put”.

U časpisu Musavat broj 7 iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:
Gdje je policija?
Gdje je policija. Prijatelj iz Ričine šalje nam ove retke: U subotu oko 2 sata u jutro probudi me iz kreveta užasna galama koja se dogagjala pred mojom kućom. Pošto više nisam mogao trpiti, jer je podulje trajalo, stanem kod prozora da vidim šta se dogagja. Upravo pred mojim prozorima svagjali su se neki pijani ljudi sa kočijašima radi plaćanja fijakera. Pošto „pašažer” nije htjeo da plati koliko je kočijaš zahtjevao, počne ga kočijaš po malo tući, a „pašažer” vikati: policijat, policijat. Premda se je užasno krivio, da je se mogao čuti na vrh Carine, ipak policijata ni od kle. Kod tolike silne policije pa ni jednog na najglavnijem mjestu”.
Fotografija: Donja mahala, 1899. godine
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

30.07.2019.

Sa stranice Cidom: Kod Šarića džamije


Sljedeće dvije fotografije ne da su snimljene samo istog dana, nego čak možda u razmaku od par minuta, nekih davnih 1900-ih godina na Glavnoj ulici ispred Šarića džamije. Ne može se odgonetnuti koja je snimljena prva, a koja druga. Na prvoj fotografiji je mnogo manje osoba nego na drugoj, a na obje se lijepo vidi vitka munara Šarića džamije koja se vinula pod nebo. Na lijevo od nje u padajućem poretku su poredana dva ponosita bora, a sve uokviruje zelenilo dva drveta, možda hrastovi ili košćele. Ulazna kapija je na prvoj slici poluotvorena i fotografija je uhvatila čovjeka koji upravo ulazi u dvorište džamije. Džamiju je podigao Hadži Ibrahim-aga Šarić još daleke 1623. g. U podnožju ulaznih stepenica se nalazi hrpa kamenja, ko zna iz kog razloga tu donesena – il' se nešto rušilo, il' će se nešto graditi.
Glavna ulica, koja je inače tek 1879. g. probijena između džamije i harema s desne strane gdje se nalazi turbe Šejh Juje, baš tu pravi krivinu pružajući se k jugu. Uočavamo i tri stupa električne rasvjete i zaključujemo da je fotografija nastala iza 1912. g. kad je razvedena električna struja po Mostaru. U kadru je i djevojčica u muslimanskoj nošnji koja je došla po vodu na česmu koje danas više nema, te bosonog dječak koji odlazi polako uz uspon. S desne strane slike je čovjek koji poprijeko sjedi na drvenoj stolici s naslonom (vjerovatno ispred neke kafane). On i djevojčica na česmi su jedini nepomični povezujući objekti (osim džamije i borova) s drugom slikom. Ljeto je, kasno poslijepodne, i čovjeka je uhvatilo ljetno mrtvilo, no ipak pomno prati ko prolazi, kamo ide, a djevojčica čeka da joj se ibrik napuni vodom. Na drugoj slici je pristiglo nekoliko novih lica, a ujedno uočavamo da čovjek koji sjedi ima cigaretu u ustima. Starija žena sa štapom u desnoj ruci odmiče prema jugu, a dvojica muškaraca u kaftanima kreću prema džamiji iz pravca Luke. S juga pristižu dvije muške osobe s obaveznim kišobranima u ruci (zlu ne trebalo), i ko zna odakle su se zaputili u čaršiju, možda iz Nevesinja ili Stoca, inače ne bi ponijeli kišobrane sa sobom. Lako je moguće i da je druga fotografija snimljena prva, jer u daljini prve slike vidimo istu onu ženu sa štapom kako odmiče za zavoj. Kako vidimo put je nasut i dobro utaban, makadam, dok je pločnik kojim bi se trebali kretati pješaci neuređen, pun krupnog kamenja. Zbog toga, a i zbog rijetkog prometa, i pješaci, i marva, i kočije su išle boljim dijelom puta – sredinom.
Tibor Vrančić
30.07.2019.

Sa stranice Cidom: U razredima gimnazije u Mostaru, 1907. g.





Sliku zgrade mostarske gimnazije, izgrađenu 1898. godine, na mjestu gdje se i danas nalazi, imali smo priliku vidjeti bezbroj puta, počevši od one najstarije slike, samo s desnim krilom, pa dograđenu, onda iz skoro svake godine od izgradnje do danas, kroz sve ratove kojima je svjedočila. Međutim, zahvaljujući slikama iz 1907. godine, po prvi put možemo zaviriti unutar zgrade i vidjeti kako su izgledale učionice. Autor fotografija je František Topič.
Prva slika interijera jedne učionice nam mnogo toga priča. Profesor u odijelu sjedi na drvenoj stolici, klupe su one starinske iz austrougarskog perioda, povezane kao klupe u crkvi, s nagnutom površinom gornje ploče stola. Učenici su svi u odijelima, a poneki nose fesove na glavama. Osvjetljenje u učionici je na petrolej, a grijanje je na peć na drva i ugljen. Dodajmo ovome i prijevod opisa s poleđine slike koja se čuva u Zemaljskom muzeju BiH: „Muški razred u Višoj gimnaziji u Mostaru – Dječaci u urbanoj odjeći (neki od njih na glavi nose fes) sjede u školskim klupama. Jedan učenik stoji pored stola nastavnika, držeći knjigu u rukama. Nastavnik sjedi u prednjem dijelu učionice. U pozadini: vješalica za kapute, peć , mapa i slika iz istorije.“
Druga slika iz iste godine je snimljena u zoološkom kabinetu. Profesor učenicima pokazuje nešto vezano uz životinjski svijet. Kabinet je prilično opremljen za ono doba, tu se mogu naći i neke rijetke preparirane životinje kao kengur ili ptica flamengo. Prijevod s druge slike glasi: „Grupa učenika u kabinetu za zoologiju Učenici stoje oko stola i slušaju objašnjenja nastavnika. U pozadini su vitrine u kojima se nalazi preparirane životinje i ljudski kostur.“
I još jedan detalj, za one koji su išli, ili u gimnaziju, ili u osnovnu školu, u ovu zgradu. Na slici iz kabineta zoologije, prozori desno, su prozori na učionici koja je na drugom spratu iznad ulaza, iznad nekadašnje zbornice. Tu je nekada bio kabinet za likovno, i mnoge generacije su tu nacrtale svoje prve likovne radove.
Priredili: Smail Špago i Tibor Vrančić
29.07.2019.

Sa stranice Cidom: Na korzu 1960.


(Analiza fotografija iz 1960. godine, iz albuma sjećanja Branka Vučine)
Datum je 25. maj 1960. godine, dan kad je Mostarom prolazilo Cvjetno korzo. Svečana, praznična atmosfera uočava se po zastavama postavljenim između stupova. Vrijeme je bilo kišovito. Puhao je vjetar, što se zaključuje po zastavama koje su se smotale oko žice. Kocka je još mokra, znači kišilo je do prije nekoliko trenutaka. Odjeća na svima na slici je malo laganija, ali dugih rukava. Kaputi, džemperi, majice. Primjetni su i modni detalji s početka šezdesetih. Horizontalne pruge u više boja. Muška majica je strogo strukirana, pantalone su s visokim pojasom i obaveznim kaišom sa tokom. Cipele su crne, dobro namazene kremom za cipele i uglancane. Ženska moda je kao iz modnih kataloga. Majica je također s horizontalnim prugama. Boja, najvjerovatnije, tamno plava sa bijelim prugama. Suknja je na plisir, široka, u stilu rock-and-rolla, a na nogama lagane baletanke. Tih godina i muška i ženska moda bile su mornarske majice, naravno plavo bijele. Poslovni čovjek lijevo, nosio je standardnu odjeću, odijelo sa bijelom košuljom, što je skoro bilo pravilo, a kragna košulje izbacivala se preko kragne sakoa. Radnička klasa, a i oni imućniji, rado su svoje relacije savlađivali biciklom, koje je bilo jako cijenjeno i imalo veliku vrijednost. Sastavni dio odjeće običnog čovjeka je bio džemper na kopčanje. Desno je uočljiv još jedan detalj, muškarac nosi šešir, što je onog vremena također bio čest modni detalj, uostalom kao i kapa, koja je bila sastavni i skoro obavezni dio garderobe.
Ovako, na način, kako je ova fotografija slučajno uhvaćena onog vremena, danas se prave retro snimci, sa modelima, koji poziraju na fotoshootingu. Naravno, ovdje je riječ o originalnom snimku, bez ikakvog namještanja, osim što je fotograf slikao momka, a svi ostali detalji su slučajno uskočili u kadar.
Detalji koje otkriva slika bili su uobičajeni za ono vrijeme. Saobraćaj je bio minimalan. Privatnih automobila jedva da je bilo. Opel Olympia, parkirana pred restoranom, gdje je kasnije bila Petica i jedan motor gore na ćošku, u blizini Jagnjeta, bili su samo neki od rijetkih. Primjetan je veliki broj pješaka koji hodaju ili čak i šetaju posred ceste. Ali, to skoro da je bio običaj na svm ulicama.
Objekti uz Korzo iznad Šantićeve, od Apoteke do Jagnjeta su onakvi, kako ih se i kasnije sjećamo. Nepromjenjeno, sve do ratnih razaranja. S desne strane slike, niz korzo, uočljiv je prvo jedan kiosk, a odmah ispod kioska jedan objekt, koji je kasnije srušen, na mjestu na kome je kasnije je bio niz kioska, odmah iza dvorišta Lakišića džamije i zida harema. U ovom objektu koji je srušen prije početka izgradnje objekta poznatog kao Borovo bila je jedna prodavnica mješovite robe, koje se zvala Kolonijal, a odmah do te radnje bila je još jedna, koja se zvala Tip-Top s igračkama i šarenim stvarima. A do nje je bila prodavnica Jugoplastike. U objektu na ćošku Cernice bio je Zdravljak.
Smail Špago
28.07.2019.

Sa stranice Cidom: Banja za vrijeme gradnje 1914.

Ove dvije fotografije predstavljaju Banju za vrijeme izgradnje. Slikana je s hotel Bristola i kadar prikazuje dio Banje s dimnjakom, dio mosta Franje Josipa, dio hotel Neretve i zgradu škole (danas Muzičke). Uočavamo da je Banja pri kraju s radovima, jer su postavljene drvene skele i očigledno se dovršava fasada. Banja je svečano otvorena 3. juna 1914. g., što znači da bi ovo mogla biti negdje sredina proljeća iste godine. Hotel Neretva je uokvirena mnoštvom zelenila, a i na Musali ga uočavamo. Stolac na Podveležju je obasjan rumenim zracima zalazećeg sunca, a na mostu je vreva ljudi i konja. Kadar na drugoj slici je pomaknut južno i sada se na slici uočava tok Neretve, kao i panorama grada na lijevoj obali s Pravoslavnom crkvom, Roznamedžijinom džamijom i Bišćevića kućom. Desno od Pravoslavne crkve i Roznamedžijine džamije se vidi Hadži Balina džamija u Brankovcu koje danas nema. Obje slike je očigledno retuširala jedna ruka i to vrlo profesionalno, a za pohvaliti je pogođena boja Neretve. Veza s prethodnom slikom je drvena skela na Banji, tako da pretpostavljamo da je snimatelj obje fotografije načinio jednu za drugom u razmaku od možda jedne minute. Da je tomu tako pokazuje i panoramska slika dolje, a koju sam načinio od dvije prethodne – sve se lijepo uklapa. Na mostu je i dalje gust promet konja, kočija i ljudi, a uočavamo i električne stupove s obje strane mosta i na oba njegova kraja. Oni su relativno novi (tek dvije godine stari), jer je Gradska elektrana puštena u pogon 2. juna 1912. g.


Tibor Vrančić
27.07.2019.

Ovogodišnji Mimar mira osnivačima Cidoma




Cidom je u imenima svojih osnivača dobio priznanje "Mimar Mira" Centra za mir i multietničku saradnju Mostar.

"Mimari mira" su Tibor Vrančić, Zdenko Bošković, Smail Špago i posthumno Ismail Braco Čampara.
Na slikama familija Ismaila Bracre Čampare i Smail Špago primaju nagradu od Safeta Oručevica, dok Tibor Vrančicći Zdenko Bošković zbog poslovnih obaveza nisu bili u mogucnosti da prisustvuju...
Na slijedećem linku pogledajte dugogodišnji rad tima Cidoma na prikupljanju dokumenata i fotografije iz istorije grada Mostara.
http://www.cidom.org/

(Zdenko Bošković)


Mimari mira, osnivači Cidoma:

Braco, Tibor, Smajo, Zdena

i članovi Cidom tima, Mirsad Lakišić, Emina Redžić Muftić i Armin Džabirov, 
sa punim doprinosom u radu Cidoma:

Mirza, Emica, Armin

(spagos)

27.07.2019.

Iz stare štampe: Pritužba na profesora Pichlera – Musavat br. 4. iz 1908. g.


U časopisu Musavat broj 4. iz 1908. godine objavljen je slijedeći tekst:
Je li to pedagoški? Čujemo, da se profesor ovdašnje gimnazije g. Pichler spram gjacima naročito muslimanima ponaša naduto i ne ljubazno kao kakav politički činovnik prema seljacima. Čim koji gjak ne zna svoju lekciju, odmah mu govori da nije za školu i šalje ga da pravi ciglu, cipele itd. Naravno da naši gjaci, u kojih je na žalost ljubav za nauku malo razvijena, odmah pričaju roditeljima da im traže selameta, da im je profesor rekao da su za nauku nesposobni. Ovo je vrlo ne lijepo od g. Pichlera pa ga pitamo, je li ovo pedagoški?”
Godine 1898. godine, u Mostar iz Zagreba kao profesor doseljava Antun Pichler i kao tridesetogodišnjak preuzima profesuru za čak osam različitih predmeta u gimnaziji, tako da je predavao: njemački jezik, povijest, matematiku, fiziku, zemljopis, prirodopis, krasopis i pjevanje. Usto, bio je istaknuti znanstvenik onoga doba, neumoran u proučavanju biljnih i životinjskih specifičnosti Hercegovine. Objavljuje znanstvene radove u „Glasniku Zemaljskog muzeja“ i drugim relevantnim časopisima. Temeljito istražuje porijeklo dva ogromna hrasta u Baba Beširovom haremu na Balinovcu. Moglo ga se naći po pećinama od Skakala pa sve do Čapljine, gdje je vrijedno sakupljao biljke, stvarajući veoma vrijedan katalog biljnih vrsta.
Nedugo nakon dolaska u Mostar, u Liska ulici gradi obiteljsku vilu. To je ona izuzetno lijepa zelena dvokatnica, treća u nizu od dispanzera idući prema istoku, koja i danas zrači arhitektonskom ljepotom. Ta vila bijaše sve do završetka Drugog svjetskog rata obrasla bršljanom kojega je zasadio sam vlasnik. Nažalost, nakon toga je vila nacionalizirana, ali i bez bršljana danas plijeni poglede građevinskih esteta.
U gimnaziji je Pichler predavao sve do svoje smrti 1922. g. Po njegovoj izričitoj želji sahranjen je na groblju Smrčenjaci, kojega je još za života oplemenio brojnim biljnim vrstama.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

27.07.2019.

Sa stranice Cidom: Svadba na mostu u Mostaru


Dosad sam objavljivao povijesne podatke o Mostaru. Nastavljamo u malo drukčijem tonu, objavama pojedinih tekstova koji nisu prispjeli ni u jednu knjigu, a radili smo ih Smail Spago, rahmetli Ismail Braco Campara i ja. Svi se odnose na Mostar, ali se radi o analizama pojedinih fotografija - teme su Stare fotografije pričaju, Kontra zaboravu, Jeste li znali?, O Mostarcima i sl.
Čudno je to koliko stare fotografije mogu ispričati priča i bez toga da imaju bilo kakav popratni tekst. Naime, skupljajući i arhivirajući stare fotografije Mostara, naišli smo na nekoliko njih za koje se može reći da su snimane isti dan, možda i u vremenskom razmaku od samo nekoliko minuta, ili se na dvije različite fotografije nalaze iste osobe, motivi ili događaji.
Turska svadba na mostu u Mostaru 1900.
No, krenimo redom s fotografijama koje sam najavio na početku. Prva u seriji onih koje prikazuju motiv snimljen u razmaku od samo nekoliko minuta je snimak „turske svadbe“ (naime, tako glasi naslov fotografije na njemačkom jeziku), a koja se odigrava na mostu Franje Josipa nekih 1900-ih godina. Na slici se vidi razdragana kolona svatova koju predvode tri konjanika od kojih je krajnje lijevo barjaktar s turskom i iznad nje još jednom (nepoznatom) zastavom ili je to možda samo bijela svilena marama kao znak da je u pitanju svadba. Vidi se novi hotel Neretva otvoren 1892. g., Banja još nije bila izgrađena, a na Musali je mnoštvo drveća. Na mjestu gdje će kasnije biti izgrađena Banja ljudi iz okolnih sokaka žure kako bi ugledali mladu i mladoženju. Jasno razaznajemo da je tadašnji most građen iz dva dijela, prvi (onaj do Musale) se oslanja na dvije kamenom građene stope, dok je ostatak mosta oslonjen na dvije betonske kolone. Most je imao običnu željeznu ogradu, kraj koje je mnoštvo radoznalaca koji prate kolonu. Većina muškaraca imaju standardnu muslimansku nošnju s čakširama priljubljenim iz listove nogu, a prema gore široke i komotne. Mnogi imaju silahe oko pasa gdje su se u ono doba čuvale sve dragocjenosti, novac, osobne isprave, a na glavama svi redom imaju fesove. Među radoznalima uz ogradu mosta se ističu djeca, u prvom planu trojica od kojih jedan gleda u kameru, a druga dvojica pogledom prate konjanike. Oni su ujedno i poveznica s drugom slikom, na kojoj vidimo iste te dječake u prvom planu. Onaj s prve slike opet gleda u kameru, jer mu je očigledno ona mnogo zanimljivija od svadbe, dok druga dvojica naslonjeni na ogradu i dalje promatraju kolonu. Konjanici i zastava su isti i na ovoj fotografiji i možemo sa sigurnošću ustvrditi da su ove dvije slike nastale u razmaku od jedne ili dvije minute.
Tibor Vrančić
26.07.2019.

Iz stare štampe: Osman Đikić se zaposlio – Musavat br. 5. iz 1908. g.


U časopisu Musavat, broj 5. iz 1908. godine objavljen je slijedeći tekst:
Dobro nam došao. Naš poznati pjesnik i činovnik zemaljske banke gosp. Osman A. Džikić dolazi ovijeh dana u Mostar kao knjigovogja „Srpske banke.” Sa Osmanom dobiće Mostar jednog novog člana obrazovane inteligencije, koji je zbog svog karaktera i simpatije dobro poznat našem Mostaru. Dobro nam došao!”
Osman Đikić je rođen 1879. g. u Mostaru. Nakon završetka ruždije upisuje gimnaziju. Još kao đak piše pjesme i objavljuje ih u srpskim listovima. Dana 23. 4. 1898. g. isključuju ga iz petog razreda gimnazije bez ikakvog navođenja razloga, najvjerovatnije jer je bio uključen u štrajk protiv profesora. Nastavak školovanja slijedi u Istanbulu gdje završava gimnaziju. Školovanje na trgovačkoj akademiji završava u Beču, nakon čega se, kao bankovni činovnik, nastanjuje u Zagrebu, Brčkom i u Mostaru 1908. g. te postaje urednik lista Gajret.
Društvo za potpomaganje muslimana učenika srednjih i visokih škola u Bosni i Hercegovini osnovano je na osnivačkoj skupštini 20. februara 1903. g. Glavni osnivači društva bili su Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić, ujedno i osnivači časopisa „Behar” koji je bio važan korak u kulturnom i prosvjetnom životu muslimana Bosne i Hercegovine. Sve do 1907. g. predsjednik društva je bio Safvet-beg Bašagić, kada „Gajret” preuzimaju pristalice Muslimanske narodne organizacije. Krajem 1913. godine državne vlasti su suspendirale upravni odbor društva, te je uveden komesarijat. Pored Safvet-bega Bašagića i Osman Đikić je obavljao jedno vrijeme funkciju glavnog tajnika društva.
Godine 1919. „Gajret” proširuje djelokrug svoga rada, te pored davanja stipendija učenicima, osniva i konvikte, svojevrsne đačke domove za srednjoškolce u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, Bihaću i Foči. Osim toga, društvo je pokrenulo i svoju biblioteku, a kasnije i banku, koja se zvala „Gajret-banka”, a održavalo je i razne tečajeve (analfabetske, za propagiranje zadrugrstva i sl.).
Gajret” prekida s radom 1941. godine, a 1945. se priključuje „Preporodu”, novoosnovanom muslimanskom društvu.
Ovdje donosimo fotografiju glavnih članova društva iz 1926. g., kao i fotografiju stipendista građanske škole iz 1925./26. g.
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

26.07.2019.

Preživjela više od stoljeća: Prazna boca soda vode



U prethodnim prilozima smo se upoznali s dimnjačarskim poduzetnikom Jánosem Acsom (Janoš Ač) koji je doselio u Mostar 1879. g. Imao je on i svoga sina Johanna koji se dao u biznis sa soda vodom. Iako je prvu tvornicu soda vode u Mostaru pokrenuo još jedan Mađar doseljenik – Julius Thonhauser, Johann je izgradio moderniji pogon jer je tada to bila vrlo visokoprofitna djelatnost. Međutim, ni János ni Johann nisu uživali predugo u blagodatima života na visokoj nozi, jer se odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata odseliše natrag u svoju domovinu.
Od cjelokupnog bogatstva, kuće i tvornice, ostade samo jedna prazna boca soda vode s otisnutim žigom proizvođača Johanna Acsa, a koju je sačuvala obitelj Marinka Manje Marića. Naime, u ovoj boci je čuvan crni barut kako ne bi ovlažio. A takav barut se koristio isključivo pri ugrizu zmije i drugih povreda,te bi se mjesto ugriza s pomoću baruta spaljivalo da se dalje ne inficira. Budući se barut čuvao van domašaja djece, tako je i boca preživjela nekih stotinjak godina.
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)

26.07.2019.

Iz stare štampe: Ulična rasvjeta – Musavat br. 9. iz 1906. g.


U časopisu Musavat, broj 9. iz 1906. godine objavljen je slijedeći tekst:
Osvjetlenje. Ovih dana, otkako je vjetar počeo zviždati, Mostar je divno Osvijetljen. Barem svaki peti fenjer gori, a to je baš kako treba. Za svaku hiljadu gragjana po jedan fenjer! ... Ko nije zadovoljan neka sebi nabavi fenjer i neka ga nosi onako, kao pismonoša. Ko ne će da kupi, dozvoljeno mu je skrhati vrat kroz naše lijepo uregjene sokake, a dozvoljeno mu je i nogu slomiti, ako hoće. Za to ne će platiti nikakve globe”.
Godine 1893. u Mostaru je javnu rasvjetu sačinjavalo 400 fenjera na petrolej, koji se dobavljao iz rafinerije u Bosanskom Brodu. Osvijetljenost ulica je bila nezadovoljavajuća, a veliki su bili i troškovi održavanja, jer su fenjeri stradavali od bure i kojekakvih „pustahija, kojima je pijanima to bila glavna noćna zabava.” Do 1900. g. bilo je uposleno 8 „užigača” koji bi predvečer palili fenjere, a zorom ih „trnuli.” Još od 1903. g. se u Mostaru pripremalo uvođenje električne rasvjete da bi tek u septembru godine 1911. započela gradnja električne centrale, a to je ona zgrada u kojoj je sve do pred zadnji rat bila štamparija „Rade Bitanga”, neposredno uz nekadašnji hotel Ruža i na uglu ulica Onešćukova i Husnije Repca. Tek 2. juna 1912. g. s mostarskih su ulica uklonjeni dotadašnji fenjeri „na gaz” i lampe na acetilen (karbid), po mostarski „garbit”, te su one mnogo bolje osvijetljene.
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)