Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


26.06.2019.

Rođeni, danas je vaš dan








22. juni 1922. - 22. juni 2019
Mostar u srcu, Velež do groba

Na inicijativu jedne grupe građana, radnika i đaka Učiteljske škole iz Mostara, na današnji dan prije 97 godina u gradu na Neretvi osnovan je Radnički športski klub Velež.
Klub je ime dobio po obližnjoj planini koja se smjestila iznad grada kojim teče modra rijeka. Klub je prve tri godine zbog neimaštine igrao u crno-bijelim dresovima, a Crveni su postali 1925. godine kada je u Mostar dresove iz Zagreba donio Vaso Pucarić, član Uprave kluba.
Rođeni su zaigrali u crvenim dresovima na turniru posvećenom pjessniku Safvet-begu Bašagiću protiv gradskog rivala Zrinjskog, a kada su na teren istrčali Rođeni sa tribina se začulo "Naprijed crveni, crveni, crveni". Kapiten Zrinjskog zatražio je da fudbaleri Veleža skinu crvene dresove. Nakon što su to fudbaleri Veleža odbili, Zrinjski se povukao sa terena.
Veležu su vlasti 1940. godine zabranili daljni rad, a nakon što je država ušla u Drugi svjetski rat, veliki broj članova i simpatizera Rođenih stupio je u Narodnooslobodilačku borbu. Čak njih 77 nije dočekalo slobodu i najveće usphjehe svog kluba. Osam fudbalera je poginulo i proglašeni su narodnim herojima. Herojem je proglašen i Mehmed Trbonja.
Velež je prvi put član Prve savezne lige Jugoslavije postao 1952. godine, a brzo se vratio u niži rang takmičenja. Nakon što su Rođeni 1955. godine ponovo ušli u Prvu saveznu ligu, status prvoligaša zadržali su do 1992. godine i raspada Jugoslavije. Nisu se uspjeli domoći titule prvaka Jugoslavije, ali su Rođeni osvojili dva Kupa Maršala. Prvi put 1981. godine, a potom i 1986. godine.
Velež je imao fantastične generacije fudbalera. Generaciju koja je igrala 60-ih godina prošlog stoljeća predvodio je čarobnjak s loptom Muhamed Mujić. Generaciju 70-ih godina prošlog stoljeća predvodio je Sulejman Rebac, a najpoznatija je po "tercetu" BMV (Bajević, Marić, Vladić). Po mnogima Velež je morao osvojiti titulu tih godina.
Vrhunac te generacije u kojoj su još igrali i Boro Primorac, Džemal Hadžiabdić, Vahid Halilhodžić, Baka Slišković došao je 1981. godine kada je osvojen prvi Kup Maršala Tita. Drugi Kup je osvojen 1986. godine, a Velež je iznjedrio još neke velikane, među kojima su Petranović, Đurasović, Kajtaz, Jurić, Tuce, Kodro...
Ostvario je Velež neke dobre rezultate i na međunarodnoj sceni. U sezoni 1974/1975. izbacivali su Spartak iz Moskve, bečki Rapid, a potom i engleski Derby County. Na kraju je s ukupnih 2:1 u četvrtfinalu bolji bio holandski Twente. Jedna od najpoznatijih utakmica je ona iz drugog kola Kupa UEFA 1987. godine. Tada je Borussia Dortmund s ukupnih 3:2 prošla dalje Utakmicu u Mostaru pratilo je 30.000 gledalaca.
Velež je početkom ratnih golgota u Bosni i Hercegovini izbačen sa svog stadiona i nikada više nije bio domaćin Pod Bijelim brijegom. Nakon što su neki novi ljudi došli na Veležov stadion, trofeji i sva arhiva i vrijednosti velikana iz Mostara završili su u smeću. Pokušao se Velež uništiti, ali to Rođeni nisu dozvolili.
Izgrađen je stadion u Vrapčićima, a Velež u posljednje vrijeme pretvara svoj novi dom u pravo fudbalsko zdanje. U Premijer ligi BiH Rođenim nije bilo lako, nisu se osvajali trofeji, nekoliko puta su izgubili status premijerligaša, a nakon tri godine ove sezone vratili su se među najbolje klubove Bosne i Hercegovine. I, čini se, tu ne misle stati.
Izronio je Stari za one što ga vole, izronit će i Velež, a u Mostaru će opet gostovati neka nova Borussija Dortmund i rađat će se novi Bajevići, Halilhodžići, Kodre, Barbarezi... Jer, Mostar je u srcu, a ljubav prema Veležu je do groba!

(radiosarajevo/26062019)

26.06.2019.

Iz stare štampe: Stajališta za fijakere – Musavat br. 4. iz 1908. godine


U časopisu Musavat, broj 4 iz 1908. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Dokle će još ovako? Na nekoliko mjesta u Mostaru kopane su ulice sa namjerom da se tu udesi i namjesti stajalište fijakera. Ali kako mnogi gragjani nisu dali da pred njihovim kućama stoje fijakeri, tako se od daljeg kopanja i odustalo, ali za to nije htjelo zasuti ni izravnati ono što je već prije izkopano. Tako, naročito po noći, mnogi može da nastrada na sred ulice ako natrta na te jame. Zato, evo i pitamo: dokle će se to tako držati? Ta to je prava sramota za Mostar!”
Izgradnjom mosta Franje Josipa (Titov) 1882. godine otvorena je komunikacijska veza s desnom obalom Neretve. Brojne kočije – fijakeri (većinom su to bili jednoprezi) su prometovali prašnjavim ulicama Mostara sve do Balinovca, pa i dalje. Glavna stajanka fijakera bila je kod česme kraj Hafiz Hodžine džamije na Glavnoj ulici (na mjestu nekadašnjeg Zdravljaka preko puta NAME). Vremenom je glavna stajanka smještena na Musalu, a ona druga s Glavne ulice u obližnji Soldin sokak.
Očigledno je vladao opšti nered po pitanju fijakera i prevoza, pa je Gradsko vijeće na sjednici od 12. maja 1885. godine usvojilo „Red za fijakere i omnibuse“. U tom svojevrsnom pravilniku ponašanja za ovu kategoriju prevoza u 30 tačaka se reguliše skoro svaki detalj. Precizirane su obaveze vlasnika vozila, određeni gabariti, uvedena obaveza registracije vozila, osvjetljivanje i mnogi drugi detalji.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)