Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


16.05.2019.

Mrtvi čuvaju ključ besmrtnosti


(O knjizi „Ključ besmrtnosti“, aurora Harija Slipičevića, tekst preuzet sa stranice izdavačke kuće Laguna, objavljeno 15. maja 2019.)

Za besmrtnošću se traga od pamtiveka, svejedno da li se večni život shvata fizički ili duhovno, svejedno da li je cilj poduhvata neka čudotvorna travka ili Sveti gral – ali, ipak nije svejedno da li se podraga preduzima s plemenitim ili sa zločinačkim namerama.

Da bi priča bila uzbudljivija, ali i da bi na pravi način pokazala kako dobrota na kraju trijumfuje, traganje za besmrtnošću obično se pretvara u trku koja ne sme biti izgubljena, jer su protivnici redovno zlikovci koji su se u avanturu upustili iz krajnje sebičnih pobuda, prvenstveno iz želje za vlašću, moći, bogatstvom i dominacijom nad bezmalo čitavom planetom. Takvo nadmetanje između dobra i zla, načinjeno prema manje-više ustaljenoj formuli, može se pratiti još od antičkih mitova i spevova, preko legendi i bajki, sve do modernih romana i filmova koji sami za sebe već mogu činiti poseban žanr poznat kao teorija zavere.

Međutim, koliko god da je dotični šablon prepoznatljiv, ponekad i predvidljiv već nakon čitanja prvih pasusa (ili gledanja prvih kadrova), ipak odnekud iskrsne priča koja čitaocima pruža ne samo obilje novih podataka, nego i jedan sasvim drugačiji pogled na istoriju i civilizaciju, pa sve i da se autor malo poigrao i pustio mašti na volju, opet je zanimljivo videti koliko se i kako egzaktne činjenice mogu izokrenuti a da ne dođe do suštinske degradacije same nauke.

Roman „Ključ besmrtnosti“ Harija Slipičevića ima sve elemente koji su neophodni savremenoj teoriji zavere: šarmantni i nekonvencionalni profesor istorije, zbunjeni policajci, tajna društva koja postoje vekovima, beskrupulozne ubice, jedna prava femme fatale iz sveta nauke – i, razume se, tajanstveni predmet, kojeg su pokušavali da se dočepaju čak i najznačajniji vladari, od egipatskih faraona, preko Aleksandra Velikog i Julija Cezara, sve do Napoleona i Adolfa Hitlera.

Ipak, sve to ništa ne znači bez efektnog zapleta i napete radnje, tako da se Slipičević pokazao kao uspešan u kombinovanju proverenog šablona i jedne nove priče koja bukvalno iziskuje da bude pročitana u jednom dahu, a da pritom ništa ne promakne koliko god se brzo prelazilo sa stranice na stranicu.

Nezaobilazan manir u ovakvim romanima jeste i brzo smenjivanje mesta radnje, pri čemu su to najčešće atraktivne istorijske lokacije, koje uglavnom jesu poznate širim masama, jer su pretvorene u turističke destinacije, ali na kojima bi se i dalje (dozvoljeno je pretpostaviti) mogle skrivati neke drevne tajne. Stoga „Ključ besmrtnosti“ vodi čitaoce na izvorište kulture i civilizacije, do Egipta i Mediterana, gde će glavni junak Mek Luit pomoću skrivenih simbola pratiti trag izgubljene Knjige mrtvih, ali gde će spoznati i tajne kojima je bio prožet njegov život. A usput će i čitaoci saznavati zanimljive podatke o gradovima, muzejima i hramovima koje junaci romana budu pohodili i gde će u svakom trenutku vrebati opasnost od onih koji bi da se dočepaju Knjige mrtvih po svaku cenu.

Iako zbog brzog razvoja radnje i neprestane napetosti junaci nemaju vremena za filozofska razmatranja o besmrtnosti, koja se može shvatiti na različite načine, donekle se kroz sâm roman nameće zaključak da su svi oni koji su u prošlosti činili značajna dela po kojima ih istorija pamti upravo na taj način stekli besmrtnost, premda su mnogi umrli ne uspevši da pronađu ključ kojim bi svoju fizičku smrt sprečili. Sem toga, uopšte ne mora da znači da se ključ besmrtnosti kao pojam odnosi na večni fizički život, to se nigde i ne precizira, nego je očigledno ostavljeno čitaocima da sami protumače da li naslov romana nosi bukvalno ili metaforičko značenje.

Karakteristično je da se besmrtnost osvaja preko Knjige mrtvih, što nije slučajno, jer upravo vladari koji već stotinama ili hiljadama godina nisu među živima (tačnije, njihovi grobovi) daju najbolje putokaze tokom potrage koju vodi istoričar Mek Luit.

A da li će Mek Luit na kraju uspeti da pronađe knjigu zbog koje su mnogi već izgubili glave i da li će mu u potrazi veću pomoć pružiti živi ili mrtvi – odgovor na ovo pitanje nalazi se u romanu „Ključ besmrtnosti“.

Autor: Dušan Milijić
(laguna)

16.05.2019.

Iz materijala za knjigu „Mahala Carina u Mostaru“, autora Ahmeta Kurta – Haljevčev sokak


Od 1750. pa do 1945. godine područje od Starog pa do današnjeg Carinskog mosta se zvalo Carina. Istočna granica je bila Glavna (Titova) ulica. Čitajući stara dokumenta i knjige to može zbuniti i navesti čitaoca na pogrešan zaključak, ako to ne zna. Naprimjer, piše “Haljevčev sokak na Carini”, pa ljudi onda traže po današnjoj Carini gdje je taj sokak bio. Haljevčev sokak je današnja ulica Huse Maslića, u kojem je bilo više kuća jedne od najstarijih mostarskih porodica, Haljevac, koja je u potpunosti izumrla.
(Ahmet Kurt/facebook)

16.05.2019.

Sa stranice Cidom – Posjeta jednom haremu


Britanski časnik, major po zvanju, a putopisac po opredjeljenju, Percy E. Henderson je 1909. g. posjetio Mostar. S oduševljenjem je opisao svoj boravak i dojmove, i prenio ih u zanimljivo putopisno štivo, a najviše ga se dojmio posjet jednom mostarskom haremu. Inače, u Mostaru se riječ harem upotrebljava za dva različita pojma. Jedno značenje se odnosi na muslimansko groblje, a drugo na dio kuće u kojem obitavaju isključivo žene. Ovdje je riječ o drugom značenju.Preko jednog austrijskog poručnika, čija je žena poznavala izvjesnu muslimanku Habibu, uspio je obići taj zabranjeni dio ženskih odaja. Naiđe na izrazitu gostoljubivost. Habiba je toj grupi posjetitelja pokazala sve što ih je zanimalo, svaku stvar, običaj, nošnju ili dio namještaja. Percy je mogao sve to slobodno razgledati, pa i načiniti fotografije svojom „crnom kutijom“, sve osim ženskog čeljadeta bez feredže. Tu nije bilo odstupanja, pa čak ni za malodobnu žensku djecu koja su hodala nepokrivena.
„Jednom prigodom silno sam želio »škljocnuti« jednu izuzetno lijepu djevojčicu. Izravno sam joj prišao i zatražio dopuštenje, no ona se iznenadno okrenula i počela bježati glavom bez obzira. Neki Turci, koji su iz blizine promatrali sve to i silno se zabavljali, počeli su vikati za djevojčicom objašnjavajući joj da je to »dopušteno». No, bilo je uzalud, ona je još brže trčala i nije prestajala sve dok se nije dokopala svoje kapije…
Turske žene u Hercegovini su iznimno nezainteresirane, vjerojatno iz razloga što su u potpunosti bez ikakva obrazovanja, one čak i ne pomišljaju naučiti čitati ili pisati. Jedan Turčin, koji je sjedio za susjednim stolom dok je naše društvo upravo raspravljalo o ovoj temi, nam se bez kolebanja obratio široko mašući rukama: »Da pustim svojoj ženi da nauči čitati i pisati! A zbog čega? Da bi mogla pisati ljubavna pisma nekom drugom čovjeku ili primati ih od njega!?«

Fotografija: Narodna nošnja muslimana (Pacher & Kisić) 1880-ih
(Tibor/cidom)