Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


10.05.2019.

Zapis iz 1902. godine: Antun Pichler – Blatna kiša u Mostaru

Buna 1900-tih

(preneseno sa bloga prijepisi.blogspot.com)

Pichler 1902.

Antun Pichler. Blatna kiša u Mostaru 10. i 11. marta god. 1901. GZM. Sv. 1. 1902. Str. 149.◊149
Blatna kiša u Mostaru 10. i 11. marta god. 1901.

U nedjelju 10. marta pogjosmo u rano jutro ja i moji lovački drugovi na koturačama na Bunu, da po brežuljcima megju Bunom i Bunicom gonimo lisice. Bijaše krasno vrijeme; tihi vjetar južnjak zapuhivao je naše koturače, a nebo bijaše čisto plavetno ko ono napuljsko. No već oko 10 sati prije podneva pojaviše se oveći oblaci na obzorju te postajahu sve gušći i tmurniji. Kad se sakupismo oko 1. sata poslije podne na ugovorenom mjestu, bijaše već tako tamno ko oko 6 sata. S našeg počivališta na nekim starodrevnim razvalinama na Kičinu pogledasmo ko zreći u začudno obojeno nebo i svi smo mislili, da ćemo do kože mokri doći kući. To nas je ponukalo da što prije krenemo kakovoj kućici, kako bismo se ondje zaklonili od nevremena. Pogjosmo s toga prema Buni te se svi oko 5 sati poslije podne sastadosmo u Kovačevićevom hanu. Tmurni oblaci zadobiše megjutim žućkasto mrku boju te se spustili na niže. Odlučismo da ćemo se s mjesta vratiti u Mostar. Praćeni dosta snažnim južnjačkim vjetrom, stigosmo svojim kućama a da nas nije pokvasila ni kapljica.
Kad sam oko 10 1/2 sati u večer svoju koturaču iz avlije gurkao u trijem mojeg stana, zapazih na njoj nekoliko velikih mrljavih kapljica. Moja supruga, kojoj sam pokazao te mrlje, primijeti, da one zacijelo dolaze od kapljica kiše i od prašine na dosta prašljivoj cesti od Bune do Mostara. Zapazio sam tom prigodom, da su i na sjedalu koturače bile ovakove mrlje pa sam odatle zaključivao, da su kapljice kiše, koje padoše na to sjedalo, već pri padanju bile blatne, da je s toga pala na nas blatna kiša.
U rano jutro javi mi služavka, da pada "žuta kiša", što se i potvrdilo, jer na staklu od prozora zapazili posve jasno blatne kapljice.
To me je potaklo te sam nakupio nekoliko litara kišnice, koja je bila mutna i okerasto žuta. Raspitivanjem utvrdio sam, da je čitave noći skoro bez prekidanja padala kiša. Dana 11. marta bilo je to isto, i kiša je bila mutna i blatna. Obzorje pokazivalo je pak istu onu začudnu boju, koju sam prethodnog dana zapazio na Buni.
Sabranu kišnicu ostavio sam na miru, a kad sam ju 15. marta, dakle peti dan promatrao, nagjoh, da je još uvijek mutna, a u talogu, što se je u priličnoj množini nakupio, nagjem jedan Oniscus aquaticus (?) i gusjenicu od nekog leptira (Eulenart).
Prigodom vožnje dana 18. marta zapazio sam, da je snijeg na Veleži i Trenju u visini od 1200 do 1500 metara žućkast, onaj pako iznad 1500 metara sasvim čist. Ovo me je u velike začudilo, no ubrzo se snagjoh, jer se sjetih da je iza blatne kiše od 10. i 11. marta poslije nekoliko dana pala čista kiša, da je dakle na rečenim brdima pao snijeg, koji je u visini od 1500 do 2000 metara pokrio prijašnji sloj žućkastog snijega. Da sam imao zgode ispitivati ovaj snijeg, jamačno bi se time. potvrdilo ovo moje mišljenje.
I 20. marta poče oko 1. sata poslije podne padati kiša, i jer mi se činilo da je nečista, sabrao sam i od nje priličnu množinu. Bila je okerasto žuta i ostavila je talog upravo ko ona od 10. i 11. marta. Sačuvao sam i ovaj talog.

Kad je 4. aprila nastupila pri jakom južnjaku velika vrućina, okopnio je ubrzo novi, posve bijeli snijeg na vršku Veleži, zvanom Brasina i na Kamencu, Obrljenu i Osobcu te se je pojavio žućkasti sloj, koji je na prvi pogled oštro kontrastirao od čiste bjeline snježnih poljana na okolnim vršcima, bolje zaklonjenim od sunčanih zraka.

Prof. A. Pichler.

(Armin/cidom)

(Fotografija: Buna 1900-tih, Ali pašina rezidencija u pozadini/cidom)
10.05.2019.

Sa stranice Cidom – Svestrani profesor





Godine 1898. u Mostar iz Zagreba kao profesor doseljava Antun Pichler i kao tridesetogodišnjak preuzima profesuru za čak osam različitih predmeta u mostarskoj gimnaziji, tako da je predavao: njemački jezik, povijest, matematiku, fiziku, zemljopis, prirodopis, krasopis i pjevanje. Usto, bijaše istaknuti znanstvenik onoga doba, neumoran u proučavanju biljnih i životinjskih specifičnosti Hercegovine. Objavljuje znanstvene radove u „Glasniku Zemaljskog muzeja“ i drugim relevantnim časopisima. Temeljito istražuje porijeklo dva ogromna hrasta u Baba Beširovom haremu na Balinovcu. Moglo ga se naći po pećinama od Skakala pa sve do Čapljine, gdje je vrijedno sakupljao biljke, stvarajući veoma vrijedan katalog biljnih vrsta.
Nedugo nakon dolaska u Mostar u Liska ulici gradi obiteljsku vilu. To je ona iznimno lijepa zelena dvokatnica, treća u nizu od dispanzera idući prema istoku, koja i danas zrači arhitektonskom ljepotom. Ta vila bijaše sve do završetka Drugog svjetskog rata obrasla bršljanom kojega je zasadio sam vlasnik. Nažalost, nakon toga je vila nacionalizirana, ali i bez bršljana danas plijeni poglede građevinskih esteta.
U gimnaziji je Pichler predavao sve do svoje smrti 1922. g. Po njegovoj izričitoj želji sahranjen je na groblju Smrčenjaci, kojega je još za života oplemenio brojnim biljnim vrstama.
Spomena njegova imena nema nigdje osim u godišnjaku Gimnazije i na njegovoj nadgrobnoj ploči.

Fotografije: Gimnazija s jednim krilom 1898.g, Pichlerova vila u Liska ulici, 2003. g. i nadgrobna ploča u groblju Smrčenjaci.
(Tibor/cidom)