Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


02.05.2019.

Iz stare strane štampe - Miris koji se ne zaboravlja

1899.

Dio članka iz engeskih novina "THE SPHERE" iz 24.09.1924.
autor Dudley Heathcote.

"Pola je orijentalan, pola je talijanski, živopisan i monumentalan, Mostar je grad šarma i misterije koji naginje atmosferi Istoka, iako je naseljen ljudima koji su uglavnom čistog slavenskog porijekla.
Kao što je stari turski pjesnik zapisao-„Niko ko je vidio Mostar ne može zaboraviti njegov mirisni zrak, njegovu svjetlost, čistu vodu, drveća puna voća i uredne vrtove.“-ali je i dalje još ljepši njegov most, ponos i slava grada, bez premca u nekom drugom gradu.
Ima nešto božansko u koncepciji mosta, koji je izveden od jednog luka dužine 55 stopa čiji je vrh 70 stopa iznad vode, prelazeći preko Neretve spaja se sa dvije stare sive kule u kojima su mnogi turski zatvorenici čamili tokom 400 godina muslimanske vlasti.
Da bi ga vidjeli u najboljem izdanju, turisti treba da ga posjete noću ili radije kad svjetlost dana dolazi svome kraju, jer tada zlatna svjetlost zalaska sunca obasjava pitoreskne bijele kuće koje su se zbile uz obalu a njegov vitki i visoki luk pravi sjenu prema nebu, tada zaista izgleda slavno.“

Dio članka iz engeskih novina "THE SPHERE" iz 24.09.1924.

Fotografija: Raimund Stillfried von Rathenitz, 1899. g. (Tibor)

(Armin/cidom)
02.05.2019.

Sa stranice Cidom – Propale investicije


Tadašnji bosanski valija Šerif Osman-paša Sulejmanpašić (već spominjani Topal-paša) 1863. g. od Porte je primio 16.000 turskih ćesa novca (1 ćesa = 250 turskih pjastera), s namjenom obnavljanja ceste Konjic – Sarajevo, jer je ista bila u katastrofalnom stanju. Zadatak bijaše cestu dovesti „na visinu moderne tehnike“. Međutim, cjelokupan iznos završio je u džepovima Valije i njegovih činovnika. Naime, oni su angažirali kršćanske radnike na prisilan rad ne plativši im ni najmanje nadnice, tako da ih je više od stotinu umrlo na tom zadatku od gladi i loših uvjeta života. Bijaše angažirano dosta kršćana iz Mostara i mostarskih okolnih sela. Nedugo nakon dovršetka rekonstrukcije, cestom su jedva mogle prolaziti tovarne životinje, a kamoli kočije – cesta ostade u nevoznom stanju kao i prije.
Ovo tek toliko da vas malo utješim činjenicom da je i onda bilo propalih investicija i privrednog kriminala, a raja je sve to nijemo promatrala.

Fotografija: Put za Žovnicu (fotograf: Stjepan Tomlinović), 1900-ih
(Tibor/cidom)