Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


31.05.2019.

Dan bijelih traka






Sarajevo. 31. maj 2019. Veliki park.

Povodom Dana bijelih traka danas je u Velikom parku u Sarajevu postavljena instalacija u organizaciji AntiDayton grupe.
U parku su postavljeni profili svih 3.176 žrtava Prijedora, imenom, prezimenom i fotografijom.
Iza svakog od tih imena krije se po jedna vlastita tragična priča.
Prema dostupnim podacima, među žrtvama rata u Prijedoru bilo je 258 žena te 102 djece. Najviše je bilo Bošnjaka, a potom Hrvata, Roma, Albanaca i Srba.
Ispod svake fotografije u sarajevskom parku ispisana su imena, prezimena i kratke biografije stradalih žrtava. Za one žrtve za koje nisu bile dostupne fotografije, objavljeni su samo podaci o identitetu.
Za podsjećanje: Na današnji dan vlasti bosanskih Srba su prije 27 godina naredile nesrpskom stanovništvu da nosi bijele trake oko ruku, a na kuće i stanove da okače bijele čaršafe.
(twitter)
31.05.2019.

Sa stranice Cidom – Česma Ahmed efendije


Već sam prije spomenuo da je Džinovina dobila ime po Džinovića hanu, svratištu i odmorištu koji je postojao sve do 1896. g. kada je cijeli han sa zgradama i zemljištem kupio Mujaga Komadina 1898. g. i na njegovim temeljima 1900. g. podigao tzv. zgradu Divizije (u kojoj su kasnije bili ZE-MA odnosno NA-MA, a kasnije i Učiteljska škola pa Općina Mostar).
Taj najveći mostarski han za vrijeme Osmanskog carstva, imao je u svom sastavu i veliku prostranu avliju. U toj avliji je podignuta još 1661. g. česma Ahmed-efendije koju je tri godine nakon toga posjetio i Evlija Čelebija. Vodu je dobivala s izvora Djevojačka voda kod Zalika, a otud je dovedena vodovodom kojega je izgradio Ibrahim-efendija Roznamedžija.
Česma u dvorištu ostala je netaknuta i za vrijeme gradnje zgrade Divizije. Čak štoviše, bila je u funkciji sve do 1970-ih godina kada je stavljena van upotrebe. Voda iz nje bila je hladnija najmanje 7 – 8 stupnjeva od one koja se koristila u samoj zgradi, a koja je koristila novi vodovod s Radobolje. Česma s postoljem ugrađena u zapadni zid i dalje stoji na istom mjestu zapuštena i zarasla u korov kao i sama zgrada i to je jedini vidljivi znak postojanja Ahmed efendijine česme.
Fotografija: Dvorište zgrade Divizije i Ahmed-efendijina česma 2014.

(Tibor/cidom)
30.05.2019.

Deset godina bloga spagosmail.blogger.ba


Blog sam otvorio prije tačno deset godina iz čiste zabave, da bi mi to postala jedna svakodnevna zanimacija. Bez ikakve obaveze, dan za danom, na blogu sam u ovih deset godina objavio 8620 priloga, koje je pročitalo 3,740.515 čitalaca, a za ovih 3650 dana, dnevno je priloge čitalo prosječno 999,99 čitalaca, uz 816 komentar.
Pored ovog bloga, paralelno od 15. marta 2013 vodim i blog memorylimit.blogger.ba, koji je sa tekstovima ograničen na događaje iz prošlosti, pretežno iz Mostara, koji stoje negdje duboko u memoriji, ili na požutjelim listovima knjiga, koje ovim objavljivanjem ostaju sačuvani od zaborava, i dostupni današnjoj internetskoj čitalačkoj publici.
Veliki dio ovih tekstova našao je mjesto na portalu Nova Sloboda
Naravno, uz ovu aktivnost ide i aktivnost na web stranici cidom.org, koju vodi mali cidom team.
Ovom prilikom želim napomenuti da ovakve aktivnosti ne bi bilo bez dugogodišnje saradnje sa Tiborom Vrančićem i rahmetli Bracom Čamparom, a ovaj trojac je potpisan i na nekoliko već objavljenih knjiga.
Zahvaljujem svima onima koji su u proteklih deset godina našli vremena i interesovanja da posjete stranice ovoga bloga, a iskreno se nadam da će to činiti i ubuduće, naravno uz interesantne priloge sa moje strane.
Lijep pozdrav i hvala.

Smail Špago

30 maja 2019. godine

linkovi:





(spagos)
30.05.2019.

Sa stranice Cidom – Vojno groblje



Južno od Južnog logora nalazi se Vojno groblje, većini Mostaraca potpuno nepoznato. Zadnje sahrane ovo groblje bilježi tokom Drugog svjetskoga rata. Pokapani su u njega ubijeni pod talijanskim vojnim vlastima, ubijeni prema osudi mjesnoga civilnog suda, poginuli Talijani i Nijemci. Doduše, sahrane su vršene i nakon Drugog svjetskoga rata, ali mnogo rjeđe, a onda je groblje zapušteno, postupno devastirano, spomenici razbijeni, korišteni za izgradnju kuća i vikendica, a naročito poslije rata od 1992. do 1994. godine. Nakon toga groblju se ne može ni prići, jer je ranije asfaltirani put potpuno uništen, naneseni su šut i zemlja i groblje je pretvoreno u običnu poljanu sa zaraslom travom. Ponegdje se vide ostaci grobova i nadgrobnih spomenika koji nisu odgovarali nijednom vandalu za upotrebu prilikom gradnje kuće ili nekoga drugog objekta.
Premda je to Vojno groblje, u njemu nisu pokapani isključivo vojne osobe. Iako dobrano devastirano na groblju je moguće razaznati poneka imena kao što je grob Antona Fojarewitza, gradskog liječnika i upravnika mostarske bolnice, pokopanog 3. novembra 1901. Sa sjeverne strane groblja i danas postoji kapela s križem i malim stepeništem, čija skladna arhitektonska izvedba jasno govori da se ovdje radi o planski rađenom groblju. No, danas se, nažalost, ni do jednog vojnog groba ne može doći jer se mora probijati kroz draču i šiblje.

Fotografija: Vojno groblje - kapelica 2012. i stanje 1990. g.
(Tibor/cidom)

29.05.2019.

Novi ljekar Uroš Krulj – Musavat br. 1. iz 1907. godine


U časopisu Musavat, broj 1 iz 1907. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Novi ljekar. Naš sugragjanin Dr. Uroš Krulj, došao je u Mostar, gdje će se ponovo nastaniti. U g. Krulju Mostar dobija jednog odličnog i valjanog ljekara, te se nadamo da će ga naš narod, kao domaćeg sina, primiti sa onakovom ljubavlju kakvu i treba da gajimo prema ljudima koji su naše gore list”.
Mostar u svojoj prošlosti bilježi mnoge ljekare koji su dolazili iz inozemstva, bilo da su povremeno gostovali i ordinirali po iznajmljenim privatnim ili hotelskim sobama, bilo da su doseljavali u naš grad i otvarali privatne ordinacije. Prvi ljekar koji je stigao u Mostar za stalni boravak bio je dr. Josip Kötschet – lični ljekar Omer-paše Latasa. Dr. Kötschet je imao dva sina – Aleksandra i mlađeg Teofila Ladislava rođenog 1864. godine. Ladislav je 1892. godine završio studij medicine u Beču i tadašnji mostarski tisak ga je pozdravio kao prvog Mostarca i prvog građanina BiH, koji je završio studij medicine. Stoga ne čudi da je svaki Mostarac koji je došao u svoj grad ordinirati kao ljekar, itekako bio dobrodošao i pozdravljan je na sva usta.
U broju 1. lista Musavat iz 1907. godine štampana je i reklama za njega, koju donosimo ovdje.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
28.05.2019.

Sa stranice Cidom – Šadrvani, šadrvani





Mostar je oduvijek obilovao vodom, koja je donosila Mostaru život bilo rijekama, bilo brojnim izvorima. Tu ljubav prema vodi Mostarci su još više naglašavali gradnjom brojnih česmi, ali i šadrvana. Inače riječ šadrvan je složenica sastavljena od perzijskih riječi „šad“ – u značenju veseo, razdragan i „revan“ – u značenju teći, a građeni su u dvorištima džamija, medresa, tekija i hamama. Njihov zadatak nije bio samo da daju vodu za ritualno pranje pred molitvu nego i da ukrašavaju predvorja spomenutih ustanova. Šadrvani su imali standardizirani oblik, a sastojali su se od manjeg bazena odakle se voda prelijevala u veliki bazen, a iz njega je otjecala kroz 6 ili 8 otvora – slavina. Svi su mostarski šadrvani bili natkriveni običnim krovom od kamenih ploča, koji se oslanjao na 6 ili 8 stupova povezanih lukovima.
U Mostaru je zabilježeno postojanje ukupno pet šadrvana i to ispred džamija Karađozbegove, Koski Mehmed pašine, Čejvan Ćehajine, Hafiz hodžine i Roznamedžijine. Svi navedeni šadrvani nalazili su se na lijevoj obali Neretve, a vodom ih je opskrbljivao, osim Čejvanova i Koski Mehmed-pašina, vodovod koji je išao od Djevojačke vode. Danas su ostala samo dva – onaj ispred Koski Mehmed pašine i ispred Karađozbegove, kao i dva novoizgrađena ispred Sevri Hadži Hasanove džamije u Donjoj mahali i Ter Jahja džamije na vrhu Carine.
Šadrvan ispred Roznamedži ef. Ibrahimove medrese je bio najveći i najljepši šadrvan u Mostaru. Izgrađen je 1772. g., a srušen 1940. g. Onaj ispred Koski Mehmed pašine džamije bilježi godinu gradnje 1781. g. Za ostale šadrvane nema povijesnih dokumenata o godini gradnje. Jedan je od ljepših i poznatijih šadrvana bio onaj na Glavnoj ulici ispred Hafiz hodžine džamije koji je srušen 1932. g, a na njegovu mjestu je izgrađena gostionica koja je dugo nosila ime „Šadrvan.“
Fotografije: Šadrvan Hafiz Hodžine džamije 1910. i Šadrvan ispred Karađozbegove džamije 1937. Šadrvan Koski Mehmed paše džamije 1912. (Albert Kahn)
(Tibor/cidom)
27.05.2019.

Sa stranice Cidom – Napredak


Novoosnovanom domu za đake (konviktu) dano je ime “Kralj Petar Svačić”, međutim prvobitna namjena ovoga zdanja bila je društveni dom (kasnije Zakladni dom) Hrvatskoga potpornog društva Napredak u Mostaru.
Odluka o izgradnji društvenog doma donesena je na skupštini od 9. oktobra 1904. g., a već 4. juna 1905. g. za tu namjenu se kupuje zemljište u Liska ulici. Uza sve poteškoće, kuća je ipak dovršena 1906. g. U septembru godine 1919. zbog velikog priljeva seoske djece na školovanje i potrebe njihova smještaja, žurno su se morala isprazniti dva stana u „Zakladnom Domu”. Od tada se Zakladni dom postupno pretvara u konvikt. Zbog nedostatka adekvatnog smještaja za veliki broj đaka iz okolnih mjesta Dom se godine 1926. adaptira i nadograđuje za još jedan kat. Već početkom školske godine 1927./1928. mogle su se koristiti sve prostorije. U njemu je od početka rada ukupno bilo smješteno više od 1350 učenika. Napredak je imao svoju arhivu, knjižnicu, čitaonicu i suvremene učionice, te svoj vrt i farmu, kao i sve što je potrebno za normalan život učenika. Konvikt je radio bez prekida sve do 1942. g.
Nakon Drugog svjetskog rata zgrada je konfiscirana i pretvorena u Dom zdravlja koji je bio u funkciji sve do ratnih djelovanja 1992. g.

Fotografija: Zgrada HKD Napredak neposredno nakon izgradnje, 1907. g.
(Tibor(cidom)

Lijep tekst i lijepa zgrada, vidljiva i danas. Zgrada je nakon rata vraćena Napretku, i danas u dijelu prostorija djeluje podružnica Napretka, ima i novu, prilično obimnu knjižnicu. Uzgred rečeno Napredak je u toku svoga djelovanja od 1904. do 1949. (kada je ukinut) stipendirao 16.000 učenika i studenata. Mađu njima su bili nobelovci Ivo Andrić i Vladimir Prelog, slikar Ismet Mujezinović i brojni drugi poznati ludi širom Bosne i Hercegovine. U arhivu Napretka pronašao sam imena više od 40 imena mojih Brotnjaka koji su bili stipendisti Napretka, a mnogi od njih su završili fakultete zahvaljujući toj potpori.
(JureBeljo/facebook)

Pri obnovi Starog mosta izdvojeni su novci i obnovljeni su i konvikt HKD-a Napredak, Vakufski dvor i Vladičin dvor. Po jedan objekt iz sva 3 naroda su uspješno rekonstruirani 2004 godine.
(MarojeLukasović/facebook)

26.05.2019.

Sa stranice Cidom: Različite namjene i imena jednog objekta, danas ruševine



ratne rane

Mnogi Mostarci nikad nisu čuli za toponim Džinovina, kao ni za zgradu Divizije, a oni mlađi vjerujemo da ne znaju za izraze ZE-MA ili NA-MA, i još manje pretpostavljaju da se radi o jednom te istom pojmu.
Džinovina je dobila ime po Džinovića hanu, svratištu i odmorištu koji se nalazio sve do 1896. g. na mjestu omeđenom Glavnom i Srednjom ulicom, te ulicama Telčevom i Hanskom (danas Šerifa Burića). Bio je to najveći mostarski han za vrijeme Osmanskog carstva, a koji se sastojao od hanske zgrade, pomoćnih štala i velike prostrane avlije. Cijeli blok bivšeg hana Džinovina sa zgradama i zemljištem je kupio Mujaga Komadina 1898. g. i na njegovim temeljima 1900. g. podigao veliku trokatnicu. Na pročelju te zgrade Mujaga je namjeravao postaviti reljef bosanskoga grba (savijena ruka s nožem u ruci). Međutim, tadašnje austrijske vlasti nisu mu to dozvolile tražeći da se umjesto bosanskog postavi austrijski grb. Nakon dugih pregovora načinjen je kompromis i to tako što su u ugrađene medaljone bosanskog grba umetnuti njegovi inicijali MK (Mujaga Komadina), a koji su se tek nedavno ponovno ukazali nakon što je zgrada zapaljena u zadnjem ratu.
Mujaga je 1920. g. taj objekt prodao bogatoj mostarskoj obitelji Peško. Pred početak II. svjetskog rata u prizemlju te zgrade bilo je otvoreno kino Korzo, a nakon rata je u cijelom prizemlju zgrade otvorene su preteče današnjih robnih kuća – ZE-MA (zemaljski magazin) koji je kasnije promijenio naziv u NA-MA (narodni magazin).
Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a Mujaga ju je iznajmio austrougarskoj vojsci te je služila kao „K. und K. militer comand“, odnosno Carska i Kraljevska vojna komanda, tako da je u narodu odmah dobila ime zgrada Divizije.
U pedesetim godinama prošlog stoljeća u njoj je jedno vrijeme bila smještena učiteljska škola, pa zatim osnovna, a sve do pred ovaj rat i Skupština općine. U podrumskim prostorijama sa sjeverne strane građevine funkcionirala je dugi niz godina tzv. fronta.

Od 1994. g. ova zgrada, uvelike oštećena u zadnjem ratu, stoji neobnovljena i polako propada.

Fotografija: Crtež zgrade divizije iz projekta Josipa Vancaša 1898. i Grb i natpis za vojnu komandu 2012.
(Tibor/cidom)
25.05.2019.

Sa stranice Cidom – Zadračena stara ćuprija


Nisu podjele izum naših dana, jer u borbama za vlast, padalo je to na pamet i moćnicima iz prošlih stoljeća. Tako je svađa dva imenjaka dovela do pravog rata među građanima. Neprijateljstva su započela još 1802. g., kada Aliaga Voljevica – ajan (velikaš, prvak) Blagaja, sa svojim ljudstvom zauze Konak i utvrdu s topovima, kao i cijelu zapadnu stranu Mostara. Vidjevši da mu je protivnik nadmoćniji, prvi čovjek Mostara Aliaga Dadić, priznao mu je pobjedu, uvjerivši protivnika da otpusti trupe. Blagajski Aliaga naivno to i učini, na što Dadić sa svojim ljudima zauze Konak i napuštenu utvrdu, a Voljevica jedva spasi život bjekstvom. Tih dana Mostar bijaše podijeljen u pravom smislu te riječi, jer su se i građani razvrstali na Dadićevce i Voljevčeve simpatizere.
Sedam godina nakon ovoga, Aliaga Dadić pobijedi Gavran kapetana od Počitelja i poveća svoj ugled do nebesa. Inače je Dadić slovio kao zaštitnik kršćana u Mostaru, tako da Stambol postade zabrinut zbog ovako naglog uspona ovog „ćafira“, te posla Sulejman pašu s regularnom vojskom protiv njega. Međutim, Dadić odbaci Sulejman pašu s vojskom natrag u Nevesinje. Ubrzo nakon toga Dadić naprasno umrije – pričalo se da je osmanska vlast pronašla način kako ga potajno ukloniti, te ga je otrovala.
Neznani kroničar bilježi još jedan slučaj podjele prouzročene svađom velikaša. Godine 1815. u Mostaru su se vodile žestoke borbe za prevlast svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Dvije zavađene strane su predvodili Hadži Muharemaga Hadžiselimović zvan Peštela i Salih beg Bakamović. Mostar je podijeljen na dva zaraćena dijela, a tada je i Stari most pregrađen, tako da je prelazak preko njega bio jedno izvjesno vrijeme potpuno onemogućen. Mostarci su dugo nakon ovoga opisivali to vrijeme kao „vakat kad je Stara ćuprija bila zadračena“.

Fotografija: Na Starom mostu 1908. g.
(Tibor/cidom)
24.05.2019.

Šipak (nar)





Od cvata do zrelog ploda....njegovo veličanstvo ŠIPAK , nar ili mogranj, lat. Punica granatum jedna je od najstarijih kultivisanih voćki. Porijeklo vodi iz Persije, a spominje se u skoro svim religijama. Negdje se spominje kao "vladar jeseni" , "zrnasta jabuka", a negdje kao "rajsko voće" koje je raslo u vrtu Adama i Eve (Adema i Have). U monoteističkim religijama simbolizira okupljanje individua oko jedne vjere baš zbog mnoštva zrnastih plodova okupljenih u jednoj voćki. U posljednje vrijeme velika je pažnja nutricionista okrenuta prema šipku i njegovim ljekovitim svojstvima. Povoljno djeluje na obrambeni mehanizam tijela, krvne žile, pritisak, čisti krvne sudove od loših masnoća, bogat je antioksidansima, te zbog toga je veoma dobar za prevenciju protiv karcinoma. Muhamed a.s ga spominje kao voćku koja čisti organizam od mržnje.
(Emica/facebook)

24.05.2019.

Sa stranice Cidom – Vile na kraju grada



U susjedstvu Fesslerove vile, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, grade se i druga reprezentativna zdanja poput kuće mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine i trgovca Mihe Peške. Miho je bio iznimno uspješan i poduzetan trgovac pa kupuje brojne nekretnine, veći broj kuća i poslovnih objekata, kao i velike površine poljoprivrednog zemljišta. Između ostalih gradi i ovu vilu na Rondou, koja dobiva naziv „Gusti“, a Mostarcima je poznata kao Peškina vila (danas je u prizemlju smješten dio Hypo banke). Još jedna vila je u to doba izgrađena - vila s kulom vlasnika Mehmeda. ef. Spahića izgrađena 1908. g. u ulici Pijesak (danas Kraljice Katarine), poznata među Mostarcima i kao Vatrogasna kula, (zovu je i Pavlovića kuća), premda s vatrogastvom nema nikakve veze, prozvana tako zbog izgrađenog tornja koji strši ponad kuće. U vrijeme gradnje ove vile u cijeloj ulici nije bilo ni jedne kuće.

Fotografije: Rondo 1906 s vilama Gusti (Peškina) i panorama gdje se vide neki objekti kao i vila Spahić.
(Tibor/cidom)

23.05.2019.

Sa stranice Cidom – Sudbina vile na Gumnu



Jedna od ljepših vila u Mostaru nalazi se na Rondou. Izgrađena je na nekadašnjem Gumnu, između Liska ulice i Štefanijinog šetališta. Njen vlasnik, inače građevinski poduzetnik, nije u Mostar doselio zbog zarade ili proširenja privredne djelatnosti, nego zbog sina. Naime, Eduardu Fessleru liječnici su preporučili Mostar prvenstveno zbog klime koja bi mogla pomoći liječenju bolesti njegova sina. Fessler 1897. g. u neobaroknom stilu gradi vilu za rezidencijalne i poslovne svrhe. Iste godine se gradi na početku Štefanijina šetališta zgrada gimnazije s jednim krilom, tako da su Fesslerova vila i Gimnazija bile prve kuće na Šetalištu između kojih su kasnije građene ostale. Međutim, on i njegova obitelj nisu dugo boravili u Mostaru. Odmah nakon smrti sina, Fessler prodaje vilu odvjetniku Mazziju i odlazi iz Hercegovine. Nikad se više nije vratio u grad u kojem je izgradio prelijepu vilu i izgubio sina. Vila kasnije prelazi u vlasništvo Rudnika mrkog uglja, a od 1977. g. u ovoj vili je sjedište rektorata mostarskog Univerziteta, a kasnije Sveučilišta.

Fotografija: Fesslerova vila 1900-ih i 2015.
(Tibor/cidom)
22.05.2019.

Opet stranci – Musavat br. 2. iz 1907. godine


U časopisu Musavat, broj 2 iz 1907. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Opet stranci. Kako nam javljaju iz grada, ovdašnji špitalj (bolnica op. a.), čije je potrebe i namirnice sabdijevao duže vremena ovdašnji jedan gragjanin, povjerio je liferaciju jednom strancu koji je, vele, sve špitalje uzeo na se.
Tako je, kad treba plaćati poreze i vršiti dužnosti, onda nas nagju, a kad treba što zaslužiti, onda traže jabandžije”.
(Na slici: ulaz u Staru bolnicu 1910. ustupila Gordana Miletić Buzaljko)
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
22.05.2019.

Priča o satovima







“Gospodo, mi radimo najbolje satove na svijetu” - u januaru prije 91 godinu, okupljenim trgovcima satova rekao je Hans Wilsdorf. predstavljajući Oyster, prvi vodonepropusni ručni sat, izum koji će obilježiti svijet satova zauvijek. Osnivač Rolexa, pun samopouzdanja, pokazao je švicarskim časovničarskim skepticima kako rješenje za nerješivo ipak postoji.
U Mostaru, u Rudarskoj ulici radnju ima sajdžija, urar Robert Šetka, od raje nazvanRoba, koji iznad svega voli te kucavice, brine o njima, popravlja ih. Prilikom posjete radnji uvijek se može vidjeti nešto novo, neki novi stroj, kao i oni stogodišnjaci, koji, kad ih Roba ugodi, zazvone kao kakva katedrala. Drugi opet odsviraju čitave melodije, a treći se zanesu klatnom pa najavljuju svaku četvrt, pola, i cijeli sat.
Prelijepi su oni i danas, naročito kad im se udahne život sa "novom osovinom, ilioprugom".
Slike u prilogu pokazuju šta se tu može vidjeti. svakako ne treba zaboraviti naglasiti da su pojedini "stogodišnjaci" na prodaju, kao i oni mali budilnici.
Uostalom vrijedi navratiti, pogledati, donijeti na popravku svoj sat, i na kraju krajeva, ugodno porazgovarati sa sajdžijom, ili urarom, kako vam odgovara.
(Gugo/Priče iz Mostara i Hercegovine)

(spagos)
21.05.2019.

Mostar moj grad, knjiga 5, uskoro


Poslije Elvedina Nezirovića, jednog od najeminentnijih mostarskih književnika, rukopis Pete knjige iz edicije Mostar moj grad, pročitao je, pa nam i prigodnu ocjenu poslao Minja Bojanić, zasigurno jedno od najreprezentativnijih mostarskih novinarskih imena. U svojoj recenziji Zavičajna čitanka od zlata Minja, pored ostalog, piše:

„Čovjek je vazda dužan zavičaju“, zborio je davno jednom i sretni mi učitelj Džumhur, pod raskošnom mostarskom lipom na adresi Maslića 10. Pretpostavljam da su se ove mudre mantre držali i plemeniti tvorci evo već respektibilne monogarfske edicije posvećene Mostaru, pogotovo nakon što sam iščitao rukopis i ove, pete po redu, zavičajne - „zlatne čitanke“. Očito, raskošno bogati slojevi duhovnog i vaskolikog naslijeđa predaka, izvjesno i sve snažnije, neprestano prizivaju veoma blagotvornu disciplinu nasušne nam kulture sjećanja. Stoga, bez ustezanja i ne krijući iskreno ushićenje nad ovim knjiškim „putovanjem“ u relativno zapretanu nam prošlost, ostajem u dobroj nadi kako će i ova „saga“ o Gradu, baš poput pretekle žiške u pepelu davno usnulog ognjišta, uspjeti da rasplamsa dobrodošlu toplinu, makar i za zeru sretnije budućnosti našeg potomstva...

Hamica Ramić
21.05.2019.

Sa stranice Cidom – Zanimljivi detalji iz Kujundžiluka



Analizirajući stare fotografije Potkujundžiluka iz perioda od 1900-ih pa sve do 1957. g., često nailazimo na dva zanimljiva detalja koji su malo poznati čak i starijim Mostarcima, a da ne spominjem mlađi naraštaj. To su dva uzdignuta stepeništa od kojih se jedan nalazi na samom silasku od Velike tepe pa do početka Hendeka pred Starim mostom, i druge na spuštanju ulicom Kulluk do Potkujundžiluka. Otkud ta dva stepeništa tu? Kad su izgrađena? Kojim povodom? Kada su uklonjeni? Za vrijeme konzervatorskih radova na obnovi i zaštiti Starog mosta kao i cjelokupnog Starog grada (obje kule, Priječke čaršije, Hendeka, Potkujundžiluka, Male i Velike Tepe), koje su počeli još 1952., a završeni 1960. g., otkriveno je niz zanimljivosti o prošlosti ovog dijela grada. Po planu inžinjera Miloša Komadine iz 1900 godine, cijeli Potkujundžiluk se trebao nasuti i time postići horizontalnu ravan sve do Male Tepe. Malo je poznata činjenica da možemo biti zahvalni našem sugrađaninu, vlasniku objekta s trgovinom, Špiri Zecu, što Potkujundžiluk nije zatrpan cijelom svojom dužinom duboko ispod zamišljene linije plana, jer je poveo pobunu protiv toga plana. Time je bilo obustavljano dalje nasipanje. Onda je na tom mjestu nasip podzidan i napravljeno stepenište za silazak s tog novog, višeg nivoa u nasutom Hendeku, na za preko 2 metra niži Potkujundžiluk. Slično stepenište je bilo napravljeno na završetku ulice Kulluk, koje je bilo napravljeno kako bi se načinio svojevrstan most, ispod kojega je tekla odvodnja potoka Dronje, a koji se stvarao za vrijeme bujica, odvodeći tako vodu iz Suhodoline u Neretvu. Oba nasipa su uklonjena prilikom rekonstrukcije Potkujundžiluka 1960. g., a nivelacija je postignuta blagim padom, odnosno usponom.

Fotografije: zid stepeništa kod silaska s Velike tepe u Hendek, 1942. i stepenište kod hotel Evrope 1954.
(Tibor/cidom)

20.05.2019.

Dok smo sjedili


by Emica

Preturajući po uspomenama zajedničkog odrastanja, dok smo bili zadubljeni u samo naše uspomene, uz žuborenje Radobolje, glasno smo se kikotali, jedna drugoj upadale u riječi, da bi kikot prerastao u grohot.Odlutale smo u djetinjstvo, preplivavale Neretvu, ponovo smo pravile svoju prvu salatu ubravši iz bašte ono što je potrebno. Kad je salata spravljena, posjedali smo na sred avlije na kaldrmu,i direktno iz valjnika (ali stvarno iz valjnika) jeli.
U sred uspomena našli su se i Ibro i Ivica Škrabar, odnekud se stanjio Božo Kulaš na biciklu i od jednog dobio zalutali kamen u glavu.Ibro se krišom sakrio u odaju nene Bajgoruše, a da to niko nije znao. Ivicu je Đurđa hitro uvela u avliju uz njeno uobičajeno:"Ivice, Ivice, 'eb'o ti pas mater, ulazi u kuću!" Policajac Božo se dao u istragu, otišao i kod Bajgorića, a nena mu samo reče: "Svi su na poslu, ovdje nema djece, ako ne vjeruješ, preberi!"-ne znajući da se baš u njenoj odaju krije krivac.Još smo jednom provozale Dijanu u drvenim kolicima, a onda smo provirile u Volodera-araluk i počele se pitati iznova ne nalazeći odgovor. Naime, čudile smo se kako je bilo moguće da u dvije osrednje sobe i povečem hodniku stanuju dvije porodice?? Jedni su imali petero djece, a drugi troje, ukupno je dvanaest duša disalo u skućenom prostoru. Ali, živjelo se, družilo, djeca se igrala, poštivao se komšiluk. Uz nostalgičan uzdah zaključismo da smo imale baš divno djetinjstvo, ispunjeno dječijim radostima, cirlikom. Po prašnjavom trotoaru smo crtale i igrale stonogu, mlađe djevojčice su vukle kutiju od cipela u kojoj je bila potpuno opremljena soba i lutka krpenjača.Po kocki je poskakivao točak od bicikla kojim su upravljali muški pomoću savijenog žičanog upravljača. Malo stariji bi se okupili i pripremali za "Cvijetno korzo"
Ašov, kramp, lopata,
pijuk i kolica,
to je radni alat
svakog omladinca.
odjekivala je Lukom njihova pjesma koju su pjevali u stroju glumeći da su u povorci pri povratku sa radne akcije Banovići-Brčko.
Prisjećali smo se svake sitnice, prepričavali dogodovštine i shvatili koliko smo bogatstvo imali u druženju, kako nam je djetinjstvo protkano zajedničkim sjećanjima. Pogled nam istovremeno pade na jednu čudnu simbiozu drveta i kamena. Interesantno, isto kao da drvo raste iz kamena ili kamen izbija iz drveta. Zajedno čine tako skladnu harmoniju koja opstaje samo kao takva.Takve su i naše najranije uspomene. Samo kao zajedničke i opstaju. Isto kao i naše prijateljstvo, stvarano našim odrastanjem.
Drage moje , Azra i Dervo, hvala vam što ste dio zajedničkih priča koje još traju.
Emica, 19.maj 2015
(facebook)

20.05.2019.

Iz materijala za knjigu „Mahla Carina u Mostaru“ – Zid u sokaku Braće Krpo


Carina je već oko 1650. godine sa svojim sokacima bila potpuno formirana od svoje četiri mahale. Još uvijek ima zidova starih 400 godina, na slici sokak Braće Krpo je nekada pripadao Memi Hodžinoj mahali, a vodio od istoimene džamije (danas na mjestu objekat Hitne pomoći) prema Donjem putu. Najuži sokak na Carini od samo 1,50 metra, što je bila minimalna širina za prolaz konja sa tovarom sijena. U nekoj bolje organizovanoj i bogatijoj državi svi ovi zidovi bi bili zaštićeni kao kulturno i historijsko naslijeđe.
(Ahmet Kurt/facebook)

20.05.2019.

Sa stranice Cidom – Džamija na Raljevini


Između kraka Radobolje i današnjeg teniskog kluba nekada davno postojala je džamija zanimljive, ali i krvave prošlosti. Još prije 1631. g. ju je dao sagraditi Ali-hodža, a po njemu je i cijela mahala, koja je u to vrijeme bila prilično naseljena, nosila ime. Mahalu je narod tek kasnije prozvao Raljevina, jer su vlasnici velikih parcela zemlje 1770-ih na tom prostoru bila braća Abdi-baša i Hasan-baša Raljevići. U prošlosti se na Raljevini nalazio i jedan kameni mostić na dva luka koji je bio poznat pod imenom Raljevića ćuprija. Prilikom regulacije ovog dijela Radobolje most je zatrpan i na njegovom mjestu je sagrađen betonski.

Fotografija: Ali hodžina (krvava) džamija na Raljevini 1920-ih
(Tibor/cidom)

19.05.2019.

Sa stranice Cidom – Naše gore list


Ako na Google-u upišete Salvador Prasel, prikazat će vam se nekoliko djela ovog književnika i to prvenstveno izbjegličke tematike. Čak se neka od njih, kao Adiós hogar (Zbogom dome) i Máxima culpa (Preveliki grijeh – preveden i kod nas) mogu i sada nabaviti putem internet knjižara. Dana 26. jula 1976. g. tadašnji mostarski list „Sloboda“ donosi kratku vijest da u posjet gradu stiže poznati književnik iz Venezuele – Salvador Prasel, naglašavajući da je on naše gore list – rođeni Mostarac. Međutim, ostali podaci o njemu bijahu nepoznati. Stigao je kao gost Matice iseljenika, posjetio uredništvo lista „Most“, dogovarao suradnju i moguće izdavanje svojih djela.
U stvari njegovo pravo ime bijaše Spasoje Prcović, rođen 19. decembra 1920. g. na Brankovcu u Brkića ulici na broju 6. Saznajemo da je i gimnaziju u Mostaru završio 1939. g. s odličnim uspjehom, te da je nakon toga otišao u Njemačku na studij kojega mu je država financirala solidnom stipendijom. Otac Srbin-Crnogorac, majka Njemica, u školi upisan kao katolik. Tajno napušta Njemačku i preseljava u Austriju gdje je 1947. g. oženio emigranticu Nevenku Grizelj, te odlaze za Caracas. Kao i svaki „došlo“ prošao je sve faze prilagodbe, otvorio je zlatarsku radnju, bankrotirao, nakon čega nastavlja posao u vlastitoj kopirnici. Osim žene imao je dva sina. Sudbina htjede da ih sve troje izgubi odjednom. Naime, dok je on radio u kopirnici, dogodio se potres i otkačena betonska ploča njihova doma se sručila na njih troje usmrtivši ih na mjestu. Nazivan je nevidljivim piscem - escritor invisible, aludirajući time da su ga u Venezueli nazivali „Yugoslavo”, a u Mostaru „Venezuelanac“. Saznajemo također da je matičarka Jelena Zurovac u Matičnom uredu u Mostaru 1969. g., svojim potpisom potvrdila promjene njegovih osobnih podataka i to: umjesto prezimena Prcović stoji Prašelj, prezime oca Preović se mijenja u Prcović (jer je valjda prilikom prvog upisa greškom pisano „E“ umjesto „C“), a prijašnje djevojačko prezime majke Prassel ispravljeno je na Prašelj. Umro je 1990. g.

Fotografija: Brankovac - Bajatova ulica 1940-ih
(Tibor/cidom)

18.05.2019.

Sa stranice Cidom – Lehina ćuprija



Lehina ćuprija na Buni izgrađena je prije 1664. g. (neki izvori navode period izgradnje između 1595. i 1603. g.), što saznajemo iz putopisa Evlije Čelebije, gdje se prvi put spominje. Godine 1890. njena dva srednja luka su uništena te je most stavljen u funkciju provizornom dogradnjom drvene konstrukcije. Između dva svjetska rata Lehina ćuprija je nestručno obnovljena za promet tako što su dva preostala luka izbetonirana. Ovo je očigledan primjer kako se ne treba odnositi prema ovako rijetkim primjerima stare gradnje – spomeniku kulture. Preko ovog mosta vodio je put za Bunu i dalje za Počitelj. Ne zna se točno tko i kada je ovaj most sagradio. Po njegovom nazivu može se misliti da ga je, kao i mesdžid nedaleko od njega, sagradio jedan predak blagajske porodice Leha. Narodna predaja, međutim, tvrdi da je ovaj most sagradio Haseći Ali-aga Kolaković.

Fotografija: Blagaj - Lehina ćuprija 1945. g
(Tibor/cidom)
17.05.2019.

Iz materijala za knjigu "Mahala Carina u Mostaru, autora Ahmeta Kurta - Mrtvara


Osobama koje ne znaju, ili ne žele znati prošlost, lako je manipulisati.
Naravno da oni koji su željeli sravniti sa zemljom dio Mostara, na potpuno isti način kako su to učinile SS-trupe sa Varšavskim getom, ne žele da se to danas spominje. U tom projektu zaborava najveću pomoć imaju od samih žrtava i njihovih potomaka (”ko spominje rat, u kući mu bio”).
Almir Duraković je postavio gornju sliku belgijskog fotografa Laurenta van Der Stockta kojoj ne treba komentar.
Kada neko za 100 ili 200 godina pogleda ovu sliku bit će mu jasno kroz kakve strahote su morali prolaziti ljudi koji su trebali parati stare podove kako bi mogli napraviti mrtvačke sanduke za svoje najmilije. Pitati će se i analizirati ko su bili ti zločinci, šta su htjeli, čime su pravdali svoj bestijalni naum?
Razgovarao sam sa M. G. vođom radne grupe od pet-šest ljudi koji su skidali stare podove da bi mogli praviti sanduke i sa dužnim pijetetom sahraniti poginule.
Sve strahote mogu se vidjeti iz, naoko, banalnih podataka.
Za prve poginule, sahranjene oko spomenika Osmana Đikića, nije bilo materijala za pravljenje sanduka. Kasnije su koristili plastificirane bijele police pronađene u Jugobanci u Fejićevoj ulici, zatim drveni pokrov iz fabrike Đuro Salaj, pa podove iz kasarna Sjevernog logora, koje su sto godina svojim cokulama strugale trupe prvo Österreichisch-Ungarisches Militärwesen, pa Jugoslavenska kraljevska vojska, pa 1ª Divisione alpina Taurinense i 7. SS-Freiwilligen Gebirgs-Division “Prinz Eugen”.
Godine 1945. u kasarne je ušla JNA, a 1992. presvukla kožu pa izađe kao srpska vojska.
Pio sam kafu sa ljudima u slastičarni, koji oni još uvijek zovu Mrtvara. Prije dvadeset i šest godina to je bio ugrubo završeni objekat, tačno preko puta, svakodnevno granatiranog, Higijenskog zavoda u kojem je bila bolnica.
Na donjoj slici vidite bezbrižne đake kako upravo prolaze mjesto gdje su sanduci bili naslagani. Život pobjeđuje! Da nije bilo herojskog otpora danas bi oni išli u školu negdje u sumornim predgrađima Zenice, Lidköpinga ili Åkrehamna.
Uvijek se iznova trebamo podsjećati toga.

(objavljeno na facebook, 8. maja 2019.)
16.05.2019.

Mrtvi čuvaju ključ besmrtnosti


(O knjizi „Ključ besmrtnosti“, aurora Harija Slipičevića, tekst preuzet sa stranice izdavačke kuće Laguna, objavljeno 15. maja 2019.)

Za besmrtnošću se traga od pamtiveka, svejedno da li se večni život shvata fizički ili duhovno, svejedno da li je cilj poduhvata neka čudotvorna travka ili Sveti gral – ali, ipak nije svejedno da li se podraga preduzima s plemenitim ili sa zločinačkim namerama.

Da bi priča bila uzbudljivija, ali i da bi na pravi način pokazala kako dobrota na kraju trijumfuje, traganje za besmrtnošću obično se pretvara u trku koja ne sme biti izgubljena, jer su protivnici redovno zlikovci koji su se u avanturu upustili iz krajnje sebičnih pobuda, prvenstveno iz želje za vlašću, moći, bogatstvom i dominacijom nad bezmalo čitavom planetom. Takvo nadmetanje između dobra i zla, načinjeno prema manje-više ustaljenoj formuli, može se pratiti još od antičkih mitova i spevova, preko legendi i bajki, sve do modernih romana i filmova koji sami za sebe već mogu činiti poseban žanr poznat kao teorija zavere.

Međutim, koliko god da je dotični šablon prepoznatljiv, ponekad i predvidljiv već nakon čitanja prvih pasusa (ili gledanja prvih kadrova), ipak odnekud iskrsne priča koja čitaocima pruža ne samo obilje novih podataka, nego i jedan sasvim drugačiji pogled na istoriju i civilizaciju, pa sve i da se autor malo poigrao i pustio mašti na volju, opet je zanimljivo videti koliko se i kako egzaktne činjenice mogu izokrenuti a da ne dođe do suštinske degradacije same nauke.

Roman „Ključ besmrtnosti“ Harija Slipičevića ima sve elemente koji su neophodni savremenoj teoriji zavere: šarmantni i nekonvencionalni profesor istorije, zbunjeni policajci, tajna društva koja postoje vekovima, beskrupulozne ubice, jedna prava femme fatale iz sveta nauke – i, razume se, tajanstveni predmet, kojeg su pokušavali da se dočepaju čak i najznačajniji vladari, od egipatskih faraona, preko Aleksandra Velikog i Julija Cezara, sve do Napoleona i Adolfa Hitlera.

Ipak, sve to ništa ne znači bez efektnog zapleta i napete radnje, tako da se Slipičević pokazao kao uspešan u kombinovanju proverenog šablona i jedne nove priče koja bukvalno iziskuje da bude pročitana u jednom dahu, a da pritom ništa ne promakne koliko god se brzo prelazilo sa stranice na stranicu.

Nezaobilazan manir u ovakvim romanima jeste i brzo smenjivanje mesta radnje, pri čemu su to najčešće atraktivne istorijske lokacije, koje uglavnom jesu poznate širim masama, jer su pretvorene u turističke destinacije, ali na kojima bi se i dalje (dozvoljeno je pretpostaviti) mogle skrivati neke drevne tajne. Stoga „Ključ besmrtnosti“ vodi čitaoce na izvorište kulture i civilizacije, do Egipta i Mediterana, gde će glavni junak Mek Luit pomoću skrivenih simbola pratiti trag izgubljene Knjige mrtvih, ali gde će spoznati i tajne kojima je bio prožet njegov život. A usput će i čitaoci saznavati zanimljive podatke o gradovima, muzejima i hramovima koje junaci romana budu pohodili i gde će u svakom trenutku vrebati opasnost od onih koji bi da se dočepaju Knjige mrtvih po svaku cenu.

Iako zbog brzog razvoja radnje i neprestane napetosti junaci nemaju vremena za filozofska razmatranja o besmrtnosti, koja se može shvatiti na različite načine, donekle se kroz sâm roman nameće zaključak da su svi oni koji su u prošlosti činili značajna dela po kojima ih istorija pamti upravo na taj način stekli besmrtnost, premda su mnogi umrli ne uspevši da pronađu ključ kojim bi svoju fizičku smrt sprečili. Sem toga, uopšte ne mora da znači da se ključ besmrtnosti kao pojam odnosi na večni fizički život, to se nigde i ne precizira, nego je očigledno ostavljeno čitaocima da sami protumače da li naslov romana nosi bukvalno ili metaforičko značenje.

Karakteristično je da se besmrtnost osvaja preko Knjige mrtvih, što nije slučajno, jer upravo vladari koji već stotinama ili hiljadama godina nisu među živima (tačnije, njihovi grobovi) daju najbolje putokaze tokom potrage koju vodi istoričar Mek Luit.

A da li će Mek Luit na kraju uspeti da pronađe knjigu zbog koje su mnogi već izgubili glave i da li će mu u potrazi veću pomoć pružiti živi ili mrtvi – odgovor na ovo pitanje nalazi se u romanu „Ključ besmrtnosti“.

Autor: Dušan Milijić
(laguna)

16.05.2019.

Iz materijala za knjigu „Mahala Carina u Mostaru“, autora Ahmeta Kurta – Haljevčev sokak


Od 1750. pa do 1945. godine područje od Starog pa do današnjeg Carinskog mosta se zvalo Carina. Istočna granica je bila Glavna (Titova) ulica. Čitajući stara dokumenta i knjige to može zbuniti i navesti čitaoca na pogrešan zaključak, ako to ne zna. Naprimjer, piše “Haljevčev sokak na Carini”, pa ljudi onda traže po današnjoj Carini gdje je taj sokak bio. Haljevčev sokak je današnja ulica Huse Maslića, u kojem je bilo više kuća jedne od najstarijih mostarskih porodica, Haljevac, koja je u potpunosti izumrla.
(Ahmet Kurt/facebook)

16.05.2019.

Sa stranice Cidom – Posjeta jednom haremu


Britanski časnik, major po zvanju, a putopisac po opredjeljenju, Percy E. Henderson je 1909. g. posjetio Mostar. S oduševljenjem je opisao svoj boravak i dojmove, i prenio ih u zanimljivo putopisno štivo, a najviše ga se dojmio posjet jednom mostarskom haremu. Inače, u Mostaru se riječ harem upotrebljava za dva različita pojma. Jedno značenje se odnosi na muslimansko groblje, a drugo na dio kuće u kojem obitavaju isključivo žene. Ovdje je riječ o drugom značenju.Preko jednog austrijskog poručnika, čija je žena poznavala izvjesnu muslimanku Habibu, uspio je obići taj zabranjeni dio ženskih odaja. Naiđe na izrazitu gostoljubivost. Habiba je toj grupi posjetitelja pokazala sve što ih je zanimalo, svaku stvar, običaj, nošnju ili dio namještaja. Percy je mogao sve to slobodno razgledati, pa i načiniti fotografije svojom „crnom kutijom“, sve osim ženskog čeljadeta bez feredže. Tu nije bilo odstupanja, pa čak ni za malodobnu žensku djecu koja su hodala nepokrivena.
„Jednom prigodom silno sam želio »škljocnuti« jednu izuzetno lijepu djevojčicu. Izravno sam joj prišao i zatražio dopuštenje, no ona se iznenadno okrenula i počela bježati glavom bez obzira. Neki Turci, koji su iz blizine promatrali sve to i silno se zabavljali, počeli su vikati za djevojčicom objašnjavajući joj da je to »dopušteno». No, bilo je uzalud, ona je još brže trčala i nije prestajala sve dok se nije dokopala svoje kapije…
Turske žene u Hercegovini su iznimno nezainteresirane, vjerojatno iz razloga što su u potpunosti bez ikakva obrazovanja, one čak i ne pomišljaju naučiti čitati ili pisati. Jedan Turčin, koji je sjedio za susjednim stolom dok je naše društvo upravo raspravljalo o ovoj temi, nam se bez kolebanja obratio široko mašući rukama: »Da pustim svojoj ženi da nauči čitati i pisati! A zbog čega? Da bi mogla pisati ljubavna pisma nekom drugom čovjeku ili primati ih od njega!?«

Fotografija: Narodna nošnja muslimana (Pacher & Kisić) 1880-ih
(Tibor/cidom)
15.05.2019.

Sa stranice CIdom - Ažurirana stranica Članci


Obavještavamo vas da smo na našoj web stranici ažurirali dosad objavljivane kratke tekstove koje možete pregledavati pod rubrikom ČLANCI.

http://www.cidom.org/

(cidom)
15.05.2019.

Živjela protekcija – Musavat br. 6. iz 1906. godine


U časopisu Musavat broj 6 iz 1906. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Nov red. Koliko nam je poznato, prije su se pozivali svi obućari da podnesu za liferovanje cipela našim policajcima i čija je ponuda bila najpovoljnija, tome se i povjeravao posao. No, kako smo obaviješteni, ove godine gradsko-kotarski ured povjerio je pravljenje cipela za policajce jednom katoliku, a da ostale obućare nije ni pozvao da podnesu svoje ponude. Kad je ovdašnji obućar Atanasije Šašaroga, koji je cipele prije liferovao, pritužio se protiv toga, odgovoreno mu je, da ured zna šta radi i da su to njegove stvari. Sad je, dakle, i u tome uveden nov red. Živila protekcija!”
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
14.05.2019.

Sa stranice Cidom – Kreditna validnost


Vakif (dobotvor) Nesuh-aga Vučijaković 1583. g. zaviještao je vakifnamom (darovnicom) 123 000 dirhema u gotovini, 28 dućana u kasabi Mostaru, radionicu za izradu harara i pokrovaca od kostrijeti, osam ručnih mlinova i dvije vodenice (jednu na rijeci Radobolji u Mostaru, a drugu u Studencima - općina Ljubuški). Sve gore navedeno je namijenio kako bi omogućio izdržavanje dviju džamija koje je sagradio u tvrđavi Ljubuški i kasabi Mostaru, te dvaju mekteba u spomenutim mjestima. Nadalje je odredio da se, po potrebi, opravljaju i održavaju mostovi na rijeci Radobolji u Mostaru i rijeci Trebižatu u Ljubuškom.
Međutim, nemojmo pomisliti da se u ono vrijeme tek tako dijelila imovina i novac, pogotovo ne bez ikakvih pravila i kontrole. U vakifnami lijepo piše da se novac iz ove zaklade može posuđivati drugima, odnosno davati kredit samo uz rebah (profit) i to po šerijatskim propisima. A to znači da se za svakih deset posuđenih dirhema godišnje ubere jedanaest i po dirhema prihoda. Naglašeno je i to da se pozajmice daju samo sposobnim platišama i uz čvrstu garanciju jednog čovjeka iz naroda. Krediti se ne smiju davati muflisima (onima koji nemaju nikakve imovine), raznoj gospodi, vojnicima, zlikovcima, lašcima i sličnim osobama. Štetu koja u vakufu nastane mutevelijinom nemarnošću i greškom dužan je on iz vlastitih sredstava vakufu nadoknaditi.
Kratko i jasno, bez uvjeta bankarskih ugovora i sitno pisanih slova na stotinu stranica.

Fotografija: Vučjakovića džamija (gravura) 1885. g.
(Tibor/cidom)

13.05.2019.

Sa stranice Cidom – Mostar zadivljen Mostarom




Koliko je Mostar privlačan i u kojoj mjeri može opčiniti čovjeka, pokazuje nam sljedećim primjerom još jedan stranac-Mostarac, koji u naš grad doseljava tridesetih godina prošlog stoljeća.
Gerhart Herrmann rođen je 8. septembra 1901. g. u njemačkom mjestu Gerbitz kraj Bernburga. Nakon završetka gimnazije zapošljava se kao novinar, no paralelno uz posao studira i diplomira na dva fakulteta – filozofiju i književnost. Njegovu široku naobrazbu prati i široka paleta zvanja i poslova koja je obavljao – novinar, pisac, dramaturg, osnivač političkog kabareta, sudski izvjestitelj, putopisac. U romanima, dramama, pjesmama i kozerijama kritizira malograđanštinu i nacističko društvo. Međutim, istinoljubivost i kritički pogledi na političke prilike u djelima stajali su ga progona iz Njemačke. Godine 1933. se u nacional-socijalističkom vihoru bezumlja među ostalima spaljuju i njegova djela, a on bježi u dugogodišnju emigraciju. Ispočetka živi u Švicarskoj, Austriji i Italiji, gdje radi kao kućni učitelj, prevoditelj i novinar sve dok ga skitalački život ne dovodi u Mostar.
Malo je činjenica poznato o njegovom radu i životu u Mostaru. Vjerujem da je i dalje stvarao svoja djela i da ih je nekako slao u rodnu zemlju, međutim pouzdano se zna da je bio zadivljen Mostarom, ljudima i životom koji bijaše sasvim suprotan zapadnoeuropskom stilu, te da od tada uzima za svoje zvanično ime Mostar, a svoja djela počinje potpisivati s Herrmann Mostar ili inicijalima GHM (Gerhart Herrmann Mostar). Po pričama se zna da je živio negdje oko Rondoa. Također postoji neprovjerena priča da se krio po brdima oko Mostara čuvajući ovce. Zna se da se nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1948. g. vraća u Stuttgart, gdje pomalo pada u zaborav. Svi ostali detalji boravka ovog zanimljivog čovjeka u našem gradu ostaju skriveni u tami povijesti.
Umire u sedamdesetdrugoj godini života i to točno na svoj rođendan, 8.septembra 1973. g. u München-u.

Fotografija: Rondo 1940. g.
(Tibor/cidom)

12.05.2019.

Sa stranice Cidom – Troškali sultan


Te je 1867. g. u Parizu organizirana svjetska izložba. Sultan Abdul-Aziz odlučio je da s čak 500 pratilaca iz Carigrada pohodi izložbu kao i neke europske vladare. Inače je ovaj sultan bio poznat po svojoj rastrošnosti, a pred kraj njegove vladavine Osmansko carstvo proglašava bankrot. No, zanimljivost ovoga događaja leži u pitanju na čiji je trošak on bio poduzeo tako veliko i skupo putovanje. Pa počujte. Svaki činovnik u cijelom carstvu bez iznimke je morao svoju mjesečnu plaću od avgusta te godine pokloniti caru. Uz to je svaki činovnik taj iznos na svoj trošak imao i otpremiti posebnom poštom u Carigrad.
Tako ni Martin Đurđević, činovnik u brzojavnoj službi u Mostaru, nije bio izuzet od ove obaveze, pa svojih 600 groša zaveza u poseban svežanj i otpremi ih u Carigrad, nakon čega ogorčeni Martin logički zaključuje i piše: „Ni danas još ne znam, za što je car putovao po Europi na trošak svojih činovnika iz sve carevine, kad je mogao grabiti bez kontrole iz blagajna, koliko je god htio. Sigurno su onog vremena bile blagajne vazda prazne, pa se je na taj način pomagao, a jadni činovnici neka pušu u prazne dlane i prave dugove“.
Nije onda čudo što je 1876. g. cijeli Carigrad slavio sultanovo navodno samoubojstvo.

Fotografija: Baščine (fotograf Albert Kahn) 20. oktobar 1912. g.
(Tibor/cidom)

11.05.2019.

Sa stranice Cidom – Najezda skakavaca


Godina 1863. bilježi veliku najezdu skakavaca u Mostaru i okolini. Navalili skakavci jatimice kao oblaci i harali su nemilice sve usjeve kao da su naumili za sobom ostaviti golu pustinju. Znalo se da ti skakavci obično ne žive u Hercegovini, jer ih prije nije bilo, ali ipak nije bilo poznato odakle su se stvorili. Bišće je polje, od Bune do Mostara, bilo potpuno ogoljelo od ove napasti, tako da Našid-paša, tadašnji mutesarif, odredi hajku na njih. Vođa hajke bijaše sam taj paša, a iskupilo se i malo i veliko iz okolnih sela, kao i brojni građani Mostara. U rano se jutro sakupiše svi na Buni, ali prethodno su iskopani jarci na više mjesta po Bišću, zatim razapeše „ponjave i ćilime na sohama s gornju stranu jaraka, pa su onda počam od Bune gonili skakavce granjem pred sobom, od jarka do jarka sve do Mostara“. Skakavci bi leteći udarali na postavljene zapreke i padali u jarke, a narod ih je lopatama zatrpavao zemljom. Na taj način im pođe za rukom da za dva dana unište skakavce.

Fotografija: Bišće - češljanje vune kraj Neretve (fotograf Stjepan Tomlinović) 1900-ih

(Tibor/cidom)

10.05.2019.

Zapis iz 1902. godine: Antun Pichler – Blatna kiša u Mostaru

Buna 1900-tih

(preneseno sa bloga prijepisi.blogspot.com)

Pichler 1902.

Antun Pichler. Blatna kiša u Mostaru 10. i 11. marta god. 1901. GZM. Sv. 1. 1902. Str. 149.◊149
Blatna kiša u Mostaru 10. i 11. marta god. 1901.

U nedjelju 10. marta pogjosmo u rano jutro ja i moji lovački drugovi na koturačama na Bunu, da po brežuljcima megju Bunom i Bunicom gonimo lisice. Bijaše krasno vrijeme; tihi vjetar južnjak zapuhivao je naše koturače, a nebo bijaše čisto plavetno ko ono napuljsko. No već oko 10 sati prije podneva pojaviše se oveći oblaci na obzorju te postajahu sve gušći i tmurniji. Kad se sakupismo oko 1. sata poslije podne na ugovorenom mjestu, bijaše već tako tamno ko oko 6 sata. S našeg počivališta na nekim starodrevnim razvalinama na Kičinu pogledasmo ko zreći u začudno obojeno nebo i svi smo mislili, da ćemo do kože mokri doći kući. To nas je ponukalo da što prije krenemo kakovoj kućici, kako bismo se ondje zaklonili od nevremena. Pogjosmo s toga prema Buni te se svi oko 5 sati poslije podne sastadosmo u Kovačevićevom hanu. Tmurni oblaci zadobiše megjutim žućkasto mrku boju te se spustili na niže. Odlučismo da ćemo se s mjesta vratiti u Mostar. Praćeni dosta snažnim južnjačkim vjetrom, stigosmo svojim kućama a da nas nije pokvasila ni kapljica.
Kad sam oko 10 1/2 sati u večer svoju koturaču iz avlije gurkao u trijem mojeg stana, zapazih na njoj nekoliko velikih mrljavih kapljica. Moja supruga, kojoj sam pokazao te mrlje, primijeti, da one zacijelo dolaze od kapljica kiše i od prašine na dosta prašljivoj cesti od Bune do Mostara. Zapazio sam tom prigodom, da su i na sjedalu koturače bile ovakove mrlje pa sam odatle zaključivao, da su kapljice kiše, koje padoše na to sjedalo, već pri padanju bile blatne, da je s toga pala na nas blatna kiša.
U rano jutro javi mi služavka, da pada "žuta kiša", što se i potvrdilo, jer na staklu od prozora zapazili posve jasno blatne kapljice.
To me je potaklo te sam nakupio nekoliko litara kišnice, koja je bila mutna i okerasto žuta. Raspitivanjem utvrdio sam, da je čitave noći skoro bez prekidanja padala kiša. Dana 11. marta bilo je to isto, i kiša je bila mutna i blatna. Obzorje pokazivalo je pak istu onu začudnu boju, koju sam prethodnog dana zapazio na Buni.
Sabranu kišnicu ostavio sam na miru, a kad sam ju 15. marta, dakle peti dan promatrao, nagjoh, da je još uvijek mutna, a u talogu, što se je u priličnoj množini nakupio, nagjem jedan Oniscus aquaticus (?) i gusjenicu od nekog leptira (Eulenart).
Prigodom vožnje dana 18. marta zapazio sam, da je snijeg na Veleži i Trenju u visini od 1200 do 1500 metara žućkast, onaj pako iznad 1500 metara sasvim čist. Ovo me je u velike začudilo, no ubrzo se snagjoh, jer se sjetih da je iza blatne kiše od 10. i 11. marta poslije nekoliko dana pala čista kiša, da je dakle na rečenim brdima pao snijeg, koji je u visini od 1500 do 2000 metara pokrio prijašnji sloj žućkastog snijega. Da sam imao zgode ispitivati ovaj snijeg, jamačno bi se time. potvrdilo ovo moje mišljenje.
I 20. marta poče oko 1. sata poslije podne padati kiša, i jer mi se činilo da je nečista, sabrao sam i od nje priličnu množinu. Bila je okerasto žuta i ostavila je talog upravo ko ona od 10. i 11. marta. Sačuvao sam i ovaj talog.

Kad je 4. aprila nastupila pri jakom južnjaku velika vrućina, okopnio je ubrzo novi, posve bijeli snijeg na vršku Veleži, zvanom Brasina i na Kamencu, Obrljenu i Osobcu te se je pojavio žućkasti sloj, koji je na prvi pogled oštro kontrastirao od čiste bjeline snježnih poljana na okolnim vršcima, bolje zaklonjenim od sunčanih zraka.

Prof. A. Pichler.

(Armin/cidom)

(Fotografija: Buna 1900-tih, Ali pašina rezidencija u pozadini/cidom)
10.05.2019.

Sa stranice Cidom – Svestrani profesor





Godine 1898. u Mostar iz Zagreba kao profesor doseljava Antun Pichler i kao tridesetogodišnjak preuzima profesuru za čak osam različitih predmeta u mostarskoj gimnaziji, tako da je predavao: njemački jezik, povijest, matematiku, fiziku, zemljopis, prirodopis, krasopis i pjevanje. Usto, bijaše istaknuti znanstvenik onoga doba, neumoran u proučavanju biljnih i životinjskih specifičnosti Hercegovine. Objavljuje znanstvene radove u „Glasniku Zemaljskog muzeja“ i drugim relevantnim časopisima. Temeljito istražuje porijeklo dva ogromna hrasta u Baba Beširovom haremu na Balinovcu. Moglo ga se naći po pećinama od Skakala pa sve do Čapljine, gdje je vrijedno sakupljao biljke, stvarajući veoma vrijedan katalog biljnih vrsta.
Nedugo nakon dolaska u Mostar u Liska ulici gradi obiteljsku vilu. To je ona iznimno lijepa zelena dvokatnica, treća u nizu od dispanzera idući prema istoku, koja i danas zrači arhitektonskom ljepotom. Ta vila bijaše sve do završetka Drugog svjetskog rata obrasla bršljanom kojega je zasadio sam vlasnik. Nažalost, nakon toga je vila nacionalizirana, ali i bez bršljana danas plijeni poglede građevinskih esteta.
U gimnaziji je Pichler predavao sve do svoje smrti 1922. g. Po njegovoj izričitoj želji sahranjen je na groblju Smrčenjaci, kojega je još za života oplemenio brojnim biljnim vrstama.
Spomena njegova imena nema nigdje osim u godišnjaku Gimnazije i na njegovoj nadgrobnoj ploči.

Fotografije: Gimnazija s jednim krilom 1898.g, Pichlerova vila u Liska ulici, 2003. g. i nadgrobna ploča u groblju Smrčenjaci.
(Tibor/cidom)

09.05.2019.

Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, 9. maj


Danas se u Evropi obilježava Dan pobjede nad fašizmom, 9. maj, u znak sjećanja na pobjedu antifašista 1945. godine u Drugom svjetskom ratu, kao i Dan Evrope, podsjećanje na početak stvaranja Evropske unije.
Nacistička Njemačka potpisala je kapitulaciju u Drugom svjetskom ratu 9. maja 1945. godine i to je razlog što se današnji dan obilježava kao Dan pobjede.
Dan Evrope, obilježava se u znak sjećanja na 9. maj 1950. godine, kada je Robert Šuman predstavio prijedlog stvaranja nove Evrope. Ovaj prijedlog, poznatiji kao„Šumanova deklaracija“, smatra se početkom onoga što je danas poznato kao Evropska unija.
Ove godine navršava se 74 godine od završetka Drugog svjetskog rata i 69 godina od pokretanja inicijative za stvaranje političke tvorevine koja je danas izrasla u Evropsku uniju.
Ta dva važna događaja u historiji Evrope, kao i svake godine, bit će obilježena nizom manifestacija i odavanjem pošte žrtvama fašizma i palim borcima u Drugom svjetskom ratu.




„9. maja 2019. obilježavamo 74. godišnjicu pobjede nad fašizmom. Nažalost, i nakon toliko godina, pojavni oblici fašizma prisutni su i danas u našoj zemlji, ali i širom  Evrope. Stoga, veoma je važno da se u Bosni i Hercegovini neprekidno podsjećamo na datum 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom, koji se ujedno obilježava i kao Dan Evrope. Na taj način ističemo antifašističko opredjeljenje većine građana Bosne i Hercegovine, države koja je često bila na udaru fašizma i fašističkih ideologija. Važno je da se antifašizam, kao univerzalna civilizacijska vrijednost, dodatno učvrsti i prezentira kao nasušna potreba svih građana, koji antifašističku borbu zapravo smatraju svojom borbom.
Kao dio evropskog kontinenta, uvijek trebamo pokazivati da se nalazimo na pravoj i pravilnoj strani svjetske istorije, tako što ćemo njegovati tekovine antifašističke borbe i time pokazati da fašizmu nije mjesto u Bosni i Hercegovini“, stoji u poruci Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH, koju je uputio građanima u povodu obilježavanja 9. maja – Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope .




Na mostarskim Šehitlucima u četvrtak u 11 sati, biti proučena Dova šehidima.
Ja-sin i hatma dovu poginulim borcima A R BiH i MUP- R BiH u agresiji na grad Mostar i Bosnu i Hercegovinu, proučiće mostarski imami, a prigodnim obraćanjem na značaj ovog datuma podsjetiće glavni imam mr. Dino ef. Maksumić.
Već nekoliko godina, 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom obilježava se i kao Dan zlatnih ljiljana, Dan logoraša, dan evociranja uspomena na pogibiju heroja iz Komande Četvrtog korpusa u zgradi Vranica (9. maja 1993.) i Dan logoraša.
(spagos)
09.05.2019.

Sa stranice Cidom – Štrcaljke protiv prašine


Prašnjave ulice u Mostaru su se nekako i podnosile dok nije bio veliki promet, no razvojem trgovine i prijevoznih sredstava prašine je bilvalo sve više. Do 1898. g. mostarskim ulicama su kružile samo dvije zaprežne kočije koje su vukli konji, a bile su natovarene buradima. Na njima su bile izbušene rupe kroz koje je prskala voda, kvaseći ulice i smanjujući neizdržljivu prašinu. Gradsko vijeće krajem te godine donosi odluku da se nabave modernija kola, jer postojeća „se skoro svake hefte moraju na reparaturu dati“. Donosi se odluka da se moraju „šestera gvozdena kola nabaviti, koja može tegliti samo jedan konj“. Nova kola su nabavljena od tvrtke „Kernreiter“ iz Beča.
Tako je Mostarom počela kružiti cijela garnitura od šest novih auto-štrcaljki, kako Mostarci prozvaše ovu novotariju.

Fotografija: Vatrogasci ispred Fatime Kadun džamije, 1900-ih
(Tibor/cidom)

08.05.2019.

Politički liskaluk – Musavat br. 2. iz 1907. godine


U časopisu Musavat broj 2 iz 1907. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Ko su mehkiši? Mnogi nas prijatelji sa strane pitaju kakove su se to nove životinje poslije frdektera pojavile u Mostaru, koje narod zove „mehkiši.” Molimo te naše uvažene prijatelje da se malo presabure pa će morati – na žalost – i previše znati i slušati kakova je to vrsta životinje „mehkiši.” Allah versun, da do toga ne dogje. Mi ćemo od naše strane sve učiniti da ova žalosna stvar ne dogje na javnost, što očekujemo i od njih”.
Nakon uspostavljanja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini među muslimanima je došlo do podjele na dvije veće grupe: U prvoj grupi su bili oni koji su u tadašnjem političkom životu bili oportunisti i prihvatili su nove zapadnjačke standarde života i nove načine ponašanja koju je donijela Austrougarska. Uz to što su pristajali uz novu vlast, oni su se djelomično opredijelili i za hrvatski nacionalizam. Narod je takve Bošnjake nazvao „mehkišima“, za razliku od pripadnika druge grupe, u kojoj su bili oni koji su se  čvrsto držali svog muslimanskog identiteta i tražili političku i svaku drugu samostalnost za Bosnu i Hercegovinu. Narod je takve nazvao „tvrdiši“ ili „košćuni“ i bili su politička opozicija mehkišima.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
07.05.2019.

Sa stranice Cidom – Jednakiji od jednakih

1930.tih

Na početku XX. stoljeća, ljudi su se (opravdano ili iz ljubomore – tko će ga znati) počesto tužili na uznemiravanje od strane „mnogobrojnih“ automobila po ulicama Mostara. Gnjevni novinar 1924. g. navodi jedan od brojnih primjera, kako je „skorojevićka…dama koja je u autu br. 126 tri puta jurila po šetalištu…podižući prašinu, a stražar nije smio intervenirati…jer auto br. 126 misli, da je ovaj svijet za njega i zbog njega…“
Premda je naveo registarsku oznaku vozila, novinar nije htio (ili smio) imenovati tu damu iz visokog društva, a kao što vidimo ni stražar nije za takvo nešto imao hrabrosti. Tko je bila tajanstvena dama – do danas nismo otkrili, ali smo zato otkrili da je i onda itekako bilo povlaštenih, jednakijih od jednakih.

Fotografija: Šetalište 1930-ih.
(Tibor/cidom)
07.05.2019.

Ramazanska veče


Musa Ćazim Ćatić

Ramazanska večer

(Mom pobri A. Rašidkadiću)

Suton se spušta, mirisav k’o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare –
Gle, mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav k’o smilje…
Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapuću im tiho
Radosnim okom u satove glede –
Bljedilo sveto post im licem svio;
Al’ oni veselo za soframa sjede.
Na polju suton sve to više pada.
I sve su stvari u duboku muku…
Čekaju ljudi, kad će top sa grada
Navjestit’ iftar u plamenom zvuku –
A vani suton sve to više pada.
I gle, najednom svjetlost neka sinu
S tabije bijele, k’o nur s Tura da je,
A sa njim zvuk se po vazduhu vinu –
Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk se sjaje?
Večernji anđeo to iz topa sinu.
I hrli, noseć psalam vrh usana,
Intiman, mio k’o Božije riječi –
I zadnji disaj umrloga dana
U njemu plače, uzdiše i ječi…
Anđelu drhti psalam vrh usana.
A ezani ga mujezinski prate
I zvek posuđa s iftarskih sofara,
Krila mu zvijezde svojim trakom zlate
I plam kandilja sa vitih munara –
I tople molitve pobožno ga prate.
Suton je pao mirisav k’o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare,
Grleći krilom drhtave kandilje –
Svijet opet puni trge i pazare,
A suton miri kao amber-smilje.

Biser, Mostar, br. 3, 01.08.1913.

Izvor: D. Tomašević (2014.) Bajram ide… Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine
06.05.2019.

Sa stranice Cidom – Tabla na tri pisma


Do tada je u Mostaru vladala prava zbrka što se tiče imena ulica. Bilo ih je s istim imenima, bilo ih je bez imena, jedna te ista ulica je nosila više imena, a o brojevima i da se ne govori. Gradsko je vijeće dana 19. jula 1894. g. zaključilo da se uvedu kućni brojevi za svaku kuću i to na način da će desna strana ulice nositi parne brojeve, a lijeva neparne. Zaključeno je da sve ulice moraju imati ime i da se table s imenom ulice vidno istaknu na početku ulice, kao što je to učinjeno u Sauerwaldovoj (Srednjoj) ulici. Zaduženi su vijećnici koji će s mjernikom ing. Milošem Komadinom obići sve ulice i ustanoviti pravo stanje.
Već na sjednici od 21. novembra iste godine usvojena su imena ulica.
Te iste godine 1894. g. se mnogo ulagalo u gradnju i rekonstrukciju ulica u Mostaru. Tako bilježimo da je te godine probijena Bolnička ulica (danas Splitska), da je proširena ulica Franje Josipa (Mostarskog bataljona) od mosta Franje Josipa (Titov most) do Ričine. Iste godine je izgrađena Vakufska palača u Srednjoj ulici.

Fotografija: Ploča s imenom ulice iz 1894. g. na dva jezika i tri pisma.
(Tibor/cidom)


05.05.2019.

Sa stranice Cidom – Interesantan putnik kroz Mostar


Kad smo već kod čudnih posjetitelja našega grada – evo još jednog. U septembru 1904. g. kroz Mostar je prošao nadasve smiješan putnik. Na glavi je nosio crveni fes s plavom kićankom, sa sobom je vodio sluge i dvije deve, a pozornost Mostaraca je privukao trošeći velike svote novca. Reče da se zove princ od Gobija Mehmed Lebodi kralj Sahare. Nakon kraćeg boravka u našem gradu napustio ga je u nepoznatom pravcu.
Tek kasnije novine su objavile da se pojavio u Draču u Albaniji, gdje je uhićen zbog nedostatka osobnih dokumenata. Optužili su ga kao poznatog falsifikatora novca imenom Jener. Međutim, iz neznanih razloga je dobio zaštitu engleske vlade i grčkog konzula, pa je preko Krfa stigao u Trst. Tu je javno počeo optuživati Francusku zbog neisplate ogromnog duga prema njemu, sebe je nazivao carem Jacquesom I. (Žak prvi). No Trst nije imao toliko razumijevanja prema ovom čudaku pa su ga zatvorili u ludnicu. Nakon izvjesnog vremena uspijeva pobjeći iz ludnice ostavljajući carsku odjeću, prtljagu i deve.
Mostarci više nikad nisu čuli za njega i jedino što ostade iza njega je ova kratka vijest o posjetu gradu i nadimak kojega su mu Mostarci odmah nakon dolaska prišili – Abdul mahniti.

Fotografija: Djevojčica i magarac (studio Anton Zimolo) 1900-ih.
(Tibor/cidom)
04.05.2019.

Sa stranice Cidom – Svjetski putnik za opkladu



U Mostaru su tog 16. februara 1899. g. puhale čuvene „babe“ – jak sjeverac u februaru koji obično najavljuje kraj zime i skori dolazak proljeća. Iz pravca Zalika preko Carine na Musalu stiže čudan posjetitelj. Vukao se polagano pješice uz pratnju dva velika psa, a mladić je na sebi nosio ogroman ruksak težak nekih dvadesetak kilograma. Kako je prilazio Musali iza njega su se vukli grozdovi znatiželjne djece. Bijaše to Francuz Emil Brillane (Brilan), koji je krenuo prije više od godinu dana iz Alžira u namjeri da pješice obiđe dio Afrike i Europe. Radilo se o okladi na iznos od 25 000 kruna, a taj iznos mostarski gradonačelnik zaradi za 10 godina službovanja.
Sa svojim drugom, Paulom Rodierom krenuo je 6. januara 1898. g. iz Alžira, prošao Maroko i Španjolsku. U Francuskoj je izgubio Paula koji je umro od iscrpljenosti, no on je usprkos tomu s dva psa nastavio putovanje. Prošao je Belgiju, Njemačku, Rusiju te preko Rumunjske i Srbije stigao u Sarajevo. Nakon iscrpljujućeg savlađivanja Ivan-planine evo ga u Mostaru. Plan mu je odmoriti se jedan dan ovdje, te nakon više od 16 000 prijeđenih kilometara nastaviti preko Italije za Afriku. Cilj mu je stići u Alžir najkasnije do 6. jula 1899. g.
O tome je li uspio u svom naumu nemamo baš nikakvih podataka.

Fotografija: Ulica Stari most, 1900-ih
(Tibor/cidom)

04.05.2019.

Odlaze stari asovi: U 85. godini: Umro Bruno Repar, nekadašnji igrač i trener Veleža


1958.

1959.

1960.

1961.

1962.

1963.




U Mostaru je danas, svojoj 85. godini života, umro Bruno Repar, nekadašnji igrač Veleža i trener.
 Bruno Repar rođen je 23. avgusta1934. godine u Čapljini. Dres Veleža nosio je u periodu od 1956. do 1963. godine i od 1964. do 1966. godine, a pored Veleža igrao je za čapljinski Borac i NK Trešnjevka iz Zagreba..
 Kao trener, radio je u Omladinskoj školi FK Velež, a bio je prvi pomoćnik Sulejmanu Repcu, u vrijeme kad su Rođeni, predvođeni Bajevićem, Marićem i Vladićem, vezli najljepši fudbalski goblen.
“Duboko me potresla vijest o smrti dragog Brune. Bio je Veležovac od glave do pete, sjajan igrač, dobar trener i pedagog i nadasve dobar čovjek”, rekao nam je Nedim Vila, prijeratni predsjednik Veleža i direktor Omladinske škole FK Velež.
Ispraćaj će u subotu u 16 sati ispred Gradske mrtvačnice “Bijeli Brijeg”, dok će se sahrana Brune Repara obaviti na Rimokatoličkom groblju “Masline”
(fotografije:cidom)

(NovaSloboda.ba)
03.05.2019.

Mostar panorama 1881. Franz Laforest



Prekrasna fotografija panorame Mostara iz 1881. g. koju je snimio fotograf Franz Laforest. Izdvojena su dva segmenta na kojima se vide sljedeći objekti (pretežno džamije):


1 - Neziragina džamija;
2 - Tabačica (Hadži Kurtova);
3 - Koski Mehmed pašina;
4 - Vučijakovića džamija;
5 - Hadži Balijina džamija na Brankovcu (ne postoji više);
6 - Sahat kula;
7 - Hafiz hodžina (ne postoji više); M - Muslibegovića kuća. Na sljedećoj fotografiji:
8 - Atik džamija na Mejdanu;
9 - Karađozbegova džamija;
10 - Roznamedžijina džamija;
11 - Džamija Fatime kadun (ne postoji više).

Uživajte u panorami!
(Tibor/cidom)

03.05.2019.

Sa stranice Cidom Oglasi u novinama, nekad


U oglasima koji su se pojavljivali u dnevnim novinama s početka 20. stoljeća, u našem gradu se moglo probrati štošta zanimljivoga, među ostalima i nekoliko automobila. Evo nekih ponuda.
U listu „Osvit“ nalazimo u broju od 6. decembra 1902. g. oglas sljedećeg sadržaja: „Posve nov automobil s 5 sjedala, koji prevali na sat 35 kilometara – prodaje se uz vrlo povoljne uvjete. Pobliže upitati u uredništvu Osvita“.
Neki A. Koluder u januaru 1920. g. prodaje svoju „trokolicu motorbicikel, 5 – 6 konjskih snaga, polovan, s 4 nejednake brzine…“ Doista ne znam koji je motorbicikel ikada imao 4 jednake brzine.
„Pijo Markić, trgovac i posrednik, prodaje dva automobila: teretni – Fiat, 48-50 konjskih snaga, sila 4 tone i osobni – omnibus – Pežo, 36 konjskih sila, za 10 – 12 osoba“. Ovdje je za pretpostaviti da pod riječju sila 4 tone oglašivač podrazumijeva nosivost, ali ne mogu dokučiti zašto teretno vozilo vuku konjske snage, a osobno konjske sile.
Poduzeće braće Aćimović iz Mostara, Srednja ulica br. 27, godine 1927. nude putem novina prijevoz putnika „svojim omnibusom do Duvna“.

Fotografija: Musala, osim pumpe na Musali, Rafael Atijas je držao zastupništvo za vozila marke ADLER koji je u to doba bio kao i Mecedes, 1938. g.
(Tibor/cidom)
02.05.2019.

Iz stare strane štampe - Miris koji se ne zaboravlja

1899.

Dio članka iz engeskih novina "THE SPHERE" iz 24.09.1924.
autor Dudley Heathcote.

"Pola je orijentalan, pola je talijanski, živopisan i monumentalan, Mostar je grad šarma i misterije koji naginje atmosferi Istoka, iako je naseljen ljudima koji su uglavnom čistog slavenskog porijekla.
Kao što je stari turski pjesnik zapisao-„Niko ko je vidio Mostar ne može zaboraviti njegov mirisni zrak, njegovu svjetlost, čistu vodu, drveća puna voća i uredne vrtove.“-ali je i dalje još ljepši njegov most, ponos i slava grada, bez premca u nekom drugom gradu.
Ima nešto božansko u koncepciji mosta, koji je izveden od jednog luka dužine 55 stopa čiji je vrh 70 stopa iznad vode, prelazeći preko Neretve spaja se sa dvije stare sive kule u kojima su mnogi turski zatvorenici čamili tokom 400 godina muslimanske vlasti.
Da bi ga vidjeli u najboljem izdanju, turisti treba da ga posjete noću ili radije kad svjetlost dana dolazi svome kraju, jer tada zlatna svjetlost zalaska sunca obasjava pitoreskne bijele kuće koje su se zbile uz obalu a njegov vitki i visoki luk pravi sjenu prema nebu, tada zaista izgleda slavno.“

Dio članka iz engeskih novina "THE SPHERE" iz 24.09.1924.

Fotografija: Raimund Stillfried von Rathenitz, 1899. g. (Tibor)

(Armin/cidom)
02.05.2019.

Sa stranice Cidom – Propale investicije


Tadašnji bosanski valija Šerif Osman-paša Sulejmanpašić (već spominjani Topal-paša) 1863. g. od Porte je primio 16.000 turskih ćesa novca (1 ćesa = 250 turskih pjastera), s namjenom obnavljanja ceste Konjic – Sarajevo, jer je ista bila u katastrofalnom stanju. Zadatak bijaše cestu dovesti „na visinu moderne tehnike“. Međutim, cjelokupan iznos završio je u džepovima Valije i njegovih činovnika. Naime, oni su angažirali kršćanske radnike na prisilan rad ne plativši im ni najmanje nadnice, tako da ih je više od stotinu umrlo na tom zadatku od gladi i loših uvjeta života. Bijaše angažirano dosta kršćana iz Mostara i mostarskih okolnih sela. Nedugo nakon dovršetka rekonstrukcije, cestom su jedva mogle prolaziti tovarne životinje, a kamoli kočije – cesta ostade u nevoznom stanju kao i prije.
Ovo tek toliko da vas malo utješim činjenicom da je i onda bilo propalih investicija i privrednog kriminala, a raja je sve to nijemo promatrala.

Fotografija: Put za Žovnicu (fotograf: Stjepan Tomlinović), 1900-ih
(Tibor/cidom)

01.05.2019.

"Kratak" telegram

11.1.1863.

Prva redovna telegrafska komunikacija u svijetu je uspostavljena 1838. godine između Londona i Birminghama. Samo dvadeset godina nakon toga, 1858. godine, naš Mostar je uspostavio telegrafsku komunikaciju s Metkovićem – čak dvije godine prije nego je to uspjelo Sarajevu. Tada je Mostar jedini u cijelom Bosanskom vilajetu imao telegraf.
U ono doba svakako nije bilo Guinnessove knjige rekorda, a da je kojim slučajem postojala, Mostar bi sigurno i danas držao jedan rekord.
Naime, tadašnji mostarski mutesarif (upravitelj, namjesnik, pokrajinski namjesnik op. a.) je brigadiru Sulejmanu poslao telegram, koji je sadržavao samo – 3.000 riječi. Šteta što se Guinness još tada nije rodio. Ali, vjerujemo da je ovaj telegram natjerao osmanlijsko ministarstvo unutrašnjih poslova da nakon toga izda naredbu da se telegrami „šilju sa što manje riječi”.
Ovo je kopija telegrama poslatog iz Metkovića za Mostar 1863. godine.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)