Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


30.04.2019.

Sa stranice Cidom – Konak


Konak inače označava mjesto gdje se umorni putnik može odmoriti i prenoćiti. U doba turske vladavine u cijelome carstvu Konak je označavao mjesto službenog stana državnog namjesnika. Isto značenje je Konak imao i u Mostaru, a u njemu su osim namjesnika bili smješteni razni vojni odredi, vojne vlasti i Okružni sud.
U mostarskom Konaku obitavao je 1850. g. i čuveni Omer paša Latas, kada je od carigradske Porte poslan kako bi ugušio ustanak bosanskohercegovačkih begova. Tada je u prostorijama Konaka, uz pašine privatne odaje bio smješten i njegov harem. Međutim, i pored brojnog harema Omer paša se zaljubi u kćerku Hafiz paše Čerkeza – bivšeg namjesnika Bosne, onog junaka koji je gasio požar u Barutani. Ipak, djevojku nije uspio dovesti u svoje odaje bez privole njenog oca. Usprkos protivljenju djevojčina oca, snalažljivi paša isposlova ferman od sultana, kojim je omogućeno njeno dovođenje u stan.
Nije mostarski Konak služio isključivo vojnoj namjeni. Prečesto su Omer paši u Konak u okrilju noći dovodili mostarske kćeri, što izazva sablazan, zgražanje i brojna ogovaranja po Mostaru. Kako bi izbjegao te neugodne priče i zaustavio tračeve, naredi paša da mu se mlade ljepotice dovode u harem preodjevene u vojne časnike. Tako su mladi i ljepuškasti „časnici“ sve više i više dolazili u Konak i podnosili „raport“ paši, dok bi ih on smješkajući se savjetovao: „Moja tjelesna gardo, pazite da vam samo ja zapovijedat mogu“.

Fotografija: Brankovac - stara zgrada Konaka (iz doba Ali-aše Rizvanbegovića), 1890-ih
(Tibor/cidom)

29.04.2019.

Sa stranice Cidom – Ne bješe Švabo babo


Baš bijahu ti Austrijanci i Mađari neki pedantni ljudi. U čaršiji u kojoj se obično ne zna ni tko pije ni tko plaća, uvedoše red. I to kakav red. U novembru 1887. g. vlast je ažurirala prošlogodišnju listu lopova, skitnica, prosjaka i ostalih nepoćudnih. Tada je ta kategorija ljudi nazivana liskama (Tek kasnije je termin liska korišten za označavanje posebne vrste ljudi osebujna humora i dosjetki). Sve u svemu na listi se našlo ukupno 80 osoba. Čak su uveli novosti u sastavljanju liste – za razliku od prethodne godine izvršena je kategorizacija tih lisaka, tako da su svi oni razvrstani u tri grupe:
- 1. grupa lisaka može se kretati po gradu, van kuće, do 18 sati;
- 2. grupa ima slobodno kretanje do 21 sat;
- 3. grupa ima slobodno kretanje čak do 23 sata.
Slijedilo je i dodatno objašnjenje: „Svakog od tizih, koga redarstvo iza propisanog sata nađe na dvoru izvan svoje kuće, zatvorit će ga 48 sati“. Kako će „tize“ razlikovati jedne od drugih po kategorijama – nije razjašnjeno. Jesu li nosili kakve oznake, Davidove zvijezde ili nešto slično – nije nam poznato. Također ne napisaše otkud skitnici „svoja kuća“, no bilo kako bilo zakon se morao poštovati, jer u ono doba zatvor nije bilo mjesto gdje se čovjek može zgrijati i pojesti nešto toplo.
Međutim, ovi „problematični“ nisu sjedili skrštenih ruku. Ubrzo pronađoše toplo utočište za duge zimske večeri u kafani Kafe Nacionalu na Luci, kojega je držala izvjesna Amalija Popović – došljakinja iz Crne Gore. Ali ni redarstvo nije baš vesla sisalo, pa je kafanu koja je vrlo brzo postala poznata po zlu, iste zime zatvorilo, a vlasnica je protjerana „preko granice“. Gdje su se liske preselile i kako prezimiše tu zimu – nijedan kroničar nije zabilježio.

Fotografija: - siromašno odjeven čovjek (fotograf: Stjepan Tomlinović) 1900-tih
(Tibor/cidom)

29.04.2019.

U izlogu nešto novo/staro: Perom i kamerom po Mostaru, drugo izdanje


U prodaji se nalazi i drugo izdanje knjige Perom i kamerom o Mostaru. Osim nje mogu se kupiti još malobrojni primjerci Ćesar na ćupriji, Mostar - krhotine prošlosti, Stambol u Mostaru i U sjeni zaborava. Sve ove knjige se mogu kupiti u:
- Knjižara Mutevelić u Cernici
- Fram Ziralova knjižara u Zapadnom logoru
- Logovita knjižara u Splitskoj (na Aveniji)
- IC štamparija na Glavnoj ulici (preko puta bivšeg SDK)
(cidom)

28.04.2019.

Sa stranice Cidom – Četvrtasta munara na Ćejvan Ćehajinoj džamiji


Analiza fotografije Mostara iz 1881. godine, fotografa Franza Laforesta

Vraćam se ponovo na panoramu Franza Laforesta iz 1881. g. Fotografija je neiscrpan izvor informacija. Tako sam otkrio jedinu postojeću fotografiju Čejvan Ćehajine džamije s četvrtastom munarom. Ova se džamija nalazi na Velikoj Tepi, a izgrađena je 1552./53. g. Prvobitno je džamija bila pokrivena olovom, a četvrtasta munara u obliku tornja bila joj je prigrađena uz lijevi zid od ulaza u džamiju. Zbog te činjenice da je jedina džamija u Mostaru kod koje se munara nalazi na lijevoj strani od ulaza u džamiju, u narodu je poznata i kao Inat džamija. Jedna je od dvije mostarske džamije koje su imale četvrtastu munaru (druga je Fatime kadun džamija). Godine 1885. joj je zamijenjen krov i tom prilikom je srušena i munara i nanova sazidana u oktonogonalnom obliku. Ovo je još jedan dokaz da je fotografija nastala prije izgradnje munare ove džamije u današnjem obliku.
(Tibor/cidom)


27.04.2019.

Hotel Neretva niče iz pepela - Mostaru se vraća nekadašnji simbol


26.4.2019.

15.4.2019.
Radovi na obnovi hotela Neretva, nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine, odvijaju se punom parom. Obišli smo danas gradilište jer nas je zanimao stadij obnove, a prema viđenom vrlo je izvjesno da uskoro dobiva novo ruho.
Ukupna vrijednost projekta, investitora iz Visokog, iznosi blizu 8,7 miliona eura. Obnovljeni hotel će prema najavama imati 83 sobe, a bit će urađen u skladu s najvišim svjetskim standardima. Ovaj biser austrougarske arhitekture, izgrađen je 1892. godine specifičnim stilom gradnje, pseudo-maurskim.
Kako se radi o nacionalnom spomeniku, hotel će nakon rekonstrukcije zadržati autentičan vanjski izgled. Podsjetimo, hotel je još 2005. godine trebao biti završen i zasjati u novom ruhu. Brojne poteškoće su pratile obnovu. Unatoč brojnim obećanjima na nastavak obnove se čekalo 13 godina. Sredinom aprila prošle godine nastavilo se izvođenje radova na sanaciji, restauraciji, dogradnji i revitalizaciji objekta. Planirani rok za završetak građevinskih radova je 365 radnih dana od spomenutog nastavka radova.
Mostar će njegovom izgradnjom dobiti još jedan luksuzni objekat, a samim tim će i grad dobiti urbaniji izgled koji i zaslužuje. Iako je svaki novi hotel za grad od velikog značaja, smatra Semir Temim, zamjenik predsjednika Turističke zajednice Hercegovačko-neretvanskog kantona, povratak kultnog mostarskog objekta smještenog na Trgu Musala, je od posebnog značaja.
-Hotel Neretva ima pedigre, svoju tradiciju, ime i priču, zbog čega sam siguran da će vratiti sjaj ovom dijelu grada te biti od velikog značaja za cijeli Mostar, a i turistima će dobro doći – istaknuo je Temim.
Neretva za Mostarce nikada nije bila običan hotel. Starija populacija zasigurno bi mogla ispričati razne priče koje su pohranili u svoju riznicu uspomena. Od otvaranja, hotel Neretva je bio sastajalište popularnih Mostaraca, ali i svih onih koji su dolazili u Mostar. Bio je omiljeno mjesto kako domaćih tako i svjetskih lidera.
(objavljeno na mostarski.ba, 27.4.2019.)

27.04.2019.

Sa stranice Cidom – Gdje nesta blago


Godina je 1941., a Kraljevina Jugoslavija pred skorom kapitulacijom. Jugoslavenska Vlada daje nalog da se kraljevsko zlato iz Beograda prebaci do Ploča, a odatle je već isplaniran transfer do Engleske. U Čapljini, kuda je vlak s kraljevskim zlatom, srebrom i drugim dragocjenostima trebao proći, dogodilo se neko bezazleno iskakanje vagona, tako da je uskotračna pruga bila u prekidu. Vlak s kraljevskim blagom je zaustavljen u Mostaru, a da ne bi stajao na otvorenoj pruzi, donesoše odluku da se teret privremeno pohrani u mostarskim trezorima. Tako jedan dio dragocjenosti smjestiše u Srpsku banku na Glavnoj ulici (zgrada nasuprot Narodnog pozorišta), a drugi u istoj ulici u Novu banku (kasnije zgrada SDK).
Obje strane koje su počele napad na Kraljevinu, i Talijani i Nijemci, imali su pouzdane informacije o sadržaju tereta u vlaku, i obje su bile jednako zainteresirane da ga se domognu. Da se ne bi međusobno sukobili oko plijena, sklopiše dogovor o „poštenoj“ podjeli i svaka strana zaduži posebne jedinice za izvršenje ovog zadatka, a dogovor je bio da obje vojske istodobno uđu u Mostar. No, kao što to obično u životu biva – čovjek sniva, a Bog određuje sudbinu stvari i to vrlo često realizira putem „slučajnih događaja“. Prodor njemačkih jedinica prema Mostaru zaustavljen je na putu Jablanica – Mostar od malobrojne jugoslavenske jedinice koja je imala zadatak čuvati jedan bunker s municijom. Jedinica, predvođena podoficirom Mušanom Polovinom – ocem budućeg pjevača sevdalinki Himze, uspjela je zadržati njemački dio tragača za zlatom na nekoliko sati. U međuvremenu u Mostaru jugoslavenske jedinice izvršiše protuudar i natovariše blago iz Srpske banke, te se uputiše prema Crnoj Gori. Srebro u Novoj banci je ostalo netaknuto. Nakon što su Talijani uspostavili vlast u Mostaru, u oktobru 1941. g. eksplozivom otvoriše trezore i odvezoše blago natovareno u desetak kamiona put Italije. Usprkos činjenici da je Italija odredila posebnog generala da uđe u trag ovom blagu, nikad ga više nisu uspjeli pronaći. Manji dio nekih od ovih dragocjenosti, sakriven u vrtnim vazama za cvijeće, slučajno je pronađen u Italiji nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Jedan dio papirnatih banknota skriven u Novoj banci je isto tako slučajno otkriven tek 1950. g. Naime, prigodom rušenja susjednog hana, nakon što je krov pao na zemlju zrakom su počeli lepršati kraljevski dinari. Nepoznati lopov je izgleda sakrio određenu količinu novca od Nijemaca i Talijana, ali nažalost nikad se nije uspio vratiti po njih.
Fotografija: zgrada Narodne banke (SDK) 1960-ih
(Tibor/cidom)

26.04.2019.

Muhamedu Mujiću nije pripalo mjesto koje zaslužuje u historiji

(tekst koji slijedi objavljen je 25. aprila 2019. godine na portalu scsport.ba, autor je Haris Halvadžija)

Najsjajnija mostarska zvijezda: Muhamedu Mujiću nije pripalo mjesto koje zaslužuje u historiji

Za FK Velež i Muhameda Mujića prvi put sam čuo kroz priče rahmetli dede, velikog navijača mostarskih Rođenih. Dedine putešestvije sa voljenim klubom širom Jugoslavije nisam tada najbolje razumio, ali neke sam veoma dobro zapamtio i ostale su mi kao najveća uspomena iz tog perioda.


Za FK Velež i Muhameda Mujića prvi put sam čuo kroz priče rahmetli dede, velikog navijača mostarskih Rođenih. Dedine putešestvije sa voljenim klubom širom Jugoslavije nisam tada najbolje razumio, ali neke sam veoma dobro zapamtio i ostale su mi kao najveća uspomena iz tog perioda.
Dječak, rođen u Sarajevu, odrastao u poslijeratnim okolnostima, već u predškolskom dobu znao je čuvenu Veležovu navalu iz 50-ih godina prošlog stoljeća, koju su predvodili Muhamed Mujić i Vlado Zelenika, što bi vjerovatno začudilo i “najrođenije” Mostarce.
“Zelenika je davao golove iz kornera. Imao je silovit i precizan udarac, bio je dobar golgeter, ali i jako temperamentan. Jednom prilikom je navijačima pokazao i “onu stvar”. Mujić… kakav je to igrač bio. Virtuoz sa loptom, pravi majstor. Bio je izuzetno snažan, brz i prodoran. Sa obje noge igrao je podjednako dobro, a bio je i prvi Veležov reprezentativac. Dinamu je jednom prilikom dao pet golova”, pričao je dedo mlađem bratu i meni, a mi smo pažljivo “upijali” svaki detalj. Naravno, lako je prepostaviti koji dio nam je bio nazanimljiviji u ovoj priči.
Rođeni su se u drugoj polovini prošlog stoljeća etablirali kao standardni jugoslovenski prvoligaš, a Mujić i Zelenika bili su među prvim velikim mostarskim fudbalerima, koji su “udarili” temelje budućim slavnim generacijama Veleža koje su ih naslijedile sve do nesretog rata.
Dedo je nedugo zatim preselio na drugi svijet. Nije dočekao ni da Veležu nakon otimanja stadiona ponovo zabrane povratak Pod Bijeli brijeg (neodigrani play-off za prvaka 1999. godine), a ni kasnije ispadanje u niži rang. Nekoliko godina poslije, među starim stvarima i slikama, pronašao sam dedinu člansku kartu FK Velež iz 1957. godine, koja je vjerovatno jedna od najstarijih dostupnih u historiji mostarskog kluba, o čemu vjerovatno više znaju hroničari kluba iz Mostara.


Iako je srčano govorio o svemu vezanom za Velež, rahmetli dedo je sa posebnim žarom i divljenjem evocirao uspomene na Muhameda Mujića Hamića, vjerovatno najboljeg mostarskog fudbalera svih vremena, sa čijim likom i djelom mlađe generacije nisu naročito upoznate, a činjenica je i da mu u historiji bh. fudbala nije pripalo mjesto koje je svojim kvalitetom i rezultatima zaslužio.
Mujić je rođen na današnji dan 25. aprila 1933. godine. Fudbal je počeo igrati u omladinskim kategorijama Veleža. Za juniore je zaigrao 1948., da bi beć 1950. godine debitovao za prvi tim kao 17-godišnjak u susretu sa Bokeljom iz Kotora.
Za Velež je odigrao 266 ligaških utakmica (214 prvoligaških), postigavši 98 golova (70 u Prvoj ligi i 28 u nižim rangovima). Nastupao je uglavnom na mjestu polutke, a bio je jedan od rijetkih igrača koji je sa Veležom igrao u prva tri ranga takmičenja, dok je mostarski klub krčio put ka eliti. U Prvoj ligi Jugoslavije kapitensku traku Rođenih nosio je 139 puta, a ispred njega je samo Enver Marić – 204 puta. Ostao je upisan u historiji kao najbolji strijelac Prve lige u sezoni 1955/56. kada je postigao 21 gol, a titulu prvog topnika šampionata podijelio je sa Todorom Veselinovićem i Tihomirom Ognjanovom.
Iste sezone odigrao je i svoju najbolju utakmicu u karijeri. Zagrebačkom Dinamu postigao je pet golova,a među starijim Mostarcima dugo se prepričavalo kako je “vrtio” tadašnjeg reprezentativnog beka Modrih Tomislava Crnkovića, koji bukvalno nije znao gdje se nalazi. Razdragani navijači Veleža su nakon utakmice na rukama nosili Mujića do Starog mosta, a čestitke je dobio i od protivnika.


Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 32 utakmice, postigavši 17 golova što je izuzetno dostignuće u vremenu kada je iz malih klubova bilo gotovo nemoguće doći do dresa nacionalne selekcije. U plavom dresu najčešće je igrao na poziciji desnog krila, a jedini je jugoslovenski reprezentativac koji je zvanično igrao na svim mjestima u navalnom redu. Debitovao je 1956. godine protiv Mađarske, a kao jedan od najboljih igrača bio je i član reprezentacije koja je iste godine na Olimpijskim igrama u Melburnu osvojila srebrenu medalju. Pored njega član te selekcije bio je i još jedan legendarni Veležovac Kruno Radiljević i njih dvojica bili su prvi Veležovi olimpijici.
Koliko je bio velik i cijenjen, potvrđuje i činjenica da je 1962. godine na SP bio kapiten Jugoslavije i to kao prvi igrač sa bh. prostora koji je nosio kapitensku traku reprezentacije.
Ipak, Mundijal u Čileu umjesto bajke za Mujića se pretvorio u noćnu moru. Sve se odigalo 31. maja 1962. godine u Arki. Jugoslavija je na otvaranju SP igrala protiv evropskog prvaka SSSR-a (0:2), a nastupila je u sastavu: Šoškić, Durković, Jusufi, Matuš, Marković, Popović, Mujić, Šekularac, Jerković, Galić, Skolbar.


Kapiten takvim svjetskim asovima bio je rođeni Mostarac iz “malog” Veleža. Nažalost, u jednom duelu sa protivničkim bekom Dubinskim, nenamjerno je slomio nogu sovjetskom fudbaleru. Iako se danas na internet stranicama uglavnom može naći podatak da je u pitanju bio krvnički start, zbog kojeg je Mujić naknadno izbačen iz reprezentacije, istina je da je Hamić, razočaran i utučen zbog svega što se desilo, zamolio čelnike reprezentacije da više ne igra. Jugoslavija je ostala bez jednog od ključnih igrača, ali je osvojila četvrto mjesto na Mundijalu koji je za Mujića istovremeno bio njegova najljepša i najtužnija fudbalska priča.
Klubovi “velike četvorke” otimali su se za njega, ali Mujić nije želio napustiti Rođene, jer je gajio veliku ljubav prema klubu i gradu. Istina, u nekoliko navrata nastupao je za vodeće jugoslovenske klubove kao gost-fudbaler, što je bilo uobičajeno u ono vrijeme, ali uvijek se vraćao u svoj matični klub. Posebno je uporna bila Crvena zvezda, a legendarni Dragoslav Šekularac čak je i priznao da mu je veoma žao što Mujić nije obukao dres beogradskog kluba. Ipak, 1962. godine kratko je otišao u francuski Bordeaux, kao prvi igrač iz Mostara koji se okušao u inostranstvu. Iako se kratko zadržao ostavio je određeni trag. Pamti se da je Real Madridu u prijateljskom duelu dao dva gola, zbog čega je kao najbolji igrač svoje ekipe nakon meča dobio sat sa posvetom od velikog Ferenca Puskasa.
Već 1963. vratio se u domovinu, ali ovoga puta obukao je dres zagrebačkog Dinama. Kako tvrde Zagrepčani, u veličanstvenosti fudbalskog znanja, Mujić je vjerovatno bio najveći bosanskohercegovački igrač u Dinamu. Način na koji je igrao fudbal, lucidnost i golovi, nije bio viđen. Ali, Dinamo je tada bio izuzetno moćan tim, a Mujić je “zakasnio” bar tri godine, jer je već bio u poznom fudbalskom dobu i odigrao je mali broj utakmica. Nakon toga opet je obukao crveni dres Veleža, a ponovo je imao kratku inostranu avanturu u beglijskom Beringenu 1966. godine, da bi se još jednom vratio u svoj Velež gdje je okončao karijeru 1968. godine.
Nakon završetka aktivne karijere u dva navrata bio je trener Rođenih, nakon toga i tehnički rukovodilac, ali je brzo napustio fudbal.


Hamić je bio igračka, ali i moralna veličina. Veliki profesionalac, čak i u onome vremenu. Cigarete i alkohol bili su nepoznati za njega i živio je pravi sportski život. Po zanimanju je bio učitelj, a tako je izgledao i na terenu – plijenio je inteligencijom i lakćom igranja fudbala. Bio je uzor svim mladim Mostarcima, a zbog sportskog viteštva iznimno su ga cijenili i protivnički fudbaleri, o čemu svjedoči i kapitenska traka u reprezentaciji.
Nikada prije, a ni poslije jedan mostarski fudbaler nije dosegao takvu popularnost u gradu na Neretvi. I danas se prepričava kakva je euforija i oduševljenje vladalo kada bi se Hamić na mostarskim ulicama pojavio sa svojom Vespom. Svi su ludovali za njim, posebno mladi igrači Veleža, koji su jednog dana maštali da budu kao on. Muhamed Mujić Hamić bio je prva velika i najsjajnija zvijezda Mostara, koji je volio iznad svega.
“Velež, to je za mene uvijek bilo nešto posebno, sva moja ljubav, radost i sve tuge nakon poraza”,govorio je Muhamed Mujić, po kome danas Omladinska škola FK Velež nosi naziv.
Uprkos enormnoj popularnosti ostao je skroman i nenametljiv. Možda čak i previše samozatajan i povučen, što je kasnije doprinijelo da bude prilično brzo zaboravljen, posebno među mlađim naraštajima koji vrlo malo znaju o tome kakva fudbalska veličina je bio Muhamed Mujić. Shrvan tugom zbog nesreće koja je zadesila njegov voljeni grad i klub, nakon rata se potpuno povukao iz javnog života. Imao je i određenih zdravstvenih problema sa srcem. Ipak, najteži udarac bila je prerana smrt unuka, koju nije mogao preboljeti. Muhamed Mujić je preminuo u svojoj 84. godini života 20. februara 2016. godine.


Otišao je tiho, onako kako je i proveo svoj životni vijek, a na komemoraciji upriličenoj povodom njegove smrti od Hamića se oprostio i čuveni Ivica Osim. Iako i sam narušenog zdravlja, legendarni Švabo je došao odati poštovanje istinskom velikanu bh. fudbala, što je samo po sebi ogromno priznanje.
Mujić je bio rijetko kompletan fudbaler i prvi standardni reprezentativac van klubova “velike četvorke”. Ostao je zapamćen kao vrsni tehničar, vješti dribler i veoma spretan strijelac, koji je obilježio period uspona Mostaraca na jugoslovenskoj fudbalskoj sceni. Njegovi savremenici i navijači Veleža nemaju dilemu – Muhamed Mujić je najbolji bh. igrač svih vremena, iako je porazno saznanje da u “relevantnim” anketama nije rangiran ni među desetak najboljih bh. fudbalera u historiji.
Ipak, njegovi igrački i ljudski kvaliteti, nezapamćena popularnost i sama dostignuća tokom karijere, ne ostavljaju bilo kakvu dilemu o tome. Na FK Velež i među mostarskom rajom je obaveza i odgovornost da sačuvaju sjećanje na velikog Muhameda Mujića, prenoseći sve ljudske i sportske vrijednosti koje je Hamić gajio i propagirao.

Video: Muhamed Mujić 1964 Poruka svim mladim fudbalerima iz filma Priče iz Mostara, na youtube postavio Smail Špago
(scsport)


26.04.2019.

Sa stranice Cidom - Kralj u Mostaru


Nakon posjeta cara i kralja Austrougarske Franje Josipa I. Mostaru iz 1910. g., dana 29. aprila 1925. g. još jedan kralj stiže u Mostar. Doduše ne bješe to zvaničan posjet, pa stoga niti toliko pompozan, a jedva da su ga kroničari i zabilježili. Čak se može reći da nije ni posjetio Mostar nego je samo „protutnjao“ autom kroza nj i zaustavio se na Buni. Neka mi bude dozvoljeno pretpostaviti da je svratio na porciju pastrmke.
Bio je to Kralj Jugoslavije Aleksandar Karađorđević. Nakon ručka nastavio je put za Dubrovnik.
Kasnije je tim povodom postavljena i spomen ploča ponad izvora rijeke Bune, koju tijekom Drugog svjetskog rata neki gnjevni ljudi izrešetaše mecima i dugo je tako okrnjena stajala iznad izvora.

Fotografija: Blagaj - kod izvora Bune (Kurt Hielscher) 1925.
(Tibor/cidom)

25.04.2019.

Sa stranice Cidom – Trupe Kuk u Mostaru


Čim je austrougarska vojska ušla u Mostar, komanda povjeri transport svih dobara za vojne potrebe umirovljenom generalu te iste vojske – Abendrotu. Odmah mu odobriše i predujam u iznosu od 3 milijuna forinti s kojima rečeni general ode u Španjolsku, te tamo probra i otkupi 2 000 konja i mazgi. U Mostar uz životinje dovede i 500 Španjolaca, vrsnih jahača i timaritelja konja. U narednom periodu Mostar se divio i čudio veličini rasnih konja koji su kočoperno prolazili mostarskim prašnjavim ulicama. Uz njih su u pratnji išli svadljivi i glasni Španjolci odjeveni u sive hlače i plave mornarske bluze, a na glavi su nosili dugačke kape.
Svaki vojni transport sastojao se od četrdesetak konja, nekoliko vodiča i po jednog Španjolca. Zašto su ti Španjolci bili oholi i s visoka gledali na običnu raju možda mogu objasniti sljedeće činjenica. Svaki Španjolac – vođa transporta imao je plaću od 400 forinti na mjesec. Svaki rukovoditelj Abendrotova odjela, a bilo ih je četiri, imao je mjesečnu plaću od 1 000 forinti. Ovi podatci nam ne govore puno toga, stoga evo i malo usporedbe. Abendrot je nakon nekoliko godina službovanja u Mostaru kupio kuću koju je vlasnik cijenio 1 000 forinti, ali ju je on kao pravi kavalir široke ruke platio – 5 000 forinti.
Fotografija: Stara željeznička stanica - na poleđini piše: ulazak mirnodopske vojske, 1906. g.
(Tibor/cidom)
24.04.2019.

Mujaga Komadina i ustav – Musavat br. 6. iz 1909. godine


U časopisu Musavat, broj 6. iz 1909. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Komadina i ustav. Izmegju ostalih „uglednika” muslimana iz naše zemlje, baron Benko je – kako je poznato pozvao i Mustafu Komadinu u anketovnu sjednicu o našoj tzv. ustavnosti. I on je zbilja otišao u Sarajevo i našao se prošli ponedjeljak na urečenom mjestu u zemaljskoj vladi i dao svoje kompetentno izjašnjenje. A znate kakvo je to izjašnjenje? Izjavio je da on nije ni tražio ustava ni parlamentarizma, ali kad već vlada hoće da nam te ustanove podijeli, eto – reče – Esad efendije, pa nek on „tu stvar uredi.”
A kada se zna da je Esad Kulović ustao protiv ustavnosti u našoj zemlji, onda proizilazi logičan zaključak da je i Mustafa Komadina kao i njegov tutor Esad efendija takogjer protiv ustava.
I take ljude Benko saziva u anketu koja ima da kaže mišljenje našega naroda o ustavnom uregjenju naše zemlje”.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago


(NovaSloboda.ba)
19.04.2019.

Samo da je otvorio knjigu



Mostarski hroničari ( Dž. Raljević, D.Marić, I Kajan, Š. Serdarević, M. Prstojević ( monografija „Nezaboravljeni Mostar“ ) bilježili su anegdote, zgode i nezgode, duhovita rješenja i komentare mostarskog gradonačelnika Mujage Komadine.
Evo jedne od njih:
Sina Saliha ( imao petoricu ) poslao u Beč na studij stomatologije. Salih brzo potrošio pare po blještavom Beču, zastao u ispitima, vratio se u Mostar.
“A gdje su knjige, jesi li i njih vratio ? pita babo.
“Jesam, eno ih u drvenom koferu u kojem sam ih i odnio”, reče Salih.
Kad tamo u koferu , u knjigama, u svim koricama složene sve krupne novčanice…
“Eto, nisi u njih ni zavirio, nema više studiranja u Beču, završi zanat u Mostaru”, ljutito će babo.
(mostarski.ba)


usput:

Odnos KuK krune prema današnjem euru:

1892. godine 1 kruna = 10,2 eura
1908. - 1912 1 kruna = 5,0 eura
1914 – 1918. 1 kruna = 2,0 eura

(izvor www.1133.at)

(spagos)
18.04.2019.

Jedno sjećanje na Asima

Sula i Asim

Duško i Asim


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu tacno.net 17. aprila 2019, autor Gradimir Gojer)

Asim Hadžajlić bio je jedinstvena žurnalistička pojava u nekadašnjoj Jugoslaviji, a ne samo u Mostaru i Hercegovini. Taj nevjerojatno revnosni  novinar koji je bio dopisnikom niza printanih medija, dakako iz svoga Mostara, imao je dvije ogromne strasti: novinarstvo i sport. Teško je odrediti šta je u Hadžajlićevom slučaju imalo primat, jer  je  Asim od najranijeg djetinjstva ne samo gutao sve novine do kojih bi došao, nego je i bio njihov izuzetno prilježan kolekcionar. A niti jedna grana sporta prisutna u gradu na Neretvi i Radobolji nije bila nepokrivena Hadžajlićevom žurnalističkom stahanovštinom. Sjećam se kako je, ne dočekavši kraj neke utakmice čak i u poodmaklim godinama trčao, bukvalno trčao na drugi kraj Mostara da novinarski zabilježi sljedeći sportski događaj.
Bio je prava enciklopedija mostarskih sportova i mostarskih sportskih kolektiva. Interesantno, on koga sam svakoga jutra na mostarskim ulicama i u kavanama susretao sa naramcima posljednjih novinskih izdanja koja bi sa autobuske ili željezničke stanice pravo stizala u Hadžajlićeve ruke, karijeru je završio kao radijski novinar i urednik na nekadašnjem Radio Mostaru.
Bio je revnosan u izvještavanju, realan procjenitelj događaja o kojima je izvještavao, a svome peru višak duše je davao pišući komentarske tekstove, posebno one iz oblasti sporta. Ovaj pregalac pisane riječi nije znao za kašnjenja na radni zadatak, nije poštovao subote i nedjelje, niti bilo kakva praznovanja, bio je po dvadeseti četiri sata vojnikom novinarskoga poziva.
Danas kada za svaki potrebni podatak možemo koristiti blagodeti interneta, prisjećam se kako je u mojoj mladosti Asim Hadžajlić bio pravi internet od kojeg smo u svakom trenu mogli dobiti stoprocentno tačne podatke.
Takve novinare, poslije odlaska sa životne scene časnog Asima Hadžajlića, kroničara i komentatora nisam često susretao.
(tacno.net)
17.04.2019.

Mica ili fes – Musavat br. 4. iz 1908. godine


U časopisu Musavat, broj 4. iz 1908. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Korak bliže aneksiji. Kako čujemo, vojno zapovjedništvo odredilo je oko 70 naših bosansko hercegovačkih vojnika sa kadra koji su svoja dva mjeseca kao pješaci odslužili i porazmjestilo ih po verkovima (utvrde op. a.) i forticama oko Mostara da se rekrutuju za artiljerijski rod oružja.
Tako će mo mi Bosanci i Hercegovci imati i svoje topdžije. To nas baš tako ne bi iznenadilo, ali nas je iznenadilo kad smo onomad na ulici vidjeli ove naše vojnike u artiljerijskom odijelu i sa micama (kapama) na glavi kao što ih nose i svi austrijski vojnici.
U tome vidimo povredu berlinskog kongresa i jedan korak bliže aneksije. Naši vojnici nisu ni austrijski ni magjarski vojnici a ni zajednički, naši su vojnici bos. hercegovački vojnici.
Zbog toga upozorujemo mjerodavne faktore da ovome stanu na put i da našim vojnicima opet ustaknu fesove, jerbo mislimo da nije isto fes ili mica. To je veliko načelno pitanje za svakog Bosanca i Hercegovca, a u tako važnim stvarima nećemo furtimašenja”.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
16.04.2019.

Sa stranice Cidom. Dženaza pjesniku


Đenaza mostarskog pjesnika Osmana Đikića, 30.03.1912. Knjižar i i izdavač Trifko Dudić je od ove fotografije napravio razglednicu čiji je prihod išao za izgradnju spomenika Osmanu Đikiću. Beogradski arhitekt Aleksandar Deroko je 1936. godine dizajnirao i napravio turbe u pseudo-maurskom stilu koje se nalazi u haremu Karađozbegove džamije.

1940. (cidom)

(Armin/cidom)

16.04.2019.

„Mostar moj grad“: Uskoro 5. knjiga iz edicije


Uskoro u štampu ide Peta knjiga iz edicije „Mostar moj grad”
Prvu recenziju poslao je Elvedin Nezirović, bez ikakve sumnje, prvo književno pero današnjeg Mostara.
“Peti nastavak serijala „Mostar moj grad“, koji priređuje Hamica Ramić u saradnji s mostarskom IC štamparijom, i ovaj put donosi seriju tekstova i dokumentarnih zapisa čiji je zajednički imenitelj grad Mostar. Radi se, naravno, o onom Mostaru koji se iz ljudskog sjećanja već odavno preselio u iskrzane fotografske albume i na knjiške police, o onom starom, nestalom Mostaru, o kme se još jedino nešto može doznati čitajući knjige poput ove.
Na jedan sasvim autentičan i, u današnje vrijeme, rekao bih, prijeko potreban način, peti nastavak ove neobične serije prikazuje mostarsku zbilju u različitim istorijskim epohama – od osmanskog perioda pa sve do danas – s ciljem da se na memorijski disk savremenog čitaoca pohrani jedna bitna činjenica: Mostar je oduvijek bio multikulturalan grad, grad etničkih i vjerskih razlika, koje su u svom međusobnom istorijskom prožimanju postajale Jedno – jedna autentična i nadaleko prepoznatljiva mostarska kulturna cjelina.
U pravoj poplavi literature koja se bavi literarizacijom bivše i dalje historije, knjige poput ove su rijetke, prije svega jer se na jedan anacionalan način bave gradom isključivo kao istorijskim i kulturnim fenomenom, ali i zbog toga, jer su lišene bespotrebnog patetično-rodoljubnog lamentiranja nad izgubljenim vremenom tako tipičnim za savremeni balkanski kulturni prostor. Stoga mi je kao piscu, ali, prije svega,  kao Mostarcu, posebno drago što sam makar na ovakav simboličan način bio njenim dijelom”, stoji u recenziji Elvedina Nezirovića..
(NovaSloboda.ba)
15.04.2019.

Sa stranice Cidom: Iz stare štampe - Grad rata i vrućine


(The Illustrated London news 1895.)

„Osam mjeseci godišnje ovdje je sunčani teror, četiri mjeseca drhtaćete na vjetru za koji su svi drugi vjetrovi obični uzdasi prirode. Izgrađen u podnožju krečnjačke planine, ležeći u dolini, u bunaru od brda koje sa sastoje od pjeska, pećina i pukotina; grad piše svoju istoriju kao presudu-grad rata i vrućine, grad čija istorija je istorija krvoprolića i borbe, grad i suhog i vlažnog zraka, grad pobune i groznice. Ipak, sa svojom nedirnutom prošlošću, sa svojim mostom pred kojim se arhitekti skamene a graditelji se udaraju u prsa, sa svojim uskim, krivudavim, zaudarajućim ulicama, postoji pečat zapadne civilizacije, dovoljno dubok da bude začuđujući. Hotel Neretva je bolji od mnogih hotela u Italiji. Roba u dućanima je roba iz Venecije, iz Beča-čak i iz Birminghama. Konobari daju kozmopolitsko ozračje, i pozdraviće vas na bilo kojem jeziku da im se obratite; postoji i omnibus kojem samo nedostaje „Charing Cross“ znak pa da može ići i niz „Regent Street“(London).“
Dio članka iz engleskih novina "THE ILLUSTRATED LONDON NEWS" iz 16.02.1895.
(Armin/cidom)

14.04.2019.

Sa stranice Cidom: Prva apoteka


Negdje odmah nakon dolaska Austrougarske u Mostar doseljava Julius Thonhauser, apotekar iz mjesta Szentendre (Sent Andrea) nedaleko Pešte i ubrzo, 1879. g. otvara apoteku pomalo ugostiteljskog naziva „Kod carskog orla“, a koja bijaše smještena na Glavnoj ulici, između današnjeg Narodnog pozorišta i Vučijakovića džamije, na Šehitlucima. Vremenom Julius stječe ugled i visok položaj, te ga redovito počinju birati u Gradsko vijeće, a usto je jedan od začetnika ideje izgradnje staračkog doma. Posao mu dobro krenu, pa Thonhauser uskoro otvara novu apoteku u vlastitoj novoizgrađenoj zgradi na Mejdanu. To je ona zgrada na istočnom dijelu Mejdana, odmah uz zgradu Vojne pošte. Otvara i tvornicu soda vode pa dovodi i svoga brata Gyulu (Đula, Georg, Đuro). Gyula je bio trgovac i prvi je u Mostaru počeo s prodajom bicikala, marke Styria. No, mlađi braco ne bijaše baš toliko vičan trgovini kao stariji i posao mu nije cvjetao, pa ubrzo pada pod stečaj. Nalazi izlaz u samoubojstvu dana 7. decembra 1898. g. Sahraniše ga u mostarskom Novom groblju (odmah kraj današnjeg Gradskog bazena).
I baš kao da je taj događaj, Bogu nemio, pokrenuo lanac nesreća. Uskoro Julius nenadano umire na Rijeci, gdje na povratku kući iz Beča naglo oboli. Njegova supruga, Vinčenca r. Matulić, proda apoteku još jednom doseljeniku iz Češke – Venzelu Mikanu.
Poslije nekog vremena Thonhauserovu zgradu na Mejdanu otkupljuje trgovac Konforti i useljava sa svojom obitelji. Imao je ženu i kćerku jedinicu, koja se jednog dana poskliznu na stepenicama svoga doma, te uskoro nakon toga od zadobivenih povreda predade Bogu dušu.
Nakon Konfortijevih u zgradu useljava neka udovica s kojom je živio njen sin jedinac. Jednom prigodom je, nakon nestanka struje u kući, sin pokušao popraviti nastali kvar, ali ga strujni udar usmrti.
Godine 1944. u kuću useljava obitelj Andrije Krajine, nakon što je uslijed bombardiranja bio srušen njihov dotadašnji stan. Andrijin sin jedinac (opet je riječ o jedincu) Dane, zvan Tarač, ode 5. juna 1947. g. na kupanje na Neretvu. Okladio se s društvom da će s Titovog mosta skočiti u Neretvu. Uspio je skočiti, no ne pođe mu ruci pokupiti novac zarađen od oklade – utopio se.
Fotografija: Thonhauserova zgrada (lijevo) i Vojna pošta na Mejdanu (desno), 1900-ih
(Tibor/cidom)

13.04.2019.

Sa stranice Cidom: Kameni stubovi sa Bišća


Zgrada na Mejdanu, u kojoj se danas nalazi Arhiv Hercegovine, bila je u vlasništvu Antona Pachera – poznatog mostarskog izdavača, koji je imao tiskaru i knjižaru na Glavnoj ulici (preko puta NAME). Za vrijeme Austrougarske u toj zgradi na Mejdanu bio je smješten Okružni organ, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije tu je bio Tehnički biro, a nakon Drugog svjetskog rata RKUD „Abrašević“.
Iza ove zgrade, u dvorištu okrenutom prema Neretvi, u doba Austrougarske se nalazio prekrasan park – pravi mali botanički vrt s brojnim egzotičnim drvećem donesenim iz svih krajeva svijeta. Godine 1885., poznati češki arheolog Vaclav Radimsky, otkopavajući jedno rimsko nalazište na Bišću polju, uspio je iskopati četiri kamena stupa, koji su preneseni u ovaj vrt. Od njih je načinjena prekrasna pergola.
Tu su stupovi stajali punih 98 godina, ali stogodišnjicu postavljanja ne dočekaše jer ih je netko nepoznat godine 1987. pod okriljem noći odnio sva četiri. Nikad ih više ne pronađoše.

Fotografija: krajnje desno zgrada Antona Pachera (danas Arhiv Hercegovine), 1900-ih
(Tibor/cidom)
12.04.2019.

Sa stranice Cidom: Baruthana gori


Panika je zahvatila Mostar predvečer 18. avgusta 1861. g. Tog jutra do temelja je izgorjelo dvanaest skladišta u neposrednoj blizini Starog mosta. U sumrak neki od zatvorenika u kuli na Starom mostu ugledaše kako gori krov baruthane, suprotne tvrđave na lijevoj obali Neretve. Poče vriska i galama. „Baruthana gori!!“, vikali su zatvorenici, te se u toj strci i uzbuni mnogi od njih dočepaše slobode. Panika se prenese na obližnje ulice, a kasnije i na cio Mostar. Sve što je moglo bježati dade se u bjesomučni trk na okolna brda. Turske žene s djecom u naručju, bez obaveznog zara i feredže, vrišteći napuštali su svoje domove. Bolesnike, stare i iznemogle su omatali ćilimima i vukli prašnjavim ulicama, samo što dalje od Stare čaršije.
U roku od petnaestak minuta grad bijaše prazan. U svoj toj strci i panici nađoše se dva odvažna čovjeka koji ne izgubiše zdrav razum, nego se uputiše u baruthanu, uspeše se pet katova sve do pod krov. Još petorica prisebnih vojnika počeše dodavati vedra s vodom i nekako ugasiše zapaljeno krovište. U pola sata sve bi riješeno. Tek tri sata nakon obuzdavanja vatre počeše se ljudi s okolnih brda vraćati kućama. Svi zatvorenici su još iste noći bili pohvatani i smješteni natrag u kulu. Jednome od njih toliko je teško palo ponovno vraćanje u ćeliju da je skočio sa Starog mosta i u Neretvi našao smrt.
Naknadno utvrdiše da je vjerojatno iskra od požara tog jutra pala na krov kule i zahvatila stare grede, koje su polagano tinjale. Inače, u kuli gdje je izbio požar je na lageru bilo preko 6 000 sanduka napunjenih patrona, velik broj granata i baruta na hrpi, a ispod samih tinjajućih greda krova preko pedeset buradi baruta. Da je kojim slučajem vatra zahvatila toliki barut i municiju, bila bi to neviđena eksplozija, a možda bi se i Stari most našao u Neretvi.
Jedan od dvojice odvažnih koji ugasiše požar je bio Hafiz paša Čerkez, mnogo klevetani posljednji vojni zapovjednik Bosne.
Fotografija: Kula Halebija (fotograf Albert Khan) 20. oktobar 1912.
(Tibor/cidom)

11.04.2019.

Sa stranice Cidom: Fenjer i mum


U vrijeme prvog i jedinog hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića, zvanog u narodu jednostavno galib Alipaša – pobjednik Alipaša, u Mostaru su učestale krađe, posebice noću. Bijaše to doba prije ulaska austrougarske vojske u Mostar. Obijane su poglavito radnje, a bogami i privatne kuće kad bi lopovi saznali da su ostale bez nadzora. Pojavi se jednog dana telal objavljujući najnoviju naredbusvijetlog Vezira – „nakon jacije ne smije se ići po gradu bez fenjera. A koga se uhvati bez fenjera bit će sproveden u apsanu istu večer, a sutradan će mu suditi osobno vezir“.
Jedne večeri, nedugo nakon objave naredbe, uputi se starac Orle nakon klanjanja u Šarića džamiji na nekakvo sijelo na Luku. Hodeći bezbrižno s fenjerom u ruci, na po puta ga zaustavi noćna straža i između sebe odvedoše pretpostavljenom. Ovaj se, poznajući Orlu kao čestita i ugledna građanina, začudi što ga kulugdžije privedoše.
- Kamo fenjer, efendija?
- Evo ga u ruci.
- A kamo ti mum?
- E, o mumu telal ništa ne reče, nego samo da se nosi fenjer, a ja, Allaha mi, ne smijem mimo naredbe.
Sutradan izađe telal na ulice vičući da je obaveza svakoga po noći nositi fenjer i mum u njemu. Do nekoliko starca opet privedoše, ovaj put pred pašu osobno.
- Kamo fenjer i mum?
- Evo ih, presvijetli pašo – pokazuje starac fenjer i mum u fenjeru.
- A, što ne užeže mum, aja li?
- Evo mene, a eno i čaršije, telal ništa ne reče da se mum treba upaliti, a ja se pokoravam tvojoj volji, svijetli pašo.
Sljedećeg dana telal već izvikivaše novu naredbu da se uza se po noći mora nositi fenjer i mum, a mum treba upaliti.
- E vala kad se treba toliki hizmet činiti neću ni na sijela više hoditi po noći – odluči starac Orle. Fotografija radnog naziva: Siromašan čovjek - fotograf Stjepan Tomlinović, 1900-ih
(Tibor/cidom)
09.04.2019.

Sa stranice Cidom: Biciklista k'o vjetar


Jednoga dana 1885. g. na južnu maltu (carinarnicu) Mostara stiže iz pravca Metkovića na biciklu neki prašnjavi vozač s kačketom na glavi po imenu Suhi. Kao i obično djeca bijahu prvi očevici ovog čuda nad čudima, no ubrzo za to doznaše i neki građani mahale Luka, te se iskupiše oko začuđenog došljaka. Među stanovnicima Luke nalazio se i Ibro Sefić, inače radnik fabrike duhana, ljubitelj strojeva i tehničkih novotarija, koji dugo zagledaše u ovo pristiglo čudo na dva kotača. Zatim izvadi mali notes i „plajvazom“ poče pisati neke skice i napomene. Upravo je pogodovalo Ibri što se masa naroda iskupila i blokirala daljnju vožnju ovog čudaka. Nakon izvjesnog vremena biciklist Suhi nastavi vožnju Glavnom ulicom ispunjenom znatiželjnim Mostarcima. Za njima je vijorio dugačak rep djece u oblaku prašine sve dok biciklist ne otkači taj rep negdje kod Zalika produžujući u pravcu Sarajeva.
Iste godine je mladome Ibri Sefiću uspjelo izraditi drveni model bicikla kojega je vozio dosta dugo, sve dok ga kasnije nije usavršio. Prema ovoj priči proizlazi da je prvi biciklista iz Mostara bio Ibro Sefić.
Fotografija: Luka (František Kratky) 1901. g.
(Tibor/cidom)

09.04.2019.

Potraga za ključem besmrtnosti se nastavlja


Misterija Ključa besmrtnosti se nastavlja u maju 2019. godine zahvaljući uspješnoj saradnji sa izdavačkom kućom Laguna, #lagunaKnjige.
Regionalni bestseler, roman Ključ besmrtnosti, autora Harija Slipičevića je napet roman o putovanju kroz misteriozni svijet najčuvanije tajne u istoriji.
Besmrtnost je sveti gral za kojim ljudi oduvijek čeznu i spremni su sve da učine ne bi li ga se dokopali. Šta ako tajna besmrtnosti jeste sakrivena u Knjizi mrtvih, za kojom tragaju vojskovođe i velikani od drevnih vremena? Šta ako su ratovi o kojima smo učili u školi, vođeni navodno za teritorije i bogatstva, pokrenuti iz sasvim drugačijih motiva – zbog ključa besmrtnosti?
Ovaj napeti roman vodi nas kroz savremenu potragu za Knjigom, koja je pod zaštitom moćnog klana Ptolemeida. Kroz splet istorijskih misterija, legendi, akcije i intrige, za njom tragaju tajna društva, bezbjednosne agencije, religijski fanatici i vlade modernih država. U priču se na svoj trideset i treći rođendan upliće Mek Luit, naučnik i boem, koji i ne sluti šta ga sve povezuje s egipatskim bogom Ozirisom, prvim čuvarem Knjige mrtvih.
„Ključ besmrtnosti vodi čitaoca kroz živopisne ambijente Njujorka, Aleksandrije, Istanbula i šireg područja Mediterana. Kroz uzbudljivu radnju egipatski bogovi, drevne vojske, istorijske ličnosti i savremeni avanturisti prepliću se u plamenu velikih zavjera, misterioznih simbola i drevnih zagonetki“, napisao je o romanu Goran Karanović, književnik.
„Izuzetno poznavanje istorije autor uklapa u pitki pripovjedački ton, koristi ga tek onoliko koliko je nužno da cijela ova đavolski dobra priča ne popušta u dinamici, pa tek nakon što je pročitamo, vidimo da smo ponešto i naučili, uopšte to ne očekujući“, napisao je o romanu Dragan Marijanović, književnik.
(laguna)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
08.04.2019.

Sa stranice Cidom: Lakića vješala


Starijim Mostarcima, koji dobro poznaju Podveležje, poznato je da na brdu Stolac postoji mjesto koje se naziva Lakića vješala. Priča teče ovako. Krojač po profesiji, i to među najboljima u Mostaru, pedesetogodišnji Lazar Lakić te 1886. g. zapade u financijske poteškoće. Dugovi se nagomilali, vjerovnici za vratom, a radnja slabo posluje. Nema mu druge nego skratiti muke, podići ruku na se. Iako zna da Bogu takve stvari nisu mile, odlučio je skončat svoj život i skočiti iz svoga nemira u nemir Neretve. Pope se na Stari most, mislio, mislio, zagledan u modru dubinu, nakanjivao se i uto mu se okliznu, noga zape među željeznu ogradu, a on ostade tako visjeti nad ponorom – ni tamo ni 'vamo. Poče dozivati pomoć te slučajni prolaznici priskočiše i spasiše ga sigurne smrti.
Već su Mostarci zaboravili ovaj slučaj kad jedne noći neki prolaznici ugledaše svjetlosne signale s brda Stolac, te odmah prijaviše policiji. Komandir odredi dvojicu policajaca da izvide što to ima gore na brdu. Nakon dugog noćnog penjanja po kršu stigoše ova dvojica na Stolac, ali ne vidješe ništa sumnjiva. Tek kad se malo razdani ugledaše oni neobičnu konstrukciju – u okomitoj stijeni na dva klina obješena dva konopa, a između njih na oba kraja konopa zakačena daska i na njoj Lazar – opet ni tamo ni 'vamo. Objašnjava policajcima da je ponio dva kruha, vode, rakije, pribor za gradnju ovi čudnih vješala i fenjer da bolje vidi u mraku. Zaglavljen na strmoj stijeni, ne mogavši izvršiti svoj naum, a ostavši i bez hrane, i bez vode, i bez rakije počeo je davati signale fenjerom. Uto pristigoše i neki Mostarci koji su pošli za policajcima te ga nekako spasiše. Prenesoše ga jadna u bolnicu. Je li točna priča da je od muke odjednom posijedio – ne zna se, ali ostade živ i ostade ime Lakića vješala.

Fotografija brda Stolac (Ismail Braco Čampara) 2012. g.
(Tibor/cidom)

07.04.2019.

Sa stranice Cidom: Neretva od brda do brda

1950.
1999.

Nekoliko godina prije dolaska Austrougarske, Stari most bijaše u velikoj opasnosti. Jesenje su kiše te godine padale danima bez prestanka. Neretva nadošla, valja sve pred sobom, nosi balvane, polomljene granje i sve ostalo što god joj se nađe na putu. Nekoliko se balvana prepriječilo na oba luka mosta i načinilo neku vrst brane. Pritisak nadolazeće vode na nagomilane balvane i granje je bivao sve veći i opasnost da se nosive stope mosta, a time i sami most, oštete i uruše je bila očigledna.
Međutim nađe se jedan hrabar čovjek, Anto Ančić, kojega svezana konopom spustiše s mosta, te je on tako viseći, sa sjekirom u jednoj, a motkom u drugoj ruci, uspio nekako osloboditi prolaz za nabujalu vodu i tako spasiti most.
Fotografija iz 1950. g.
(Tibor/cidom)

05.04.2019.

Sa stranice Cidom: Radobolja

2017.
oko 1900.

Rijeka Radobolja oduvijek je natapala mostarske vrtove, pokretala brojne mlinice, stupe i kola za navodnjavanja, ali na Radobolji su u prošlosti postojala i lijepa kupališta tzv. virovi. Bila su to proširenja i udubljenja koja je načinila voda svojom snagom. Čak se nekad i veslalo od Bakamovića vira do Duranovića savata, zavisno od vodostaja. Poznati virovi za kupanje na Radobolji bili su: Karabegov vir, Muftića vir, Kljajin vir, Vir Čindžinovac, Bakamovića vir, Ćatića (Džinovića) vir, Hadžiselimovića ili Sabitov vir (muški i ženski), Bošnjića vir, Šiširakov vir (mali i veliki), Duranovića vir, Duranovića savati, Vir Balinovac, Galešića vir i Mali vir na Pijesku. Svi su ovi virovi zatrpani, kada je Radobolja u kolovozu 1964. g. prvi put presušila. Kroz cijelo korito Radobolje prošli su bageri koji su poravnali virove, a voda nikada više poslije toga nije uspjela svojom snagom izrovati dovoljno velike nove virove. Pričalo se da je voda Radobolje presušila 1964. godine zbog nekog miniranja na vrelu. Ujedno su i ribolovci ostali bez svoje oaze za uživanje jer su dotad u Radobolji mogli loviti pastrve, glavatice, jegulje, ugore, kalkane, keljavce kao i rakove. Danas je Radobolja postala kanalizacija, naročito dio koji protječe kroz grad.
Fotografija iz 2017. g.
(Tibor/cidom)

03.04.2019.

Lažljivi agenti u Beču – Musavat br. 8. iz 1910. godine


U časopisu Musavat, broj 8 iz 1910. godine objavljen je slijedeći tekst:
Lažljivi agenti. Tuži nam se jedan prijatelj koji stalno boravi u Beču, da mnogi naši ljudi koji dogju tamo štagod moliti ili tražiti, zapadnu u ruke lažljivih agenata. Ovi ih vodaju po Beču po 2 do 3 dana, obećavaju im da će im sve kod ministarstva isposlovat.
U dan ih dovedu pred kakvo pozorište ili operu pa kažu : „Vidiš, ovo je ministarstvo, ali danas je zatvoreno, doći ćemo sutra.”
Do sutra mu je ovaj lažni agent izmamio koju peticu pa strugnuo.
Upozorujemo naš svijet da se ovaki ljudi što može više čuva”.

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
02.04.2019.

"I mrtav lav je opet lav"

2019.




nekad

Nakon što opet niko nije poduzeo ništa, osim ovih "osuda" kojih smo se naslušali proteklih decenija divljaštvo na Spomen parku Vraca se nastavlja. Spomenik se uništava već gotovo 30 godina, ali ove godine je sve kulminiralo. Pitam se da li će političari imati obraza da polože vijence za 6.april? Bolje bi bilo da ne dolaze..mene bi bilo sramota.. A ovi što ga psuju. To su oni koji ga se i mrtvog boje. Neka makar postoji i to zrnce pravde. Neko je lijepo napisao:" i mrtav lav je opet lav".

(Spomen park Vraca Sarajevo – Vraca Memorial Park Sarajevo/facebook)
02.04.2019.

Sa stranice Cidom: Krivi dućani



Na području Ričine, od Lakišića džamije do Bulevara, postojao je poslovni polukružni objekt, u kojem su bile smještene manje trgovinske radnje. Mostarci su ga zvali – Krivi dućani, a neki i Okrugli dućani. Bila je to skladna prizemna građevina, ne previše funkcionalna, ali zanimljiva oblika. U njima su se održavale čak i likovne izložbe. Prilikom izgradnje zgrade Privredne banke 1960. g., preuređivao se cijeli plato oko nje, pa je i ta građevina srušena kako bi se dobio prostor ispred zgrade koja se nastavljala na zgradu banke. Iza ovog objekta, s granicama prema Krpića ulici, bilo je Komunalno poduzeće Čistoća. Na tom prostoru, mogle su se vidjeti cisterne – „štrcaljke” s konjskom zapregom, koje su, uglavnom, služile za polijevanje makadamskih mostarskih ulica u ljetnom vremenu. Objekt je nepoznanica i za generacije rođene polovinom prošlog stoljeća.
Fotografije Krivih dućana iz 1960.g.
(Tibor/cidom)

01.04.2019.

Zapis o Starom Mostu




Fotografija Hubert Vaffier 1892 god.


Mirko Kujačić, 
časopis Most broj 139 (50), godina XXVI juni/lipanj 2001.

Hadži-Kalfa ili Ćatib Čelebija u svom delu o Balkanskom poluostrvu, koje je preveo Stojan Novaković, piše: »U Mostaru ima vrlo stari most na jedan svod, sazidan godine 974 (1566). Pošto je zatim opisao stari lančani most, Hadži-Kalfa (navodi kako su stanovnici Mostara zamolili sultana Sulejmana da im on načini most od kamena. Sultan Sulejman pošalje građevinara Sinana koji, kad vidje mesto, izjavi da se tu most na svod ne može nikako sačiniti. Poznije poduhvati se
jedan stolar (dundjer-tesar) odande da može načiniti most i načini ga doista.
Evlija Čelebija s ushićenjem opisuje kameni most preko Neretve: »Po pričanju latinskih istorika bio je ovde nekada lančani most; gvozdeni lanci su bili debeli kao stegno... grad je sagradio sultan Sulejman na obadve strane Neretve koje su spojene mostom, poznatim u čitavom svemiru... i ovaj most je po nalogu sultana Sulejmana sagradio Kodža Mimar Sinan, sin Abdul Memnan-agin; i proteže se s pećine na pećinu kao d u g a . . . kako je s obadve strane grad, nema drugoga puta da se s jedne strane pređe na drugu osim ovoga mosta«. Pošto navodi preuveličane mere mosta, Evlija iznosi značajan podatak da je preko mosta Ibrahim-efendija Roznamedžija preveo vodovod »u čuncima od mjedi«, pa tako »ispod i iznad mosta teče voda«. »Najzad Evlija navodi tarih (kronogram): k u d r e t k e m e r i , što bi se moglo prevesti sa »divotni svod«, a čiji zbir slova daje godinu 9 7 4 po Hidžretu. Po jednom drugom dokumentu objavljenom u monografiji o Mimar Sinanu gde se navodi naredba Sinanu: Mimar baši naređuje se, »kako je u graditejstvu sposoban Hajruddin, koji je p r i j e n e k o g v r e m e n a s a g r a d i o m o s t a r s k i most«, da se on postavi i pošalje za gradnju luke Maarška« (Makarska?). Ovaj nalog Porte predat je 7 marta 1568 godine Davudu Kapućehaji hercegovačkog bega Husein-paše.
/Mirko kujačić 1959/

(Nisam htio ništa mijenjati od orginalnog teksta)
(Gugo/facebook)

01.04.2019.

Sa stranice Cidom: Česme




Mnogobrojne česme su izgrađene u Mostaru tijekom njegova postojanja. Za njihove lokacije postoje podaci, a takvih javnih česmi je bilo više od šezdeset. Jedna česma u Mostaru, koje nema već više od 60 godina, a koje se sjećaju stariji Mostarci, nalazila se na samom raskršću ulica Mostarskog bataljona i Bulevara, na rampi kod Gimnazije, na uglu gdje je do ovog rata bila zgrada banke. Porušena je nakon izgradnje zgrade banke oko 1960. godine. Njeno korito bilo je specifično i sličilo je na veliku morsku školjku. Javna česma koje se malo ljudi sjeća, nalazila se u Franjevačkoj ulici (prije Matije Gupca) ispred Hrvatskog kulturnog društva Hrvoje, na samom kraku Radobolje, a izgrađena je još 1885. g. Uklonjena je ranih 1960-ih godina. Kod džamije Ibrahim-age Šarića (Šarića džamije) na Luci godine 1885. postavljena je javna česma, kojoj je kasnije nadograđeno kameno postolje. Kad se uređivao prilaz džamiji naknadno je prebačena na zapadnu stranu ulice na zid jedne privatne kuće, da bi u šezdesetima i ona zauvijek bila uklonjena. U Donjoj Mahali južno od Sevri Hadži-Hasanove džamije 1860. g. izgrađena je kamena česma kojoj je također naknadno montirano betonsko postolje i koja je također u eri uklanjanja česmi (1960-ih) demontirana. U novije vrijeme je na istom mjestu izgrađena javna česma.
Prva fotografija: Mostarskog bataljona (vide se ostaci česme u zidu) 1960.,
Druga: česma ispred Hrvoja 1935.
(Tibor/cidom)
01.04.2019.

Ja sam OK, je li sve OK!


Prije 180 godina nastala je najčešće korištena riječ na svijetu.
Charles Gordon Greene, urednik „Boston Morning Posta“ bio je prilično duhovit momak. U svojim članicima namjerno je koristio pravopisne skraćenice, što je početkom 19. vijeka bilo u modi. Na primjer „no use“ (beskorisno) je označavao sa KY „know yuse“ (zna koristiti), ili za „enough said“ (dovoljno rečeno), stavljao je NS „nuff said“.
U jednom izvještaju od 23. marta 1839. godine, Greene je izvještavao o zabavnom druženju „Anti-Bell Ringing Sociaty“, koji je ismijavao vladinu zabranu korištenja zvonceta u saobraćaju.
U jednom dijelu svog teksta napisao je „all correct“ (sve ispravno) i skratio ga na „o.k“, na osnovu fonetskog izgovora „oll korrekt“. Američki etimolog Allen Walker Read je ovaj govorni vic otkrio tek 1963. godine i tada objavio kao službeni rođendan danas najčešće korištene riječi u svijetu.
Iz ove skraćenicu je kasnije nastala riječ „okay“. Druge novine su to preuzele, i riječ je stigla u svakodnevnu jezičku upotrebu, sve do ključne opcije u vremenima kompjutera („Ok“ ili „odustani“), a čak se koristila i u njemačkim šlagerima, kada je iznenada nastala nova mogućnost opisivanja emocija.
Od riječi „o.k“ nastao je krug od palca i kažiprsta, kada se mimikom želi kazati da je sve u redu.
Čak ni prve riječi prvog čovjeka na Mjesecu Niela Armstronga nisu bile „Ovo je mali korak za čovjeka…“, nego „O.k. Motor stop“.
Među omladinom vrlo korištena uzrečica „oki-doki“ nastala je od riječi „okay“, a prvi put je izgovorena u američkoj televizijskoj seriji „Mali razbojnici“.
Danas svi daljinski upravljači imaju srednje dugme na kome stoji OK, čime se potvrđuje pravi izbori komandi na TV.
O riječi „OK“ 2010. godine je napisana čitava knjiga, autor je profesor Allan Metcalf, a naslov “OK: Nevjerovatna istorija američke najveće riječi“.
(stern)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)