Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


14.02.2019.

Bella Ciao – Jedna priča bez riječi


Umjetnik Maurizio A.S. Quarello pripovjeda o životu njegovih djeda i bake, koji u bili razdvojeni na kraju Drugog svjetskog rata, kada je muž učestvovao u partizanskim bitkama, koje su kuliminirale petodnevnom borbom za Torino, nakon čega je Wehrmacht poražen u Italiji.
Istorijski kontekst je objašnjen u dodatku. Ovdje saznajemo o čemu pjeva pjesma “Bella Ciao”, najpoznatija pjesma partizana.
Quarello je priču podijelio u nekoliko poglavlja, kako bi prikazao kakav je tada bio život. Od noćnog napada na dostavljački kamion Wehrmachta, preko napada na kuću partizana, trenutaka kratke sreće i konačno rastanak, kada je muž otišao u poslijednju veliku borbu.
Umjetniku za njegovu naraciju nisu bile potrebne riječi. On pušta da o tome govore njegove ilustracije, koje imaju vlastiti, ali upečatljiv stil, koje dopuštaju da emocije protagonista postanu vrlo primjetne. To je u suštini isto, kao kad gledate jedan moderni nijemi film. Odricanje jednog elementa, u ovom slučaju govora, izaziva čitaoca da se još intenzivnije bavi slikama i tako stekne potpuno poštovanje medija stripova.
Knjiga: Mauricio A.C. Quarello. Jacobi & Stuart 2017, 96 stranica, €20.
(spagos)

14.02.2019.

Bella ciao


Bella ciao [ˈbɛlla ˈtʃaːo] (ital.: Ljepotice, zdravo), pjesma italijanskih partizana iz vremena Drugog svjetskog rata. Nju je pjevao čitav ljevičarski antifašistički pokret otpora u Italiji, odnosno svi anarhistički, komunistički i socijalistički borci. Autor teksta je nepoznat, dok je melodija nejvjerovatnije uzeta iz jedne narodne pesme nastale u Padskoj niziji.
Danas se Bella ciao ne gleda kao isključivo partizanska ili ideološka pjesma, već kao "pjesma slobode duha, želje za sveopštom slobodom i demokratijom", odnosno kao "simbol otpora nepravdi".
Pjesma je obrađena i prepjevana na mnoge jezike i izvodi je veliki broj umjetnika širomsvijeta, među kojima su i Manu Čao, KUD Idijoti i Goblini. Pjesma je korišćena kao filmska muzika za jugoslovenski film Most iz 1969. godine Italijanski sveštenik don Andrea Gallo ju je 2012. godine tokom tokom službe izvodio u crkvi u Đenovi.

Andre Rieu & Florian Silbereisen - Bella Ciao 2015


Talijanski sveštenik: Bella Ciao


Bella ciao original (italijanski)

Una mattina mi son svegliato,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
Una mattina mi son svegliato
e ho trovato l'invasor.

O partigiano, portami via,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
O partigiano, portami via,
ché mi sento di morir.

E se io muoio da partigiano,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
E se io muoio da partigiano,
tu mi devi seppellir.

Mi seppellirai [Mi porterai / E seppellire] lassù in [sulla] montagna,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
E seppellire [Mi seppellirai / Mi porterai] lassù in [sulla] montagna
[sotto l'ombra] all'ombra di un bel fior.

E [Tutte] le genti che passeranno
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
E [Tutte] le genti che passeranno
Ti diranno «Che bel fior!»

«È questo il fiore del partigiano»,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
«È questo il fiore del partigiano
morto per la libertà!»

Bela ćao: prevod

I jednog dana, kad se probudih,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I jednog dana, kad se probudih,
I okupator bješe tu.

U partizane, ja moram poći,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
U partizane, ja moram poći,
I tamo naći topli dom.

I ako umrem, kao partizan,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I ako umrem, kao partizan,
Ti iskopaj meni grob.

Sahrani me gore, u planini
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
Sahrani me gore, u planini
Ispod sjenke divnog cvijeta.

I svi oni ljudi, koji tu prođu,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I svi oni ljudi, koji tu prođu,
Će reći „kakav divan cijvet“.

I ovo je cvijet partizana
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I ovo je cvijet partizana
koji je umro za slobodu.

(mostrarskibehar)


14.02.2019.

Dan oslobođenja Mostara


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu historija.ba)

Dan oslobođenja Mostara je najveći dan u historiji grada na Neretvi. Mostar je oslobođen od fašista i domaćih izdajnika.

14 februara 1945. godine oko podne prve jedinice 26. dalmatinske divizije probile su se u Mostar. Nešto kasnije do grada su se probile i 19. dalmatinska i 29. hercegovačka divizija, a već oko 19 sati gotovo sve njemačke i ustaške snage pobjegle su iz Mostara. Oko 20 sati Adolf Hitler, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga, koji je u to vrijeme morao lično odobriti svako povlačenje, priznao je poraz i izdao naređenje o povlačenju razbijene vojske. 14. februara 1945. godine u 20 sati grad Mostar bio je slobodan.

Mostar je u Drugom svjetskom ratu svoju slobodu skupo platio. Grad je dao 750 poginulih boraca, 1.517 žrtava fašističkog, četničkog i ustaškog terora, odnosno svaki osmi stanovnik grada nije dočekao slobodu. Grad je imao svoj bataljon, ilegalnu štampariju, dao je 14 narodnih heroja i sedmero obješenih rodoljuba.
(historija.ba)



BITKA ZA MOSTAR: 14. februar – Dan oslobođenja grada od fašizma

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu globalcir.com)

U vremenu besramnog brisanja i zaboravljanja antifašističke historije na našim prostorima, kada Mostar doživljava jedan od svojih najtežih perioda, ako ni zbog čega drugog, a ono jer nam osnovni red nalaže da se sjetimo šta se na današnji dan prije 73 godine dogodilo u ovom prelijepom gradu.

‘Zelena linija’ za povlačenje Hitlerove armije
Dok su, početkom 1945. godine, nacisti u cijeloj Evropi bili u rasulu, a primarni cilj im je bio povlačenje sa zauzetih teritorija kako bi se bar djelomično usporilo napredovanje Saveznika, Mostar je bio važno strateško uporište ‘Grün (zelena) linije’, koja se protezala od srednje Dalmacije preko Hercegovine, zatim Crne Gore, dalje na istok. ‘Zelena linija’ je bila glavna ruta u povlačenju njemačkih jedinica Armijske grupe E, koja se u nastavku rata trebala suprotstaviti Crvenoj armiji.
Partizani su već početkom decembra 1944. godine zauzeli Knin, gdje je bilo smješteno više od 20.000 nacističkih vojnika – 15. brdskog korpusa Wermachta, Dinarske četničke divizije pod vodstvom Momčila Đujića, te 6. i 7. ustaškog zdruga djelomično popunjenog i domobranima. Nakon Knina, Mostar je bio naredni korak za prekid ‘Zelene linije’. Nakon pada Knina, Hitler naređuje uspostavu novih koridora za povlačenje snaga Armijske grupe E, na relaciji Mostar – Višegrad – Drina – Ilok, kao i Mostar – Sarajevo – dolina rijeke Bosne – Slavonski Brod. Kao dio ovih koridora, Mostar je imao važno strateško značenje kako za naciste, tako i za partizane.
Mostar je okupiran nacističkim kolaboracionistima, čiju osnovicu čini 369. legionarska ‘vražja’ divizija, koju su činili ostaci fašističkih jedinica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što su se na Hitlerovoj strani tukli u Staljingradu, pretrpivši teške gubitke. 369. diviziju je osnovao njemački general i bivši vojni savjetnik Čang Kai-šeka, Fritz Neudholdt 1942. godine. Iako su pri osnivanju 369. divizije većinu kadra činili pripadnici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jedinica je početkom 1945. godine bila pretežno popunjena njemačkim vojnicima.
Podršku 369. diviziji je davalo i 5 bojni 9. ustaškog zdruga, te italijanska fašistička legija ‘San Marco’, koju su činili ostaci nekadašnjeg MVAC-a (Milizia Volontaria Anti Comunista), osnovanu prije same kapitulacije Italije. MVAC je osnovao italijanski general i šef Musolinijeve tajne službe Mario Roatta, temeljeno na sporazumu s Antom Pavelićem iz 1942. godine. U sklopu MVAC-a su djelovali četnici koji su se slobodno kretali italijanskim interesnom zonom na teritoriju NDH. Jedinica je u Sloveniji bila poznata i kao ‘Bela garda’, a sačinjavali su je uglavnom Slovenci. Početkom 1945. godine, u Mostaru većinu legije ‘San Marco’  čine italijanski dobrovoljci.
Mostarsku operaciju čini zanimljivom i činjenica da se partizanima priključilo i oko tri stotine Italijana, koji su se nakon kapitulacije Italije opredijelili za antifašizam.



Najveću prepreku partizanima u Mostarskoj operaciji je činio Široki Brijeg
Tokom novembra i decembra 1944. godine, obruč oko Mostara je pojačan izgradnjom dodatnih bunkera, postavljanjem mina i bodljikave žice, čime su saradnici okupatora otežali pristup gradu. Partizani su bili koncentrisani na zapadnom prilazu gradu na Neretvi pa su i najjača utvrđenja i barikade bile usmjerene u selima Međine i Miljkovići, te na brdima Varda i Mikuljača.
Deveta partizanska divizija 8. dalmatinskog korpusa, pojačana 29. hercegovačkom divizijom i dijelom Prve tenkovske brigade opremljene tenkovima Stuart M3, bila je upućena da skine okove fašizma sa hercegovačkog bisera.  Štabom 8. dalmatinskog korpusa je komandovao Petar Drapšin, njegov zamjenik je bio Petar Bogdan-Peko, načelnik štaba Ante Biočić-Toni, a politički komesar Boško Šiljegović.
Kako bi se ublažio otpor okupatora, 8. dalmatinski korpus kreće u zapadnu Hercegovinu. Najveću prepreku partizanima u Mostarskoj operaciji je činio Široki Brijeg, u kojem se, između ostalih, nalazilo više od 300 pripadnika njemačke vojske s teškim naoružanjem. Partizani donose slobodu u Široki Brijeg 7. februara 1945. godine, napadom iz nekoliko pravaca – Kočerina, Goranaca, te zauzimanjem saobraćajnice prema Mostaru. Mostarsko blato je tada bilo poplavljeno i neprohodno, pa okupatorske snage, koje čine miješane jedinice Nijemaca, Italijana i Ustaša, raspoređuju se na pravcu Hum – Kobilovača – Miljkovići – Varda – Gornja Jasenica, s isturenim položajima u Uzarićima i Knešpolju.
Partizani su ranije držali Metković, Vrgorac, Čitluk i Ljubuški, ali kako je 369. divizija, 27. januara 1945. godine privremeno zauzela Čitluk i Ljubuški, partizani se odlučuju ubrzati operaciju oslobođenja Mostara. Glavni pravac napredovanja je išao iz Širokog Brijega, u tri kolone: Bile – Goranci – Vihovići; Jastrebinka – Cim; te Dobrič – Ilići. Rezervni pravac je išao iz Čitluka prema Vardi, dok je tenkovska brigada djelovala na cesti Knešpolje – Mostar. Istovremeno, se kreće i na Nevesinje.



Pukovnik Wetzel izvršava samoubistvo kod Nevesinja, komandant okupatorskog garnizona ubija se ispred zgrade komande
Najžešće borbe pri ulasku u Mostar se vode na brdu Mikuljača. Osmi dalmatinski korpus ulazi u Mostar 14. februara 1945. godine, a fašisti se povlače na istočnu obalu Neretve. Njemačka vojska je u rasulu – pukovnik Wetzel izvršava samoubistvo u Bišini kod Nevesinja. Komandant okupatorskog garnizona u Mostaru major Becker se ubija ispred zgrade komande smještene u hotela Neretva.
Po ulasku u grad najžešće borbe se vode u samom centru, oko hotela Bristol i Neretva. Mostovi su minirani i predodređeni za rušenje. Partizanskih diverzanati, uz pomoć domobranskog oficira Grge Papca uspijevaju osujetiti taj plan i spašavaju mostove uklanjanjem eksploziva.
Po prelasku Neretve kreću žestoke ulične borbe s jedinicama koje čuvaju odstupnicu Nijemcima koji se povlače u Bijelo Polje, i dalje prema Sarajevu.
Za samo sedam dana partizani uspijevaju osvojiti tri važne tačke njemačke odstupnice povlačenja, oslobađajući Mostar, Široki Brijeg i Nevesinje, što je bilo od presudnog značaja za napredovanje savezničkih snaga u Srednjoj Evropi.