Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


27.02.2019.

Ubistvo Karabega – Chicago daily tribune, 6.8.1878. godine



U časopisu Chicago daily tribune, dana 6. avgusta 1878. godine, objavljen je sljedeći tekst:
“Austrijska okupacija.
London, 5 avgust – Iz Beča doznajemo da je pobuna u Mostaru u Hercegovini inicirana od Crnogoraca i da će sukob izazvati ozbiljne komplikacije s Austrijom. Navodi se da je stanje u Mostaru gore nego u glavnom gradu Bosne Sarajevu, da su upravnik grada i mostarski muftija ubijeni, da je cijelo stanovništvo naoružano, a da se muslimani iz susjednih država priključuju pobuni”.
Istoga dana časopis Daily Globe, 6.8.1878. godine objavljuje slijedeći tekst:
“Ulazak trupa.
Beč, 5.avgusta – The Abend Post javlja zvanične detalje austrijske okupacije turskih provincija: Glavna kolona napreduje dolinom Bosne i nakon prevlađivanja velikih teškoća usput postepeno dobija pristanak stanovništva. Vlasnici nekretnina su posebno prijateljski nastrojeni. Budući je agitacija u Sarajevu vrlo loša, poslat je 1. avgusta iz Derbenda (Dervente) kapetan Mellenković, glavni u štabu, sa odredom husara, kako bi izvidio stanje u dolini Bosne. Izgleda da je posvuda primljen s radošću. Čuvši da je u Žepču bila organizovana pobuna, kapetan je nastavio prema tamo, te ja na ulazu u grad bio dočekan plotunom pobunjenika. Husari su formirali napad i budući nije bilo moguće ući u grad, odmarširali su natrag u Maglaj. Tamo su stanovnici, prethodno prijateljski raspoloženi, otvorili jaku paljbu na husare, koji su bili primorani brzim hodom preći tjesnac, tako da je tu nastradalo 70 husara.
Ostatak trupa je dostigao austrijsku predstražu u Hercegovini. Austrijancu su napredovali juče prema Mostaru, uz kratke borbe s petstonjiak pobunjenika blizu Čitluka, ubivši nekolicinu i zarobivši nešto zarobljenika. Ranjena su četvorica Austrijanca”.
(prevodi: Tibor Vrančić)
Ulazak austrougarske vojske na čelu s generalom Jovanovićem u Mostar izazvao je različite reakcije kod sva tri naroda. Ukratko, najradikalniji muslimani koji su bili protiv dolaska austrougarske vojske, na čelu sa samoproglašenim Ali-agom Haljevcem upade 2. avgusta 1878. godine u Konak, ubiše kajmakama Murat-bega, zaklaše mutesarifa i njegovog zeta, svukavši ih prethodno do gola i opljačkavši. Zatim upadoše u kuću muftije Sidiki ef. Karabega, usmrtiše ga, pa ga zatim iskasapiše nožem i opljačkaše. Namjeravali su isto učiniti i njegovoj ženi i djeci, ali ih susjeda sakri od razbjesnjele rulje i tako spasi sigurne smrti. Bezvlašće i strah po Mostaru se nastavi sve do 4. avgusta, kada vođa pobunjenika sa svojim jaranima odjaha do Bišća, gdje se ponizno pokloni zapovjedniku austrougarske vojske generalu barunu Stjepanu Jovanoviću i zaželi mu dobrodošlicu u naš „mirni“ grad.
Bitno je da je nakon početne svađe svih vjera u Mostaru tog ljeta 1878. godine oko prihvatanja ili odbijanja dolaska Austrougarske u naš grad, na kraju prevladalo razumno mišljenje da se s rogatim ne treba bosti.
Ovdje donosimo i faksimil originalnog telegrama upućenog stanovništvu Mostara, a poslatog od strane generala Jovanovića.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
27.02.2019.

Mostarenje kroz memoriju








Nije grijeh, zatvoriti oči i dozvoliti sebi, da pođete tamo gdje hoćete, a kad ponovo otvorite oči, bićete bar za trenutak ponovo mlađi i srećnjii.
Jednim klikom u memoriju, prošetati korzom šezdesetih, sedamdesetih ili osamdesetih, stati ispred Hita, spustiti se niz Korzo izmedju devet i deset prijepodne. Napraviti jedan krug pješke , tamo do Tepe i do Starog Mosta. Promostariti se“.
Smail Špago

(Aid Čizmić/facebook)

Prijetno me iznenadi postavka ovih nekoliko rečenica na facebooku, koje su nastale prije dobrih 25 godina, a satavni su dio jednog malo dužeg teksta kojei sam uvrstio u knjigu „Mostar kružno“ pa se i sam vratih u ta vremena kad su nastale, ali i u vremena o kojima govore. Naravno, uz nekoliko slika iz tog perioda.
(spagos)

26.02.2019.

Iz materijala za knjigu Mahala Carina u Mostaru: Dva dječaka sa Carine


Desno, moj najstariji brat Ismet (1943-2016) sa Ilijasom-Izom Delićem (1936-2013).
Muzika je bila Izina strast kojoj je ostao vjeran do kraja života. Vrhuncem svoje karijere opisuje kada je u maju 2002. godine sa Mostar Sevdah Reunionom imao koncert u dvorani Queen Elizabeth Hall u Londonu kojeg su kritičari vrlo pozitivno ocijenili, list Evening Standard posvetio im je cijelu stranicu, a Mark Espiner je u publikaciji “This is London” zapisao sljedeće: “Pjevač Ilijaz Delić je bio apsolutna zvijezda koncerta. U krem odijelu, srebrene kose, te noći je bio Frank Sinatra, čiji nas je glas pun emocija odveo daleko, na Balkan”
U časopisu Behar koji je tada (1997) uređivao Ibrahim Kajan štampana je recenzija Ismetovih radova:
“Baraljefi Ismeta Kurta u vječnom materijalu – bakru odišu monumentalnošću i postojanošću koji svaki posjetioc osjeti pri prvom susretu sa radovima. Posmatrajući radove sasvim je jasno da se radi o autoru ciji je spektar opservacija okrenut prema bogatom duhovnom, zanatskom i umjetničkom nasljedju svog Mostara i Bosne i Hercegovine.
Tvorevine su nastale kao izraz duhovne potrebe kroz koje Ismet Kurt poseze za svojim korijenima tražeci odgovore na mnoga pitanja nastala kao refleks na opskurnost posljednjih dogadjaja i na tragiku ličnih turbelencija.
Ismet Kurt traži i uzima sokove tradicije, tražeči eliksir za ranjenu dušu.
Ko je mogao vjerovati da ce poslije potpunog razaranja i uništenja, poslije silne mržnje sa istoka i zapada koja se izlila na Mostar, a posebno na njegov stari dio i na Stari most, Potkujundžilukom, tako brzo, opet veselo odjekivati zvuci kujundžijskih čekića, miris jutarnje kafe, dozivanje i “prozivanje”.
Danas stopama rahmetli Ismeta ide njegov sin Edo Kurt, koji nastavlja stvarati čudesne tvorevine u bakru u svojoj umjetničkoj radionici.
(Ahmet Kurt)

23.02.2019.

Ponovo u kinima: Prohujalo s vihorom





“Prohujalo s vihorom”, jedan od najomiljenijih i najkontroverznijih holivudskih filmova svih vremena vraća se krajem februara u američke kino-sale u povodu obilježavanja 80-godišnjice njegove premijere.
Film iz 1939., nastao po istoimenome književnom predlošku Margaret Mitchell, priča je o mladoj Scarlett O’Hari koja usred Američkog građanskog rata svim snagama nastoji zadržati obiteljski posjed na jugu zemlje.
U filmu je maestralno glumi britanska glumica Vivien Leigh, a njezinog partnera Rhetta Butlera, Clark Gable.
“Prohujalo s vihorom” prikazivat će se 28. februara u svim američkim gradovima koje imaju kino-sale, prenosi New York Times. S obzirom na to da je riječ o radnome danu, film će biti na repertoaru do 3. marta.
Film je osvojio osam nagrada Oscar, a imao je još pet nominacija. Osvojio je i dva počasna Oscara.
Ako se obračuna prihod što ga je ostvario 1939. godine u usporedbi s aktualnom vrijednošću dolara, film je zaradio 3.785.107.801 dolara, što ga svrstava u kategoriju najkomercijalnijih u historiji američke sedme umjetnosti.
Godine 1982. film je, zbog svojega kulturnog značaja uključen u “državni filmski registar SAD-a”, a Američki filmski institut uvrstio ga je na popis “100 godina 100 filmova”.
Režirao ga je redatelj Victor Fleming. Zanimljivo je da je Gable ulogu dobio tek nakon što ju je odbio Gary Cooper, koji je tada izjavio da će “film biti najveći neuspjeh u historiji Hollywooda”. Prvi Flemingov izbor za Scarlet bila je glumica Paulette Goddard.
Zanimljivo je i to da se za ulogu Scarlett prijavilo čak 1400 glumica, među kojima i Olivia de Havilland, koja je na kraju dobila važnu ulogu Scarlettine sestre Melanie.
Film je počeo snimati George Cukor, no ‘odradio’ je 17 minuta te potom napustio film smatrajući da scenarij nije dobar.
Hattie McDaniel prva je crna glumica nominirana za Oscara. Na kraju ga je i osvojila u kategoriji najbolje ženske sporedne uloge, one Scarlettine dadilje Mammy.
Prva verzija filma trajala je više od četiri i pol sata, no kasnije je skraćena za 48 minuta.
(kult)
20.02.2019.

Branislav Nušić u Mostaru – Musavat br. 10 iz 1906. godine



U časopisu Musavat, broj 10 iz 1906. godine objavljen je sljedeći tekst:

“Lična vijest. Branislav Nušić, književnik srpski, o kome je u prošlom broju Musavata bilo govora, bavio se ovih dana u Mostaru, prolazeći u Dubrovnik, gdje ga je srpsko-hrvatska omladina pozvala da prisustvuje prestavama četiri najbolja svoja pozorišna komada”.

Tom prilikom, Nušić je posjetio i Srpsko društvo Gusle i uredništvo lista Zora, koji je uređivao Aleksa Šantić. Vjerujem da je o radu Alekse Šantića do sad gotovo sve istraženo i poznato. Da se ukratko podsjetimo, on je godine 1896. godine  s Jovanom Dučićem i Atanasijem Šolom osnovao književni časopis Zora, koji je bez prekida izlazio sve do 1901. godine, a istaknuti članovi i uređivači su bili Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović.
30. novembra 1895. godine, njih su dvojica uputili molbu Zemaljskoj vladi u Sarajevu za otvaranje jednog književnog časopisa. Odgovor Benjámina Kállaya stigao je 28. februara naredne godine, gdje se navodi da se: …„dopušta istočno-pravoslavnim građanima iz Mostara Aleksi Šantiću i Svetozaru Ćoroviću izdavanje literarnog časopisa “Zora” u okvirima navedenim u njihovoj molbi.” Cenzuru novog lista vršile su okružne vlasti u Mostaru. Nakon odobrenja za izdavanje časopisa, Zemaljska vlada je jasno skrenula pažnju urednicima da im neće biti dozvoljeno bilo kakvo političko djelovanje u časopisu. Stoga je „Zora” od početka pratila isključivo književne teme s južnoslovenskih prostora, ali i s evropske književne scene.
Pjesma „Ostajte ovdje”, objavljena je 1896. na prvoj stranici prvog broja Zore, a bila je upućena onim bosanskim muslimanima koji su nakon dolaska austrougarske uprave u Bosnu i Hercegovinu 1878. napuštali zemlju, masovno odlazeći u Tursku.
Sve ovo su već poznate činjenice. Ali, možda je malo poznato da je pjesma u originalu štampana pod nazivom „Ostajte ovđe”, a ne „Ostajte ovdje.” Donosimo original prve stranice prvog broja Zore, gdje je to i vidljivo, kao i diplomu Srpskog pjevačkog društva Gusle iz 1905. godine.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
19.02.2019.

Umro mornar s čuvene fotografije iz 1945. godine




George Mendonsa, američki mornar slikan dok ljubi ženu na Times Square, slaveći završetak Drugog svjetskog rata, preminuo je u 96. godini.
Njegova kćerka je za lokalne medije rekla da je Mendonsa u nedelju pao i doživio infarkt.
Mendonsa je uslikan kako ljubi Gretu Zimmer Friedman, zubarsku pomoćnicu u uniformi medicinske sestre, na njujorškom Tajms skveru 14. avgusta 1945. godine, na dan kapitulacije Japana.
Fotografija Alfreda Eisenstadta je postala jedna od najpoznatijih fotografija 20. vijeka.
Tek godinama kasnije je potvrđeno da su Mendonsa i Friedman bili u vezi.
Mendonsa je umro dva dana prije 96. rođendana, dok je Friedman preminula 2016., u 93. godini.
(NovaSloboda)



Da li se radi o istoj slici, ili o istim osobama, teško je bilo šta tvrditi. Prije nekoliko godina, u medijima su oko iste, (da li baš iste) slike navedena sasvim druga imena.
Kako god bilo, slika i njeni protagonisti su obilježili kraj jedne ere i poetak novog života.

sa bloga 14. augusta 2012. godine:




(spagos)
17.02.2019.

Sjećanje na Februarski turnir povodom obilježavanja Dana oslobođenja Mostara


(sa stranice fkvelez.ba)

Fudbalski turnir u Mostaru, poznat kao „Februarski turnir“, održan je prvi put 1965. godine u organizaciji grada Mostara i FK Velež. Turnir je organiziran u čast 20-godišnjice oslobođenja Mostara, 14. februara 1945. godine, saopćeno je na internet stranici FK velež.
U Drugom svjetskom ratu gotovo svi članovi i simpatizeri Veleža od prvog dana su se uključili u borbu protiv fašizma, okupatora i njegovih domaćih pomagača, a kraj rata nije dočekalo njih 77, koji su položili život za slobodu domovine. Među njima je devet fudbalera proglašeno narodnim herojima, od kojih je osam poginulo, a samo je jedan ostao živ – Mehmed Trbonja.
U premijernom izdanju turnira pobjednik je bio domaćin Velež, a učestvovali su još i Budućnost iz Titograda (današnje Podgorice), splitski Hajduk i tuzlanska Sloboda. Sveukupno, učestvovale su 34 ekipe, od toga 14 stranih i 2 reprezentacije.
Prvi gost bio je mađarski Diožđer iz Đera 1968. godine. Kasnijih godina u Mostar su dolazili mađarski Honved, MTK, Vašaš i Ujpešt Doža, austrijski Rapid i Šturm, Slavija iz Praga, rumunski Bakau, istočnonjemački Magdeburg, švicarski Lucern, iranski Tadž, sovjetske ekipe Lokomotive iz Moskve i Dinama iz Tbilisija.
Učestvovale su i dvije reprezentacije, SSSR-a i Poljska. Poljaci su 1974. godine na turnir doputovali sa možda najtalentovanijom generacijom u svojoj istoriji – Šmudla, Kasperčak, Lato, Šarmah i drugovi su samo pola godine kasnije osvojili treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, a 1976. godine u Montrealu postali olimpijski pobjednici. Ali su u finalu Februarskog turnira naišli na izuzetno raspoloženog domaćina, koji ih je golovima Vahida Halilhodžića, Duška Bajevića i Franje Vladića deklasirao sa 3:0.
Velež je rekorder sa 15 osvojenih turnira. Željezničar i Partizan slavili su po tri puta, dok su zagrebački Dinamo, Hajduk, Crvena zvezda, reprezentacija SSSR-a i bečki Rapid po jedanput osvojili trofej. Dva turnira nisu imala pobjednika – 1966. godine održana je fubalska revija sa pet ekipa, dok je 1979. godine, nakon prvog dana, turnir prekinut zbog smrti tadašnjeg drugog čovjeka Jugoslavije iza Josipa Broza Tita – Edvarda Kardelja.
Napadač Veleža, Dušan Bajević je sa 22 gola najbolji strijelac turnira, a sa 23 odigrane utakmice je rekoreder i po broja nastupa. Rekordnu pobjedu ostvario je Velež 9. februara 1980. godine protiv Dinama – 9:2. Po 4 gola postigli su Blaž Slišković i Vladimir Skočajić, a Okuka je dodao jedan.
Dio tradicije bila je i kiša koja je gotovo uvijek padala za vrijeme odigravanja turnira, zbog čega su se utakmice često igrale na terenu koji je više ličio na oranicu nego na travnatu površinu. Inače, na 28 turnira postignuto je 309 golova.
Turnir je imao 28 izdanja, posljednje 1992. godine.
Sretan Vam Dan oslobođenja Mostara.
Mostar u srcu, Velež do groba!
(FK Velež)



16.02.2019.

Dani antifašizma u Mostaru: Korak od sedam milja










POLAGANJEM CVIJEĆA I VIJENACA NA PARTIZANSKO SPOMEN GROBLJE U MOSTARU NASTAVLJENI SU DANI ANTIFAŠIZMA KOJI SU POČELI U PONEDJELJAK 11. FEBRUARA, A ZAVRŠAVAJU DANAS S PREDSTAVOM „USPAVANKA ZA MLADENKU“.

Prema riječima Seje Đulića, predsjednika mostarskog UABNOR-a, danas je napravljen korak od sedam milja.
- Mislim da je danas napravljen korak od sedam milja, kada gledamo na period i dešavanja u zadnje tri godine. Tada smo ovdje dolazili dočekivani topovskim udarima, psovkama, bacanjem kamenja i prijetnjama, a danas smo potpuno mirno došli. Bez ikakvih problema i incidenata. Došli smo autobusima mada sam ja uvjeren da smo mogli i došetati - kaže Đulić.
Skoro dvije hiljade antifašista s prostora cijele BiH i susjednih država obilježilo je 74. godišnjicu oslobođenja Mostara od fašizma. Ove godine su po prvi put u Mostar došli antifašisti iz Bugojna, Viteza, Vareša.
Đulić podsjeća da je riječ o multinacionalnim grupama što je danas itekako važno naglasiti.
- Ohrabruje nas broj ljudi koji su danas ovdje s nama. Ljudi rado dolaze, tako ove godine imamo prvi put antifašiste iz Bugojna, došlo ih je oko 75, pa imamo grupu iz Viteza. Te grupe su multinacionalne i to me posebno veseli. Mi želimo poslati danas jasnu poruku; rat je odavno prošao i onaj prvi i ovaj zadnji. Okrenimo se stoga izgradnji mira, kulturi mira i dijaloga. Komunicirajmo i doći ćemo do rješenja u kojima nećemo trovati nove mlade generacije koje u školi ne uče ono što smo učili - kazao je Đulić.
Šakić i Ćamil Selimović su jutros iz Sarajeva došli u Mostar da odaju počast i polože cvijeće. Iako su oboje penzioneri u godinama to ih nije spriječilo da dođu.
Mi smo danas došli u Mostar da proslavimo 74 godine od oslobođenja Mostara i da uveličamo ovaj događaj. Koliko vidim u tome smo uspjeli, ima dosta naroda što me stvarno oduševljava. Jutros smo došli među prvim i položili cvijeće. Međutim kada smo vidjeli da smo sami, iskren da budem malo smo se prepali, ali smo odlučili napraviti krug oko Mostara dok se narod skupi. Onda kada smo vidjeli koliko je naroda došlo...presretni smo - izjavio je Ćamil Selimović za naš portal.
Vedran Poropat potpredsjednik Upravnog odbora UABNOR Vogošća je također posjetio Mostar sa suprugom. Kaže da dolazi svake godine.
- Tu sam kao i svake godine do sada i ne krijem zadovoljstvo kada vidim koliko ljudi je danas ovdje s nama. Tu smo svi zajedno da proslavimo oslobođenje Mostara i da gledamo u jednu ljepšu i bolju budućnost. Nadam se da ćemo iduće godine umjesto busom, prošetati Mostarom - izjavio je Vedran za naš portal.
Posjeta Partizanskom spomen groblju je protekla bez uobičajenih incidenata, a mjesto je osiguravao veliki broj pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona.
(Đenan Jelin, Interview.ba)
16.02.2019.

Manifestacija "Dani antifašizma u Mostaru" okupila goste iz cijele regije

















Svečanom akademijom u Narodnom pozorištu, te polaganjem cvijeća i vijenaca na Partizanskom spomen-groblju, u subotu su završeni Dani antifašizma u Mostaru, organizovani u povodu 14. februara – Dana oslobođenja grada na Neretvi.
Centralnoj svečanost, na kojoj su dodijeljene i tradicionalne Februarske nagrade i plakete, prisustvovao je veliki broj antifašista iz svih zemlja bivše Jugoslavije.
Nagrade su dobili Jasna Merdan Kolar, Interventna spasilačka služba Mostar i Gradimir Gojer, a plakete Nedžad Maksumić, Antonio Campanini, Stefan M. Dietrich, Jasna Rebac, Milan Kapor – Minja i Ahmet Kukrica.
Predsjednik Udruženja antifašista i boraca NOR-a Mostar Sead Đulić kazao je u izjavi za medije kako se značajan broj građana BiH želi istinski boriti protiv fašizma, ali da imamo vlast “koja sve čini da razvije, oživi i probudi najrazličitije oblike neofašizma”.
“Imamo živi fašizam oko nas, a na neke pojavne oblike smo se toliko navikli da su to postale norme ponašanja, pa ih ni ne primjećujemo”,istaknuo je Đulić.
Međutim, dodao je, imamo i značajan broj građana koji se tome opiru.
Po njegovom mišljenju, sve države nastale raspadom bivše Jugoslavije, pa i sam Mostar, imaju jednu od najznačajnijih antifašističkih tradicija u Evropi.
“Ovdje smo danas da se bar na trenutak vratimo u Titovo doba, kad smo svi bili isti, kad nam je bilo lijepo i kad nije bilo gladi, štrajkova i ostalih problema”, kazala je Đurđica Imamović iz Breze.
U sklopu šestodnevne manifestacije, koja se održavala u povodu obilježavanja 74. godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu, održane su brojne izložbe, pozorišne predstave, filmske projekcije, tribine…
(Fena)
Foto: Alma Pelo Zagorčić
14.02.2019.

Bella Ciao – Jedna priča bez riječi


Umjetnik Maurizio A.S. Quarello pripovjeda o životu njegovih djeda i bake, koji u bili razdvojeni na kraju Drugog svjetskog rata, kada je muž učestvovao u partizanskim bitkama, koje su kuliminirale petodnevnom borbom za Torino, nakon čega je Wehrmacht poražen u Italiji.
Istorijski kontekst je objašnjen u dodatku. Ovdje saznajemo o čemu pjeva pjesma “Bella Ciao”, najpoznatija pjesma partizana.
Quarello je priču podijelio u nekoliko poglavlja, kako bi prikazao kakav je tada bio život. Od noćnog napada na dostavljački kamion Wehrmachta, preko napada na kuću partizana, trenutaka kratke sreće i konačno rastanak, kada je muž otišao u poslijednju veliku borbu.
Umjetniku za njegovu naraciju nisu bile potrebne riječi. On pušta da o tome govore njegove ilustracije, koje imaju vlastiti, ali upečatljiv stil, koje dopuštaju da emocije protagonista postanu vrlo primjetne. To je u suštini isto, kao kad gledate jedan moderni nijemi film. Odricanje jednog elementa, u ovom slučaju govora, izaziva čitaoca da se još intenzivnije bavi slikama i tako stekne potpuno poštovanje medija stripova.
Knjiga: Mauricio A.C. Quarello. Jacobi & Stuart 2017, 96 stranica, €20.
(spagos)

14.02.2019.

Bella ciao


Bella ciao [ˈbɛlla ˈtʃaːo] (ital.: Ljepotice, zdravo), pjesma italijanskih partizana iz vremena Drugog svjetskog rata. Nju je pjevao čitav ljevičarski antifašistički pokret otpora u Italiji, odnosno svi anarhistički, komunistički i socijalistički borci. Autor teksta je nepoznat, dok je melodija nejvjerovatnije uzeta iz jedne narodne pesme nastale u Padskoj niziji.
Danas se Bella ciao ne gleda kao isključivo partizanska ili ideološka pjesma, već kao "pjesma slobode duha, želje za sveopštom slobodom i demokratijom", odnosno kao "simbol otpora nepravdi".
Pjesma je obrađena i prepjevana na mnoge jezike i izvodi je veliki broj umjetnika širomsvijeta, među kojima su i Manu Čao, KUD Idijoti i Goblini. Pjesma je korišćena kao filmska muzika za jugoslovenski film Most iz 1969. godine Italijanski sveštenik don Andrea Gallo ju je 2012. godine tokom tokom službe izvodio u crkvi u Đenovi.

Andre Rieu & Florian Silbereisen - Bella Ciao 2015


Talijanski sveštenik: Bella Ciao


Bella ciao original (italijanski)

Una mattina mi son svegliato,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
Una mattina mi son svegliato
e ho trovato l'invasor.

O partigiano, portami via,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
O partigiano, portami via,
ché mi sento di morir.

E se io muoio da partigiano,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
E se io muoio da partigiano,
tu mi devi seppellir.

Mi seppellirai [Mi porterai / E seppellire] lassù in [sulla] montagna,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
E seppellire [Mi seppellirai / Mi porterai] lassù in [sulla] montagna
[sotto l'ombra] all'ombra di un bel fior.

E [Tutte] le genti che passeranno
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
E [Tutte] le genti che passeranno
Ti diranno «Che bel fior!»

«È questo il fiore del partigiano»,
o bella, ciao! bella, ciao! bella, ciao, ciao, ciao!
«È questo il fiore del partigiano
morto per la libertà!»

Bela ćao: prevod

I jednog dana, kad se probudih,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I jednog dana, kad se probudih,
I okupator bješe tu.

U partizane, ja moram poći,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
U partizane, ja moram poći,
I tamo naći topli dom.

I ako umrem, kao partizan,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I ako umrem, kao partizan,
Ti iskopaj meni grob.

Sahrani me gore, u planini
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
Sahrani me gore, u planini
Ispod sjenke divnog cvijeta.

I svi oni ljudi, koji tu prođu,
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I svi oni ljudi, koji tu prođu,
Će reći „kakav divan cijvet“.

I ovo je cvijet partizana
O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao!
I ovo je cvijet partizana
koji je umro za slobodu.

(mostrarskibehar)


14.02.2019.

Dan oslobođenja Mostara


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu historija.ba)

Dan oslobođenja Mostara je najveći dan u historiji grada na Neretvi. Mostar je oslobođen od fašista i domaćih izdajnika.

14 februara 1945. godine oko podne prve jedinice 26. dalmatinske divizije probile su se u Mostar. Nešto kasnije do grada su se probile i 19. dalmatinska i 29. hercegovačka divizija, a već oko 19 sati gotovo sve njemačke i ustaške snage pobjegle su iz Mostara. Oko 20 sati Adolf Hitler, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga, koji je u to vrijeme morao lično odobriti svako povlačenje, priznao je poraz i izdao naređenje o povlačenju razbijene vojske. 14. februara 1945. godine u 20 sati grad Mostar bio je slobodan.

Mostar je u Drugom svjetskom ratu svoju slobodu skupo platio. Grad je dao 750 poginulih boraca, 1.517 žrtava fašističkog, četničkog i ustaškog terora, odnosno svaki osmi stanovnik grada nije dočekao slobodu. Grad je imao svoj bataljon, ilegalnu štampariju, dao je 14 narodnih heroja i sedmero obješenih rodoljuba.
(historija.ba)



BITKA ZA MOSTAR: 14. februar – Dan oslobođenja grada od fašizma

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu globalcir.com)

U vremenu besramnog brisanja i zaboravljanja antifašističke historije na našim prostorima, kada Mostar doživljava jedan od svojih najtežih perioda, ako ni zbog čega drugog, a ono jer nam osnovni red nalaže da se sjetimo šta se na današnji dan prije 73 godine dogodilo u ovom prelijepom gradu.

‘Zelena linija’ za povlačenje Hitlerove armije
Dok su, početkom 1945. godine, nacisti u cijeloj Evropi bili u rasulu, a primarni cilj im je bio povlačenje sa zauzetih teritorija kako bi se bar djelomično usporilo napredovanje Saveznika, Mostar je bio važno strateško uporište ‘Grün (zelena) linije’, koja se protezala od srednje Dalmacije preko Hercegovine, zatim Crne Gore, dalje na istok. ‘Zelena linija’ je bila glavna ruta u povlačenju njemačkih jedinica Armijske grupe E, koja se u nastavku rata trebala suprotstaviti Crvenoj armiji.
Partizani su već početkom decembra 1944. godine zauzeli Knin, gdje je bilo smješteno više od 20.000 nacističkih vojnika – 15. brdskog korpusa Wermachta, Dinarske četničke divizije pod vodstvom Momčila Đujića, te 6. i 7. ustaškog zdruga djelomično popunjenog i domobranima. Nakon Knina, Mostar je bio naredni korak za prekid ‘Zelene linije’. Nakon pada Knina, Hitler naređuje uspostavu novih koridora za povlačenje snaga Armijske grupe E, na relaciji Mostar – Višegrad – Drina – Ilok, kao i Mostar – Sarajevo – dolina rijeke Bosne – Slavonski Brod. Kao dio ovih koridora, Mostar je imao važno strateško značenje kako za naciste, tako i za partizane.
Mostar je okupiran nacističkim kolaboracionistima, čiju osnovicu čini 369. legionarska ‘vražja’ divizija, koju su činili ostaci fašističkih jedinica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što su se na Hitlerovoj strani tukli u Staljingradu, pretrpivši teške gubitke. 369. diviziju je osnovao njemački general i bivši vojni savjetnik Čang Kai-šeka, Fritz Neudholdt 1942. godine. Iako su pri osnivanju 369. divizije većinu kadra činili pripadnici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jedinica je početkom 1945. godine bila pretežno popunjena njemačkim vojnicima.
Podršku 369. diviziji je davalo i 5 bojni 9. ustaškog zdruga, te italijanska fašistička legija ‘San Marco’, koju su činili ostaci nekadašnjeg MVAC-a (Milizia Volontaria Anti Comunista), osnovanu prije same kapitulacije Italije. MVAC je osnovao italijanski general i šef Musolinijeve tajne službe Mario Roatta, temeljeno na sporazumu s Antom Pavelićem iz 1942. godine. U sklopu MVAC-a su djelovali četnici koji su se slobodno kretali italijanskim interesnom zonom na teritoriju NDH. Jedinica je u Sloveniji bila poznata i kao ‘Bela garda’, a sačinjavali su je uglavnom Slovenci. Početkom 1945. godine, u Mostaru većinu legije ‘San Marco’  čine italijanski dobrovoljci.
Mostarsku operaciju čini zanimljivom i činjenica da se partizanima priključilo i oko tri stotine Italijana, koji su se nakon kapitulacije Italije opredijelili za antifašizam.



Najveću prepreku partizanima u Mostarskoj operaciji je činio Široki Brijeg
Tokom novembra i decembra 1944. godine, obruč oko Mostara je pojačan izgradnjom dodatnih bunkera, postavljanjem mina i bodljikave žice, čime su saradnici okupatora otežali pristup gradu. Partizani su bili koncentrisani na zapadnom prilazu gradu na Neretvi pa su i najjača utvrđenja i barikade bile usmjerene u selima Međine i Miljkovići, te na brdima Varda i Mikuljača.
Deveta partizanska divizija 8. dalmatinskog korpusa, pojačana 29. hercegovačkom divizijom i dijelom Prve tenkovske brigade opremljene tenkovima Stuart M3, bila je upućena da skine okove fašizma sa hercegovačkog bisera.  Štabom 8. dalmatinskog korpusa je komandovao Petar Drapšin, njegov zamjenik je bio Petar Bogdan-Peko, načelnik štaba Ante Biočić-Toni, a politički komesar Boško Šiljegović.
Kako bi se ublažio otpor okupatora, 8. dalmatinski korpus kreće u zapadnu Hercegovinu. Najveću prepreku partizanima u Mostarskoj operaciji je činio Široki Brijeg, u kojem se, između ostalih, nalazilo više od 300 pripadnika njemačke vojske s teškim naoružanjem. Partizani donose slobodu u Široki Brijeg 7. februara 1945. godine, napadom iz nekoliko pravaca – Kočerina, Goranaca, te zauzimanjem saobraćajnice prema Mostaru. Mostarsko blato je tada bilo poplavljeno i neprohodno, pa okupatorske snage, koje čine miješane jedinice Nijemaca, Italijana i Ustaša, raspoređuju se na pravcu Hum – Kobilovača – Miljkovići – Varda – Gornja Jasenica, s isturenim položajima u Uzarićima i Knešpolju.
Partizani su ranije držali Metković, Vrgorac, Čitluk i Ljubuški, ali kako je 369. divizija, 27. januara 1945. godine privremeno zauzela Čitluk i Ljubuški, partizani se odlučuju ubrzati operaciju oslobođenja Mostara. Glavni pravac napredovanja je išao iz Širokog Brijega, u tri kolone: Bile – Goranci – Vihovići; Jastrebinka – Cim; te Dobrič – Ilići. Rezervni pravac je išao iz Čitluka prema Vardi, dok je tenkovska brigada djelovala na cesti Knešpolje – Mostar. Istovremeno, se kreće i na Nevesinje.



Pukovnik Wetzel izvršava samoubistvo kod Nevesinja, komandant okupatorskog garnizona ubija se ispred zgrade komande
Najžešće borbe pri ulasku u Mostar se vode na brdu Mikuljača. Osmi dalmatinski korpus ulazi u Mostar 14. februara 1945. godine, a fašisti se povlače na istočnu obalu Neretve. Njemačka vojska je u rasulu – pukovnik Wetzel izvršava samoubistvo u Bišini kod Nevesinja. Komandant okupatorskog garnizona u Mostaru major Becker se ubija ispred zgrade komande smještene u hotela Neretva.
Po ulasku u grad najžešće borbe se vode u samom centru, oko hotela Bristol i Neretva. Mostovi su minirani i predodređeni za rušenje. Partizanskih diverzanati, uz pomoć domobranskog oficira Grge Papca uspijevaju osujetiti taj plan i spašavaju mostove uklanjanjem eksploziva.
Po prelasku Neretve kreću žestoke ulične borbe s jedinicama koje čuvaju odstupnicu Nijemcima koji se povlače u Bijelo Polje, i dalje prema Sarajevu.
Za samo sedam dana partizani uspijevaju osvojiti tri važne tačke njemačke odstupnice povlačenja, oslobađajući Mostar, Široki Brijeg i Nevesinje, što je bilo od presudnog značaja za napredovanje savezničkih snaga u Srednjoj Evropi.



13.02.2019.

Udvaranje, ženidba, odlazak – Evening Star, 22.1.1931. godine


U časopisu Evening star, dana 22. januara 1931. godine objavljen je sljedeći tekst:
“Šeik se vratio nekoliko sati nakon bjekstva nevjeste.
Mostar, Jugoslavija – Šeik Mahmud od Whaabisa iz Arabije imao je ovdje iskustvo ženidbe, gubljenja mladenke i rastave u svega nekoliko sati.
Došao je u Mostar kako bi među Muhamedancima iz Hercegovine organizovao hodočašće za Meku u 1931. godine. Nedugo nakon njegovog dolaska, susreo je lijepu djevojku i ubijedio je da se uda za njega. Zatvorio je svoju mladenku u sobu u jednoj krčmi, pa otišao proslaviti taj događaj.
Ali, predugo se zadržao za stolom, jer kad se vratio njegova nevjesta je odlepršala s mlađim čovjekom.
Sljedeće jutro, šeik Mahmud je otišao do muslimanskog sveštenika koji ih je vjenčao i ishodio poništenje bračne zajednice”.
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
10.02.2019.

Stare avlije by Emica


Čudan osjećaj prožima čitavo tijelo čim uđete kroz kapidžik. Prethodno se prolomi zveket starih teških halki, škripa vrata, klepet mandala, a potom kliktavi pjev kaldrme pod drvenim nanulama, kao da se raduje koracima pa im pjevuši zavodljivu sevdalinku unutar visokih duvarova. Stari, debeli bedemi, obrasli mahovinom i zijevalicama, skrivali su u svom pamćenju mnoge tajne, i radosti i tuge, i ljubavi i želje. Preko njih su u komšijske avlije i sokake prelazili mirisi tek pečenih pogača, kuhanih pirjana, spravljenih turšija i pekmeza. Nerijetko bi se razlijegao i cirlik sretne i razuzdane djece. A ponekad i plačljiv glas zbog razbijenog koljena. Škripa škipova na koritu, zveket limenih kanti miješao se s milozvučnom pesmom koja se izvijala iz djevojačkog grla kao čarobni pjev slavuja. Sve što su zidovi htjeli, to su i propuštali, samo dobro skrivane tajne su ostajale unutar četiri duvara. To se moralo znati i poštovati. Zbog toga se, čim se prekorači kapidžik, osjećala duboka harmonija, zrak je odisao toplinom, pitomošću i gostoprimstvom. Iz sofa su se smiješili albaberi, mušketini, mendžušice, mace , akšamhajri, hadžibezi, ruže đulbeharke su izdašno nudile svoje latice da ih se popotope u mirisni himber, U tepsijama se sušila nešesta za višnjab i posipanje jufke za bajramsku baklavu, na vijencima se sušili patlidžani i već svehnute paprike, a s odrine bi se otimale razuzdane vitke lozove grane da pomiluju rumene djevojačke obraze. Kikotale su se, dogovarale se očima, hvatajući trenutke kad bi popustila budna pažnja onih koji su brinuli za njihov nam. Tek nejasno rumenilo na njihovim obrazima je odavalo prirodu nihovih šaputanja. Tu avlijsku harmoniju su samo ponekad remetili čudni zvuci nadolazeće tehnologije koja će ubrzo promijeniti mirise starih avlija. Ostaće samo sjećanja na neobičan rahatluk kojim je odisao taj dio života unutar njih.

(Emica...sjećanje na moju avliju iz vremena prije 100 godina


09.02.2019.

Iz strane štampe: New York Times - Olimpijski duh se vraća u Sarajevo


sjećanje na ZOI'84, Ismar Mujezinović



(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba 8. februara 2019. godine)

Prema pisanju uglednog američkog lista New York Times, olimpijski duh se vratio u Sarajevo nakon što su suprotstavljene etničke elite u BiH svoje međusobne razlike stavile po strani kako bi ugostile najveći sportski događaj od Zimskih olimpijskih igara 1984. godine.
Evropski omladinski olimpijski festival (EYOF) u nedjelju će biti otvoren u Sarajevu i bit će zatvoren sedmicu kasnije u Istočnom Sarajevu, bivšem predgrađu koje je danas postalo odvojen grad. Također, trenutna granica između Sarajeva i Istočnog Sarajeva nekada je predstavljala i ratnu granicu.

New York Times navodi da postizanje saradnje nije bilo lako. U tekstu se ističe da Sarajevo pripada bošnjačko-hrvatskoj federaciji, a Istočno Sarajevo entitetu Republika Srpska koji predstavlja autonomno područje BiH.

Također, u tekstu se navodi da su ova dva grada propustila organizirati ovaj sportski događaj 2017. godine zbog nedostatka podrške vladajućih struktura nakon što je BiH dobila dozvolu za organiziranje EYOF-a 2012. godine.

Međutim, dva mlada gradonačelnika su odlučila na pravi način promovirati svoje gradove kao idealnu lokaciju za zimske sportove i kao vodeće regionalne turističke centre.

"Da li je bilo lako? Ne. Da li smo imali opstrukcije? Da, svaki dan, ali konačni rezultat jeste da će se događaj održati i da smo uspjeli da okupimo sve nivoe vlasti, dva grada i građane", rekao je gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka.

New York Times piše da će lider nacionalističkih snaga bosanskih Srba Milorad Dodik, predsjedavajući tročlanog međunacionalnog Predsjedništva BiH, zvanično otvoriti događaj na kojem će se 1.700 mladih sportista takmičiti u osam zimskih sportova na arenama smještenim oko dva navedena grada.

"Više nismo u rovovima 90-ih godina, to smo prevazišli. Samo ostavite politiku sa strane i mi ćemo dobro sarađivati ​​na projektima od zajedničkog interesa za domaći sport i turizam", izjavio je Skakin kolega iz Istočnog Sarajeva gradonačelnik Nenad Vuković.

Olimpijada ima posebno mjesto u srcima mnogih Sarajlija koji se još sjećaju slave iz 1984. godine koja se održala u tadašnjoj Jugoslaviji.
(klix)



08.02.2019.

Prije 35 godina ZOI'84

Slike koje vraćaju u vrijeme kad su Sarajevo, Bosna i Hercegovina, kao i tadašnja Jugoslavija bili centar svijeta.

XIV zimske olimpijske igre održane su od 8. do 19. februara 1984. u Sarajevu. Na Igrama su u 6 sportova nastupila 1272 takmičara iz 49 zemalja (998 takmičara i 274 takmičarke).

Slike podsjećanja za nas koji smo te dane doživjeli aktivno.

























(spagos)

07.02.2019.

Iz materijala za knjigu o mahali Carina Mostar by Ahmet Kurt


Iz državnog arhiva Austrije, dobio katastarske karte iz 1881. godine. Kad se te karte preklope preko aerofotogrametrijskog snimka istog područja iz 2012. godine, dobijemo mnogo interesantnih historijskih podataka. Na slici markirano zelenom bojom je Carinski harem, a ispod vidimo današnje objekte želj. i aut. stanice. Harem se pružao sve do Fatime kadun džamije (srušena 1947). Između dva Svjetska rata na haremu je napravljen Higijenski zavod, a u socijalističkoj Jugoslaviji, stanica, benz. pumpa, zgrada “Bejrut” i hotel Energoinvesta. Poslije zadnjeg rata na prostoru harema je napravljen Studentski hotel. Harem je ekshumiran 1964-65. godine, a kosti rahmetlija zakopane poviše mrtvačnice u Groblju Sutina. Godine 1953. Husaga Ćišić piše tada neprikosnovenom vladaru Bosne i Hercegovine, Đuri Pucaru, da se Carinski i Šarića haremi ne uništavaju i ne zatire bošnjačka kulturna baština. Izgradnja putne želj. stanice planirana je na Carinskom, a teretne na Šarića haremu. Poslije Husaginog pisma mjesto izgradnje teretne stanice je pomaknuto južno od Šarića harema. Kao što se vidi na slici Carinski harem je na dva dijela presjecao konjski put prema Podveležju i dalje prema Nevesinju. Put je ujedno bio i granica između KO Mostar i KO Zalik. 1950-tih godina IZ je sklopila ugovor sa dvije carinske porodice za napasanje njihovih krava (?!) u haremu, pa su se ovi dijelovi harema, kolokvijalno, nazivali po prezimenima ovih porodica. Svi prostori oko harema su uzurpirani i na njima napravljene privatne kuće. Interesantno je vidjeti da se ljudi ipak, iz bogobojaznosti, nisu osuđivali praviti kuće na haremu. To je tradicija i zakon još iz antičkog doba da svako ljudsko biće ima pravo na grob i nadgrobni znak, a mjesto ukopa postaje locus religiosus, mjesto pijeteta. Ovaj antički običaj kasnije je ušao u sve religije.


Žutim tačkama označeno je mjesto gdje su se nalazili monumentalni nišani, visine do 4 metra. Nekoliko njih je premješteno u dvorište Ćejvan Ćehajine džamije - o tome drugi put.



Crvenom tačkom je označen jedini neekshumirani mezar 17-godišnjeg Esada, sina trgovca kožama Salke Kazazića, koji je opet sin Mahmut-age. Esad je umro od TBC-a 1947. godine. Njegova braća su Asim i Osman. Kada je građevinski poslovođa, Mate Lončar iz okoline Imotskog, naredio bageristima da iskopaju zadnji mezar, to oni nisu mogli učiniti, pošto se motor bagera gasio. Ovaj događaj kasnije se pretvorio u vjerovanje da se radilo o uplivu viših sila, a da je sahranjeni Esad postao Dobri. Postoje planovi da se više mezara podigne turbe. Nekoliko dana poslije Esadove smrti, u komšijskoj porodici Šegetalo, u Kazazića sokaku, rodio se sin, koji je u čast preminulog komšije dobio njegovo ime - Esad. Zelenom linijom označen je zid koji je oko preostalog dijela harema podigla Islamska zajednica. Slika mezara - kasnije.



Plavom bojom na slici je označeno groblje koje se tu nalazilo 1881. godine, a zauzimalo je površinu dva fudbalska igrališta. Danas se, dijelom, na tom mjestu nalaze teniski tereni. Iz topografskih znakova na karti vidimo da ja na groblju raslo veće listopadno drveće, a geometar koji je snimao teren, haupmann (kapetan) austrougarske vojske, Elias Živić je jednu tačku poligone mreže stavio na jedan krst, što se radilo samo na postojanim i lako uočljivim objektima. Dalje istražujem da li se radi o groblju austrougarskih vojnika, ili o nekom starom hrišćanskom groblju, čiju lokaciju je osmanska vlast odredila daleko van, tadašnjih, mahala. Snimanje terena je obavljeno 1881. godine, samo dvije i po godine poslije dolaska Austro-Ugarske. Za to vrijeme moglo je biti najviše nekoliko smrtnih slučajeva mladih vojnika i nije mogla tako brzo niknuti šuma vrijedna obilježavanja na karti. Takođe Vojno groblje je podignuto iza Južnog logora, ali kasnije, 1890. godine.
U proljeće 1945. godine po Carini se šaptalo da se u Sjevernom logoru streljaju i zakopavaju na smrt osuđeni “narodni neprijatelji”. Možda su zakopavani baš na ovom starom groblju? Pretpostaviti je da su ovdje sahranjivani i poginuli pripadnici talijanske i njemačke vojske za vrijeme Drugog svjetskog rata. Odlukom ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije, Aleksandra Rankovića od 18. maja 1945. godine o uklanjanju grobalja i grobova "okupatora" i "narodnih neprijatelja” sva ovakva grobišta u Jugoslaviji su sravnjena sa zemljom, u čemu se NO Mostar isticao svojom revnošću. U svakom slučaju istraživanje ovog detalja se nastavlja.

(Ahmet Kurt)
06.02.2019.

Pomoć putem Crvenog krsta – The Bridgeport times and evening farmer, 2.5.1919. godine

Stari most, 1919. godine, foto SAD Crveni križ


U časopisu The Bridgeport times and evening farmer, dana 2. maja 1919. godine objavljen je sijedeći tekst:
“Mostar, Hercegovina, 2. maj 
– Sve bolnice u Hercegovini i Bosni, koje su pune bolesnih i ranjenih vojnika vraćenih iz Austrije, kao i mnogih civila koji pate od tifusa i drugih bolesti, primile su pomoć od Američkog Crvenog krstaa, koji je pored slanja nekoliko ljekara i medicinskih sestara, poslao i veliku količinu lijekova i odjeće.
Misija Crvenog krsta, koga vodi kapetan F. C. Thwaits iz Milwaukeeja, Wis., ima pomoćne stanice u Dubrovniku, Splitu, Sarajevu, Mostaru i drugim mjestima. Najviše pažnje pridaju odijevanju siromašnih, brinu se za bolesne, te popravljaju higijenske i sanitarne metode s posebnim naglaskom na prevenciji tifusa. Takođe, usko surađuju sa Američkim ženskim uredom za hranu, koji snabdijeva brašno i mast siromašnima”.
(prevod:Tibor Vrančić)

Većinu čuvene Četvrte BH pukovnije u Prvom svjetskom ratu činili su vojnici iz Hercegovine, a u austrougarskoj vojnoj i drugoj dokumentaciji nazivani su jedinstvenim imenom „Bošnjaci.” Ova je pukovnija bila jedna od najodlikovanijih dijelova austrougarske vojske. U njenu čast austrijski vojni muzičar Eduard Wagnes komponovao je 1895. godine vojni marš pod imenom Die Bosniaken kommen (Bošnjaci dolaze), a vojni arhivi Beča bilježe mnoga imena odlikovanih vojnika katolika i muslimana. Među ostalima, u ovoj je pukovniji služio (i u borbama s Italijanima bio ranjen) i Husaga Ćišić, poslijeratni gradonačelnik Mostara.
Gradsko poglavarstvo grada Mostara, dana 13. novembra 1915. godine, izdaje proglas pod nazivom: „Junačko držanje naše domaće pukovnije!” Potpisao ga je tadašnji mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina. Mujaga izvještava narod kako je od zapovjednika BH 4 pukovnije potpukovnika Lea Kuchynskog primio dopis. Naime, Kuchynska je Mujagu izvijestio kako je Vrhovno vojno zapovjedništvo dana 11. novembra 1915. godine pohvalilo izvrsno hrabro držanje pripadnika Četvrte pukovnije. Plakatom, u komw je Mujaga u cjelosti naveo potpukovnikov dopis, oblijepljen je tadašnji Mostar kako bi narod „napunio … srca bujnom radošću, a diki i ponosu …neće biti ni kraja ni konca”.
Mujagin proglas koga ovdje donosimo štampan je u poznatoj gradskoj štampariji i knjižari Pacher & Kisić.
(prevod:Tibor Vrančić)
Priredili: Tibor Vrančić / Armin Džabirov / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
05.02.2019.

Šućrija Čusto: Ledina Marice


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 3. februara 2019. godine, autor je Šućrija Čusto)

Stjepan Vukčić,vladar herceg-grada Blagaja, naslijedio je nakon umorstva svoga adže Sandalja Hranića položaj kao i dvorac u Podgrađu. Kako je naglo došao do položaja i nebrojenog blaga 1435.godine, uzoholio se po onoj bosanskoj „Para i kašalj čovjeku ne daju mira“.Prijatelji mu postadoše daleki. Valjalo je uvećati blago, biti nedokučiv, kako prijateljima,tako i protivnicima; i svojim lično, i zemlje Bosne.
Valjalo je sačuvati južne dijelove BOSNE. Postati veliki bosanski vladar. Gospodar Kamene zemlje,Humnine. Ako želiš vladati…,ne vjeruj nikome, odzvanjale su mu u glavi riječi STARCA koji ga je podučavao Barnabinom evanđelju,maniheiskoj’ sljedbi, još od malih nogu.
Želeći ostati nedodirljiv, Stjepan rastjera i ono malo prijatelja oko sebe u nemogućnosti da razabere iskrene od licemjera. Slava, moć,vlast i piće vodiše ga iz grijeha u grijeh.
Valjalo je izdržati pritiske i ratove koje su na njega vršili Latin(sk)i inkvizitori, što zbog teritorija koji je kontrolisao, što zbog sljedbe BARNABINOG EVANĐELJA koje je po kongresu u Nikeji bilo zabranjeno. Među njima je bio poznat kao HERETIK, nevjernik kojeg valja preobratiti ili kazniti,LUKAVI MANIHEJAC – PATAREN.
S druge strane,valjalo je podizati porodicu i živjeti u skladu sa načelima svoje bosanske tradicije. Djeca stasala.Valja ih poženiti i poudati…ali…nije sve u skladu sa željama i planovima. Uvijek iskrsne nešto nepredviđeno, nešto što se okrene u drugom smjeru.
Jedna od takvih prekretnica životnih desila se u vrijeme kada je pošao po lijepu Mlečanku Maricu koju je isprosio za svog sina Vladislava. Ni slutio nije da su njegovi neprijatelji krenuli da ratuju protiv njega drugim sredstvima. Prvo je podlegao čarima lijepe Marice i zbog toga se zavadio sa cijelom porodicom. Malo-pomalo Marica,“koja je prošla i Bunu i Bunicu“, polahko je rastjerala sve njegove vjerne prijatelje. Umjesto dvorjana dovela je svoju poslugu u kojoj je služilo i deset Arapkinja. Svakim danom problemi su se nizali, bivali sve veći. U toj muci sjeti se on starog mudraca koji je živio sam na osami sa svojom kćerkom jedinicom pa ode do njega. Mudrac ga zadrža na ručku. Služila ih je mudračeva šćer.Gola, kao od majke rođena. Iznese mu Stjepan svoje sumnje u pogledu svega što ga je tištilo pa i svakodnevne sukobe sa Maricom. Starac malo zašuti pa reče:
-Velike laži kratko žive.
-Koliko je velika laž kod moje Marice? Upita Stjepan.
Jedan dan, odgovori Starac.
-Kako jedan dan? zbunjeno će Stjepan.
-Lijepo, sutra ti pozovi mene na večeru! Pripremi gardu i nikome ništa ne govori! Odgovori mu Starac.
Sutradan ode Starac na večeru u dvor kod Stjepana gdje im je društvo pravila Stjepanova Marica, Ljubuša, a dvorile ih one Arapkinje. Po završetku večere Starac prozbori:
-Tebe je dvorila moja šćer jedinica gola, a ti ne skide ni jedne Arapkinje.
-Ne!,zausti Marica.
Stjepan naredi gardi da ih svuku. Skidoše prvu, a ono muško! Druga,muško…i tako redom,do zadnje. Sve bjehu Latini koji su skupa sa Maricom rsdili protiv Stjepana.
Prevaren i bijesan, naredi Stjepan da ih pobiju, a da se njegova žena sa dva konja raščejreći. Ledina na kojoj je raščejrećena i dan-danas se zove Marice a nalazi se tik do izvora ponornice Posrt u Blagaju.
RJEČNIK:
Manihejci - sljedbenici Barnabinog evanđelja, Mani-prorok iz 3.vijeka
Heretik:protivnik, nevjernik, pristalica drugog ubjeđenja
Pataren: bogumil, kathar, albižon, manihejac
„Koja je prošla Bunu i Bunicu“ - ličnost koja je u negativnom smislu prošla sve i svašta

Izvor:Šućrija Čusto:Blagajske priče-IKC Mostar,2009.

Izbor:Kemal Mahić




02.02.2019.

Danas je pola zime – 2. februar

Slavuj, ptica mala

02022014, Braco

02022012, Ritam grada

02022019, Nova Sloboda

Po starom narodnom kalendaru godina se dijelila na dva dijela, na ljeto i zimu,.
Sa današnjim danom, prošlo je pola zime, barem kalendarski. Nekada se za današnji dan kod nas u narodu kazivalo kalandora, ili kalendora. Uz taj dan je ispjevan i stih:
Kalendora ora, zime pola fora, što bi značilo čuvaj još pola hrane za marvu.
U starom narodnom kalendaru je zabilježeno i ovo: 
Kad je na ovaj dan zlo vrijeme, zima se svršava, a lijepo vrijeme znači još veću zimu.
Koliko dana prije zapjeva slavuj, na toliko će prije zamuknuti njegova pjesma.
Pa računajte.
(spagos)
02.02.2019.

Moba u Hercegovini


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com 27. januara 2019. godine, pripremio: Kemal Mahić)

„Svaki narod ima svoj način življenja, svoje individualne osobine. Taj različiti način življenja daje jednom narodu njegove običaje. Oni su nikli u najširim narodnim slojevima kao odraz narodnog duha, osjećanja i načina življenja. Neki od tih narodnih običaja su dobri i lijepi, a neki ružni i štetni. Jedan od lijepih narodnih običaja je moba.
Moba (mobina) je način kojim ljudi dolaze do međusobne kolektivne pomoći:Biva kod kuće ili na polju. Ljudi sazivaju mobu pri većim radovima, pozivajući svoje komšije na mobuu tj. besplatan rad, samo za jelo i piće. Jelo treba kada se radi neki dnevni posao, pa zato bogatiji češće sazivaju mobu u danu, dok siromašniji rjeđe. Pozivaju se obično cure, koje vrlo rado očekuju da ih ko pozove na mobu. Rijetko kada momci. Oni sami dođu za djevojkama. Svi se pozvani odazovu, ako nisu spriječeni kakvim naročitim poslom, ili su drugdje ugovorili. Svako se obuče u najljepše odijelo kao da neće ništa raditi. Mnogi momci dođu iz drugih sela. Tako se skupi ogroman svijet, kao što i naša narodna pjesma kaže:

‘Đul hanuma mobu sakupila:
Sto momaka, trista djevojaka.’

Kroz selo idući, uhvate se djevojke oko pasa i pjevaju u jedan glas, da pobune momke koji možda nisu čuli za dotičnu mobu. Momci, čuvši pjesmu i saznavši za mobu, odmah se brzo stanu spremati. Kad se spreme, obično polaze u većim partijama na mobu. Idu putem pjevajući i vrišteći da niko od njih s mirom ne može proći. Djevojke na ovo odgovaraju stalno pjesmama i promatraju ide li koliko momaka. Momci došavši djevojkama nazovu im Boga i počnu nešto raditi u zajednici sa djevojkama. Na mobi se sada, uz dotični posao,mladež ugodno zabavlja. Razgovor teče vrlo živo i veselo pun iskrenog osjećanja i narodnog humora,češće isprekidan obijesnim cilikom. Pjesma za pjesmom neprestano ide. Glas mladih djevojaka rasprostire se po okolnim brdima i tamo negdje u daljini odzvanja, dok ga sasvim i nestane. Sve je veselo. Ori se. Sve odiše novim životom. Govori se o curama i o momcima. Obično stariji momci diraju mlađe, stidnije, dobacujući im da se zagledao s nekom djevojkom, da ga je vidio na nekom mjestu s njom itd. Ovaj jadnik se stidi i crveni, sakriva rukama lice od stida. Zatim se na isti način dobacuje mlađim curicama dok ih gotovo i na plač natjeraju.
Strani momci pomažu djevojkama koje im se sviđaju, razgovarajući se. Što koji momak umije bolje i brutalnije (smjelije?!) govoriti, to postiže veći uspjeh kod djevojaka. Nekad se po koji par malo i odmakne od ostalih.
Iza svršenog posla se svira i igra kolo do neko doba noći pred domaćinovom kućom. Obično se uhvati momak kod djevojke. Natjecanje je u igranju ko će više moći. Niko nikom neće da se pokori. Sve bude u goloj vodi. Oko kola stoje i stari, veselo posmatrajući kako mladež igra. Približi se vrijeme i povratku kući. Mladež se vrlo nezadovoljna vraća, ali je liječi misao da ih i naskoro čeka isto tako. Momci prate cure do kuće. Sviđaju li jedno drugom, a djevojka se mogne ukrasti na kakav sporedni prozorčić, ostaju i nadalje zabavljajući se.
Najviše moba je uz žetvu. Izraz moba najviše se upotrebljava u smislu žetve. Zato su mobanske pjesme češće i zovu se žetalačke pjesme. Moba se sakuplja još kada se komuša kukuruz. Ovo obično biva uvečer. Zato je ovakva moba češća, jer ne zahtjeva nikakva troška.
Saziva se moba još pri kopanju, samo tada ne učestvuju ženske. Uopće moba se sakuplja pri svakom radu, gdje domaći nisu u stanju ubrzo uraditi.
Vidimo, dakle,da se mobom odrazuje osjećaj i zajedničkog života i potreba jednih ljudi prema drugima i da im to nameće svakidanji život. Veže ih međusobno u jednu zajednicu,što je vrlo važno za naš neorganizovani svijet u današnjim prilikama, kada su svi ljudi organizovani i zajednički vode borbu protiv svakoga, nemaju nimalo milosti prema slabijim i neorganizovanijim.
Moba, pored toga što je veliki društveni manifest, još je i veliko narodno veselje. Samo uticajem novog duha i vremena, svi narodni običaji izumiru pa i moba.“
Izvor:Kebo Muhamed.“Moba u Hercegovini“;SA 1940.
Pripremio:Kemal Mahić