Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


17.01.2019.

Grad na kvadrat


(tekst koji slijedi objavljen je 16. januara 2019. na facebook stranici Đenan Jelin)

Mostar ima dvije obale, dva vodovoda, dvije pošte, dvije elektroprivrede i dvije gradske čistoće. Domaćin je pozorišta i kazališta, fudbala i nogometa, muzike i glazbe, sedmice i tjedna, hljeba i kruha, kafe, kave i kahve, kisele i mineralne. Domaćin je dvije dvije škole pod jednim krovom. One jedne, u Šantićevoj ulici odnosno ulici Mile Budaka; saobraćajne i prometne odnosno srednje mašinske i srednje strojarske. I one druge, poznatije, u centru grada kod Hita, odnosno na Španskom; kod Lenjinovog šetališta odnosno Nikole Šubića Zrinjskog. Da, ta druga, u centru grada, zapravo je Prva, odnosno Stara gimnazija, Gimnazija Alekse Šantića, tj. fra Dominka Mandića! U toj Prvoj Staroj Šantić Mandićevoj Gimnaziji jutarnja smjena uči gramatiku bosanskog jezika a popodnevna gramatiku hrvatskog jezika. Jedni uče istoriju, hemiju i geografiju, drugi povijest, zemljopis i kemiju.

U Mostaru su još i Univerzitet i Sveučilište. Apoteke i ljekarne, pekare i pekarnice. Zlatare i zlatarnice. Javne i pučke kuhinje. Haremi i groblja. Stranke, partije, zajednice i savezi. Unije i fronte.

Nekad grad cvijeća, lijepih parkova i čistih ulica, danas je jedan od najprljavijih u cijeloj Bosni i Hercegovini. Grad deset godina bez izbora, grad svjetla, grad života i smrti. Tuge i veselja. Rata i mira.

I od svega što sam naveo samo su obale prirodna podjela. Sve ostalo je neprirodno, dogovoreno i nametnuto.

Grad stepena i stupnjeva.
Grad iz romana, pjesme, filma i vica.
Poseban, omalen grad kakvog nadaleko nema
Grad nikad završene sportske dvorane, grad gladnog gariba kraj kontejnera.