Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


17.01.2019.

Grad na kvadrat


(tekst koji slijedi objavljen je 16. januara 2019. na facebook stranici Đenan Jelin)

Mostar ima dvije obale, dva vodovoda, dvije pošte, dvije elektroprivrede i dvije gradske čistoće. Domaćin je pozorišta i kazališta, fudbala i nogometa, muzike i glazbe, sedmice i tjedna, hljeba i kruha, kafe, kave i kahve, kisele i mineralne. Domaćin je dvije dvije škole pod jednim krovom. One jedne, u Šantićevoj ulici odnosno ulici Mile Budaka; saobraćajne i prometne odnosno srednje mašinske i srednje strojarske. I one druge, poznatije, u centru grada kod Hita, odnosno na Španskom; kod Lenjinovog šetališta odnosno Nikole Šubića Zrinjskog. Da, ta druga, u centru grada, zapravo je Prva, odnosno Stara gimnazija, Gimnazija Alekse Šantića, tj. fra Dominka Mandića! U toj Prvoj Staroj Šantić Mandićevoj Gimnaziji jutarnja smjena uči gramatiku bosanskog jezika a popodnevna gramatiku hrvatskog jezika. Jedni uče istoriju, hemiju i geografiju, drugi povijest, zemljopis i kemiju.

U Mostaru su još i Univerzitet i Sveučilište. Apoteke i ljekarne, pekare i pekarnice. Zlatare i zlatarnice. Javne i pučke kuhinje. Haremi i groblja. Stranke, partije, zajednice i savezi. Unije i fronte.

Nekad grad cvijeća, lijepih parkova i čistih ulica, danas je jedan od najprljavijih u cijeloj Bosni i Hercegovini. Grad deset godina bez izbora, grad svjetla, grad života i smrti. Tuge i veselja. Rata i mira.

I od svega što sam naveo samo su obale prirodna podjela. Sve ostalo je neprirodno, dogovoreno i nametnuto.

Grad stepena i stupnjeva.
Grad iz romana, pjesme, filma i vica.
Poseban, omalen grad kakvog nadaleko nema
Grad nikad završene sportske dvorane, grad gladnog gariba kraj kontejnera.


17.01.2019.

Mostar

(2013.)

(tekst koji slijedi objavljen je na stranici jergovic.com/ajfelov-most/ dana 9. januara 2019. godine)

Priča se da je bilo mnogo mostova a da je ispod njih Neretva tekla kao kakav zeleni konj s više od jednog sedla. Najljepše je bilo ono bijelo od kamena “tinelia”, a tako visoko da se činilo kao da je polumjesec. Tako su zaljubljeni parovi u Mostaru imali dva mjeseca kad su odlazili ljubiti se.
Kada sam u nj ušao prvi put, bila je zima ’93/’94., mostova nije bilo i to više nije bio grad. Bilo je to bojno polje, rov i guba granata od kaldrme do krovova, aj orijentalni Mostar, nije bilo teško voljeti te, zbog željezničke pruge u mirovanju i zahrđale, zbog bolnice u kojoj su šivana tijela po podrumima pod svijećama, zbog dječice hitre na osmijeh a okretne u gladi, po tome braća uličara u Napulju za mog poratnog djetinjstva. Ne govorim o rijeci, jer više nije bilo skakača.
Talijanskim kamionima dolazio sam šest, dvanaest, dvadeset i četiri puta, sve dok se na tvojim raskrsnicama nisu pojavili poratni semafori. One zime donijeli smo generator za bolnicu, skriven među paketima s namirnicama, ali i vjenčanicu i trkaći bicikl za tvog biciklistu, koji je ranijih godina sudjelovao i na Giro d’ Italia, a još uvijek je vozio, da bi pokazao kako sport udaljuje od nevolja, pa čak i od bombi i snajpera.
Sad imaš Pavarotijevu koncertnu dvoranu, imaš kamenje Starog mosta izvađeno iz rijeke, imaš pjesnike. Grad si ispunjen uskrsnućem, radnici i kavane udahnuli su ti svoj dah na usta. Ovo nije stoljeće proze, već poezije. Preostaje književnost onoga tko je imao malo papira te osjetio da se vrijeme stišće pa mu je preostalo da sav život koji je mogao zaključa na jednoj stranici. U varšavskom getu pisale su se pjesme. A tko se zatekao zatočen u nekom od zatvorâ XX. stoljeća bez druga i knjige, spasio bi se samo ako se sjećao stihova. Bilo je to stoljećam pjesnikâ i krvnikâ. I samo pjesnici mogu spasiti jezik koji su koristili krvnici. Samo su mi Heine, Rilke, Celan spasili njemački.
Život kreće od majčinih prsa i stihova. Ima ih tu, ali samo predujam, šaka izgubeljnog fonda. Opsade sažižu knjižnice, a oni u opsadi sažižu knjige da se ogriju. Međutim, jedan list spase da na njemu zapišu stih, a odatle iznova kreću jezici, pisma i pošta bez maraka na kuverti, pošta koja omogućuje da pjesma iz Mostara stigne u ruke neznanca u inozemstvu. Evo nas, Mostare, stranci smo koje si pozvao, najprije svojim kamenom u plamenu, a onda i pjesnicima.
(Preveo Tvrtko Klarić)

erri de luca