Na granici sjećanja

Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...


26.12.2018.

Fotografija „Earthrise“ napravljena prije 50 godina


Jedna od najvažnijih fotografija u historiji čovječanstva napravljena je prvi put prije 50 godina.

Prije tačno 50 godina, 24. decembra 1968. godine, napravljena je jedna od najvažnijih fotografija u historiji čovječanstva.
Na Badnjak 1969. godine posada Apolla 8 koju su činili Frank Borman, James Lovell i William Anders je imala privilegiju prvi put vidjeti Zemlju iz perspektive do tada nepojmljive ljudskom rodu.
Borman, Lovell i Anders su postali prvi ljudi koji su napustili Zemljinu nisku orbitu, te su deset puta obišli Mjesec i uspješno se vratili na našu planetu.
Njihov primarni zadatak bilo je fotografisanje potencijalnih mjesta na koje bi buduće Apollo posade mogle sletjeti na Mjesec, a ono što su prilikom četvrtog obilaska vidjeli ostat će jedan od najupečatljivijih prizora u historiji čovječanstva.
Borman, komandir misije, je upravio letjelicu tako da je prozor bio okrenut ka Zemlji.
"O, moj Bože!", uzviknuo je Anders.
"Pogledate ovo! Zemlja izlazi! Ovo je prelijepo!", uzviknuo je Anders.
Ono što je vidio bio je "izlazak Zemlje" ("Earthrise"), do tada nepojmljiv prizor.
Svima nam je poznato kako Mjesec "izlazi", odnosno prizor koji vidimo kada Sunce obasjava jedan dio Zemljinog prirodnog satelita, te kažemo da vidimo "mladi Mjesec". S druge perspektive, one sa Mjeseca, također Zemlja "izlazi".

Fotografija koja je objavljena nakon povratka posade na Zemlju 27. decembra obišla je čitav svijet, a čovječanstvo je prvi put stvarno mogli shvatiti koliko je naša planeta krhka, mala i, na kraju krajeva, beznačajna u beskrajnosti svemira, te da smo zaista privilegovani što živimo na njoj.
(klix.ba)


26.12.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Stara stanica




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog vijeka. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na staru stanicu iz 1960.tih. i 2014. godine.
O zgradi stare željezničke stanice u Mostaru nema posebnih tekstova. Ostala je poznata po tome što je s jedne strane ulice imala čekaonicu s blagajnama, a s druge izlaz na perone, koji su bili u istom nivou kao i kolosjeci. Odmah do prvog kolosjeka bio je lijepo uređen restoran, ili željeznička resturacija. Na spratu iznad bili su stanovi, u kojima je stanovalo željezničko osoblje. Od godine izgradnje, koja bi se trebala poklapati s dolaskom prvog Ćire u Mostar, iz pravca Metkovića, 13. juna 1885. godine, šest godina kasnije počeli su voziti prvi vozovi na sjever do Sarajeva. Prije toga, godinu po godinu, u pravcu sjevera bile su završavane dionice pruge dolinom Neretve do Konjica, a kasnije i najteži dio pruge, uz Bradinu i kroz tunel na Ivan planini. Nakon Drugog svjetskog rata, uz željezničku stanicu bila je polazna autobuska stanica za međugradske i prigradske autobuse, tako da je do 1966. godine, do ukidanja Ćire, lokalitet željezničke stranice bio centar Mostara. Izgradnjom nove željezničke stanice, istovremeno je izgrađena i nova autobuska stanica, tako da se potpuno izgubio značaj lokaliteta stare željezničke stanice. Zadnji Ćiro je kroz Mostar protutnjao 5. novembra 1966. godine. Od tada je zgrada stare stanice prepuštena sama sebi. Dugo vremena, nakon što je prošao zadnji Ćiro, radio je još restoran po imenu Ćiro, ne baš prevelike reputacije, ali s prilično dobrom kuhinjom.
U godinama rata 1992. – 1995. zgrada je potpuno devastirana i danas egzistira kao ruglo u najužem centru grada Mostara.
Zgrada stanice, koja je, inače, među Mostarcima poznata kao stara stanica, živjela je svoj život tačno 81 godinu. Nakon toga je životarila još 26 godina, do rata, a zadnjih 23 godine je umrla, a još nije sahranjena. Da je onako kako nije, zgrada stare stanice ove godine bi obilježavala jubilej 130 godinu.
Što se tiče stare autobuske stanice, u sjećanju su ostali dvospratni autobusi, koji su Mostarom vozili od polovine pedesetih, pa do početka sedamdesetih. Bili su atrakcija prilikom đačkih izleta na Bunu, Blagaj i Bijelo Polje, a u gradu su vozili gradsku liniju Rudnik – Rodoč, do Sokola. Za polazište prigradskih autobusa bio je smješten kiosk Žitoprometa s uvijek svježim kiflama, perecima i hljebom. Preko puta se nalazio restoran hotela Hercegovina, a odmah do restorana zdravljak, kako su se u ono vrijeme nazivale prodavnice mesnih i mliječnih proizvoda.
Sve ovo se još nalazi samo u glavama onih koji su to doživjeli.
Ni dvospratne autobuse, niti staru stanicu, ne pamte generacije rođene iza 1965. godine
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(Novasloboda.ba)
25.12.2018.

Večeras "Krvava bajka"


Festival antifašističkog filma u svom trećem izdanju nastavlja se i večeras. Na Memorijalnoj sceni 2532, sa početkom u 17 sati, biće prikazan jugoslovenski film iz 1969. godine “Krvava bajka”.reditelja Branimira Tori Jankovića.
Kratko primirje prekida se nakon sukoba partizana i okupatora nadomak grada u kome strada nekoliko neprijateljskih vojnika, čiji oficiri kao odmazdu odlučuju streljati 100 građana na svakog poginulog vojnika. Početak je to lova na ljude i borbe za goli život.
U okupiranom Kragujevcu, stanovništvo živi u velikom strahu nakon prvih ratnih žrtava. Hiljade radnika odbilo je sarađivati s okupatorom, nakon čega su građani suočeni sa progonima, surovom represijom, nestašicom hrane i maltretiranjem. Ni djeci nije puno bolje, ali se oni uspijevaju nekako organizovati i doći do novaca. Pod vođstvom Malog Piljaka, čiste cipele okupatorskim vonicima ispred vojarne.
Partizanski odred djeluje u blizini grada i u okršaju gine desetina neprijateljskih vojnika.
Naređenje je kratko: za svakog Njemca streljati 100 građana. Toga dana, grupa malih čistača cipela odbila je očistiti prljave njemačke čizme. I njih odvode na streljanje. Kragujevac je postao grad crnih zastava i crnih marama, a posmrtna zvona zvone, jer se drži opijelo za 7.000 streljanih.
(NovaSloboda.ba)
24.12.2018.

Sretan Božić!


Sretan Božić! Happy Christmas! Frohe Weihnachten! Feliz Navidad! God jul! Glædelig jul! Joyeux Noël! Buon Natale! Vesel božič!
Za sve moje prijatelje širom svijeta! Na svim našim jezicima, kojim govorimo.
To all my friends around the world!
24.12.2018.

200 godina 'Tihe noći'




Božićna pjesma "Tiha noć, sveta noć" nastala u decembru 1818. slavi ove godine dvjestotu godišnjicu postojanja, a pjeva se na gotovo svim jezicima i na svim kontinentima.
Vrhunac proslave dvjestote godišnjice "Tihe noći" bit će na Badnjak kada će se pjesma izvesti ispred kapele u selu Oberndorfu, blizu Salzburga.
Tu je 24. decembra 1818. izvedena prvi put a tokom vremena je postala božićna himna. Tada je na mjestu današnje crkve bila kapela.
"Ove godine očekujemo oko 6.000 ljudi na božićnom bdjenju, a obično ih bude 3.000 do 4.000", rekao je za AFP Clemens Konrad, direktor tamošnje turističke zajednice.
Oberndorf, kao i čitav Salzburg, gdje su i druga mjesta povezana s nastankom pjesme, ovih mjeseci ugošćuju niz manifestacija poveznih s proslavom godišnjice za koju je poziv upućen i papi Franji.
Autor teksta, austrijski sveštenik Joseph Mohr (1792 - 1848), nije mogao ni zamisliti da će ta umirujuća pjesma nastala u vrijeme kada su u Evropi tek završili napoleonski ratovi, doživjeti takav uspjeh.
Muziku za pjesmu sa šest strofa napisao je učitelj Franz Xaver Gruber (1787 – 1863) koji je bio i orguljaš u crkvi u Oberndofrtu. Danas se izvode samo tri strofe pjesme
Prve engleske verzije teksta ("Silent night") zapažene su već sredinom 19. stoljeća. Od tada je "Tiha noć" prevedena na gotovo tristo jezika i narječja, a najviše su je pronijeli svijetom kršćanski misionari. 1839. godine pjesma je stigla do New Yorka, a 1935. je američki pjevač Bing Crocby od nje napravio hit.
U Austriji je pjesma od 2011. godine proglašena kulturnim nasljeđem pod zaštitom Unescoa.
"Tihu noć" su pjevale brojne zvijezde, Aretha Franklin, Elvis Presley, Justin Biber, Celine Dion, lutke iz Muppet Showa, a lista interpretatora svake godine postaje sve duža.
(bild)


21.12.2018.

Rudnik mrkog uglja Mostar - nekad najveći i najbolji rudnik u Jugoslaviji




fotografije iz knjige Dragana Vidovića „Mostarski rudnici – Priče rudara“, Mostar 2015.


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu bljusak.info 21.12.2017.)

Uz stalnu noć i vječitu borbu sa zemljom zarađivali su za kruh, svoj kruh sa sedam kora. Proveli su težak, ali pošten život. Dijelili su istu sudbinu i to ih je spajalo.

Davne 1918. godine u Mostaru je otvoren Rudnika mrkog uglja - „Novi rudnik za novu državu“, prvi u Kraljevini Jugoslaviji, koji s proizvodnjom počinje već slijedeće godine. Ono što treba istaknuti kao nerazdvojni dio rudarskog života jeste solidarnost, što je u rudo kopovima, stjecajem okolnosti, daleko izraženije nego u drugim radnim sredinama. Tu psihologiju rudarske solidarnosti, mentalitet njihovog zajedništva i spremnost da se uvijek ponašaju kao jedan ljudski organizam, svakako uspostavljaju specifični uvjeti rada duboko pod zemljom, u rudarskim jamama, gdje neprestano prijete poplave, eksplozije, gorski udari i druge više sile. I pored toga rudar svaki dan odlučno silazi duboko u utrobu zemlje, ne razmišljajući o tim opasnostima, spremno im se suprotstavlja. I pored toga sin rudara postao je rudar, unuk jamskog kopača opredijelio se za taj poziv. Ima, dakle, neke snage koja veže ljude uz ovaj težak posao, skončan s mnogim iskušenjima. Brojni štrajkovi, rat, poslije oslobođenja i u socijalističkoj izgradnji zemlje još ih je više očvrsnuo. Taj smisao za zajedništvo najviše se isticao kad je rudarima bilo najteže. Bilo je to u nezahvalnim razdobljima kada je ugalj zapostavljen, kada su mu cijene bile niske, a potražnja veoma slaba. I tada su rudari nalazili snage i sredstava da se međusobno pomažu, da osiguraju besplatne lokacije za svoje kuće, da ih zajednički kreditiraju, da pomažu svoje umirovljenike i invalide, da školuju djecu palih rudara, da osiguraju topli obrok i uvjete za kulturno uzdizanje članova kolektiva, piše na jednoj Facebook stranici. Samo 1974. godine je podijeljeno 50 besplatnih lokacija za podizanje individualnih stambenih zgrada u okolini rudnika. Ta naselja su nikla s rudarskom pjesmom. Nije bilo ni strojeva ni miješalica, sve se radilo ručno, uz međusobnu pomoć. U slobodno vrijeme neki su nalazili zanimacije koje su ih opuštale. Dok su jedni uzgajali pčele, drugi su odlazili na zabave. Naime, rudari su imali prostorije samo za zabavu. Slavio se Dan rudara. Unatoč svemu, bili su zadovoljni.  Uz stalnu noć i vječitu borbu sa zemljom zarađivali su za kruh, svoj kruh sa sedam kora. Proveli su težak, ali pošten život. Dijelili su istu sudbinu i to ih je spajalo. Rudnik spada među jugoslavenske kolektive koji su među prvima osnovali svoju samoupravu. Uprava odlučuje o prijemu i otpuštanju radnika, o žalbama i drugim problemima vezanim za život i rad svakog člana kolektiva. Ležišta ugljena se mogu podijeliti na tri dijela:sjeverni dio: Bijelo polje,srednji dio: Orlac, Vihoviće, Bare, Zgone i Cim, južni dio: Bišće polje. Ugalj mostarskog ugljenog bazena je oligo-miocenske starosti i pripada vrsti mrkih ugljena. Prosječna ogrjevna moć plasiranih vrsta iznosi 3620 kcal/kg. Dobivali su brojne nagrade i priznanja kao kolektiv, kao što su i sami rudari dobivali medalje za rad. S obzirom na opasnosti pod zemljom, može se reći da je ovaj rudik bio sretan, jer nije zabilježeno mnogo nesreća. Najveća tragedija desila se 1926. godine kada su živote izgubila osmorica rudara, za vrijeme prodora vode u tunele. Početkom '80-ih godina 20. stoljeća dolazi do velikih promjena. Rudnik je sve manje radio. Financije, ali i nestanak ugljena bili su glavni razlozi. Nekad najveći i najbolji rudnik u Jugoslaviji,sad je pao u teške ruke krize. Brojni su radnici otpušteni. Dan za danom, donosio je sa sobom rješenje o prestanku rada. Pokušavali su se pronaći izlazi iz krize, radnici su kao i prije davali sve od sebe, al nisu uspjeli. Godine 1985. potpuno je ugašeno svijetlo u tunelima i zatvorila se rudnička kapija. Bio je  to veliki gubitak za Mostar, za državu, za čitavu industriju.
Sretan vam Dan rudara.

19.12.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Hendek




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Hendek iz 1900. i 2014. godine.
Riječ hendek na turskom jeziku ima značenje rov, iskop, rupa. U turskoj postoji i grad po imenu Hendek, a nalazi se otprilike na pola puta između Istanbula i Ankare.
Hendek u Mostaru u stvari označava najnižu kotu ispred samog Staroga mosta, u koju se sa Titove ulice stepenicama silazi u Potkujundžiluk, a to je dio starog grada koji se nalazi između Kujundžiluka i Starog mosta. Nekada se na mjestu današnjih stepenica nalazio pješčani put, kojim se sa brežuljka, koji na turskom jeziku ima značenje tepe, a pod mostarski je označavao Veliku tepu, ili na visokom brežuljku. Pored Velike tepe, u tome dijelu grada nalazila se, a i danas se nalazi, ulica koje se zove Mala tepa, a oba lokaliteta potiču još od osmanskih vremena.
Prema tome, sasvim je jasno značenje Hendeka u Mostaru, jer se s Glavne ulice stepenicama silazi u rov, iskopinu, rupu, što za one koji gledaju s Glavne ulice tako i izgleda.
Velika tepa je zauzimala prostor nekadašnje Ćejvan Ćehajine mahale i to je mjesto na Glavnoj ulici ispred današnjeg muzeja i Ćejvan Ćehajine džamije, onaj dio s koga se spuštaju stepenice prema Starom mostu.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(NovaSloboda.ba)
18.12.2018.

FK Lokomotiva proslavila 70. godina postojanja









Fudbalski klub “Lokomotiva” sinoć je, u prepunoj dvorani Centra za kulturu Mostar, obilježila 70.godina postojanja. O usponima i padovima kluba mostarske raje”Lokosa” govorili su Esmir Živojević, predsjednik kluba i sportski direktor Titko Balić.
Bila je to I prilika da se, poslije toliko godina, na jednom mjestu nađu brojni igrači, trener i članovi Uprave, ali I da se pojedincima I organizacijama uruče zahvalnosti
FK Lokomotiva nastala  je na incijativu radnika  željezničara, još davne 1918. godine  i nosila je ime „Željezničar“ , ali godinu dana kasnije klub jea zabranjen  i do 1948. godine čeka na ponovno osnivanje, ali ovaj put sa drugim imenom -FK Lokomotiva Mostar.
“Lokomotiva već 70 godina vozi svojim redom vožnje, i koliko će još voziti zavisi od ljudi. U Lokomoticvi je iznjedreno dosta igrača, koji su kasnije veoma uspješne karijerfe iamli I Veležu I drugim jugoslovenskim klubovima. Lokomotiva 1969 godine postala drugoligaš i to ponavlja od 1996. do 2006. godine.To je bio dug period rada sve na amaterskoj osnovi .Svjesni smo da je danas vrlo teško opstati bez svog stadiona. Igramo na drugom stadionu, gdje treba više ulaganja nego na našem stadionu u Rodoču koga smo napravili, tako da su te stvari spriječile jedan brži tempo i razvoj a sve u samo jednom cilju -djecu sa ulice prebaciti na terene znači sport kao budućnost razvoja djece”, rekao je Balić Titko, sportski direktor :  .
Popularnim “Lokosima“ je tokom ratnih dejstava okupiran stadion u Rodoču (gdje danas igra Branitelj), pa su bili primorani naći novo igralište. Rješenje se našlo u Vrapčićima, na jednom neuslovnom terenu .
Među „Lokosima“ su stasali brojni fudbalski majstori, neki su svoje umijeće iskazivali i dresu članova Prve savezne lige – mostarskom „Veležu“, sarajevskom „Željezničaru“… Evo samo nekih od njih: Vladimir Skočajić, Ahmed Glavović, Milidrag Hodžić, Dario Kalezić, Velija Bećirspahić,Adis Obad… A od ranih devedesetih naovamo, ima ih čitav tim što su branili boje „Rođenih“. To i te kako potvrđuje da je „Lokomotiva“ uvijek bila rasadnik talentovanih fubalera.
Emir Krpo
(NovaSloboda.ba)
12.12.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Tepa




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled na Tepu iz 1930. i 2014. godine.
Za veliki dio stanovnika Mostara i okoline, Tepa je nekada bila cilj, razlog i smisao dolaska na nju. Zelena pijaca, ali i mjesto okupljanja i sastajanja. Na Tepu je dolazio i onaj ko ovdje nije imao posla. Da vidi nekog poznatog, da bude viđen, da kafeniše s prijateljem. Tu zvanično počinje Stari grad, a osjećao se već od Musale, a bogami i od HIT-a. Ali, takva Tepa se nalazi samo još u memoriji.
„Tepa je jedna riječ intimnog mostarskog riječnika”, kako nam to piše Ibrahim Kajan u njegovom tekstu „Stara mostarska tepa“, a riječ vuče korijen iz turskog jezika u značenjenju brežuljak ili uzvisina sa zaravnatim vrhom, a budući je u staro tursko vrijeme Tepa bila brežuljak u odnosu na najstariju mahalu Mejdan, dobila je ime Mala tepa, a u mostarskoj verziji ima samo jedno značenje – staru mostarsku pijacu.
Tepa je godinama bila mjesto okupljanja ljudi, jednih koji prodaju, drugih koji kupuju, svi govore u isto vrijeme, a svi se čuju i razumiju jedni druge.
„Bilo je uzvika, kratkih rečenica koje poput stihova kazuju da ‘jabuke govore’, da su pipuni ‘iz dženneta pristigli’, a za zelene karpuze su tvrdili da imaju ‘medeno srce slađe od meda’ – u što su mnogi vjerovali i pa su ih bez puno krzmanja s osmijehom kupovali i nosili svojim kućama po cijelom Mostaru”, opisuje Kajan.
Na Tepu se nekada navraćalo skoro svakodnevno. Bilo je više razloga za to. Nekada je Fejića ulica bila žila kucavica grada Mostara, sa skoro svim važnijim institucijama, a i prodajni centar grada Mostara, računajući i Glavnu ulicu.
Na Tepi i oko Tepe svakodnevno se nalazilo dosta prijatelja i poznanika, Tepa je bila mjesto svakodnevnog sastajanja i razmjene mišljanja, uz kafu, bilo u Ribarnici, ili u nekoj od drugih kafana, kojih nikad nije nedostajalo oko Tepe. Bilo je to ono što bi se danas nazivalo „chat” ili „twitter”, ali se tada moralo podignuti iz stolice, ili sa sećije, i izaći iz tople prostorije, i protegnuti noge. Do Tepe i nazad. Pa bio ga u Mahali, na Tekiji, na Aveniji, ili na Balinovcu.
A da je to bio običaj duboko ukorijenjen i usađen u sve stanovnike grada Mostara, najbolje pokazuje podatak da će svaki Mostarac, kojih danas ima na svim stranama svijeta, kad u tom nekom novom obitavalištu pođe na pijacu, reći samo jedno „Odoh na Tepu”.
A u stvari, mostarska Tepa je već poodavno prestala biti ono što je nekada bila.
Sad, kad je stara Tepa, ili ono što je u godinama poslije rata preostalo od nje, pometena, izgrađen novi objekat, po najnovijim standardima, šta bi se drugo moglo poželjeti, nego da se Tepi vrati barem malo onog starog sjaja i šmeka. Starijim generacijama po želji, i na radost.
Zadnjih godina, nažalost, pored Tepe se najčešće prolazilo bez namjere navraćanja. Osim u rijetkim slučajevima, tek da se prođe Tepom, da želja mine, da se vidi čega to ima na Tepi, da se eventualno nešto kupi, ili samo s namjerom da se napravi koji fotos sa Tepe u pravcu Starog mosta, ili Neretve.
Tepi fali života. Fali joj životnih sokova. Kao nekad. Na Tepu i Tepi se moraju vratiti ljudi. Nadamo se da će nova Tepa vremenom, ipak, donijeti nešto od toga.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara
(Novasloboda.ba)
10.12.2018.

Mitske fudbalske utakmice

(iz arhive Enesa Vukotića)

Sedamdesete i osamdesete godine prošlog vijeka donijele su fudbalske okršaje engleskih i klubova bivše Jugoslavije koji se i danas prepričavaju …

Koje izdvojiti? Da li možda trijumf mostarskog Veleža nad Derbi Kauntijem koji je te sezone postao šampion Engleske? Da li fantastično izdanje Crvene zvezde protiv Liverpula koji je koju godinu kasnije dominirao Evropom? A šta reći za Zvezdin put do finala Kupa UEFA na kojem je izbacila čak dva engleska kluba? Ili za borbu titana – Hajduka i Totenhema, u polufinalu istog takmičenja? Kako zaboraviti “ljepoticu” evropskih fudbalskih kupova, utakmicu između Partizana i Kvins Park Rendžersa?

Kup UEFA, osmina finala

27. novembar 1974. godine: Derbi Kaunti – Velež (Mostar) 3:1 (0:1)
11. decembar 1974. godine: Velež – Derbi Kaunti 4:1 (2:0)

Mostarski Velež je nakon eliminacije moskovskog Spartaka i bečkog Rapida u osmini finala morao na moćni Derbi Kaunti, koji je na kraju te sezone osvojio titulu šampiona Engleske.
U prvom meču u Londonu, na teškom terenu koji je na nekim mestima ličio na istopljenu čokoladu, “rođeni” su poveli već u drugom minutu golom Jadranka Topića. Finiš susreta pripao je domaćinima, koji su sa tri pogotka (Džef Bourn dva puta i Alan Hinton) u poslednjih 20 minuta slavili sa 3:1.
Na prepunom stadionu (oko 20 hiljada gledalaca) pod Bijelim brijegom dve nedelje kasnije igrači u crvenim dresovima su u furioznih 50 minuta golovima Bore Primorca, Vladimira Pecelja i Franje Vladića prestigli prednost Derbija. Kevin Hektor je smanjio na 1:3, a da ne dođe do produžetaka pobrinuo se “Princ sa Neretve” Bajević, koji je pet minuta pre kraja sa bele tačke lansirao Mostarce u četvrtfinale Kupa UEFA, što je bio najveći uspeh ovog kluba u Evropi.

VELEŽ: Mrgan, Meter, Hadžiabdić, Čolić, Primorac, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić, Vukoje.
DERBI KAUNTI: Bolton, Vebster, Tomas, Rioč, Denijel, Tod, Njutn, Gemil, Bourn (Dejvis), Hektor, Li (Hinton).

(sportskakupusara)
07.12.2018.

Materijal za knjigu o Carini


Poslije četiri mjeseca traženja i prepiske najzad dobio prvi spisak vlasnika kuća mahale Carina, vrsta izgrađenih objekata, te broj stanara u svakoj kući, koji su austrougarske vlasti uradile 1883. godine. Jako interesantno za historiju Mostara.
Svu prepisku na njemačkom sa Državnim arhivom Austrije vodio dragi drug Smail Špago, pa mu se ovom prilikom najljepše zahvaljujem.
(Ahmet Kurt/facebook)


Izvod iz teksta objavljenog 4. augusta 2018.

Nastajanje gradskog područja Carina oko 1635. godine


Ahmet Kurt/facebook 4. august 2018.

Materijal za buduću, ako se bude živo, knjigu o mahali Carina u Mostaru. (Pritisni na kartu da se otvori veći format)

Mostar je, zahvaljujući funkcijama proizašlih iz vojnih i komunikacionih potreba Osmanskog carstva, svoj procvat doživio u XVI i prvoj polovini XVII stoljeća, tako da su i njegove mahale nastale u tom periodu. Kasnije je 30-tak mahala sraslo i oformilo deset mostarskih tradicionalnih kvartova (zbroj više mahala) koji se često i dalje zovu mahalama. Tako nastaje deset mostarskih naselja. Na lijevoj obali Neretve to su: Carina, Brankovac, Grad, Bjelušine i Luka, a na desnoj: Ričina, Cernica, Zahum, Prethum (danas Donja mahala) i Podhum.
Carina je nastala od četiri mahale i dijelom od pete, Ćose Jahja mahale.
(spagos)

06.12.2018.

Mostar 1895. godine



"Hercegovina je uglavnom lijepa u svojim škrtim ljepotama. Mada se može se vjerovati da je u stanju da ubije osjetljivog čovjeka za tri mjeseca a da jakog čovjeka oslabi za godinu. Tokom paklenog ljeta samo je jedna tema razgovora među ljudima. Svugdje se možete sresti sa pitanjem –„ Imaš li groznicu?“. Tu je i podpitanje-„Ako nemaš, zašto nemaš?“, što je nerazdvojno radi slijedećeg, nijednog običnog čovjeka neće zaobići barem jedna pošast u mjesecu julu. Čak i zimi užasni sjeverni vjetar, taj neobuzdani surovi ledeni udar, ubire svoje žrtve i urliče preko njihovih grobova.“

Dio članka iz engleskih novina "THE ILLUSTRATED LONDON NEWS", 16.02.1895...

(Armin Džabirov/cidom)
05.12.2018.

Putovanje kroz vrijeme: Nekad i sad sa iste pozicije – Onešćukova ulica




Mostar nekad i sad, fotografije sa iste pozicije u vremenskom razmaku od nekoliko decenija, do punog stoljeća. Fotografija nikad nije dosta, kao i pogleda u blisku ili dalju prošlost, onoliko daleku, koliko to dozvoljavaju fotografije napravljene nekada u našem gradu, od strane znanih i neznanih fotografa.
Danas uporedni pogled prema zapadu, na Onešćukovu, nekad Crkvenu ulicu, iz 1920.tih i 2014. godine.
Ulica koja vodi od Šemovca, preko nekadašnje željezničke pruge, pored Katoličke crkve, pa sve do sastajanja sa nekadašnjom Podhumskom ulicom, a kasnije ulicom Muje Bjelavca, zvala se Crkvena ulica. To se može vidjeti sa detaljnih karta grada Mostara iz vremena Austrougarske. Tada je ulica od Šemovca do Starog mosta nosila ime Priječka čaršija, bolje rečeno Prička čaršija (ikavica). Nakon Drugog svjetskog rata, ulica od željezničke pruge do Starog mosta mijenja ime u Onešćukova ulica, po palim borcima iz NOB-e, Mirku i Sofiji Oneščuk. Tada je ulica, koja je išla dalje od željezničke pruge, pored Katoličke crkve, pa sve do Balinovca, nosila ime ulica Matije Gupca.
Za ovaj dio ulice, koji je prikazan na slici, vezana su veoma burni događaji, koji su ostali zapisani u starim zapisima o Mostaru, a tek uvidom u njih, možemo nakratko cijeniti i o vrsti i načinu života u našem gradu, u određenim periodima. Pa da vidimo šta ostade zapisano:
Doseljenik Mađar Gyula (Đula, Georg, Đuro) Krámer je 1895. godine dovršio gradnju zgrade na dva sprata u Crkvenoj ulici. To je zgrada u Onešćukovoj ulici, u kojoj je do pred rat 1992. godine bio Starački dom, a u prizemlju skladište obližnje štamparije. Nakon što je završio radove na gradnji, Kramer je u ovoj zgradi otvorio gostionicu i gradski hamam – kupatilo, ili Badhaus restaurant s pomalo čudnim nazivom „Hundert Zähne“ – „Stotinu zuba“. Bio je to neviđeni luksuz za ono doba, a uz takav luksuz i hamam obavezno idu i „dame za razonodu“, koje je zapošljavao u toj ustanovi. Za pretpostaviti je da se na staroj slici nalaze baš te dame, iz te ustanove.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara

(Novasloboda.ba)
03.12.2018.

Fazlija Hebibović - Sjećanja: Bratimljenje ferijalaca, vratili se osvajači Mont Blana, avioni za Beograd i Zagreb, otvara se Fabrika računara


Nastavljajući vraćanje u prošlost i početke novinarske karijere sada već davne 1973. godine, polako od zaborava pokušavam otrgnuti događaje, koji su obilježavali to vrijeme. Pokušaću da izbjegnem one vijesti iz rubrike Crna hronika ponajviše zbog porodica, kako one ne bi ispaštale zbog onog što su činili njihovi članovi. Mada su, priznajem, neki zaslužili da se ponovo spomene što su nekad činili.

Bratimljenje ferijalaca
Održana je programsko-izborna konferencija Ferijalnog saveza Mostara, koja je konstituisana na delegatskom principu.
Na konferenciji je usvojen novi statut i akcioni program dalje aktivnosti, koji predviđa veće angažovanje članova ove organizacije. Izabrano je novo Predsjdništvo i Nadzorna komisija, a za predsjednika Predsjedništva izabran je Šefko Džiho.
Na konferenciji je donesena odluka o bratimljenju ferijalalnih orgnizacija Kragujevca, Mostara, Novog Sada i Splita, koje bi se trebalo obaviti na Kozari za Dan borca.
(24.juni 1975. godine)

Vratili se osvajači Mont Blana
Sinoć su se u Mostar vratili dvojica alpinista, članovi Planinarsko-smučarskog društva “Prenj” Dražen Pažin (33) i Hivzo Kazazić (29), koji su, zajedno sa Fransoa Vivijenom, Francuzom zaposlenom u preduzeću Soko, 4. avgusta osvojili najviši vrh Evrope – Mont Blan, visok 4.810 metara.
Pohod mostarskih planinara, koji je organizovan u čast 25. godišnjice postojanja PDS “Prenj”, trajao je 35 dana.
Pored Mont Blana, Mostarci su osvojili jioš nekoliko manjih planinskih vrhova.
(9. avgust 1975. godine)

Od 1. novembra: Avioni lete iz Mostara za Beograd i Zagreb
Mostar će od 1. novembra ponovo uspostaviti avionsku liniju sa Beogradom i Zagrebom, a psotoje realni izgledi da se otvori i linija za Dubrovnik.
Kako smo ranije pisali, još od 1. aprila mostarski aerodrom bio je zbog opravke zatvoren za saobraćaj. Tada je bilo rečeno da će avioni početi da lete 1. septembra, ali je kasnije ponovo došlo do pomjeranja, ovog puta do 1. novembra.
Po onome što su nam rekli u JAT-ovoj Poslovnici u Mostaru, avioni bi za Beograd, najvjerovatnije, letjeli ponedeljkom i petkom, za Zagreb utrokom i četvrtkom, a  za Dubrovnik četiri puta, ali se još ne zna kojim danima.
(26. avgust 1975. godine

Otvara se nova Fabrika računara
Dan oslobođenja Mostara – 14. februara, biće danas obilježen puštanjem u rad prve faze Fabrike elektronskih računskih mašina, koja će poslovati u sastavu sarajevskog UNIS-a.
U izgradnju objkekta i njegovo opremanje uloženo je 29 miliona dinara. Proizvodnja je organizovana na osnovu dugoročnne proizvodne kooperacije za zapadnonjemačkom firmom “Olimpia” i radiće se više tipova elektronskih računskih mašina. U prvoj fazi, koja se pušta danas,  godišnje će se proizvoditi 40.00 računara. Prema ugovoru o kooperaciji, dvije trećine proizvodnje biće plasirano na tržište u Zapadnoj Njemačkoj.
Ova nova organizacija, koja će djelovati kao OOUR u sastavu SOUR UNIS, već je pripremila određen bropj stručnih kadrova, koji su obučavani u pogonima kooperanta u Zapadnoj Njemačkoj. Ostali radnici, kojih će u prvoj fazi biti 110, uglavnom su prekvalifikovani, zahvaljujući sredstvima koje je obezbijedila Zajednica za zapošljavanje Mostar.
(1. februar 1976. godine)

01.12.2018.

Kulluk: Najkraća ulica krije neke od najzanimljivijih priča o Mostaru


(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Priče iz Hercegovine dana 1. decembra 2018. godine, autor Sanadin)

Ulica Kulluk (ili kako na zvaničnoj tabli stoji – Kurluk), koja iz Kujundžiluka izlazi na Titovu, najkraća je ulica u Mostaru, a možda i u Bosni i Hercegovini. Ulica duga svega 27 metara vjerno čuva neke od najzanimljivijih i široj javnosti potpuno nepoznatih, ali iznimno značajnih historijskih činjenica, javlja Anadolu Agency (AA).
„Iako je ulica najmanja, baš u njoj su zabilježeni neki od najznačajnih događaja u historiji grada na Neretvi, o kojima samo rijeti građani nešto znaju, pa čak i to da joj je na ploči napisan naziv, pogrešan“, kazao je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) publicist i novinar Zlatko Serdarević, koji se desetljećima bavio istraživanjem zanimljivosti grada na Neretvi.
„Činjenica da na ulazu u ulicu stoji tabla sa natpisom ‘Kurluk’, što ništa ne znači“, kaže Serdarević, “govori da se nažalost o ovoj ulici gotovo ništa ne zna, jer pravi naziv ulice je Kulluk, što u prijevodu sa turskog jezika znači ‘ulica nadničara’, kao što je i bila za vrijeme osmanske vladavine”.
Pogrešan napis na ploči ulice, kako ističe Serdarević, trebao je biti ispravljen davno, za što je postojala inicijativa, ali nikad to nije učinjeno, premda bi u turističkoj ponudi bilo iznimno značajno.

– Mjesto okupljanja nadničara

„Sam naziv ulice među turistima bi pobudio zanimanje”, tvrdi Serdarević.
Smatra da bi se tada o njoj više govorilo, a ovako ona ostaje apsolutno zanemarena i zaboravljena, pa čak i od ljudi koji bi znanjem o njoj mogli uraditi nevjerojatnu tirustičku ponudu.
„Ova ulica je za vrijeme osmanske vladavine bila mjesto gdje su se nadničari skupljali i po tome je ona dobila naziv Kulluk. Prema načinu života u vrijeme osmanske vladavine to je bila jedna od glavnih ulica u centru grada Mostara, gdje su bile zanatlije i gdje se vodio intenzivan ekonomski život”, rekao je Seradrević.
Ulica je imala svega četiri numere, a po Serdarevićevim riječima, prva numera je bila ispod stepenica magaza, broj tri današnja Europa, preko puta njih je bila pekara gornja koja je uvijek bila samostalna, te današnji restoran Kulluk, koji je i u to vrijeme bio kafana.
Upravo u ovoj ulici održana je prva predstava u Mostaru, 24. 07. 1884. godine i zvala se ” Veliki Petar, car ruski” koji je priredilo Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada.
„Postojala je inicijativa da se stavi ploča za oznakom da je prva predstava odigrana u ovoj ulici, ali to nikada nije relizirano”, kaže Serarević napominjući kako se plakat sa programom zabave koji je služio kao najava čuva i danas u Arhivu Hercegovine.
Ova ulica pamti i strahote prirodnih nepogoda iz 1804. godine, kada su zabilježene velike poplave koje su došle sa Veleži.
– Dogovaranje poslova i rađanje ljubavi

„To je toliko velika voda bila da je u blizini Kulluka voda odnijela jednu magazu. Kroz ovu ulicu išla je tolika voda da je nosila doslovno mrtvačke sanduke iz pravoslavnog groblja“, priča Serdarević.
Od 100 ispitanika, kako ističe, nijedan ne zna za ovu ulicu, ni odakle joj naziv, a posebno zato što je pogrešan.
„Ova ulica bi se turistima trebala prezentirati iz više razloga, a prije svega zato što rijetko koji veći grad ima tako malu ulicu kao što je Kulluk, kao i povijest koju ova ulica čuva“, kaže Serdarević.
Bez sumnje, u ulici gdje su se dogovarali poslovi rodile su se i brojne ljubavi. Među značajnim događajima je bila i humanost pekara Hajrudina u posljednjem ratu.
„Ovdje se nalazi spomen-ploča i velika je greška što što nije na engleskom jeziku, a na njoj piše: “U znak sjećanja na Hajrudina Dautovića koji je sa kolegama pekarima dao nesebičan doprinos u najtežim trenucima za naš grad”. No, na ploči ne piše podatak da je pekar Hajrudin zadnji čovjek koji je prije rušenja prešao Stari most, koji sagradio njegov imenjak mimar Hajrudin“, ističe Serdarević.
Smatra da podatak da isto ime nosi čovjek koji je jedan od najljepših mostova na svijetu sagradio i čovjek koji ga je zadnji prešao prije rušenja, a u ratu je u najkraćoj ulici činio humana djela, bez sumnje bi privukao pažnju.
„Grad Mostar ovu ulicu treba promovirati i prezentirati široj javnosti, jer iako je najkraća bilježi neke od najznačajnihih historijskih događaja“, kazao je Serdarević.
– Tri kule i han

Ulica Kulluk se nalazi između Male tepe, koja je najprometnija za turiste i glavne Titove ulice, te spaja najdužu transverzalu lijeve obale grada. Danas ima samo dva broja, po jedan s obe strane. Do Titove ulice, odnosno Glavne, kako je još Mostarci zovu, vodi 14 izvornih stepenica plus 9, koje su napravljene prilikom poslijeratne obnove stare jezgre grada.
Osmanlije su, kako navode u svojim istraživanjima Ismail-Braco Čampara, Tibor Vrančić i Smail Špago, na tom uskom prostoru izgradili tri kule. Prva kula, koja je imala dva sprata i most na podizanje, nalazila se u podnožju Suhodoline, a ispod sebe je propuštala vode Dronje, potoka koji bi tekao Suhodolinom za vrijeme jakih padavina.
Druga kula je bila smještena na ulazu u Potkujundžiluk iz smjera Male tepe. Ispod sebe je imala prolaz s kapijom, koja bi se pred noć zatvarala, priječeći tako prolaz u Potkujundžiluk i dalje na Stari most. Ova kula nije imala stražarsku posadu. Ove dvije kule su bile povezane bedemom visokim oko tri metra koji je činio dio utvrde koja je opasavala grad.
S vanjske strane ovog bedema, između dvije kule, nalazila se treća kula koja je služila za smještaj vojnika-stražara. Prve dvije kule su srušene ubrzo nakon dolaska austrougarske vojske u Mostar. Treća kula je adaptirana nakon 1878. godine, tako da se na gornjem spratu nalazio ugostiteljski objekt, a u prizemlju stolarska radnja. Još i danas služi kao ugostiteljski objekt.
Na uglu Kulluk ulice i Kujundžiluka postojao je han koji je sagrađen za vrijeme Osmanske vladavine. Imao je dvije sobe na spratu i tri dućana u prizemlju. Poslije 1878. godine prozvan je Hotel Evropa i ostao poznat pod tim imenom sve do danas, u kojem se i nalazi istoimeni restoran.
Priče iz Hercegovine